Osvetnička pornografija relativno je novi pojam premda sama pojava i nije tako nova. Još i prije masovnog korištenja interneta osvetnici ili ucjenjivači raspačavali su kompromitirajuće snimke svojih žrtava njihovoj obitelji, prijateljima, kolegama, medijima… kako bi ih osramotili i natjerali da naprave ono što od njih traže. Internet i nove tehnologije su im znatno olakšali posao i učinili osvetničku pornografiju novim efikasnim alatom za maltretiranje druge osobe ili za laku zaradu, a najčešće i jedno i drugo. Žrtve nisu samo bivše partnerice nego i djeca.
Pravobraniteljica za djecu je za 2020. godinu upisala 111 slučajeva iskorištavanja djece za pornografiju, a MUP 227, no premda im se brojke ne slažu, i jedna i druga statistika su pokazale da je riječ o pedesetak odnosno šezdesetak slučajeva više nego godinu ranije. Nije ni čudo, jer su od početka pandemije covida 19 tisuće djece u Hrvatskoj većinu svojih dana provele na internetu, prateći nastavu ili surfajući, a pritom nisu nalijetali samo na prijateljski raspoložene ljude. Vrebali su ih razni predatori koji su iskoristili upravo činjenicu da se dječji svijet sada vrti oko interneta jer ih je stvarnost zatvorila pred ekrane.
Udruga B.a.b.e. je, kao rezultat nedavno organizirane radionice o osvetničkoj pornografiji, u e-savjetovanje o izmjenama Kaznenog zakona uputila zahtjev da se osvetnička pornografija, kao i svaki oblik pornografije bez pristanka, proglasi kaznenim djelom. Tomislav Ramljak, predsjednik Centra za nestalu i zlostavljanu djecu, koji se više od deset godina bavi, među ostalim, i zaštitom djece od zlostavljanja i seksualnog iskorištavanja putem interneta, kaže kako bi se i kategorija “iskorištavanje djece za pornografiju” u Kaznenom zakonu trebala prebaciti u “seksualno zlostavljanje djece”.
Unatoč razlici u brojkama koje su objavili Pravobraniteljica za djecu i MUP očito je da broj slučajeva iskorištavanja djece za pornografiju raste. Što sve ulazi u kategoriju iskorištavanja djece za pornografiju?
Kada je na fotografiji ili videozapisu prikaz golog tijela djeteta ili spolnog čina nad djetetom i navedeni zapisi se dijele ili prodaju govorimo o kaznenom djelu iskorištavanja djece za pornografiju. Najčešće je riječ o tzv. ”sexting” slučajevima koji prerastu u ” sextortion”, odnosno ucjenu. Navedene slike ili videozapisi mogu nastati jer su djeca žrtve predatora ili osvetničke pornografije. Moje je pitanje: ako je na takvim fotografijama ili video zapisima netko zaradio jer ih je prodao ili su stavljene na neke web stranice na kojima se naplaćuje pregled, zašto se takvi slučajevi ne tretiraju da su djeca žrtva trgovine ljudima? Onda dijete ima puno veća prava nego kad se sve svede pod iskorištavanje djece za pornografiju. Također se treba postaviti i pitanje zašto se ne oduzima imovina počinitelju koju je zaradio na navedenom slučaju? Svakako treba obratiti pozornost da se po istom članku Kaznenog zakona procesuira osoba koja je iskorištavala djecu radi zadovoljavanja vlastitih potreba i ona koja je prodavala takav materijal i na tome zaradila. Neophodna je izmjena i nadogradnja Kaznenog zakona koji će pomoći da se adekvatno procesuiraju kaznena djela počinjena putem novih tehnologija.
Sextingu se brzo zamete trag na internetu
Imate li informaciju postoje li porno videa napravljena sa djecom u Hrvatskoj, a koja se plasiraju na pornografske platforme?
Kad dobijete fotografiju ili video zapis ne znate gdje je to dijete seksualno zlostavljano. Ako se dijete snima u nekoj sobi gdje nema nekih natpisa na nekom jeziku, novina ili emisije na televiziji koja se vidi na snimci teško je otkriti gdje je snimljeno. Uglavnom vidite sliku djeteta ili, ako je video snimka, krupni plan samog spolnog čina ili genitalija. Bio je jedan zanimljiv slučaj prije nekoliko godina: kolege u Kanadi su dobili prijavu i uspjeli su preko snimke doći do žrtve, jer svaka kamera koja snimi određeni video ima svoj digitalni otisak, utvrdili su da je kamera kupljena u Bugarskoj i dva tjedna nakon što su pronašli snimku uspjeli su spasiti dijete jer je kamera kupljena kreditnom karticom. No, to je rijetko. Sada se zlostavljanje najčešće prikazuje u live streamu. U Srbiji su imali nekoliko slučajeva: par iz Austrije je došao, unajmio dijete na jedan vikend, seksualno ga zlostavljao i prodao pristup prijenosu uživo. Nakon toga bi ugasili live stream i, ako to netko nije snimao, vi više ne možete ući u trag. Na sreću, u ovom slučaju počinitelji su uhvaćeni. Sve više platformi omogućuje taj anonimni mod ili brisanje i kod pošiljatelja i kod primatelja. To je zastrašujuće jer se tako gube dokazi i vi ne možete doći do djeteta da biste ga spasili. Što se tehnologija više razvija, tragovi nestaju i dijete bude godinama zlostavljano.
