„Imate li ideju s kojom biste odraslom osobom u budućnosti htjeli i mogli popričati, podijeliti svoje dvojbe ili strahove, onog dana kada ćete htjeti imati prvi seksualni odnos?“ – bilo je pitanje postavljeno osmom razredu jedne zagrebačke škole, na koje su odgovorile samo dvije učenice navodeći da bi te osobe, i to možda, mogle biti njihove majke. Ostali se nisu mogli domisliti niti jedne odrasle osobe od povjerenja. Na drugom kraju Hrvatske, u Istri, provedeno je istraživanje među učenicima jedne srednje škole gdje ih se vezano uz teme o seksualnoj edukaciji među ostalim pitalo iz kojih izvora su dobili najviše informacija o spolnosti, na što je samo 12,8 posto učenika odgovorilo od roditelja. Ostali, njih više od 70 posto najviše informacija iz područja seksualnosti dobiva s interneta, medija, televizije, knjiga i časopisa erotike i prijatelja.
Rijetki su ovakvi podaci, koji govore koliko djeca i mladi imaju informacije o seksualnosti, koje je i jedno od najvažnijih područja života. Još je teže dobiti uvid u to koliko i na koji način roditelji educiraju svoju djecu o tim temama. A pitanje je važno, jer kad god se govori o seksualnoj edukaciji ili pokrene tema potrebe njezinog uvođenja u programe obrazovnog sustava, čuje se protuargument da za tako nešto nema potrebe, jer je seksualni odgoj isključivo u domeni roditeljstva.
Pita li itko roditelje o tome imaju li oni kakvih poteškoća u obavljanju i te odgojne uloge, imaju li kakvu pomoć od strane struke u tome, žele li uopće sa svojom djecom razgovarati o temama iz područja seksualnosti i što smatraju da one jesu, razgovarali smo s doc. dr. sc. Tanjom Jurin, kliničkom psihologinjom, psihoterapeutkinjom i seksualnom terapeutkinjom, koja se istraživački bavi područjem seksualnosti kao znanstvenica na Filozofskom fakultetu gdje na Odsjeku za psihologiju predaje kolegij Psihologija seksualnosti.
Možemo li za početak razjasniti što je to seksualni odgoj, a što spolni odgoj? U javnosti se kod nas i inače nameće ili preferira pojam spolni, a izbjegava seksualni.
Kada bi se u školama obrađivao obavezni sadržaji koji bi djeci i mladima pomogli u razumijevanju seksualnost bila bih presretna i bilo bi mi svejedno hoćemo li to zvati seksualni ili spolni ili čak zdravstveni odgoj. No ako razgovaramo o najprimjerenijem terminu kada govorimo o sveukupnosti ljudskog seksualnog iskustva, onda treba koristiti riječ seksualno.
Neki tvrde kako je riječ spolno hrvatska riječ za seksualno i kako ona bolje obuhvaća sve aspekte ljudske seksualnosti, a da je riječ seksualno zapravo jedan uzak pojam koji se odnosi na seksualni čin. No, u rječniku sinonima stoji da su spolnost i seksualnost sinonimi i čini se obje riječi nose isto značenje. Ipak ja zagovaram da se češće koristi izraz seksualno. Prvo zato jer to nije neprimjerena riječ. Svjetska zdravstvena organizacija definira seksualnost kao središnji aspekt ljudskog bića koji tijekom života obuhvaća spol, rodne identitete i uloge, seksualnu orijentaciju, erotičnost, zadovoljstvo, intimnost i reprodukciju. Seksualnost se doživljava i izražava u mislima, maštanjima, željama, uvjerenjima, stavovima, vrijednostima, ponašanjima, praksama, ulogama i vezama. Iako seksualnost može obuhvaćati sve ove dimenzije, nisu sve uvijek doživljene ili izražene. Na seksualnost utječe interakcija bioloških, psiholoških, socijalnih, ekonomskih, političkih, kulturnih, pravnih, povijesnih, vjerskih i duhovnih čimbenika. Definicija nam jasno ukazuje da je seksualnost puno jasniji i širi pojam. Seksualnost obuhvaća sve. Naše stavove koje smo usvojili u obitelji i kroz vlastita iskustva, kroz opažanja u odnosima s drugima i ona nastala pod vršnjačkim utjecajem. To su i naše potrebe, želje i osjećaji, naši strahovi i naša očekivanja i to ovisno o tome što mislimo o toj seksualnosti, kako se osjećamo u vlastitom identitetu. I naravno, seksualnost onda obuhvaća i određena ponašanja, koja mogu biti usmjerena prema sebi pa ih zovemo auto erotska, pa se tako seksualnost i počinje razvijati. Ponašanja koja uključuju druge ljude, počevši od ljubavi, simpatija, privlačnosti. U konačnici do ponašanja koja usko nazivamo seksualna ponašanja, a ona idu od dodira, poljupca, pa sve do penetrativnog odnosa, do seksualnog čina na što ljudi najčešće imaju asocijaciju pojma seksualnost i zbog čega taj pojam neopravdano pokušavaju izbjegavati.
