U njezinoj ordinaciji na stolu već godinama stoji poruka: „Zanima li vas nešto o spolnom životu, pitajte me!“ Svih tih godina samo je jedna pacijentica, 84-godišnjakinja, s osmijehom na licu, upitala: „Imate li koga za mene?“ S tom mi je anegdotom specijalistica obiteljske medicine Vesna Oršulić, zorno ilustrirala kako njezini pacijenti još uvijek smatraju da o seksualnom životu nije pristojno razgovarati. Zato, kad joj dođu kao obiteljskoj liječnici, samoinicijativno ne koriste mogućnost da je upitaju za pomoć oko problema koji imaju u seksualnom životu, iako znaju da zapravo imaju privilegiju to pitati jer je doktorica Vesna Oršulić ujedno i Gestalt psihoterapeutkinja koja će im rado pomoći kad je riječ i o seksualnim problemima.
Sigurno postoje neki načini koje koristite kao liječnica s edukacijom o seksualnom zdravlju da svoje pacijente otvorite na te teme, da barem potraže savjet?
Nas su kao psihoterapeute učili da aktivno krećemo prema pacijentima uvažavajući njihovu nelagodu na tu temu. Problem nije u njima, seksualnost je u našem društvu još uvijek velika tabu tema. Ponekad mi muški pacijenti navijeste da zbog uključenih beta blokatora, lijekova zbog povišenog tlaka i pulsa, prestaju imati jutarnju erekciju. Pa ako su mlađi najčešće odbace lijek, a ako su stariji i zabrinutiji za život odriču se spolnosti. Kao specijalist obiteljske medicine i zbog činjenice što dobro poznajem svoje pacijente, kad god povežem tegobe s mogućim seksualnim disfunkcijama koje su najčešće odraz komunikacijskih problema s partnerom, samoinicijativno otvaram tu temu. Često tada krećemo u razrješavanje bar dijela problema i postignuća makar dostatnog zadovoljstva u toj sferi.
Zašto je liječnicima problem pitati pacijente o kvaliteti njihova seksualnog života i zdravlja?
To je tako zato što postoje tabui u društvu. Sve kreće od nas profesionalaca, od naše seksualne edukacije koju kao liječnici nismo dobili, kao da su naši pacijenti aseksualni. Na Medicinskom fakultetu naučimo uzimati dobru anamnezu, pa tako naučimo pacijente pitati kako spavaju, kako jedu, imaju li stolicu, imaju li problema s uriniranjem. Pritom ćemo se potpuno dobro osjećati kao profesionalci. I pacijenti će se dobro osjećati, jer su naučili da ih to doktor pita. Ženama neće biti problem kad ih pitam za menstruaciju, jesu li imale pobačaj i sl.… Od stotina su prijatelja čuli da je to normalno da sve to liječnik pita. Mi na fakultetu nismo naučili da su ljudi spolna bića, da je seksualnost vrlo važna i da je imamo od rođenja do smrti. Tome se ne daje dovoljan naglasak. Nitko nas tijekom studija nije učio da pacijente treba pitati što je s njihovim spolnim životom, imaju li redovno odnose, da li u tim odnosima uživaju ili ih odrađuju… Kada ja to krenem pitati uvijek postoji opasnost da će pacijente ili biti sram, da ću im stvoriti nelagodu, pa i do te razine da od toga naprave skandal zbog “nedoličnog” pitanja. Po meni je u tome korijen problema. S druge strane, nisu nas ni u obitelji naučili što je to intima. Puno mladih ima redovito spolne odnose, oni se “seksaju”, ali oni ne vode ljubav, jer ni ne znaju razliku između toga.
Seksualnost i onkološki pacijenti
Koje su poteškoće najčešće prisutne kod onkoloških pacijenata?
Muškarci su više opterećeni izvedbom i dostatnom erekcijom pa traže savjet i eventualno terapiju u tom smislu. Kod žena, posebice operiranih od karcinoma dojke, javlja se izbjegavanje spolnih odnosa zbog narušene slike tijela. Ponovno u osnovi tegobe je problematičan partnerski odnos u kojem nema prihvaćanja novonastale situacije. Pacijenti s eliminacijskim vrećicama nakon operacije karcinoma crijeva bez obzira na spol susreću se s istom nelagodom. Prvo što ih treba podsjetiti ili naučiti je razgovarati s partnerom jer sve izrečeno postaje šansa za rješavanje. Sve o čemu se šuti i što se gura pod tepih buja i razara vezu. Svaki dobar liječnik koji sam nema nalagodu otvarati te teme može puno pomoći. Tu su naravno i psihoterapeuti svih pravaca kao i ginekolozi, urolozi ili onkolozi.
