Seksualno uznemiravanje, seksualno zlostavljanje, seksualno nasilje… u javni se prostor napokon probila i ta tematika, desetljećima tabuizirana i gurana pod tepih. No, i dok se o tome nije govorilo, Centar za žrtve seksualnog nasilja Ženska soba predano je pomagao žrtvama upućujući ih u njihova prava, vodeći ih kroz proceduru ili ih naprosto saslušavši. Nedavno su uspjeli ostvariti i čvrstu suradnju s institucijama pa s Vladom i ministarstvima rade na izradi Nacionalne strategije za suzbijanje seksualnog nasilja, izmjenama Kaznenog zakona, prevenciji seksualnog nasilja… O svemu tome za naš portal govore Maja Mamula, doktorica psihologije i koordinatorica Ženske sobe te Anamaria Drožđan-Kranjčec, voditeljica pravnog tima.
Iznijeli ste nedavno podatak da vam je broj intervencija u slučajevima seksualnog nasilja porastao za 52 posto te da je 15 posto više onih koji traže vašu pomoć. Kako taj porast tumačite? Porastom broja slučajeva ili promjenom društvene svijesti koja je ohrabrila žrtve da progovore i prijavljuju?
Maja Mamula: Točna je brojka rast broja korisnika od 15,9 posto i rast od 52,4 posto u broju pruženih usluga u 2020. godini u odnosu na 2019. Razloga za to je više. S jedne strane, velika je vidljivost Ženske sobe, bile smo puno u medijima kroz akciju zahtjeva za skloništa, radili smo s UNICEF-om preporuke za rad organizacija civilnog društva i ustanova koje imaju servise za žene i djecu žrtve nasilja. Tijekom prošle godine imali smo puno medijskih istupa kao i veliku Nacionalnu kampanju prevencije seksualnog nasilja nad djecom. Apsurdno, ali u svemu je pomogla i pandemija: za tu smo kampanju zakupili jumbo i city light plakate po Zagrebu na 20 dana, no došao je lockdown pa su naši plakati stajali tri mjeseca. Ove godine bit će druga priča, bilježimo sulude poraste koji se vežu uz pokret Nisam tražila.
Nacionalna strategija za suzbijanje seksualnog nasilja
Ovih ste se dana sastali s premijerom Andrejom Plenkovićem te ministrima Josipom Aladrovićem i Ivanom Malenicom. Nakon sastanka objavili ste da ste dogovorili izradu Nacionalne strategije za suzbijanje seksualnog nasilja. Što će ta strategija sadržavati?
Maja Mamula: Ženska soba unazad dvije godine zagovara donošenje takve strategije. Danas problematici seksualnog nasilja pristupamo na nesistematičan i nestrukturiran način te je nužno imati sistemski, strateški dokument koji će sve objedinjavati. Četiri su glavna područja nacionalne strategije. Prvo je da za pružanje direktne pomoći i podrške osobama koje su preživjele seksualno nasilje nemamo dovoljno specijaliziranih servisa – osim ženske sobe nitko nije usko specijaliziran za to. Drugo su edukacije svih koji rade direktno sa žrtvama. Tu ćemo ići na dvije stvari – da se u okviru redovne diplomske nastave uvode i sadržaji na fakultetima kriminalistike, prava, medicine, pomagačkih struka… dakle na svima koji profesionalno mogu doći u kontakt sa žrtvama seksualnog nasilja, kao i razvoj specijalizirane edukacije za sve struke koje rade sa žrtvama seksualnog nasilja. Treće područje je prevencija koja bi trebala krenuti već od vrtića. Ženska soba je razvila SNEP program – prevencija seksualnog nasilja za srednje škole, koji je verificiran i podržali su ga Ministarstvo znanosti i obrazovanja kao i Agencija za obrazovanje. Program se provodi širom Hrvatske. Trenutno razvijamo SNEP junior od petog do osmog razreda, planiramo SNEP kids od prvog do četvrtog razreda i onda SNEP babies za vrtiće. Četvrto u nacionalnoj strategiji su izmjene i prilagodbe zakonodavstva.
