U travnju su je prosuli.
Tuple, Ćorak i Pop.
Puhao je bijeli pasionski šilok, nikog nije bilo ispred kabina. Ni na moru žive duše miljama u krug. Jedva su bajbot vezali za Trampulin, s mukom se, otežali godinama i viškom kilograma, propeli uz skliske metalne skalice. Odvrnuli su poklopac, ne vjerujući da će se to dogoditi.
U trenu bila je prah što lebdi nad krestama vala.
****
Jadranka i Tome, kojem ni na kraj pameti nije bilo da će tridesetak godina kasnije postati upamćen po ratnom nadimku Ćorak, proplivali su zajedno toga davnog kolovoza. Na početku ljeta još su se uz pomoć njene mame, drugarice iz fiskulture Urške, i njegove tete, kino biljeterke Mire, brčkali u plićaku ispred tuševa.
Par mjeseci kasnije, prvih dana početka škole, hrabreći jedno drugo, odmaknuli su se iza linije zaštitnih bovica. Pričalo se poslije kako su se iza zelenih vrata svlačionice u čuđenju podignule obrve starog liječnika, pokraj susjednih žutih vrata razvuklo se u stravi i nevjerici lice umirovljene šefice računovodstva, ispred modrih vrata na kraju šarenog niza kabina nečije drhteće ruke pokazivale su u pravcu dviju glavica koje odmiču put Zlarina.
Trenutak kasnije iz kabine sa žarkocrveno obojenim vratima začulo se Uršino:
Jadra… aia… aia, Jadra… aia… aia…
Bila je to mješavina dalmatinskog i slovenskog, mama joj nikad nije naučila kako grad, u kojem se slučajno zatekla, zaljubila i ostala u njemu, sklanja imena.
Ne čuvši je, Jadra je, k’o punoglavac, rame uz rame, grabila s Tomom.
Kad su ih za desetak minuta brodicom sa svjetionika izvukli iz mora, Jadranka je za naraštaje kupača s platoa ispred šarenih kabina zauvijek ostala Jadria, dok je Tomo od tete dobio takvu trisku da ju je još tjedan dana nosio po školskim hodnicima.
Nikome nije odao da se ideja o plivanju na sedmi kontinent rodila u plavoj glavi cure s najsmjelijim srcem koje će ikada upoznati. S njom je to zvučalo moguće.
****
Bura je toga srpnja došla preko noći, hladeći kupališno pripitomljeno more između dva mula toliko da bi Tuple i Tome poput dva macaklina bili ostali ležati na vrelom betonu ispred velikih kabina da Jadria već nije skakala s mulića s ruzinavim toboganom.
Luđa je nego što pričaju, rekao je Tuple, kojeg su njih dvoje u društvo primili kad su se nakon četvrtog razreda prebacili iz ruševne Lege u školu koja se, noseći ime Tuplina slavnog pretka, smjestila na mjestu starih gradskih bedema između đardina i Poljane.
Debeljuškasti niski i uvijek dobrodušni Tuple, koji se zapravo zvao Petar, okitio se nadimkom nakon što ga je tako nazvao učitelj iznerviran njegovom nemogućnošću da popamti neprijateljske ofenzive.
Znajući da je dobro zaštićen djedom Lazarom, partizanom, načelnikom policije, Petar je ne samo prigrlio nadimak, nego ga je forsirao, dodajući: “Uvijek je bolje da neprijatelj podcijeni tebe, a ne ti njega”.
Dvjesto metara slobodnim stilom dalje Jadria ih je dočekala sa smiješkom;
“Znate, stari mi je jučer otputovao u Njemačku. Bit će gastarbajter, tako oni zovu Jugoviće kapitaliste”, rekla je i skočila u more na glavu.
Kupali su se veseli kao srdelice dok im usne nisu poplavjele, a tijela se naježurila drhteći od studeni.
Tri dana kasnije Tuple je Tomi rekao kako su Jadrinog starog pokupili didini plavci. Kažu da je kao poslovođa u Napretku skrenuo masu dinara u svoj džep. Dida je rekao babi da mu ne gine deset godina pržuna. Novac koji je skrenuo otišao je na ljubavnicu, veterinarsku pripravnicu u Bukovici.
Nikad više nisu ni spomenuli niti vidjeli njenog oca.
****
Popa je otkrila u trećem razredu gimnazije.
Pojma nije imala da ide u paralelni vaguncin, smješten u krajnji razred na kraju građevine što se kao galeb razvila nad gradom. Zapazila ga je na Maloj Loži, pokraj Svetoga Ivana, dok je žurila na sat ritmike u Partizana, trgnuvši se kad je ispod crkvenih stupova spazila dugokosog, dugorukog i dugonog mulca kako prebire po gitari.
