Na trgu koji je nekad bio cvjetni,
prijateljica na kavi odluta s prstima
po zaslonu pametnog telefona.
I kad sam je već zaboravio, slijedeći pogledom
slalomom među stupovima i prolaznicima
mladu ženu koju nikad više neću vidjeti,
pogleda me i kaže:
‘Hej, kažu da će godine 2070.
žene doživjeti 90., a vi muškarci 86…’
Ne znam, a nije me ni briga,
jer ću tada sigurno biti prosječno mrtav i truo, a i ti!,
pomislim, ali ništa ne izustim, draga mi je
i ne zamjeram joj te njezine povremene izlete u statistiku.
Ona još gleda u mene nesvjesna da je čuvam od zlovolje
uzrokovane niskim pritiskom i traljavim konstelacijama.
Očekuje da, kad sam već odlučio šutjeti, barem mimikom,
pokretom ruke, toplim osmjehom, pokažem neku reakciju.
Neku želju za kontaktom, za empatijom.
Zaboga, znamo se od studentskih dana, nikad zajedno,
uvijek usporedno, i brblja joj se valjda nešto u stilu:
‘will you still love me when I’m 84’.
Ne sluti kako skrivam, repliku, spuštajući je niz grlo
sve do tenisica koju u ritmičnom tapkanju predajem pločniku.
Ta njezina opaska o prastarim Europljanima,
od koje neke potencijalne viđam svuda oko sebe, kako se drže za ruke,
kako za te iste ruke vode svoju još starački potencijalniju djecu.
Ta njezina opaska u meni odjednom izaziva navalu nečega
što u početku ne prepoznajem i što se, tek dok se penje
nazad iz tenisice prema grlu, zove nelagoda.
Nelagoda koja je strah, postaje u trenu bijes
prema tim računima i prognozama, u koje kao alibi
guramo sve zasrane sekunde, minute, godine i mandate naših života
u kojima smo, kao što se slažu novčanice za koje se kasnije ispostavi da su lažne,
slagali vlastito protraćeno vrijeme bivajući u međuvremenu poslušni građani,
bijedni partneri, potrošeni ljubavnici, dopisni roditelji.
Sve ćemo to, sad već brijem s gnušanjem, jednom pobrisati
na završnom računu starosti.
Biologija će se pobrinuti za zaborav, a znanost će se potruditi
da izbjegnemo bol, kao što smo, dok nas je još pratila sreća,
izbjegavali gnjile političare, čelične žilete šrapnela,
sjecikese s desnicom na sisi,
i, sad već kao rizična skupina, tu boleštinu, zbog koje nam
oko vrata kao ogrlice vječnoga života
vise troslojne zaštitne maske.
Koja je svrha u skupljanju godina?
Još jedno besmisleno natjecanje besmislenog društva?
A kad natjecatelji dođu do linije cilja,
valja ih ostaviti da skončaju daleko
od kamera i očiju javnosti?
Lijepo je starjeti, ali samo u frazi:
Ekrani ipak više vole lice smrti
skriveno pod maskom vječne mladosti.
I ta skrb o demografiji, što to ona sniva?
Naciju u incestu sa samom sobom?
Vječnu starost i njen nadomjestak
mladom krvi po mjeri profita?
Zar klinci i starci nisu neprofitabilni,
osim ako im ne prodaješ pelene?
Koliko milijuna Europljana misli da će
svoje guzice sretno dovući do predvorja
života vječnog s antidekubitus madracem
dok im se savršeno fućka na to da polovica planeta ne može skupiti
dovoljna hrane za umirućih 17.000 djece dnevno?
Tako nekako mislim i buljim u frendicu.
A mislim tako valjda zato jer sam u godinama kad se sa prolaznošću
liježe kao što se doziraju susreti sa zadnjom ženom.
‘Nije ti dobro?’, kaže frendica.
‘Tebi je?’, uzvratim.
Dižem se naglo, ona me prati pogledom,
dok sve bržim koracima krećem prema Trgu.
Tamo skupina hodača izvikuje parole:
„Ako im predamo svoje maternice, svoje kite,
ako im doniramo svoje mozgove u kojima smo eutanazirali duše,
menadžirat će nas i spojiti izravno na nulti poredak, a s njim,
u to nema sumnje, živjet ćemo i duže i sretnije nego oni starčeki 2070.
Treba im samo malo vremena,
a kupovanje vremena je najvažnije društvena igra,
što naravno ne kažu.
Sad već trčim, a ja uvijek trčim kad mi zafali bitak.
I grabim sve dalje, Radićevom, put Cmroka,
Još dalje preko Šestina, u brdo…
Sve dok pod njegovim vrhom srce i pluća zajedno na zašume u ušima.
To je valjda onaj čisti trenutak kad si bez misli živ.
Bez ostatka i statistike.
I žaljenja.
Ipak, sutra ću joj se ispričati.
Da, i ona je taj dio bez ostatka i statistike,
Da, bojim tog dana, ako se tako dogodi,
kad ću na kavi biti sam, a nje neće biti.
To joj neću reći.
Niti te 2070.
Produženje životnog vijeka čovjeka smatra se jednom od najvećih postignuća modernog vremena. Prema definiciji UN-a, starost nastupa iza 65. godine života. Prema kriterijima Svjetske zdravstvene organizacije starost se dijeli na tri razdoblja: raniju starost koja nastupa s navršenih 65 i traje do 74. godine, srednju starost između od 75. i 84. godine života te duboku starost od 85. pa naviše.
Kako su dob i starost vrlo relativni pojmovi i ovise o osobnim percepcijama pokazalo je i zadnje istraživanje provedeno u Americi među ispitanicima u dobi od 18 i 29 godina, te onih starijih od 60. Mlađi ispitanici su ljude iznad 60 godina, njih dvije trećine, stavili u kategoriju starih. Istodobno je 16 posto ispitanika u dobi od 60 godina za ljude koji imaju 65 reklo da ih smatra starima.