[vc_row][vc_column][vc_column_text]Piše: Nik West
Zaspala sam, onako baš zaspala. Probudila se, pokupila svoje stvari i krenula prema studentskom domu. Ivona je još spavala, pa sam bila tiha da je ne probudim. Ipak, kada mi je pala šalica za kavu koju je Dimitrije kupio, probudila se i zabrinuto me gledala.
‒ Šta to radiš?
‒ Pakiram se. Idem kući. Završila sam sa ispitima i nemam više razloga da se zadržavam. Imam bus večeras. Kada ti ideš?
‒ Onda kad smo se dogovorile ‒ proteže se i lijeno ustaje. ‒ Rekle smo da radimo žensku večer i ja čekam ‒ gledam je tužno i odmahujem.
‒ Hoćeš kavu? ‒ vidi da sam otišla u aut pa prebacuje temu. Potvrdim da hoću kavu da me zagrije i nastavim dalje bijesno bacati stvari u kovčeg. ‒ Nisu one krive. Znaš to i sama… Sjedni! ‒ uzima me za ruku i vodi do kreveta, pa kad sjednemo pomiluje me po obrazu. Suze mi odmah krenu. Zagrli me i privuče jako. Dok plačem i ridam, mazi me po kosi. ‒ Ššš, polako. Bit će sve u redu.
‒ Neće ‒ odgurnem je grubo i zajecam još jače. Opet me privlači k sebi.
‒ Znam… sad boli, ali proći će. Vidjet ćeš, vrijeme sve liječi.
‒ Da… Liječi, ali ožiljci ostaju. Uvijek će biti ovdje ‒ udarim se šakom u grudi.
‒ Moraš se s njim pomiriti ili ga zaboraviti. Nema trećeg. Uništit ćeš sebe. Jednom si već prolazila kroz to. Gledala sam te svih onih mjeseci koliko si patila, a tek sad! Prevelika je tvoja ljubav, a on je slabić u odnosu na tebe. Ne kažem da te ne voli, ali to su muškarci. Oni su drugačiji. Ne osjećaju kao mi. Rijetko se nađe netko koga je briga i tko se daje do kraja. Svi su oni oprezni s emocijama.
‒ Joj, Ivona, kako ću ja sad bez njega?
‒ Toliko te povrijedio?
‒ Jako ‒ progutam pljuvačku pa ispušem nos.
‒ Pričaj, otvori dušu. Reci mi i možda ja predložim neko rješenje.
Ispričam joj sve od početka. Nisam ništa krila.
‒ Ja vjerujem da nisu ništa radili. Ali sto posto imaju neku tajnu za koju ne žele da itko zna. Vjeruj mi, ne bi te Dimitrije prevario.
‒ Ne bi, a zašto mi onda laže?
‒ Zašto ga ne pitaš? Traži da ti iskreno odgovori pa onda odluči. Ili idi k njemu ili ga otjeraj za sva vremena. Ako ti bude i dalje lagao, ne zaslužuje te. Ne muči sebe. Zašto patiti i očajavati ako on nije toga vrijedan?
‒ Dobro, nazvat ću ga i pitati, ali kasnije, kad se smirim. Jel gotova ta kava? ‒ nasmijem se šturo dok gledam krhotine šalice koje leže na podu isto kao moja i Dimitrijeva ljubav.
Ivona je otišla do Miloša i kada sam ostala sama, smirena donekle, uključila sam mobitel. Imala sam pregršt poruka od Dimitrija, a onda je zazvonilo. Očito je vidio da sam dostupna i odmah me nazvao.
‒ Halo, Dimitrije! ‒ hladno mu se obratim, ma led mi nije ravan.
‒ Halo, Nevena!… Znaš, nije u redu da isključiš telefon i da ja brinem cijelu noć. Nemoj mi to raditi.
‒ Dobro, neću, ali trebam neke odgovore.
‒ I ti meni trebaš. Odgovore ćeš dobiti, ali moraš mi nešto obećati, odmah.
‒ Šta? Ne znam o čemu je riječ.