Koja je uloga roditelja u seksualnom odgoju djece?
Roditelji imaju veliku ulogu u seksualnom odgoju svoje djece. I to bez obzira imaju li njihova djeca kroz školovanje u obrazovnom sustavu prisutne programe seksualne edukacije ili nemaju. Svaki roditelj bi sebi trebao uzeti u zadatak da kod svoje djece napravi sve da ih razvije u zdrave pojedince. Mislim da svaki roditelj želi najbolje svojoj djeci. Međutim, ako ne razumijemo što sve seksualnost podrazumijeva, ako jedino što o tome znamo je iz vlastitog iskustva i ako pri tome imamo niz uvjerenja koji povlače za sobom osjećaj nelagode ako o temi seksualnosti razgovaramo s djecom, onda će se brojni roditelji naći u dilemi što je to što djecu treba podučavati, a ako će i znati što reći, možda će ih u tome spriječiti osjećaj srama.
Kakvi su vaši uvidi, da li roditelji uistinu i razgovaraju s djecom o seksualnosti?
Odgovor ovisi o tome što znači razgovarati o seksualnosti. Je li riječ o zastrašivanju i monologu kojim se nastoji seks prikazati kao jednosmjerno putovanje prema najopasnijem mjestu na svijetu s idejom da se to odgodi do što kasnije dobi ili je riječ o nizu razgovora i reakcija o prihvaćanju vlastitog tijela, o pokazivanju sebe kao modela koji prihvaća vlastito tijelo, o zdravim reakcijama u situaciji u kojima opazimo da mala djeca pokazuju svoje tijelo, govore o spolovilu s posebnom pažnjom da ih se ne posramljuje. O ohrabrivanju i neignoriranju kada dijete masturbira. O točnim informacijama kako dođe do trudnoće, o reakcijama na erotske prizore na televiziji, o pripremanju djevojčica na pojavu menarhe i dječaka na pojavu spermarhe. O pornografiji, o užitku, o kontracepciji, o seksualnom uznemiravanju, o željenom i neželjenom dodiru.
Ako pričamo o ovom prvom, razgovoru u kojem se nešto brani ili naglašavaju opasnosti i podučava o samozaštiti (kontracepciji) mogli bismo reći da sigurno velik broj roditelja obavi takve razgovore. No, ako govorimo o sustavnom odgoju i obrazovanju vlastite djece da za sebe donesu najbolje moguće izbore onda zapravo znamo da je taj broj malen. Roditelji nisu stručnjaci u tome i ne moraju biti, no zato bi trebali imati saveznike u obrazovanju koji će takve teme odraditi za svu djecu.
Na što se najčešće svode ti razgovori roditelja i djece, odgovaraju li oni djeci na sva ona pitanja koja ih o području seksualnosti svi i imaju?
Najčešći razgovori su oni u kojima se upozorava i zastrašuje. I kada se opisuju razgovori onda se čini da roditelji ponekad izvlače štapić tko je taj koji treba obaviti taj razgovor. Nelagodu s kojom roditelj uđe u razgovor, svakako će osjetiti i dijete i potom dobro prepoznati da o tome ne treba dodatno pitati pa će i samo s nelagodom odslušati i priželjkivati kraj razgovora. To nije ono kako bismo htjeli da mladi promišljaju seksualnost.
S druge strane imamo roditelje koji su svjesno odlučili te teme nikada ne otvarati. Opet iz brojnih razloga, no nerijetko se kao jedan od stavova može čuti:“ A tko je s nama razgovarao pa smo sasvim dobro prošli“. Naravno, ima i roditelja koji nude informacije, koji su i sami dobri modeli bliskosti i intimnosti i koji se trude stvoriti okružje u kojem je poželjno pitati bez srama.