Tko će biti uključen u izradu strategije i kad bi mogla biti donijeta?
Maja Mamula: Izradu će voditi Ministarstvo socijalne skrbi, dakle ministar Aladrović, a Ženska soba bit će partner u tom procesu. Moje iskustvo u razvoju strategija je da to ne ide jako brzo, no važno mi je da se stvari pokreću. Uvijek je pitanje kad se osnivaju radne skupine koliko brzo odgovaraju nadležna tijela koja moraju poslati svoje predstavnike. Ženska soba će imati niz prijedloga što treba ući u strategiju.
Tko će biti nadležan za kontrolu provedbe strategije?
Maja Mamula: I nas to zanima jer ako se samo izglasa, a nemamo tijelo koje prati provedbu, nismo ništa napravili. Prema mojem iskustvu, tek kad se dokument izradi odredi se i koje je tijelo nadležno. Kad smo razvijali Protokol o postupanju u slučaju seksualnog nasilja, pisao ga je Ured za ravnopravnost spolova vlade RH i taj ured je nadležno tijelo za monitoriranje primjene Protokola. Po toj logici bi za kontrolu provedbe trebalo biti zaduženo Ministarstvo socijalne skrbi.
Najavljene su i brojne zakonske izmjene, prije svega Kaznenog zakona. Hoće li se ukinuti rok zastare za djela spolnog uznemiravanja?
Anamaria Drožđan-Kranjčec: Taj se rok ne može ukinuti niti produžiti jer se zastara po Kaznenom zakonu određuje prema zapriječenoj kazni i ona je sada za spolno uznemiravanje deset godina. Kaznena djela koja ne zastarijevaju isto su propisana kaznenim zakonom, to su najteži oblici od ratnih zločina, genocida… Hrvatska je tu kategoriju još proširila za ona kaznena djela za koja je propisana kazna dugotrajnog zatvora. Sada neće biti zastare niti za kazneno djelo iz članka 166 stavak 2 – teška kaznena djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta. Kod spolnog uznemiravanja se mijenja da više neće biti onog roka od tri mjeseca u kojem je žrtva mogla podnijeti prijavu jer će se goniti po službenoj dužnosti.
Maja Mamula: Došli smo do povijesne stvari u Hrvatskoj, a to je ukidanje zastare za teška kaznena djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djece, a spolno uznemiravanje više ne ide na prijedlog žrtve nego po službenoj dužnosti.
Maja Mamula
Je li poznat neki rok u kojem će se donijeti te izmjene Kaznenog zakona?
Anamaria Drožđan-Kranjčec: Prijedlozi izmjena moraju proći redovnu proceduru – očitovanje nadležnih tijela, javna rasprava, Vlada, Sabor… ne možemo reći koliko će trajati. Procjenjujem da bi moglo trajati negdje do sredine travnja.
Znači, prije lokalnih izbora?
Anamaria Drožđan-Kranjčec: Ne bih to vezala s izborima. Rasprava o izmjenama krenula je s inicijativom Nisam tražila.
Kako komentirate nedavnu odluku saborske većine koja je odbila izmjenu članka 156 Kaznenog zakona kojim bi se odmah uvelo procesuiranje seksualnog uznemiravanja po službenoj dužnosti?
Anamaria Drožđan-Kranjčec: Razumijem inicijativu, ali izmjene zakona imaju određenu proceduru i ako mijenjamo Kazneni zakon dva puta u dva mjeseca, to unosi i jedan vid pravne nesigurnosti. To je prevažan zakon da ga stalno mijenjamo. Svi mi želimo da svaka žrtva bude što prije zaštićena, ali kao članica EU moramo mijenjati Kazneni zakon i u drugim segmentima.
Maja Mamula: I da je prihvaćena samo izmjena članka 156 čini mi se da procedura ne bi bila puno brža jer je radna skupina za izmjenu Kaznenog zakona radila neviđeno brzo. Mi kao predstavnici civilnog društva ne gledamo što je čiji politički interes, no imamo informaciju da je objavljeno kako je osnovana radna skupina koja to mijenja. Zašto je sve prezentirano kao da netko nešto neće, a najavljeno je da je osnovana radna skupina pri Ministarstvu pravosuđa i uprave i da se Kazneni zakon mijenja?
