Bez obzira u kojem se od procesa tranzicije u životu nalazimo, to su razdoblja koja od nas zahtijevaju puno više truda i rada na sebi, ali i pažnje i podrške koja nam je tada potrebna iz naše okoline i od društva u cjelini. Bez obzira je li razdoblje tranzicije pubertet, početak radnog odnosa, roditeljstvo ili ulazak u starost – u svim tim razdobljima života u kojima prelazimo iz jedne faze u drugu jako je bitna podrška koju će nam dati roditelji, prijatelji, kolege na poslu kao i društvena zajednica i sustav unutar kojeg živimo i radimo.
Za transrodne osobe rodna tranzicija je jedno takvo životno razdoblje u kojem je podrška okoline i sustava jednako bitna kao i u svim ostalim životnim razdobljima prelaska. Osobe koje prolaze kroz tranziciju mogu to napraviti na više načina, kroz više razina: društvenu, pravnu i medicinsku. Za neke transrodne osobe tranzicija je samo društvena, kroz koju će izraziti svoj rodni identitet – unutarnji osjećaj osobe o svom rodu. A neke će se odlučiti proći i kroz društvenu, medicinsku i pravnu tranziciju. Za svaku transrodnu osobu tranzicija može značiti različite stvari, a osim društvenog aspekta u kojem će transrodna osoba to podijeliti sa svojom obitelji i prijateljima, obavijestiti ih koje zamjenice da koriste, promijeniti ime ili se odlučiti za odijevanje koje više odgovara njezinom rodnom identitetu, tranzicija je najčešće povezana i s pravnim i medicinskim aspektom koji su većinom neodvojivi.
O tranziciji, o tom putu kroz kojim transrodna osoba prolazi kroz pravni i medicinski sustav u Hrvatskoj, o mogućnostima i preprekama koje se pred nju postavljaju – razgovarali smo s Dianom Avdić, studenticom medicine. Kako je Diana svoju tranziciju započela na fakultetu bila je to prilika da osim o preprekama i mogućnostima unutar hrvatskog pravnog i medicinskog sustava razgovaramo i o onom društvenom aspektu, o podršci i prihvaćanju među kolegama.
Koji su prvi koraci koje u Hrvatskoj trans žena ili muškarac moraju poduzeti da bi započeli tranziciju, gledano kroz medicinski i pravni sustav?
Za početak je važno nabaviti uputnicu za psihologa kod doktora opće medicine. Na web stranici udruge Trans Aid, koja sadržava bitne informacije o medicinskom i pravnom dijelu započinjanja tranzicije, postoji popis stručnjaka koji se bave transrodnim osobama, a među njima su psihologinje Iva Žegura koja radi u bolnici Vrapče i psihologinja Nataša Jokić-Begić koja radi privatno, a koje imaju višegodišnje iskustvo u radu s tranrodnim osobama. U radu se koriste različitim pristupima i testovima koji ispituju osobnost, životne prilike, osjećaje i sliku o sebi te u konačnici, nakon određenog razdoblja od nekoliko mjeseci do godinu dana i više, dolaze do zaključka je li osoba spremna za daljnji proces i početak tranzicije.
U slučaju zaključka da se radi o osobi koja iskazuje značajne nelagode u vezi vlastitog tijela i spola pripisanog pri rođenju, osoba se šalje psihijatru na dijagnozu, doktoru Goranu Arbanasu u bolnicu Vrapče. Nakon dijagnoze psihijatra osoba odlazi na konzilij koji je relativno novoosmišljen pristup dodatnog potvrđivanja dijagnoze. To radi skupina stručnjaka koju kao konzilij odabere bolnica Vrapče, što za neke osobe prođe lagodno, ali su se ljudi i žalili na neugodna pitanja koja su im se postavljala te općenito na nepotrebnost i zavlačenje procesa.