Jeste li imali takvih prijava kod nas?
Imali smo situacija sextinga u kojima je neophodno odmah reagirati, izuzimanje dokaza je ključno jer se na internetu vrlo brzo zamete trag. Također je bitno voditi računa da prvi iskaz uzmete kvalitetno i detaljno jer više nikad ne dobijete potpune informacije od žrtve kako dijete ne bi ponovo traumatizirali. Mi sve slučajeve uredno prijavljujemo centrima za socijalnu skrb i policiji.
I dogovoreni dječji brakovi su trgovina ljudima
Jeste li u svojoj praksi imali slučajeva dječjih dogovorenih brakova, što bi se također moglo svrstati pod trgovinu ljudima jer u pravilu roditelji mladenke dobiju novac za prodaju svoje kćeri?
Dogovoreni dječji brakovi se u zadnje vrijeme i tretiraju kao trgovina ljudima, međutim rijetko se tako i presuđuje jer najčešće nema dokaza da je došlo do razmjene novca ili nekih drugih dobara. Kao voditelj skloništa za djecu žrtve trgovine ljudima imao sam slučaj maloljetnice, žrtve dogovorenog braka, čiji je slučaj sutkinja držala u ladici deset mjeseci jer nije znala kako ga tretirati. Maloljetna djevojčica bila je u skloništu deset mjeseci iako prema zakonu ne smije tamo biti dulje od šest mjeseci. Imao sam također jednu djevojčicu, dijete bez pratnje, koja je trebala obaviti liječničke preglede, no gdje god smo došli tražili su njen OIB koji ona nije imala jer nije državljanka Hrvatske i trebalo nam je dugo vremena da uspijemo obaviti sve medicinske preglede. Na žalost, kada je napunila 21 godinu morala je izaći iz doma za djecu i sada je prepuštena sebi, a puno je teže mladoj osobi koja nije porijeklom sa ovog kontinenta snaći se i uspjeti u životu nego djeci rođenoj u Hrvatskoj.
Međutim, niti jedan slučaj trgovine ljudima me nije traumatizirao koliko me je traumatizirao naš sustav. Dok sam bio voditelj tog skloništa shvatio sam da prava djece najčešće imamo samo na papiru i svi mi u Centru za nestalu i zlostavljanu djecu radimo koliko je moguće da se to promijeni.
Centar koji vodite ima liniju 116 000 za nestalu djecu. Koliko je trenutno nestale djece u Hrvatskoj, koliko su stari, otkud su…?
Mi možemo vidjeti samo nacionalnu evidenciju nestalih osoba koju vodi MUP i u njoj je tridesetak djece, u što se ubrajaju i djeca bez pratnje kao i strani državljani, a najčešće su to djeca pobjegla iz odgojnih ustanova. Problem je što nema fotografija nestale djece na evidenciji nestalih osoba, a tko bi mogao prepoznati nestalo dijete na temelju opisa “smeđe oči, visok 160, odjeven u trenirku i majicu”? Ako nemate fotografiju nestalog djeteta, kako ga uopće možete tražiti? Neophodno je da se taj sustav modernizira, ne treba izmišljati toplu vodu, primjeri dobre prakse postoje, treba ih primijeniti kod nas, sve se na kraju svede na volju sustava, odnosno jedne odgovorne osobe.
Policija je odbila uvođenje Amber Alert sustava za nestalu djecu
Kako je moguće da nema fotografije nestalog djeteta?
I ja se pitam, pogotovo ako je dijete pobjeglo iz odgojno-obrazovne institucije. Mi smo 2014. godine, na inicijativu kolega iz EU, razvili jednu aplikaciju gdje je roditelj mogao uslikati dijete i spremiti neke osnovne informacije pa kad dijete nestane, recimo u trgovačkom centru, dobro je imati fotografiju i kratki opis jer je roditelj najčešće u šoku pa se ne može sjetiti niti koliko je dijete visoko. Međutim, vrlo brzo nas je posjetila Agencija za zaštitu osobnih podataka i rekli su da imamo “aplikaciju koja locira nestalu djecu” i kao takva omogućava predatorima da dođu do djece. Rekli smo im: pa ako znamo gdje su ta djeca onda nisu nestala. Ta aplikacija bi omogućila da, kad vidite nestalo dijete negdje na ulici, javite to policiji i kažete im gdje ste ga vidjeli. Ključni je problem zatvorenost policijskog sustava i njegova nespremnost za suradnju s organizacijama civilnog društva koje vode liniju za nestalu djecu, što nije praksa u ostalim zemljama EU.
Kako tumačite tu zatvorenost?