“Oh, sister, when I come to lie in your arms
You should not treat me like a stranger
Our Father would not like the way that you act
And you must realize the danger”, pjevao je, slažući harmonije pjesme netom izišlog Dylanova albuma, što su mu ga nedavno donijeli rođaci pomorci s vijađa.
“Nemoj ti meni sister!”, obrecnula se.
Zelene oči, dugo tijelo, sisice k’o pomidorice, osmijeh koji te tjera da na predaju digneš ruke u zrak, toga će se Pop sjetiti puno kasnije, kad je od njega već odriješila cime.
Sutradan ga je ukrcala na prekrcani brod s njenim imenom koji je s mula Krke vozio prema kupalištu. Na krmi ga je upoznala s Tuplom i Tomom, pogledali su ga i samo slegnuli ramenima. Desetak minuta kasnije ubacila ga je između dva vala maištraluna što se toga popodneva raspuhao skrivajući ih kad mu je, gotovo ga ugušivši, uvalila prvi poljubac.
“To ti je francuski, ja sam ti od danas cura, a ime ti je Pop i bit ćeš rock zvijezda”, rekla je, ne ostavljajući mu mjesta za izbor.
Nadimak mu nije izabrala zato što ga je upoznala pred crkvom. Mihovil je bio iz stare goričke crkvenjačke obitelji, gitaru je naučio svirati na vjeronauku, a drugi je dan taj svoj prvi poljubac, od riječi do riječi, ispovjedio župniku.
To ju je, priznat će puno kasnije, istodobno uzbudilo i razbjesnilo. Između tih emocija ga je i voljela. Pune dvije godine. Onda ga je otjerala u Zagreb, po njegovih pet minuta slave. Hit koji ga je proslavio zvao se “Jadria”. Bio je i jedini. Brzo se od kantautora koji obećava prebacio u producenta za opijate.
Na jednom od brojih rehaba, negdje pod španjolskim nebom, pod velikim križem, shvatio je da je u njemu voljela slabog dječaka s potencijalom.
To joj je valjda ostalo od tate.
****
Za Titovu smrt doznali su dok su se s Tominom pasarom, kojoj je taj tren puknuo štift na penti, pokušavali vezati uz mulo vojne baze u kanalu.
“Da odjebeš, ne možeš se vezati!”, vikao je mornar u plavoj uniformi s gata.
“Kako? Ne mogu, odnit će me kurenat!”, bjesnio je Tomo.
“Ne može, umro je drug Tito”, odbrusio je, odgurujući im provu nogom.
Probili su se na vesla do Guštine vale, bio je svibanj, mrak se navlačio na praznu plažu.
“Nikad nisam bila dobra s patrijarsima, al’ bio bi red da to obilježimo”, rekla je, pozivajući ih na mrzlo noćno kupanje.
Kad je skočila s mula potpuno gola, njih trojica znali su da taj dan nikad neće pamtiti kao sav ostali svijet uzduž Jugoslavije. Nikad više nitko od njih u takvom sjaju neće vidjeti ženu kako bestežinski klizi kroz nježna svjetla milijarda planktona.
Kad je izišla, utoplili su je jaknama i crnim vinom. Te su noći prvi put svi sklupčani odspavali u kabini Tomine tete, ćeliji od par kvadrata s dva kreveta na kat.
Ni ona niti oni nisu znali da su je za sljedećih desetak godina izgubili.
****
Bila je to njena prva samačka banjada, po kojima će kasnije postati poznata. Tomo, Tuple i Pop dan ranije otišli su u vojsku. Tomo na Kosovo, Tuple u Sloveniju, jedan pješadija, drugi u protuvazdušnu. Pop će se potruditi da ga za tri mjeseca, kao nesposobnog, odbace.
Do jučer puno kupalište, s plastičnom vrtnom galenterijom, pretvoreno u veliki otvoreni građanski dnevni boravak klase koja će odumrijeti, sada je pod sitnom kišom bilo pusto.
Ušla je kod lanterne, a onda u dugom krugu plivala do Trampulina, uz bovice prateći liniju kabina, produžila do dječjeg bazena, nastavila do zadnjeg reda vikendica, osjećajući kako sveta voda s nje sapire djetinstvo, neuspješni pokušaj upisa na glumačku akademiju, rašivenu ljubav s Popom…
Na prvoj punti prema Srimi, već na izmaku snage, zaustavila se na trupu jedrilice koja se usidrila na nekih pedesetak metara od kraja.