Mogu li onkološki pacijenti savjete i terapiju koja se tiče njihova seksualnog života kao dijela oporavka dobiti u našim bolnicama, zdravstvenim ustanovama?
U Klinici za tumore kao i u ponekim bolnicama postoje interdisciplinarni timovi u kojima je i psiholog ili psihijatar, ali nažalost kod nas nisu svi bolesnici obuhvaćeni. Ja odgovorno tvrdim da nema osobe sa zloćudnom bolesti koja je preživjela osnovnu bolest i vratila se u normalan život bez pitanja o spolnosti jer ona nas obilježava od rođenja do smrti. Na jednom kongresu Hrvatskog društva obiteljskih doktora izlagala sam rad na temu „Jesu li naši pacijenti aseksualni?“ I s istom temom gostovala sam u udruzi Multiple skleroze u Vukovaru jer se problem još nije niti službeno detektirao. Ovu problematiku odlično ilustrira činjenica da mi u Hrvatskoj imamo samo jedan jedini odjel za seksualnu problematiku kamo ljudi mogu doći na uputnicu HZZO-a, a koju vodi doktor Goran Arbanas u Bolnici Vrapče.
O seksualnosti držite predavanja mladim ljudima, kad god vam se ukaže prilika. Što mladi znaju o seksualnosti budući seksualnog obrazovanja u školi nemaju?
Problem je u tome što će mladi lako ući u krevet i imati seks, a da pri tome neće biti intimni, jer oni ne znaju što je to. I tako stječu svoja prva iskustva koja ih određuju u budućem seksualnom životu koji može i ubuduće biti bez intimnosti. Da bi se s nekim bilo intiman, mi moramo moći biti ranjivi. Točnije, naći načina kako izreći nešto što nam je teško, a važno, u čemu smo nesigurni. Da bi mogli nekome reći što nam nije dobro, a što nas s druge strane uzbuđuje, toj osobi s kojom jesmo moramo vjerovati. Istodobno moramo i sebe poznavati, znati što nas uzbuđuje. Nije lako izreći: „Ovo mi ne odgovara, ali ovo da, jer ja to znam, masturbirala sam i znam da me baš to jako uzbuđuje.“ Takvom odnosu stvaranja intimnosti nisu nas učile ni majke ni bake, ni očevi ni djedovi. Sasvim suprotno, to je ono što se treba skrivati.
Govorimo li o novim generacijama kojima je danas dostupnost sadržaja koji nude odgovore na mnoga pitanja daleko veća nego prije kojih par desetljeća, jesu li se stavovi u odnosu na ljudsku seksualnost barem kod njih promijenili?
Nova generacija naizgled sve zna. Ali to je samo naizgled, jer zbog nedostatka edukacije iz područja seksualnosti i osobnog razvoja oni uopće nemaju izgrađeno osnovno samopoštovanje. Oni ne znaju što je to intima i onda takve razgovore ni ne vode. Imamo sve nešto deklarativno. Roditelje koji razumiju da imaju adolescentne, oni će im kupiti kondome ili antibebi pilule, ali s njima neće pričati i o emocijama. Oni misle da su jako moderni jer su im ponudili kontracepciju, jer su djeci time dali slobodu da ulaze u seksualne odnose i misle da su time sve odradili. A to se događa zato što se ni oni ne znaju nositi sa svojim vlastitim seksualnostima. Nikoga ne možete naučiti nešto što i sami ne znate, a i kada znate, prenijeti znanje nije lako.
Pa što roditeljima savjetujete, koji su to pristupi, što da rade, kako da razgovaraju sa svojom djecom?
Ljudi se boje pričati o seksualnosti jer potpuno pogrešno smatraju da time pred djecom otvaraju vlastitu intimu. Ja imam četvero djece i ne dijelim im detalje iz spavaće sobe, ali oni znaju da njihovi roditelji imaju ispunjen seksualni život i da su sretni zbog toga. Djeca pitaju lagane stvari i svaki je roditelj kompetentan o tome razgovarati. Primjerice, pričati s djecom o emocijama, o onome što oni vole, o stanjima u kojima se oni osjećaju ugodno. Recimo, povjere da vole da ih se dira po ruci, ali ne i po vratu. I ako im kažete da je normalno da nešto vole, a nešto ne voli, onda će oni sutradan lakše svom partneru ili partnerici znati isto reći što voli, a što mu ne paše i da se zbog toga neće osjećati nelagodno ili osjećati da bi tu drugu osobu time mogli povrijediti ili izgubiti. Poštivanje i poznavanje svog tijela su preduvjeti samouvažavanja i međusobnog uvažavanja i roditelji o tome mogu i trebaju pričati sa svojom djecom.
