Gabrijel je napučio usnice, zadržao dah, pogledao u
Zvonka i Goranku, Milu i Dragana, i mene.
Kad je bio siguran da ga baš svi gledamo,
da nam kroz objektive pametnih telefona
neće promaknuti taj trenutak,
tek tad je puhnuo u tortu s tri zabodene svjećice!
‘Happy Birthday, dear Gabrek,
Happy birthday to you…!’,
svi smo pjevali, glasno i radosno.
Sigurna sam da su ti zvuci kao krugovali
dobrih vibracija poput onih što ih šire dupini,
dopirali kroz haljinu, kožu i stanice
Milinog trbuha u kojem,
čuli smo prije koju minutu,
od jučer kuca srce novog malog čovjeka.
******
Milu i Dragana upoznali smo prije pet godina na
klinici Zigota: oni su, kao i mi, pokušavali postati roditelji.
I oni su profućkali najbolje godine
nadajući se kako će se sve riješiti samo od sebe,
kako će njihova ljubav, to što se vole predano i bez zadnje misli, uroditi plodom.
Ali Mila, kao i ja, nije zatrudnjela.
Njezina utroba je poput moje bila zaključana, ili kako to Biblija lijepo kaže, jalova.
Nas dvije jalovice, kako smo se, pola iz očaja, a pola iz šale, nazivale,
prve smo se zbližile u hodniku čekajući da nas sestra prozove.
Bilo je to u drugom poluvremenu naših pokušaja.
Dotad smo već prošli hvatanje plodnih dana,
gutanje hormona radi stimulacije jajnika i prve pokušaje
asistirane inseminacije Zvonkove sperme u mene iz šprice koju je punio u klinici.
*****
Pokušavala sam Mili tih dana objasniti što ih sve čeka,
punkcije folikula, folikulometrije, embryoscopije,
transferi zaleđenih embriona…
Danas mi te riječi zvuče jednako nepoznato,
ali moje tijelo za svaku zna što znači.
Pokušavala sam joj objasniti što će joj sve proći kroz tijelo, i još važnije, kroz dušu.
Kad te vodi strast, kad vodiš ljubav bez misli,
kad se prepuštaš energijama života koja su i tebe donijele na svijet,
misao o bebi toliko je prožeta nesvjesnim povjerenjem
u taj isti život da si srođena s njom.
Kad uđeš u medicinsku proceduru,
kad osjetiš tu mašineriju potpomaganja,
kad za nju iskeširaš lovu kao da se život može kupiti u šoping centru,
kad se povjerenje u život pretvori u želju,
u rasponu od žudnje do očaja da se to nešto u tebi primi,
to je nešto što te potpuno drugačije prelomi.
Dio tebe se odmakne, u tom procjepu počnu se rađati nemiri:
Ako priča završi negativno kako ćeš se prema tome postaviti?
Kako prema partneru, kako prema okolini, kako prema sebi?
Sve sam joj to rekla, kao i to da su ovakvi kao mi
u našem društvu su dvostruko stigmatizirani:
Najprije smo obilježeni zato što nemamo djece.
Ako ih ikad uspijemo dobiti, iza leđa će pričati: to nije ono pravo – znaš dijete im je iz epruvete!
****
Mislila sam tada da sve već znam, spremna da i te večeri opet Zvonku dam signal:
‘Ajmo. Sad je vrijeme, 12. mi je dan, ovulacija na vrhuncu!’
Znali smo se voljeti iako smo bili u postupku predavši začeće znanosti.
Ti dodiri i nježnosti čuvali su našu bliskost,
uživala sam i tada svršiti sa Zvonkom osjećajući kako
u onom trenu kad svijest preplavi sladostrašće iz prikrajka
iskoči misao: ‘Možda se dogodi, možda mi se ipak život večeras primi…’
Tih večeri stan je bio u mraku.
Uokolo bih postavila svjećice,
zrakom se širio miris eteričnog opuštajućeg ulja,
iz kutova nas je nježno oplahivala glazba …
Pamtim, tu jednu večer, na satu su brojevi stali na 22:13 kad je Zvonko rekao:
‘Marija, sori ne mogu. Ne mogu više!’
Nije me oslovio sa S.
Uvijek me zvao S, iako moje ime nema niti jedno jedino S.
Rekao je da mu to znači Srce. Srčeko.
Ovaj put nisam bila srce. Bila sam Marija.
Marija koja je morala čuti to što joj je bilo suđeno da čuje…
******
Misli mi vrludaju dok Goranka reže sinovu rođendansku tortu i
pruža mi je s osmjehom.
Uzvratit ću joj, znamo se dugo, puno duže
nego što sam te večeri čula njezino ime.