“Signorina, vuole del caffè?”
Tada je upoznala Giorgia.
Dvadeset godina starijeg komendatorea. Barem je tako rekao.
Nagovorio ju je na put po Mediteranu. Došli su do Trsta, u Genovi im se izgubio trag. Grad je glasinama pisao njenu biografiju.
****
Tuple je u kanalu izvadio punu vreću pidoća, Tome je donio demižanu vina, Pop je nasjekao grana i ponio gitaru. Bio je to ritual koji su, ako je vrijeme dopuštalo, sebi priređivali svaki vikend od svibnja do listopada.
Tete Mira i Urška umrle su u razmaku od pola godine, kabina je prešla na Tomu, ali su je svi držali za svoju.
Zbog boje limenih vrata zvali su je Kabina Azzura. U njoj bi znali nakon obilatog objeda i vina ubiti oko, pa se pred povratak motorima u grad još jednom okupati.
Deset godina činili su to ne spomenuvši je, čineći fintu kako ne primjećuju njen nadimak kamenom ukucan na betonskoj ploči platoa pred kabinom. Osvanuo je prvog ljeta kad je otišla, kad su se oni, svaki za sebe, dolazili na vojničko odsustvo.
Nikad nisu jedan drugog upitali tko je to učinio.
Sumnjičili su se ukrug.
Te večeri, dok su izlazeći plutali prevlačeći se među ježincima i vlasuljama, priznali su jedno drugom:
“Javila se, piše: Trebam vas!”
****
Mjesec dana prije nego što su granate počele padati na grad, Tuple, Pop i Tome su pod okriljem noći otputovali do Genove i za tjedan dana se vratili. S njima je na zadnjem sicu sjedila ona, a u njenom krilu Sandrino, petogodišnji dječak s osmijehom koji te čini boljim ili gorim. Istim nikako.
Bio je downovac.
Dan kasnije, kad su se Jadria, Sandrino i njih troje spustili na plažu s velikim ružičastim buvelom, već se pronio glas da se vratila.
Pričalo se da ju je onaj famozni Giorgio učinio putanom, da je pod imenom Jadria Strega snimila porno film (netko je navodno vidio kadar sa Roccom Stalloneom, glumila je švoru); pouzdano se nagađalo i da se navukla na drogu; drugi su govorili da je Giorgio nestao čim je ona zatrudnjela, da se ona kroz život provlačila kao cvjećarka.
Pričalo se kako su u đenoveškoj ekspediciji pomogle partizanske veze Tuplinog dide, Popova crkvena linija i Tomina sposobnost da sa svojih dva metra i 100 kilograma izgleda opasno.
Navodno u igri uopće nije bio Giorgio, on je na t od trudnoće pobjegao, zamijenio ga je Marco, loš glumac, još slabiji čovjek, za kojeg se Jadrina procjena potencijala, ni prvi ni zadnji put, pokazala pogrešnom. Ona je željela vjerovati muškarcima. On ju je ucjenivao Sandrinom.
Njih trojica nikad ništa nisu rekli o tome kako su je vratili, osim što se primijetilo da im se nakon njena dolaska poboljšalo raspoloženje i povećala večernja potrošnja trave zaborava. Ona se koji mjesec kasnije zaposlila na gradskoj tržnici – prodavala je cvijeće. Kad su prestale padati bombe, položila je tečaj za turističkog vodiča za Talijane.
****
“Imao sam ga na nišanu, križ sam mu poklopio točno ispod zvijezde. Sav crven u licu bjesnio je na nekog nižeg oficira ispred sebe. Zaustavio sam dah, stisnuo obarač i… ništa – škljoc. Kad sam pogledao u čemu je greška, metak je bio ćorak, pa ponovo virnuo kroz nišan, nije ga bilo. Eto, tako nisam ubio Ratka Mladića i tako sam na pol života dobio nadimak koji me izgleda najbolje opisuje”, pričao je Tome dok su lagano plivali na njenoj jutarnjoj ruti.
Uvjerila ga je kako samo more može iz njega izvući crne i guste energije koje je donosio s ratišta, najprije onog iz gradskog zaleđa, a kasnije iz Dubrovnika, Bosne…
Rat Tomi nije samo dao nadimak, nego ga je raštimanih živaca izmjestio iz života. Nije se mogao vratiti ženi i djeci, činovničkom poslu u gradskoj tvrtki. Dao je otkaz, za sitne novce daleko od plaže preko ceste sredio minijaturnu od predaka naslijeđenu poljsku kuću s maslinikom i, na opće zgražanje rodbine, tu počeo živjeti s Jadriom i Sandrinom.
