Više od 15 kulturnih događanja – od promocija knjiga, izložbi, predstava, radionica, razgovora i predavanja, glazbenih događanja i druženja, te više od 30 filmskih projekcija ponuđeno je besplatno, što online, što uživo – u ovogodišnjem 15. Vox Feminae Festivalu. Preostala dva tjedna, koliko još traje ovaj najveći domaći feministički festival, koji je startao 7. svibnja, a završnica mu je 18. lipnja, tematski se bavi strašnim ženama. Prošla subota bila je posvećena Mariji Jurić Zagorki, a ove subote na platou zagrebačke Bookse bit će promocija slikovnice Straška postavlja teška pitanja, prve od dvije slikovnice koje izlaze iz pogona društvenog poduzeća Fierce Women koje je stvorilo svoj najveći projekt ‘Strašne žene’, a sada predstavlja djevojčicu Strašku koja će, kad poraste, postati strašna žena. Na istoj lokaciji ispred Bookse bit će promocija publikacije Putevima strašnih žena, svojevrsnog vodiča kroz neistraženi ili nepoznatu žensku povijest Hrvatske i lokaliteta na kojima su u povijesti djelovale lokalne strašne žene.
To je samo djelić ovogodišnjeg programa, mogli bismo reći i jubilarnog 15. VFF-u, a sudeći prema interesu publike koja se u velikom broju u proteklih mjesec dana okupljala oko svih festivalskih događanja i ove godine su K-zona, WOW i Fierce Women, kao organizatori pojedinih evenata, skupa s umjetnicima koje su okupili – hrvatskoj društvenoj i kulturnoj sceni opet priuštili prave umjetničke poslastice.
Povodom 15. Vox Feminae festivala nas je zanimalo da li se i kakva sve promjena događala zahvaljujući upravo ovom jedinstvenom feminističkom festivalu na našim prostorima. Je li imao i kakav utjecaj je možda ostvario na promjene odnosa zajednice i društva prema ženama i samih žena prema društvu. Zanimalo nas je naročito jesu li se događale kroz sve ove godine festivala i utjecaji na promjene poimanja ženske seksualnosti. O svemu smo tome razgovarali s ljudima koji organiziraju VFF unazad nekoliko godina, koji su dio Vox Feminae zajednice gotovo deset godina i planiraju je razvijati i s njom rasti najmanje još toliko.
To su Tihana Bertek, urednica Vox Feminae portala i producenti K-zone Emina Hermann i Marino Čajdo. Na početku razgovora podsjetili su kako je sve počelo, jer nisu oni jedini koji stoje iza cijelog projekta, bolje rečeno, niza projekata koji su u konačnici utkani i čine tkivo Vox Feminae Festivala. Ime i djelo Gabrijele Ivanov, pokretačice i suosnivačice ove feminističko-umjetničke tvornice projekata koje se u javnosti prepoznaje pod imenima K-zona, Vox Feminae i Fierce Women (Strašne žene), je nezaobilazno.
„Čitava je priča počela 2005. kada je skupina studentica tadašnjeg obrazovnog ciklusa Centra za ženske studije, Gabrijela Ivanov i njezine kolegice, odlučila da žele i nakon obrazovnog ciklusa ostati društveno angažirane na toj jednoj društveno-kulturnoj sceni po pitanju žena u medijima, rodne ravnopravnosti, žena u glazbi i filmskoj industriji… Tako su po uzoru na slične festivale kakvi su postojali i u drugim većim europskim gradovima pokušale organizirati festival u Zagrebu. Tada se on zvao Ladyfest Zagreb. U to se vrijeme događa i intenzivan razvoj civilnog društva, kada smo se početkom novog tisućljeća počeli više okretati europskim vrijednostima. Tada i nastaju klubovi i svojevrsni pokreti koji ih prate poput Attacka, Operacija grad, MaMam, Močvara…) Na valu tog pokreta iz mračnih 90′-tih paralelno se razvijaju i LGBT priča, kreću prvi prideovi… Kada sam radio na arhiviranju stvari s našeg portala našao sam neke tekstove koji su opisivali slične pokrete, odnosno festivale, koji su se tada događali diljem svijeta. Isto su ih pokretale žene i drugi rodno osviješteni pojedinci. Meni se čini da se to događalo paralelno s razvojem interneta i umrežavanjem kroz društvene mreže. Gabrijela je diplomirala na FER-u i u to je vrijeme bila jako aktivna na tadašnjim forumima, imala je i svoj blog u vrijeme kad se oni nisu tako ni zvali. Iz tih blogova sve je na neki način i krenulo“, podsjeća Marino Čajdo i dodaje kako su se prvi feministički festivali održavali u jako skromnim uvjetima.