‒ Obećaj da ćeš me slušati narednih deset do petnaest minuta, mislim stvarno slušati i pokušati raditi što ti kažem, bez pogovora. Znači, samo šutiš i ne ubacuješ se ‒ šta li sad hoće? ‒ A kad završim sa tim, dat ću ti sve odgovore koje zatražiš. Može?
‒ Dobro.
‒ Obećavaš da nećeš prekinuti poziv. Petnaest minuta, samo toliko tražim.
‒ Obećavam. Hajde kreni već jednom, imam obaveze.
‒ Krećem, samo mi reci gdje si, u stanu ili u sobi u domu?
‒ U domu ‒ odgovorim mu.
‒ Ivona?
‒ Nije tu.
‒ Idi zaključaj vrata i ostavi ključ da ona ne može otključati sa svojim. Ne želim da me itko prekida.
Baš je tajanstven. Zaključam, okrenem ključ i potvrdim mu da sam sve napravila.
‒ E, sad počinjemo. Bez riječi. Jasno!
Još mi i naređuje. Budala, ali ne znam šta mu je na umu. Znatiželjna sam.
‒ Skini se! Sve sa sebe ‒ raširim zjenice.
‒ Dimi… ‒ prekida me.
‒ Obećala si. Ne govori, samo radi ‒ skidam se.
‒ Polako, onako zavodljivo kako samo ti znaš, kada ti ruke polako raskopčavaju košulju, gumb po gumb, kada je skidaš i gledaš me sa toliko žara da bih je ja najradije poderao. Pa kada svlačiš traperice i saginješ se, a obla guza ti dođe u prvi plan i kada te ugrizem za nju, a ti jekneš, onako da me izludiš, a ne zato što boli. Ja baš grizem jer me ti izbaciš iz ravnoteže i nemam kontrolu. Pa skidaš gaćice i grudnjak onako kao da izvodiš striptiz. Začiniš da moj druškan poludi pa me tjera da se i ja skinem jer mu je tijesno. Jesi li gola?
Šutim, smiješno mi je sad. Koja je on budala! Rekao mi da šutim, a sad me pita. Ježim se od njegovih riječi: ‒ Jesam.
‒ Ne čujem.
‒ Jesam, ljubavi!
‒ E, tako. I ja sam. Lezi i raširi noge ‒ slušam. ‒ Zatvori oči i samo me zamisli da sam tu. Samo dozvoli sebi da osjećaš. Prilazim ti i klečim pred tvojim veličanstvenim nogama. Milujem ti listove i pratim taj put. Spuštam usne i jezikom prolazim duž te mekane kože. Osjećaš li to?
Sad već nije zajebancija, stvarno se počinjem uzbuđivati. Ma ja se uzbudim i samo od njegovog glasa, a tek od ovoga…
‒ Moj jezik je svuda, tu sam na bedrima, polako se približavam tvom središtu. Samo ga ovlaš liznem, a ti si već vrela i vlažna i trebaš ga. Ali ne još. Penjem se dalje ka trbuhu, dok mi ruke putuju ka tvojim grudima, ka tim oblim savršenim grudima koje obožavam i koje bih ljubio do besvijesti. Osjećaš li moje ruke, Nevena? Osjećaš li kako te ljubim, kako ti kružim oko otvrdlih bradavica? Osjećaš li me?
‒ Mmm ‒ već me napalio. Ne mogu pričati. Kako njemu uspijeva?
‒ E, to je moja malena. Tako te volim, kad uživaš i osjećaš sve što ti radim. Volim te Neno, volim… Nemoj to nikad zaboraviti ‒ šapuće i čujem ga kako ubrzava disanje.
‒ Spuštam se ka tvom toplom i vrelom središtu, ka tvojim sokovima kojim se hranim i koji su za mene izvor. Usisavam i skupljam sa tog izvora svaku kap jer sam je ja izazvao. Kružim i prolazim cijelom dužinom po tvojoj savršenosti. Ulazim i ti to osjećaš. Osjećaš moj jezik kako te miluje, kako te vodi, kako te melje. Neno, osjećaš li koliko sam uzbuđen? Toliko da me boli, a ti nisi kraj mene. Nastavljam sa maženjem. Zamišljam te da se uvijaš i da se podižeš ka mom licu, želiš još i ja ti dajem to što želiš. Jer želje su nam iste. Ljubim i dovodim te do kraja. Neno?