Uskladili su se prvu, drugu, treću godinu, sve dok Sandrina na križanju na pustoj cesti prema kupalištu nije srušio i ubio tip koji je, rekao je u istrazi, razmišljajući bi li skrenuo lijevo ili desno previdio da ispred sebe ima vijugavog biciklista na triciklu.
Hitna je došla brzo, Jadria se tako grizla za usnu da joj je na njoj godinama ostao ožiljak, Ćorak je jednom rukom držao nju, a drugom htio ubiti vozača koji je sjedio na gromači u šoku. Policijska rotirka već se vidjela iza zavoja.
Alessandro Della Porta sahranjen je pored Lazara Matavulja i žene mu Gabrijele, rođene Rupić, na pravoslavnom groblju Sv. Spasa. U tom trenu grobnice Ćorka i Popa na Svetoj Ani bile su prekrcane i zablokirane, a na prigovore puka kako je malo čudno da se na pravoslavnom groblju kopa nekršteno ali latinsko dijete, Tuple je samo rekao:
“Poručite Grcima i Latinima da ih nabijem na Karađoza”. Nad rakom Pop je svirao “Forever Young”.
Jadria i Ćorak držali su se još nekoliko godina zajedno, pričali su, rame uz rame, kao onda kad su se prije četrdesetak godina uputili plivajući ka pučini.
Ali, ovaj put nije bilo nikoga da ih pokupi kad su počeli tonuti.
****
Zvijezde su se izokrenule u novom mileniju, Jadria se okrenula sebi i prirodi. Ili obrnuto. Svejedno. Sjetila se mame, potrudila i dobila certifikat instruktorice joge.
Zasadila je parcelu s mediteranskim biljem i nazvala je 7 continent. Mala oaza postala je svratište namjernika koji su na njenim klupicama pod krošnjama maslina tražili izgubljeni sklad.
Ćorak je sve manje bio s njom, a sve više sa svojim kćerima, koje su se u međuvremenu udale i dobile djecu.
Dolazili bi svi kod tete Jadrie, voljeli su je, ali Ćorak više nije ostajao. Odlazio je s unucima, osjećajući da su širina i tišina najviše što joj može dati.
Tih dana Jadria je uvela ono što je nazivala zimskim banjadama. Kad god joj je vrijeme to dopuštalo, spuštala se do kabina i uranjala u more koje je često bilo toplije od zraka. Uživala je u tome, jednako koliko u dugim šetnjama s profesorom.
Na opće iznenađenje svih, a najviše samog sebe, Tuple je završio desetogodišnji studij književnosti, odradio nešto po novinama i vratio iz Zagreba, zaposlivši se kao profesor u Ugostiteljskoj školi. (Prisnaženje sa Ćorkovom dragovoljačkom spomenicom i prijetnjom dužnosniku stranke o tome kako će reći sve o njegovom držanju u malverzacijama s građevinskim lokacijama pritom je bilo presudno).
“Izgledaš k’o vanbračni sin Franje Tahija. Podbuhao si, piješ. Imaš bar dvadeset kila viška, niži si od sebe sama, iz daljine se vidi da si stara bluna. Bogati, pitala je, a što ti takav tumačiš konobarima i kuharima?”
“Pričam im što su jeli Glembaji, kakva je bila ovčetina koju su Kiklopu ukrali Odisej i njegovi mornari, kako je madelaine promijenila francusku književnost. A dometnem nešto i o vinskoj listi kod Joycea”, pokušao se izvući doskočicama.
Opalila mu je trisku:
“Nikad nisam vjerovala da ćeš povjerovati da si Tuple!”
Koji mjesec kasnije Tuple je počeo Jadriu dočekivati s čajem i toplom odjećom nakon plivanja, a vikendom su zajedno kuhali u njenom vrtu. Nagovorila ga je da završi tečaj za kuhara, dao je otkaz u školi. Penzija mu je bila bijedna, ali su kuhanjem i s njenim turama po vrtu uspijevali spajati kraj s krajem. Tuple je počeo organizirati kružok Pučkoga otpora četvrtkom – POČETAK.
Privukli su skupinu mladih. Opet su bili na zlu glasu.
Ponekad bi Tuple kod Jadrie ostao do jutra, ponekad bi ostao cijeli mjesec, ponekad bi navratio Ćorak, a kad je bio u gradu svrnuo bi Pop.