Pa čim se neki sustav otvori onda možete vidjeti kako funkcionira, odnosno ne funkcionira. Od 2013. godine, otkad smo uveli liniju za nestalu djecu, zagovaramo uvođenje Amber Alert sustava, koji je dokazao da spašava dječje živote. Zadnjih nekoliko godina i Ured Pravobraniteljice za djecu traži da se uvede taj sustav, koji je u stvari sustav hitnog uzbunjivanja. Znači, kad se sumnja da je dijete oteto ili je u životnoj opasnosti, i pobjegne ili se udalji iz obiteljskog doma, hitnom dojavom se zaustavljaju svi mediji i informira se da je potraga za djetetom u tijeku. Često se taj sustav aktivira i kad dijete ostavi oproštajnu poruku radi počinjenja suicida, da bi ga se pronašlo prije nego izvrši taj čin. No, niti apeli Ureda pravobraniteljice za djecu nisu urodili plodom, pa se trebamo zapitati zašto je tako. Kako je moguće da ga ostale zemlje u EU uvode, a nama nije potreban? Policija nas je odbila uz objašnjenje da ima dobru suradnju s medijima i da im to nije potrebno. Od 2018. smo mi i još nekoliko institucija i organizacija tražili da se uspostavi i Protokol za nestalu djecu, no MUP nam je odgovorio da takav protokol nije potreban u Hrvatskoj.
Za razliku od drugih zemalja EU, u Hrvatskoj policija nije sklona suradnji s organizacijama koje vode liniju za nestalu djecu, a jedino zajedničkom suradnjom između vladinog i civilnog sektora mogu se napraviti pomaci u zaštiti djece. Napredak društva vidi se u tome koliko brine za djecu koja su njegova budućnost, a malo se toga kod nas mijenja. Neophodno je krenuti u radikalne promjene kako bismo zaštitili najranjiviju skupinu društva. Na kraju, najbolje ulaganje koje društvo može imati je u sretnu i zdravu djecu.
Smještaj djece u ustanove je znatno skuplji nego kod udomitelja
Tragedija djevojčice Nikoll otvorila je i raspravu o udomiteljstvu u Hrvatskoj. Kakvo je vaše iskustvo s udomiteljstvom?
Dijete se najčešće udomljava jer dolazi iz okruženja koje za njega nije sigurno i dobro, promjena životnog okruženja za dijete je trauma i bitno je da se udomitelj zna nositi s time. Osim ljubavi i brige za to dijete neophodno je osigurati i sredstva, koja su za sada dosta niska. Potrebno je da udomitelji imaju podršku koja će im biti na raspolaganju kada im zatreba, edukacija udomitelja je ključna kao i stručnjaka koji rade s njima.
U Hrvatskoj pada broj udomitelja i zbog strogih kriterija koji su uvedeni da bi se netko uopće mogao baviti tim poslom. Kako to riješiti?
Za specijalizirano udomiteljstvo su kriteriji prilično visoki – od zvanja i stručnosti do uvjeta da osoba ne smije nigdje raditi i sve to za šest i pol tisuća kuna. Udomitelj koji obavlja udomiteljstvo kao zanimanje (specijalizirano udomiteljstvo se tretira kao zanimanje) ima pravo na opskrbninu, naknadu za rad udomitelja, prava iz mirovinskog i obveznog zdravstvenog osiguranja i prava kao zaposlena osoba u skladu s posebnim propisima. Mjesečna osnovica za obračun i uplatu doprinosa za obvezna osiguranja za udomitelja koji obavlja specijalizirano udomiteljstvo za djecu je prosječni iznos mjesečne bruto plaće isplaćene po jednom zaposlenom kod pravnih osoba u Republici Hrvatskoj u razdoblju siječanj – kolovoz prethodne godine, koju objavljuje Državni zavod za statistiku.
Istodobno, dijete u ustanovi košta 12 tisuća kuna mjesečno. Ako hoćete specijalizirano udomiteljstvo, onda to treba i platiti.
Tko je Tomislav Ramljak?
Tomislav Ramljak je diplomirani socijalni radnik, voditelj Centra za nestalu i zlostavljanu djecu, sudionik različitih projekata i kampanja kojima se nastoji zaštititi djecu na internetu, stalni sudski vještak iz područja zaštite djece na internetu i predavač i edukator na brojim nacionalnim i inozemnim stručnim konferencijama vezanim za temu zlostavljanja djece putem novih tehnologija. Završio je specijalizirane edukacije vezane uz forenziku materijala sa seksualnim zlostavljanjem djece na internetu u INTERPOL-u i EUROPOL-u. Jedan je od pokretača Centra za sigurniji Internet i Europskog harmoniziranog broja za nestalu djecu 116 000 u Republici Hrvatskoj. U svojoj dugogodišnjoj praksi obišao je brojne zemlje gdje je otkrivao kako one štite djecu, a te je spoznaje nastojao pretočiti i u Hrvatsku. Često ga razočara nedostatak institucionalne volje da se nešto promijeni.