U mnogim istraživanjima o seksualnim navikama i ponašanjima nalazimo puno ispitanika, najčešće to budu žene, koje govore da im seksualna motivacija proizlazi iz obaveze, odnosno straha da ne izgube partnera. Susrećete li to i kod svojih pacijenata, da seksualne odnose odrađuju?
Mi imamo puno prisile u seksualnim odnosima. Ima puno straha: „Ako mu ne dam, naći će drugu, ako ne budem na visini zadatka naći će drugog“, kao i odrađivanja seksa radi mira u kući. Sve se to prenosi i na mlade ljude, koje iako učimo da imaju slobodu birati zanimanje, raditi u drugoj državi i slično,istodobno ih ne učimo da imaju slobodu upitati sami sebe što žele u seksualnom životu i potruditi se da to i dobiju. Početi od pitanja što ja znam o seksu, mogu li izdržati da budem ostavljena samo zato što on ne poštuje mene i moje želje. Mlade ne potičemo da otkrivaju tu slobodu, da se kroz to uče samopouzdanju i upoznaju prvenstveno sami sebe, jer je to i preduvjet stvaranja dobrih partnerskih veza. Zato često mijenjaju partnere, najčešće ni ne ulaze u vezu, lakše im je svake subote biti s nekim drugim i ne dati si priliku razvijati intimnost..
Kako to promijeniti?
Kao i za promjenu svih stvari valja početi od edukacije i to od vrtićke dobi. A prethodno valja educirati roditelje. Ne samo one koji imaju djecu u pubertetu, nego upravo roditelje djece vrtićke dobi. Tu se moraju početi razbijati svi tabui, a roditelji učiti kako o seksualnosti razgovarati. Nemojmo se zavaravati, našu djecu ipak odgajamo mi sami, i svi oni koji krive druge za pogreške u odgoju, zapravo bježe od odgovornosti. To odgovorno roditeljstvo će uključivati odgovornost prema samima sebi, prema partnerstvu iz kojega je proizašlo njihovo dijete, a u konačnici i prema djetetu. Jer to dijete oni trebaju učiti kako da poštuje svoje tijelo i tijelo prijateljice i prijatelja. Onda u pubertetu protumačiti što se to događa u odnosu, u vezi, u seksualnom odnosu kad do njega dolazi. Naša djeca, mladi ljudi uče o spolnosti iz porno filmova. Upijaju tehniku, no tu neće naučiti ništa o intimnosti i kad dođu u vezu postaju zbunjeni, ne osjećaju se ispunjenima, a netko od odraslih ih kroz odrastanje mora poučiti što se ustvari tu dogodilo. Htjeli su uživati, a to se nije dogodilo. Zašto? Gdje je ta intimnost to ludilo kojeg su očekivali da će doći samo po sebi sa seksom.
Uključeni ste u svojoj Župi u predbračne tečajeve mladih koji se planiraju oženiti. Kako razgovarate s njima i je li moguće o seksualnosti razgovarati unutar tečajeva koje organizira Crkva, koja se izrazito protivi uvođenju seksualnog obrazovanja u škole?
Ja mladima govorim onaj psihološki dio i čini mi se da bi se tu moglo nešto napraviti. Njima je to zanimljivo, postavljaju pitanja, otvoreni su za razgovor, iako je većina primorana proći te tečajeve da bi se vjenčali u Crkvi. Nekoliko puta sam župnicima predlagala da se uvede edukacija o seksualnosti, te da se rade susreti mladih bračnih parova koji su godinu dana u braku, pa susreti onih koji su pet, pa deset godina u braku, jer oni imaju potpuno različitu problematiku s obzirom na bračni staž. No, te ideje nisu prošle, mi i dalje što se crkvene strane tiče, imamo situaciju da se kroz spolnost kontrolira ljude. I dok se taj dio ne pomakne nema promjene. Za Crkvu nije bitno da žena nauči gdje je klitoris i da tome nauči partnera, da uživa u seksualnom odnosu, jer ona i bez toga može zanijeti i rađati djecu. Za Crkvu je opasno da žene u braku uživaju u seksu, jer ako joj se to dopadne možda će iskliznuti iz te nezadovoljavajuće veze kao što to čine muškarci.
Prijedlog seksualne edukacije mladih koja bi se odvijala u župama izložili ste i požeško-slavonskom biskupu Antunu Škvorčeviću. Kako je prijedlog prošao?