Znala sam da Zvonko na poslu, u ordinaciji
ima super sestru, da je spretna, stručna, da kuži
kad mu treba dodati injekciju, kad kliješta, kad zamiješati plombu…
Te večeri sam čula i da zna kako ostati trudna.
Zvonko mi je rekao:
‘Marija, ovaj, Goranka i ja smo nekoliko mjeseci zajedno i… čekamo bebu!’
*****
Mislim da tijelo umire jednom, duša, jer je besmrtna, puno više puta.
Gledala sam ga, mislim, moje oči su ga gledale.
Impulsi su prolazili kroz rožnicu, slijedili put do tamo neke centrale u mozgu,
ali tamo nije bilo nikog da ga vidi.
Mrak, glib, bljesak u kojem iz mog grla izlazi razderana zavjesa uma.
Njegov pokušaj da me zagrli,
moja ruka stisnuta u šaku koja promašuje njegovo lice,
potisak iz ošita koji ga gura, izbacuje iz stana, zaključava vrata.
Njegovo kucanje, molbe pred vratima, moje otvaranje boce.
Votka Smirnoff, potežem, nastupa tišina, pijem i ne sjećam se kad
votku zamjenjuju tablete, i koliko sam ih uzela i
što sam htjela i jesam li uopće nešto htjela ili je to praznina
pružila ruke i polegla moju glavu sebi na rame…
*****
„Teta Marija, teta Marija!! Baš takve tenisice kaj svetliju sam htio!“
To govori Gabrek, dok mu Zvonko otvara moj poklon i ja uz pomoć njegova osmjeha,
s pogledom na onaj isti zvrk kose iznad čela, prvo što sam zavoljela kod njegova oca,
tjeram slike koje nikad nisu prošle kroz moj um, ali sam ih posložila iz fragmenata tuđih priča:
Zvonko razvaljuje vrata, šamara me, zove Hitnu pomoć,
juri za ambulantom do bolnice, čeka u hodniku, ujutro viri kroz prozor
i s usana dežurne sestre čita neizgovoreno: “Dooobro je, nek se naspava“.
I spavala sam punu godinu.
Tek drugu, kad se Gabrijel već rodio,
a ja odradila 50 psihotretmana i tisuću istračanih kilometara po Savskom nasipu,
osjetila sam se živom.
U polusnu, Zvonko i ja smo se razveli. U polusnu, on i Goranka su se vjenčali.
Nisam bila na vjenčanju (to bi bilo previše),
ali sam jednu noć ili bolje reći,
jednu smo noć, raskrojili, prekrojili i ponovo sašili naše živote.
Nismo nikakav ménage à trois,
oni su bračni par, ja bivša žena.
Gabrek zna tko mu je tata, tko mu je mama.
Ja sam teta, teta Marija, uskočim kad treba.
Vodim ga na dječje predstave, učim ga prve trkačke korake,
kad njih dvoje navečer odu u kino uspavam ga i prespavam.
Imam svoj život, viđam se ponekad s nekim,
voljela sam opet i odlazila kad bi osjetila bliskost,
proživljavala opet jedinu izvjesnost moga života
nikad neću postati majkom.
*****
Mislite da mi nije palo na pamet:
„Jadnica. Odlazi na rođendan sinu tipa
koji je dijete napravio drugoj dok je s
njom odlazio u kliniku za neplodnost.
Sve je oprostila, sakrivši se u surogat tetke,
ulogu koju joj poklanjanju iz sažaljenja“.
Osjetila sam to i prije u tišinama
koje su me okruživale na poslu,
u predvorju Gabrekove zgrade,
čula u slučajnom razgovoru kolegica
na popravljanju šminke u pauzama domjenaka…
Nije mi bilo lako, nije ni sada.
Vjerojatno nikad neće biti.
Ali dok se te lipanjske subote
na izlaznim vratima grlimo,
dok za pozdrav milujemo Milin trbuh,
dok se radujemo novom biću skupa s prijateljima,
čini mi se da slutim želju tih energija
koje se nikad nisu u mojoj utrobi mogle splesti u život.
Da tko pita, taj tek probuđeni život,
sigurna sam, rekao bi:
Ja nisam ni njen, ni njegov, ni tvoj,
Ja samo tražim da me se prihvati.
Ona kao majka, on kao tata, a ti?
Ti si primalja. Primalja života!
Oko sto tisuća parova u Hrvatskoj se suočava s neplodnosti, a deset tisuća pokušava uz pomoć postupaka potpomognute oplodnje doći do djeteta. Godišnje se rodi oko 1600 djece zahvaljujući postupcima MPO-a, što je pet posto u ukupnom broju živorođene djece. Ovdje nisu uračunati postupci zbog kojih ljudi odlaze u inozemne klinike, niti broj živorođene djece koja su začeta u postupcima potpomognute oplodnje u Češkoj, Makedoniji, Belgiji, Sloveniji…