Nakon dobivenih potvrda psihologa, psihijatra i konzilija, osoba može otići endokrinologu, često doktoru Velimiru Altabasu u Vinogradsku. Endokrinolog zahtjeva prvo da osoba obavi određene preglede poput krvnih nalaza, ultrazvuka i slično, kako bi se uvela hormonska terapija, koja se redovno prati otprilike svakih šest mjeseci, a u početku i češće. Osoba može promijeniti osobno ime, i prezime ako to želi, a taj postupak traje mjesec dana i stoji oko 100 kuna. Zahtjev za promjenom oznake spola se mora poslati Nacionalnom zdravstvenom vijeću (NZV) koje zahtjeve obrađuje na svojim sjednicama. Za navedeni je zahtjev potrebno skupiti dokumentaciju i potvrde od svih navedenih stručnjaka.
Je li taj proces kompleksan ili jednostavan? S kojima se problemima osobe susreću u tom procesu i što bi se s medicinske ili pravne strane moglo ljudima učiniti da im bude lakše i pristupačnije?
Proces zna biti dosta iscrpljujući vremenski, a posebice financijski ako osoba nije iz Zagreba. Udruga Trans Aid se bavi promicanjem prava transrodnih osoba i edukacijom zdravstvenih i drugih djelatnika koji rade s transrodnim osobama, a u cilju poboljšanja tog procesa i postupaka. Problemi s kojima se osobe susreću su, primjerice, nesklad rodnog izričaja s podacima u dokumentima, ime, oznaka spola, pa se nerijetko se osobe dodatno ispituje o tome ili im se ne pružaju određene usluge u bankama, školama, na fakultetima… NZV loše obavlja svoj posao i osobe predugo čekaju na potvrde o promjeni oznake spola. Čak dulje od zakonskih okvira, posebice sada u vrijeme epidemije.
Foto – Jovica Drobnjak
Koliko su susretljivi zdravstveni djelatnici i ostali službenici prema osobama koje su u tranziciji?
U svojoj sam tranziciji susretala puno liječnika i bilo je svakakvih situacija. Na sreću, nisam se srela s negativnim ekstremima, ali zato imam dosta pozitivnih i ugodnih iznenađenja. To je možda i stoga jer nisam očekivala bilo kakvu razinu znanja o tome s njihove strane. Međutim, u zajednici poznajem ljude kojima su odbijeni zahtjevi za pregledom ili ih se diskriminiralo i vrijeđalo na temelju rodnog identiteta.
Vlastitu ste tranziciju počeli na fakultetu, studirate medicinu. Jeste li imali podršku kolega studenata i profesora? Jeste li doživjeli neka loša iskustva na fakultetu zbog toga što ste trans žena?
Nažalost, jesam imala i loših iskustava s prihvaćanjem od strane kolega, ali moram priznati da je velik dio toga bio i na meni. Upisala sam fakultet kao iznimno tiha i povučena osoba i dan-danas se trudim to popraviti kada se nađem među novim ljudima. Bila sam u krugu nekoliko ljudi i kada sam im rekla da ću početi tranziciju i krenuti na hormone, nisu me shvaćali. Kada su se promjene počele događati, a nepoznati su me ljudi sve više percipirali kao curu, susretala sam se s neugodnim situacijama jer su mi se kolege koji me znaju od prije i dalje obraćali starim imenom i starim zamjenicama. Naravno, bilo je i kolega koji su me podržavali maksimalno, ali nisam bila u njihovom bližem krugu i osjećala sam se dosta usamljeno, pa sam odlučila upisati mirovanje. To mi je bila jedina opcija dok ne poradim na svom mentalnom zdravlju. Ne zamjeram nikome od kolega, a niti sebi, jer se teško možete pripremiti na takve situacije. Nekada je to potrebno proživjeti i izaći iz toga kao zrelija i jača osoba.