S druge strane su djeca koja postavljaju pitanja. I to počinje od rane dobi. Od pitanja kako su došla na svijet, kako su brat ili sestra nastali u trbuhu… To što djeca tijekom svog odrastanja neće dobiti odgovore od roditelja i škole, jer mi seksualnog obrazovanja u sustavu nemamo, neće ih spriječiti da traže odgovore na svoja pitanja. Mi znamo da se informiraju putem interneta, da razmjenjuju informacije s vršnjacima, da barataju polovičnim informacijama i potpuno krivim informacijama. A sve to djecu i mlade može u nekom trenutku dovesti do pogrešnih izbora ili ponašanja koja su neprimjerena i koja ne poštuju vlastite ili tuđe granice. To je nešto što ni kao roditelji, niti kao društvo ne želimo i zato je krajnje vrijeme da od područja seksualnosti prestanemo raditi tabue i mitove i time i kod djece i mladih proizvoditi nelagode i strahove. Nema nikakvog razloga da o seksualnosti kao značajnim dijelom našeg života ne razgovaramo opušteno i prirodno, kao što to činimo sa svakom drugom temom.
Koje su to točno teme o kojima bi roditelji trebali s djecom razgovarati?
To ovisi o dobi djece. Kad su djeca jako mala onda ih treba učiti pravilnim nazivima za spolne organe, ne ih sprečavati u dodirivanju vlastitog spolovila, davati im točne informacije kada pitaju različita pitanja. Osnovna je zadaća roditelja djeci tumačiti stvari onako kakve one jesu i koristeći točna imena spolnih organa, naučiti dijelove tijela i pomoći im kod otkrivanja svog tijela i ne zasipati ih krivnjom da nešto rade pogrešno ako se dodiruju. Mi im trebamo biti dobar primjer u cijelom procesu kako bi ih ohrabrili da steknu samopouzdanje, a ne osjećaje nelagode i straha.
Roditelji me pitaju kako nazivati spolni organ djeteta, koje ime mu reći kad je dijete staro recimo dvije godine. Naravno da će se imena za intimne dijelove tijela mijenjati kako dijete odrasta, i nije pogrešno kad je malo govoriti umanjenicama. Neće ih to kasnije zbuniti kad ćemo mu u većoj dobi reći točan naziv. Djeca jako dobro osjete kada su roditelji zbunjeni, kada su oni nesigurni. A takvih je situacija puno. Recimo, roditelji pitaju kako djeci objasniti rođenje, kada pitaju kako je brat ili sestra došla u trbuh. Odgovor je da to treba objasniti onako kako se to događa, a ne pčelicama i rodama. Naravno, koristiti terminologiju primjerenu djetetovoj dobi kako bi razumjelo.
Gdje se roditelji mogu informirati, što djeci u određenoj dobi govoriti i na koji način? Čini se da upravo to pitanje stvara najviše nedoumica.
Postoje neke brošure, kao i informacije na internetu. Znaju se smjernice što bi roditelji trebali u pojedinim razdobljima djetetova života. Tako u prve dvije godine dijete treba puno maziti, grliti, škakljati, ljubiti, jer se kod njega tada razvijaju osjećaji privrženost, a što se pokazuje iznimno važnim za seksualni razvoj i zdravlje te psihičkog zdravlje općenito. Od tri do pet godina naučiti dijete dijelovima tijela i to pravilnim imenom, objasniti što je poželjni, a što nepoželjni dodir itd… Objasniti da je dodirivanje vlastitih intimnih dijelova tijela ugodno i da je to nešto sasvim normalno. Poželjno je djetetu dati do znanja da to gotovo svi rade, da to rade i mama i tata. Iako će djeca u pravilu to raditi kada su sama, ako to nije slučaj možemo ih usmjeriti da je to nešto što radimo kada smo sami, ne pred drugima. Stručnjaci će reći da je to sasvim ispravno i u redu, no roditelji su ti koji će ovisno o vlastitim uvjerenjima i razini nelagode ovo odraditi s više ili manje uspjeha.
Pokušavaju li savjet potražiti kod stručnjaka. Imaju li roditelji u društvu potporu i kakvu da uistinu mogu svojoj djeci dati i seksualni odgoj, za što mnogi uostalom u našem društvu govore kako je u isključivoj ingerenciji roditelja?