„Bili su i panki, što im je davalo jednu posebnu čar i taj je moment panka prisutan i danas u svemu što radimo. Bili su od početka fokusirani na filmski program, na predavanja, na razgovore i dijaloge, na okupljanja zajednice. To je bila i posljedica sredstava s kojima se raspolagalo, jer se u financiranje postava izložbi, predstava, ili u neku vlastitu produkciju tada nije moglo ulaziti“, prisjeća se Čajdo.
„I portal koji je tih godina, točnije 2007., pokrenut bio je dosta ‘blogast’ u početku. I nije se zvao odmah VoxFeminae nego Cunterview, čime se htjelo reći da je to jedan alternativni, kontra-pogled (a tu je i pomalo provokativna aluzija na pogrdni naziv za žene/ženski spolni organ). Prevladavali su tekstovi iz osobne perspektive, ideja je bila iz zajednice za zajednicu, obrađivati teme koje nisu bile zastupljene u mainstream medijima. Uskoro se portal pretvara u važnu komunikacijsku platformu na kojoj se obrađuju teme i na novinarski način. No, u svemu je prisutan naš specifičan rukopis. Imamo in-house programiranje, video produkciju… zbog ograničnih sredstava sve radimo sami. Razbili smo produkciju na razinu da svoje usluge možemo nuditi i drugima“, govori Tihana Bertek o počecima portala VoxFeminea, koje je danas jedan od vrlo respektabilnih feminističkih medijskih portala.
Ukupno je u ovoj feminističkoj organizaciji zaposleno osmero ljudi, a sama zajednica, aktivistkinja, volontera i posebice umjetnica svih umjetničkih pravaca je puno, puno veća. Neprestano raste jer su Vox Feminae i K-zona mladim umjetnicama mjesta kroz koje u sinergiji mogu realizirati svoje prve postave, izložbe, produkcije…
„Društvena pravednost u najširem smislu riječi je misao vodilja oko koje se vrte svi naši projekti, aktivnosti, pa tako i festival i portal. Na tom tragu je tu otvoren prostor svima koji su promišljali ravnopravnost u svim mogućim sferama. Neovisno o tome koliko je tu bila jasno naglašena rodna priča. Iako se čini da kod narušene rodne ravnopravnosti nije moguće ostvariti pravednost nigdje u društvu. Tako smo i kroz godine sve ove festivalske godine više-manje suptilno dodirivali tu priču. Lani smo, recimo, imali festival koji se bavio zatvoreničkim sustavom i kako on tretira žene, pa smo se bavili mentalnim zdravljem i paralelno s tim koja je ženska perspektiva oko toga. Nikad naši projekti nisu bili legislativno zagovaranje rodne ravnopravnosti, nego smo o njoj govorili kroz edukaciju, medijski aktivizam, umjetničke intervencije i prezentacije i dijaloge. Odabrali smo smjer da medijima i publici ponudimo atraktivan program koji će kroz svoj sadržaj govoriti o temama društvene pravednosti.
Jedna od važnih tema koja kroz niz projekata otvara K-zona je tema rodne ravnopravnosti na poslu, a u čime se, uz rad na produkciji filmova i videa i rad na portalu, bavi Emina Hermann. Kad se o rodnoj ravnopravnosti na poslu još javno nije ni progovaralo K-zona i jedan od njezinih osnivača Noah Kraljević, kreće 2015. godine u istraživanje LGBTQ populacije i poslodavaca.