Što se profesora tiče, oni nemaju bliži kontakt s nama kao primjerice u srednjoj školi, jer rade s većim studentskim grupama. Međutim, nakon što sam službeno promijenila ime na fakultetu, svejedno se staro ime znalo naći na listama za prozivanje ili listama za kolokvije, što me, malo je reći, uzrujalo. Očekivala sam da se neću s tim susretati. Veliku mi je nelagodu stvorila i situacija kada sam nakon mirovanja nastavila studij, pa ušla u novu grupu i ljudi nisu u početku znali da sam trans, ali se vremenom ta informacija pročula i širila. Samo sam htjela biti Diana koja studira medicinu i ima razne hobije i interese, a budući da sam po prirodi tiha s novim ljudima, prije se pročulo da sam trans nego što sam dopustila ikome da me bolje upozna i to razdoblje mi je bilo jako depresivno.
Koliko su profesori i studenti educirani o komunikaciji, potrebama i pravima transrodnih osoba?
Ne znam koliko su profesori educirani o temi, ali mi je velika pomoć bila gospođa Hrastinski u referadi koja je zadužena za prvu i drugu godinu i koja mi je pomogla oko promjene imena. Također je rekla da je svaku katedru obavijestila o promjeni, ali svejedno sam se susrela s pojavljivanjem starog imena.
Jeste li se susretali s transfobijom na fakultetu ili kod liječnika?
Nisam se direktno susrela s transfobijom od strane liječnika i kolega, iako sam čula za takve slučajeve od drugih trans osoba. Međutim, susrela sam se s dosta drugih neugodnih situacija, koje sam neke i navela. Sama činjenica da netko zna da sam promijenila ime, ali me odluči ne zvati novim imenom već koristi staro ime i to pred drugim kolegama i profesorima smatram vrstom transfobije, ali indirektne, koju možemo i zamijeniti manjkom informiranosti o temi.
Postoji li dio procesa tranzicije koji smatrate lošim ili nepotrebanim? Što bi promijenili u medicinskim ili pravnim postupcima tranzicije?
Nepotrebnim dijelovima procesa prije ulaska u hormonsku tranziciju smatram svakako konzilij na Vrapču i način na koji se provodi promjena oznake spola. Smatram da bi to trebalo biti puno jednostavnije i da bi se NZV trebao pridržavati zakonskog roka u kojem moraju donijeti odluku.
S medicinskim sustavom ste dobro upoznati i što bi po vama trebalo mijenjati u zdravstvenom sustavu da bolje odgovori na potrebe transrodnih osoba.
U Hrvatskoj nedostaje stručnjaka koji se bave zdravljem transrodnih osoba i nedostaje edukacije na tu temu. To značajno onemogućava proces tranzicije ljudima koji su daleko izvan Zagreba i sprječava ih da u tom procesu obavljaju važne preglede jer se boje diskriminacije.
Gdje se ti vidiš kao buduća liječnica, u kojem području bi se željela specijalizirati?
Htjela bih specijalizirati neku kiruršku granu. To mi je od početka studija velika želja, iako bi mi najveće zadovoljstvo bilo da nakon studija odaberem specijalizaciju u kojoj ću se najviše pronaći, bila to kirurgija ili nešto drugo. Svakako bih svojim radom htjela pomagati i transrodnim osobama tako da mi je i to jedan od motiva, a budući da na našim prostorima nedostaje dovoljno specijalista u tom području. Htjela bih biti novo lice u tome.
Diana Avdić studentica je treće godine Medicinskog fakulteta u Zagrebu, u kojem je i rođena. Hobiji su joj akvaristika i digitalno crtanje s kojim se bavi zadnjih pola godine sve aktivnije i računa da će joj te vještine s vremenom postati i jedan od izvora prihoda. Crtanje je čini sretnom, a kako djeluje i opuštajuće služi joj i kao rasterećenje od stresa. Planira se aktivno uključiti u rad Studentske sekcije za kirurgiju i što više naučiti o kirurgiji i vještinama buduće profesije. Velika joj je želja posjetiti Pariz i naučiti francuski, a nada se da će nakon smirivanja pandemije moći više putovati i upoznavati ljepote svijeta. Članica je udruge Trans Aid.