Pojedini jesu skloni potražiti pomoć stručnjaka i sama znam dobiti pitanja i pozive roditelja koji žele provjeriti da li negdje griješe, je li ono što opažaju kod djece normalno, što učiniti kada…. Roditelji bi možda i znatno više postavljali pitanja, ali ne znaju koga mogu za što pitati. Vrlo brzo dolazimo do toga da mi od predškolskih ustanova, pa nadalje na svim razinama, nemamo stručnjake koji bi znali i htjeli razgovarati o seksualnosti. Dio odgojitelja u vrtićima izvrsno reagiraju na situacije kad se vršnjaci nađu u kupaonici i gledaju što tko ima, jer znaju da je to posve normalna razvojna faza, dok drugi ne reagiraju na ispravan način, ili zato što nisu educirani, ili se boje što bi roditelji rekli. U području zdravstva također imamo specijaliste koji nisu educirani iz područja seksualnog zdravlja. Tako se zanemaruje seksualno zdravlje žena pri ginekološkim pregledima, ne provjerava se seksualno funkcioniranje starih ljudi, odbija se razgovarati o seksualnosti s pacijentima čije je seksualno funkcioniranje narušeno zbog različitih bolesti. Naravno da su i psiholozi, pedagozi, sociolozi, socijalni radnici, socijalni pedagozi, fizioterapeuti slabo educirane u ovom području. Ljudi bi u pravilu htjeli da ih stručnjaci pitaju, no to se ne događa. Oni sami pak imaju zadršku jer smatraju da ako ih stručnjak o tome ne pita, da onda o tome ne trebaju razgovarati. Najčešći odgovor je ne želim da mu bude neugodno. Stoga ne samo da nam nedostaje obrazovanje iz područja seksualnosti djece i mladih, nego i budućih stručnjaka osobito pomagačkih struka. Ipak polako imamo sve više izbornih kolegija na diplomskim i poslijediplomskim razinama kao što su seksualna medicina, sociologija spolnosti, psihologije seksualnosti i sl. Obrazovanje je jedini put kako izaći iz začaranog kruga želimo li imati zdrave pojedince i zdravo društvo u cjelini, jer seksualno i reproduktivno zdravlje i prava su jako važna i jedna od okosnica mentalnog zdravlja.
Gdje bi bio izlaz iz te situacije? Da li uvođenje seksualnog obrazovanja u škole kao obveznog predmeta?
Bilo bi izvrsno kada bismo pratili ono što radi većina zapadnoeuropskih zemalja, a koje pratimo u mnogočemu. Mi smo kao država i potpisnici niza međunarodnih dokumenta kojima se od nas zahtjeva da u obrazovnom sustavu imamo neki oblik zdravstvenog odgoja koji podrazumijeva i edukaciju u području seksualnosti. Uvjerena sam da bismo od roditelja dobili unisoni odgovor o tome da oni zapravo žele da se sa djecom o tome razgovara, jer bi njima samima to bilo od velike pomoći. Međutim, kad dolazimo do toga što se u tim programima uči, a oni su jedan standard zasnovan na znanstvenim činjenicama, dio roditelja zbog svojih uvjerenja i stavova se pobuni, jer ne žele da njihova djeca nešto od toga čuju. Potpuno su neosnovano, jer sva istraživanja potvrđuju suprotno, uvjereni da edukacija iz područja seksualnosti potiče ulazak u seksualne odnose. Ne vide ili ne žele vidjeti koliko djeci to seksualno obrazovanje može samo pomoći da stvore odgovorna ponašanja i u konačnici da znaju prepoznavati i seksualno nasilje svih vrsta.
Zato izlaz iz tog začaranog kruga vidim u tome da se o ovim temama sve više javno razgovara, u njihovoj prisutnosti u medijima, ali i u novim generacijama koje će biti više educirane i time spremnije o tome razgovarati te ih dovesti i do vladajućih struktura koje bi se okupile oko toga i zajedno sa stručnjacima donijele odluke o uvođenju seksualnog obrazovanja u škole i na fakultete, kao i bilo kojeg drugog područja znanosti.
U području seksualnosti djecu smo prepustili lutanju i neznanju
Moramo si priznati da smo kao društvo našu djecu u ovom području tako važnom području za njihov zdrav razvoj i odrastanje ostavili ne samo bez informacija, nego bez ikakvog puta do informacija. Mi se hvalimo kako živimo u doba nikad dostupnijih informacija, a u području seksualnosti smo dopustili da nam djeca sama lutaju i sama tragaju za odgovorima na pitanja koja su im tako važna u tom osjetljivom razdoblju života. Dopustili smo da u jednoj tako osjetljivoj temi ostaju potpuno nepismeni vezano za vlastite seksualne osjećaje, stavove i ponašanja. I to samo zato jer je u našoj kulturi seksualnost nerijetko obavijena osjećajima srama i krivnje. Djeca imaju mnoga pitanja, a imaju ih i roditelji, i zato odgoj i obrazovanje u tom području ne može biti prepušteno isključivo njima, jer djeca imaju pravo dobiti znanja i uvide u ovom području koja su temeljena na znanosti, na činjenicama, a ne samo na stavovima i uvjerenjima.