Koje bi još zakone trebalo promijeniti? Bila je najavljena izmjena Zakona o lokalnim izborima po kojoj se ne bi smjele kandidirati osobe s pravomoćnom presudom za obiteljsko nasilje. Primjerice, u Zakonu o trgovačkim društvima ne mogu biti članovi uprava i nadzornih odbora osobe s presudama za financijske malverzacije, no nigdje se ne spominju i drugi oblici nasilja.
Anamaria Drožđan-Kranjčec: Nismo se bavile tim segmentima nego pitanjem zastare, strategijom, protokolom o postupanju u slučajevima seksualnog nasilja, Zakonom o kaznenom postupku, pravima žrtava, Zakonom o novčanoj naknadi žrtvama kaznenih djela… Iniciramo donošenje zakona o žrtvama kaznenih djela…
Maja Mamula: Činjenica da nemamo klauzule kako se na bilo kojim izborima, za bilo koje funkcije, ne mogu kandidirati počinitelji obiteljskog ili seksualnog nasilja, je šokantna.
Anamaria Drožđan-Kranjčec
Reci.hr je pokrenuo peticiju za uvođenje seksualnog obrazovanja u škole, koju je potpisalo trinaest tisuća građana. Što mislite, koliko bi seksualno obrazovanje pomoglo u prevenciji seksualnog nasilja?
Maja Mamula: Vjerujem da je edukacija o seksualnim i reproduktivnim pravima ključna od najranije dobi. S druge strane, za prevenciju seksualnog nasilja treba imati ozbiljnu satnicu i ozbiljne programe. Prevencijski programi nisu zamišljeni za učenike i učenice, nego i za profesore i roditelje. To su sjajne stvari koje mogu komplementarno puno napraviti u našem društvu.
Nakon priče sa seksualnim uznemiravanjem, sada se po regiji proširila afera s osvetničkom pornografijom – webom se šire neprimjerene snimke žena i djevojaka, čak i maloljetnica. Je li vam se javila neka žrtva osvetničke pornografije?
Maja Mamula: Cijelo vrijeme imamo slučajeve žena i djece koji su imali problem sa širenjem takvih sadržaja. Tu nam predstoji još puno rada i truda u smislu zakonodavstva i osvještavanja institucija što i kako raditi u tim slučajevima. To je opet pitanje prevencije i zato će u programu SNEP junior već u šestom razredu osnovne škole tema biti zašto nikad ne slati svoje fotografije i filmove jer nikad ne mogu znati hoće li otići u online prostor i gdje će završiti. Na svim oblicima seksualnog nasilja putem korištenja modernih tehnologija nismo još ozbiljno svi počeli raditi. Imali smo slučaj u kojem su snimke silovanja maloljetnice prodane i objavljene na Pornhubu, što je izuzetno teško za skidanje. To nije odgovornost hrvatske policije i pravosuđa nego se moraju uključiti međunarodne institucije. Vi ne možete locirati u kojoj zemlji je server, to je svojevrsna IT mafija. Oni imaju svoje načine kako se štite.
Očito je najbolja zaštita: ne se snimati i ne slati snimke.
Maja Mamula: Da, ali to je jako teško objasniti srednjoškolskoj populaciji, a kao odrasli svjesni smo kako se te snimke mogu zloupotrebljavati. U Francuskoj je sada krenuo novi val slučajeva seksualnog nasilja u djetinjstvu. Čekam hoće li se preliti i u Hrvatsku, jer je to iznimno tabuizirana tema.
Anamaria Drožđan-Kranjčec: Dodatno ohrabrenje žrtvama je najavljena izmjena zakona koja će uvesti nezastarijevanje za takve zločine. To je snažna poruka svima da se najteži oblici mogu prijaviti bilo kad, kad se osoba odluči moći će to napraviti.