Kao nekad za ključ od kabine, svi su znali kako se ulazi u 7 continent.
****
U svibnju, za Prvog maja, koji su u zadnji uveli kao dan njihova velikog susreta, nitko nije slutio ništa.
Pod trijemom koji je površinom bio veći od vikendice koju joj je Ćorak ostavio (a ona je svaki mjesec plaćala simbolični najam), smijala se, pjevala “Bella Ciao”, nosila jedan za drugim pjate s bakalarom na deset načina, pila plavac, plesala sa svakim odvojeno pa zajedno, motala sebi i njima, dugo zadržavajući dim u plućima.
Početkom lipnja za plivanja je osjetila slabost.
Tri dana kasnije, u noći, pozlilo joj je. S njom je bio Tuple.
Na operacijskom stolu izvadili su joj slezenu i samo konstatirali: utroba joj je puna metastaza. Izvorište, vjerojatno u jajnicima.
Prognoza – kemoterapija nema smisla, operacija isto, neće izdržati duže od dva mjeseca.
U rujnu, za blage utihe u izmaglicama morfija i kanabisa, Pop, Ćorak i Tuple su je u kolicima dovukli do mora i nakratko je na rukama uronili.
Plutala je par minuta, dišući duboko, sa zahvalnim pogledom upravljenim u nebo.
“U životu htjela sam samo plivati”, rekla je smiješeći se.
Tada su joj obećali.
****
Tri mjeseca kasnije, na zidu pokraj Ekonomske škole, osvanula je osmrtnica bez znamena. Pisalo je:
Jadranka Vištica Jadria (1962. – 2022.)
Ožalošćeni: Mihovil Bumber Pop, Tome Županović Ćorak, Petar Matavulj Tuple.
Urna je čekala pored rasutog sasušenog smilja dok se Pop u travnju nije vratio s poslovnog puta. K’o fol je bio tonac na turneji za iseljenike u Americi. Ovaj put, njegov povratak u zbilju bio je definitivan.
Na dan kad su je prosuli bio joj je rođendan.
****
Šta ćemo sad? Ko će nas skalat s Trampulina?
Ajmo skočit?
Ajmo!
U robi?
U robi!
Kupališe Jadrija živi vječno
Priča Josipa Antića priča je o dvije Jadrije. Jednoj smionoj i ljepotama života i ljubavi predanoj ženi i jednom gradskom kupalištu. Šibensko gradsko kupalište Jadrija za četiri će mjeseca doživjeti stotu. Duboko je urezano u emocije i niti života svih Šibenčana. Osmislili su je Simo Grubišić Rovilo i Ante Frua, a oko izgradnje Jadrije okupili su se uspješni šibenski trgovci, poduzetnici i težaci, a kupalište je postalo motor gospodarskog i turističkog razvoja Šibenika. Grubišićevu i Fruinu ideju svesrdno moralno i financijski podupiru, kako krupni kapitalisti i sve imućne obitelji, tako i puk. Podrška projektu Jadrija ide tako daleko da Šibenčani na samrti traže od svojih obitelji i prijatelja da ne kupuju vijence i cvijeće, već da njima u slavu i sjećanje uplate priloge za unaprjeđenje i razvoj Jadrije! Njihova se želja poštuje godinama nakon smrti pa su tadašnje novine pune obavijesti s dugim popisima Šibenčana koji su na godišnjice smrti svojih bližnjih uplatili doprinos za dovršenje kupališta na Jadriji da počaste uspomene na pokojnike. Jadriju su na taj način darivale i najuglednije šibenske obitelji. Takav običaj ne poznaje ni jedan drugi naš grad koji u godinama nakon Prvog svjetskog rata gradi slična kupališta. Unatoč desetljećima burne i teške bitke za opstanak Jadrija će živjeti vječno.
Osmišljena i uređena kao prva prava gradska plaža s kabinama i svlačionicama za kupače, trampolinom, sportskim i ugostiteljskim sadržajima, kupalište starog gradskog štiha kakvim se malo obalnih gradova može pohvaliti. Iako 14 kilometara od šibenske stare gradske jezgre Jadrija je desetljećima bila nezaobilazan šibenski urbani toponim. Tko se smatrao Šibenčaninom, taj se “pod obavezno” kupao na Jadriji. A onda je s godinama prepuštana zubu vremena, vizijama novokomponiranih bogataša koji su snatrili o prilici da na prostoru Jadrije naprave nešto što će im donijeti novac, čime bi kupalište kakvo je osmišljeno nestalo. Šibenčani svoju Jadriju ne daju.