Kao članica edukativne grupe predbračnih tečajeva svako toliko odemo biskupima na razgovor, pa sam našeg biskupa direktno upitala zašto se crkva bori protiv seksualnosti, jer ona nije grijeh, nego ljudska potreba. Izložila sam mu kako se svaki drugi brak raspada, imaju i vlastitu statistiku, a kad se pribroje i oni koji nisu crkveni imamo poraznu statistiku. Mladi ulaze u brak da nisu imali priliku ništa naučiti o intimnosti i sebi i da bi Crkvi seksualna edukacija mladih prvenstveno trebala biti u interesu. Prijedlog nije naišao na zeleno svjetlo, ali to ne znači da ću odustati, jer župnici imaju velik utjecaj na ljude i puno dobroga mogu napraviti kad bi im samo bilo dano.
Iskustvo rada s pojedincima i parovima govori vam da je veći problem bio u partnerskoj vezi, nego što se radilo o nekoj seksualnoj disfunkciji, zbog koje su prvotno potražili pomoć?
Seksualni problemi u puno slučajeva nisu seksualna disfunkcija, nego partnerska disfunkcija. Mi moramo stvari nazvati pravim imenom. Osvijestiti da imamo partnerske disfunkcije puno češće nego seksualne disfunkcije. Vrlo često uzrok problema u seksualnim odnosima krije se u problemima koje nose partnerski odnosi. Vrlo brzo se kroz terapiju to otkrije i tada treba raditi na poboljšanju partnerske veze. Oni kojima je stalo i krenu razgovarati vođeni terapijom i sami dođu do toga. Primjerice, mi u terapiji imamo pravilo da parovi tijekom terapije ne smiju stupiti u seksualni odnos. No, on se dogodi, jer su tijekom vikenda razgovarali, možda prvi puta otvoreno, s povjerenjem i bez ljutnji, prigovaranja i slično i to je dovelo i do seksualnog odnosa. Pa mi dođu prijaviti da su prekršili pravilo, ali i osvijestili da terapija djeluje, da su krenuli dobrim putem popravljati svoj partnerski odnos.
Što savjetujete?
Za sve one hrabre koji su sami na tragu da nešto pitaju, za njih izlaza ima i mislim da je to osnovna poruka. Mi kao ljudi moramo raditi sami na sebi. Kada si počnemo postavljati pitanja poput: Zašto sam se zacrvenila? Zašto mi je neugodno? Zašto mi to nije pasalo…, počet ćemo tražiti i odgovore i doći do rješenja problema. Mi smo seksualna bića i cilj nam treba biti ispunjen seksualni život. Ako postoje prepreke koje tom cilju stoje na putu, njih trebamo prepoznati i biti hrabri rješavati ih.
Mr.sc. VESNA ORŠULIĆ, dr.med. – rođena je Zagrepčanka koja živi i radi u Novoj Gradišci gdje unazad 21 godinu vodi privatnu ordinaciju obiteljske medicine i radi kao Gestalt psihoterapeutkinja s pojedincima, bračnim parovima, malim i velikim grupama te vodi radionice. Nerijetko je na predavanja i radionice zovu brojne udruge onkoloških pacijenata koje ih i organiziraju za svoje članove kako bi unaprijedili svoje seksualno zdravlje koje su zbog bolesti, terapije i liječenja narušene. Doktorica Oršulić je bila i dragovoljac Domovinskog rata u Sanitetu 100. zagrebačke brigade HV-a na zapadnoslavonskom bojištu, a bogato liječničko iskustvo ima u području hitne medicine, radila je u Službi hitne pomoći u Novoj Gradišci i Jastrebarskom te Domu zdravlja Ivanec. Poslijediplomski iz Hitne medicine završila je još sredinom devedesetih, da bi 2007. specijalizirala obiteljsku medicinu, nakon što je 2003. magistrirala na Poslijediplomskom studiju iz Gestalt – psihoterapije i danas u tom zvanju ima i međunarodnu licencu. Holistički pristup liječničkoj profesiji moto je kojega uporno slijedi, pa među ostalim završava i tečaj palijativne skrbi te i sama se, tamo gdje sve smatra da je potrebno, uključuje kao predavač i drži tečajeve. Tako sudjeluje i u svojoj Župi u Predbračnom tečaju na temu Psihologija braka. Može se slobodno reći da je doktorica Oršulić i spisateljica, objavila je dvije zbirke priča Moja ratna priča i “Priče iz ordinacije”, a dvije su joj osvojile i prve nagrade na natječaju Muzeja anđela u Varaždinu. Povremeno piše i za novogradiški list Cajtung, Godišnjak Matice Hrvatske Nove Gradiške i Portal Zdrava krava. Uskoro joj izlazi još jedna knjiga, dijelom i autobiografska, „Drama jednog braka“, koja je namijenjena svima koji žele poboljšati svoje partnerske veze, a s time i svoj seksualni život, jer, kako sama kaže, vrlo često nije problem u seksualnoj disfunkciji, nego u partnerskoj disfunkciji. Majka je četvero djece.