Maja Mamula: Ne očekujemo poplavu prijava, ali na simboličkoj razini to je velika promjena jer kad seksualno nasilje uvrstite u rang zločina kao što su genocid i ratni zločin, država jasno poručuje da je apsolutno protiv toga. Bit ćemo treća država u Europi, nakon Srbije i Velike Britanije, koja nema zastaru za ta kaznena djela. Mi u ženskoj sobi radimo s osobama od 40, 50 godina koje su proživjele seksualno nasilje u djetinjstvu i trebao im je cijeli niz godina da se suoče s traumom.
Državi su NGO jeftinije od javnih ustanova
Za sada ste jedina organizacija u Hrvatskoj koja se bavi pomoći žrtvama seksualnog nasilja. Jeste li s Vladom razgovarali da se i sama država uključi u pomaganje žrtvama?
Maja Mamula: Važno je da se u ovom području poštuje Istanbulska konvencija. Puno je važnije da postoji jedno mjesto koje nudi holistički pristup svim žrtvama – koje su prijavile i koje nisu, koje će prijaviti ili neće prijaviti. Recimo, na Islandu žrtva dođe, obavi se pregled, biološki materijal se čuva tri mjeseca i ona ima pravo u tom roku odlučiti hoće li prijaviti ili ne. Naš zakonodavni sustav je uređen na način da onog trena kad žrtva dođe u bolnicu automatski ide prijava jer su oni dužni prijaviti pa žrtva nema opcije. To znači da to mora biti žrtva koja je u akutnoj fazi, odmah nakon preživljenog seksualnog nasilja, apsolutno sigurna da želi prijaviti, a takvih je tri do četiri posto. S jedne strane država može reći – mi smo super, sve smo riješili, ali u realitetu to u našem zakonodavnom sustavu ne funkcionira. Nama je važnije da imamo specijalizirane organizacije, bez obzira jesu li NGO ili ustanova, važno je da su profesionalni I kvalitetni. Ključna pomoć države bi bila da osigura sredstva za rad takvih servisa kontinuirano i neometano. Kad gledate Austriju, njima nije važno je li to NGO ili neka institucija, važno je da su super u tom području i da ih država sufinancira. Nemojte zaboraviti da smo u pravilu mi uvijek državi puno jeftiniji. Država ne prebacuje poslove na NGO-e zato što nas voli nego zato što joj je to puno jeftinije nego kad osnuje svoju javnu ustanovu.
Svjetska zdravstvena organizacija upozorila je na porast nasilja nad ženama zbog pandemije i lockdowna. Prema njihovim podacima, 26 posto žena starijih od 15 godina bile su žrtve nasilja svojih partnera. Imate li podatke za Hrvatsku? Koliki je utjecaj pandemije i lockdowna na porast broja slučajeva seksualnog nasilja u Hrvatskoj?
Maja Mamula: Lani je došlo do smanjenja prijava prekršaja i znatnog porasta kaznenih djela nasilja u obitelji zbog izmjena zakonodavstva. Radili smo istraživanje s UNICEF-om u travnju i svibnju 2020. sa 29 servisa koji pomažu žrtvama. Trećina je bilježila porast, trećina je imala status quo i trećina je imala pad, pogotovo skloništa u nekim županijama. Žrtve nisu htjele ići u skloništa sa djecom jer su se bojale za zdravlje i život djece. Nemamo mehanizam prikupljanja svih podataka od svih organizacija pa je teško zaključiti što se dešavalo. Mi kao organizacija koja sustavno radi sa ženama očekujemo porast, no ne nužno porast u prijavama. U situaciji pandemije i lockdowna dio žrtava će zaključiti da je važnije preživjeti i sačuvati živu glavu. Inače je nasilje uvijek raslo za vrijeme praznika i vikenda pa ne treba biti posebno pametan da se zaključi kako je i lockdown tome doprinio. Moj je zaključak da su se prijavljivali teži oblici nasilja, a inače su žrtve šutjele i trpjele. Dakle, teško je reći koliki je u Hrvatskoj utjecaj same pandemije na seksualno nasilje.