„Krenuli smo vidjeti koliko su poslodavci upoznati s time da postoji Zakon o suzbijanju diskriminacije LGBT zajednice i da li ga provode. Pitanja su bila i o tome imaju li po zakonom uređenu dokumentaciju, papirologiju, da li znaju što to znači. Često su imali, ali nisu znali što to znači. I rezultati istraživanja su bili porazni: 75 posto osoba doživjelo je diskriminaciju ili neki od oblika nasilja, pa i seksualnog nasilja na poslu zbog svoje orijentacije. Ono što je bilo zabrinjavajuće je da je samo 11 posto to nekome prijavilo. Čak 50 posto to iskustvo nije podijelilo ni s prijateljima, partnerima ili partnericama. Istraživanje je dalo sliku našeg hrvatskog mentaliteta u kojem žrtve radije šute i trpe zlostavljanja kako bi sačuvali posao, i tješe se da može biti i gore. Na pitanje jesu li out na poslu, najčešće su ispitanici odgovarali da je to njihova privatna stvar i da nemaju razloga outati se na poslu. Ali to nije tako, to je loše za ljude, jer je posao mjesto i socijalne integracije. Tu se razmjenjuju priče iz privatnog života, kako je tko proveo vikend i slično, a LGBT+ zajednica u tome ne sudjeluje, šuti, laže, izmišlja…“, pojasnila je Hermann.
Ravnopravnost na poslu dio je projekta Ravnopravnost svima i u drugom njegovom dijelu K-zona snima film s devet protagonista i protagonistica kroz koji se prikazuje svakodnevicu LGBTIQ identiteta.
„Pokušavali smo predstaviti što više identiteta i to putovanjem po manjim hrvatskim mjestima u kojima ljudi nemaju udruga i zajednica kroz koje bi se predstavljali i bili uključeni. Radili smo i za poslovni sektor, educirali ih o LGBTIQ pitanjima i suzbijanju diskriminacije. To radi K-zona, daje zajednički prostor rodne i medijske kulture. Napravili smo i predstavu Ravnopravnost svima, koja je nastala iz zajednice i autorski je potpisuju Espi Tomičić i Lucija Klarić, a za cilj ima doprinijeti zaštiti prava i suzbijanju diskriminacije LGBTIQ osoba na radnom mjestu i pri zapošljavanju“, pridodaje Hermann.
Ravnopravnost na radnom mjestu jedna je od okosnih tema ovogodišnjeg Festivala, u kojem su se otvarale i one koje su rad udruga obilježile kroz cijelu godinu. Jedna od njih je utjecaj teologija na LGBTIQ prava, ali i rodni seksualni identiteti te strašne žene. Festival je počeo otvorenjem izložbe Ej, dečko, fotografskim projektom umjetnice Martine Šalov, koja godinama dokumentira raznolikost ženskih identiteta i oblika ženstvenosti, a ovim postavom koji uz fotografije prate tekstovi iskustava portretiranih žena o tome što im se događa na zagrebačkim ulicama, u javnom prostoru u kontekstu porasta rodno uvjetovanog nasilja, a samo zato što su nekome sličile na muškarce, pa su ih počeli vrijeđati i maltretirati. Otvorenje izložbe poklopilo se s nedavnim događajem kada je par homofobnih mladića usred Zagreba pod tramvaj gurnulo ženu zato jer se za ruke držala s muškarcem, a sličila im je na muškarca pa su mislili da su gej par. Izložba je više nego zorno pokazala da ovakav događaj nije izoliran, nego da je svakodnevno na ulici jako puno osoba u opasnosti od nasilja. Martina Šalov je iznijela i osobno iskustvo jer su je često brkali s muškarcem.
„Naš program festivala reflektira ono što se nama čini da je bitno da se razgovara u javnom prostoru. Ono što mi želimo organizirati ili što su nam prijatelji rekli da žele vidjeti. Idemo uvijek prema tome da podupiremo lokalnu zajednicu, posebice domaću scenu, mlade umjetnike i umjetnice i aktivistkinje koje se tako i potiče da nastave raditi u tom smjeru, jer sami svoje prve projekte ne bi ni bili u stanju financijski iznijeti. Istodobno dobiju i prostor i jači kredibilitet. Zahvaljujući festivalu mislim da se mijenja i medijska scena. Medijske kuće više ne podcjenjuju žene tretirajući ih da ih zanima samo novi ruž na polici“, napomenuo je Čajdo.
VFF I PROMJENE: Klitopismenost, Pussssy talk, 54+, Strašne žene…
EMINA: Po meni promjenu je donio projekt 54+, bile su to radionice koje su vodili Noah Kraljević i Ana Opalić za starije i umirovljenike unutar kojih su nastala i četiri filma, a polaznici radionica nastavili su dolaziti na druge radionice, one koje se rade za mlade, za LGBTIQ populaciju i slično, pa je tako nastala jedna međugeneracijska solidarnost.
MARINO: Mislim da se dogodila i promjena u poimanju i odnosu prema ženskoj seksualnosti. Imali smo radionicu klitopismenosti i izrade klitorisa, a Jasna Žmak je organizirala pussy talk, radila bojanje vagine prema slikovnici kao edukaciju djevojaka o njezinim genitalijama. Prema toj radionici je i nastala izložba Nine Barbarić i fanzin koji prati izložbu i to je svakako jedna od najvećih stvari i promjena koje se događaju kroz naše projekte.
TIHANA: Kad je počeo lockdown neviđeno nam je porasla čitanost portala, svi su bili doma i tražili su sadržaj koji nije izvještaj s pressica. Mi smo tada krenuli primjereno trenutku obrađivati još širi spektar tema, imali smo tekstove koji su publiku zanimali, od osobnog dojma pandemije, do onoga što se u društvu i na kulturno-umjetničkoj sceni uistinu događa.
TIHANA BERTEK: Završila je engleski i povijest umjetnosti, pa bila na rodnim studijima u Budimpešti i nakon toga intenzivno počela svoj profesionalni život pisanjem likovnih kritika iz područja suvremene umjetnosti. Počela je volontirati na Vox Feminae portalu, svidjelo joj se baviti se onim što je zanima, danas je urednica i novinarka, a u slobodno vrijeme prati znanstvene portale. Za pet godina bi voljela doživjeti promjenu odnosa države prema civilnom sektoru i da kroz svoje društveno poduzeće uspiju ostvariti veću financijsku neovisnost, jer dosadašnji rad putem projektnog financiranja nije osobito poticajan.
EMINA HERMANN: Producentica, snimateljica, montažerka i po potrebi novinarka. Završila je Školu primijenjene umjetnosti i dizajna, pokušala upisati Filozofski fakultet, ali nije prošla zbog matematike, koju u srednjoj nije ni imala, pa se okrenula onome o čemu je maštala cijeli život, snimanju filmova. Zanimaju je ljudskopravaške teme, članica je i udruge ZbeLeTron putem koje sudjeluje u organizaciji lezbijskih olimpijskih igara, Lezbijade. Spašava napuštene životinje. Za pet godina bi volje da hrvatske škole imaju uveden građanski i seksualni odgoj kao obvezne nastavne predmete kroz koje bi se napokon počelo raditi s mladima, onaj minimum minimuma, kaže, da nauče o toleranciji, da imaju informacije o seksualnosti i da uče o rodnoj ravnopravnosti da ne odgajamo muškarce kojima se gadi očistiti zahodsku školjku.
MARINO ČAJDO: producent i organizator VFF-a, u K-zoni je zaposlen sedam godina, a u slobodno vrijeme se na YouTubeu educira o fizici, jer ga jako zanima kako funkcioniraju crne rupe i gravitacije. Igra i video igre, bavi se plesom kojega je otkrio u tridesetima, a zanima ga moda, šminka i drag i sudjeluje u drag performansima. Za pet godina volio bi doživjeti da im se javlja još više mladih i kreativnih ljudi koji nešto konkretno žele napraviti i stvoriti. Da postanu još veća i funkcionalnija podrška i da se društvo razvija preko ljudi koji imaju genijalne ideje. I da za pet godina isto imaju prostor Šesnaestice kojega će još bolje uspjeti urediti kako bi još više zaživio u zajednici.