‒ Da …Mmm, Dimitrije nastavi.
‒ Želiš me, tu unutra. Želiš li me? Želiš li me koliko ja tebe? Tu sam, dodirni me, onako kako samo ti znaš. Tu sam, namještam se. Osjećaš li koliko sam tvrd i samo tvoj? Zauvijek tvoj?
‒ Hajde, Dimitrije, ispuni me. Hajde…mmm ‒ savršen je i ovako, na ovaj način je savršen. Osjećam, sve osjećam jer je pred mojim zatvorenim očima.
‒ Ulazim, onako sporo, kako ti voliš. Primaš me, uvlačiš u sebe i ja sam tu. Kući sam Neno. Dom, ti si moj dom! I naglo uđem, jer nema ništa ljepše od toga kada sam u tebi, kada me stegneš svojim mišićima i kada me ne puštaš. I krećem, pokrećem se prvo polako, a onda sve snažnije. Ljubim te po vratu, a ti ječiš kao i sad i lomiš me… lomiš i ja sam sve bliže i tebe pratim. Kao uvijek. Uživaš li? Voliš li me Neno?
Bože, nisam znala da ovo može biti tako intenzivno.
‒ Volim te Dimitrije… Ah… Hajde! Dimitrijeeeee! ‒ i letim, dodirujem zvijezde kao nikad do sad iako nije tu, iako sam ga zamišljala, iako je moja ruka odradila sve. Ipak on me je vodio i prebacio…prebacio preko, gdje je sve ljepše i svjetlije.
‒ Nenooo! Volim te, jedina.
I znam da je i on sa mnom tu preko i da nas obasjava svjetlost dok se još tresem od užitka, od njega, od ljubavi koju osjećam. I vjerujem mu, sve.
‒ Dimitrije, ti si jedan bolesnik! ‒ poslije tutnjave slasnih osjećaja viknem na njega, a on se smije, slatko se smije. Počinjem i ja. Ne, mi smo dva bolesnika.
‒ Jesam dušo, jesam. Sve zbog tebe. Postat ću bolesnik i sve što hoćeš, samo dođi.
Naglo me trgnu njegove riječi.
‒ Dimitrije, samo da se obučem, da mi Ivona ne zalupa ‒ ustajem i hitro odlazim do kupaonice.
‒ Tu sam. E sad ide ono sa mafijašima ‒ smije se opet. Naša interna šala kada pričamo ozbiljno.
‒ Pucaj i ubij me.
‒ Da znaš da ćeš poslije ovoga biti vječno moj ili stvarno mrtav za mene. Uozbilji se! ‒ još uvijek se ne dovodi u normalu. Sretan je, ne moram ga vidjeti, ali znam da je sretan.
‒ Dimitrije, pitat ću te samo jednom. O tvom odgovoru ovisi hoćemo li nastaviti ili prekinuti našu vezu.
‒ Opet nešto o Teodori? ‒ čujem da reži.
‒ Opet.
‒ Hajde, pitaj! ‒ ozbiljan je.
‒ Šta si radio sa Teodorom četrdeset pet minuta zatvoren u stanu?
Šuti, isto kao i prošli put.
‒ Nisam ništa radio, kunem se ‒ joj! Zašto, Bože, zašto me mučiš?
‒ Dimitrije, lažeš! Osjećam kao i sve što osjećam od tebe.
‒ Ne lažem, kunem se. Nismo ništa radili. Bilo joj je zlo, dao sam joj vodu, sjedila je, pričali smo i ona je otišla.
‒ Dimitrije, zašto mi to radiš?
‒ Govorim ti istinu. A odakle tebi da je bilo četrdeset pet minuta?
‒ Bila sam pred vratima ‒ tajac, sad ne čujem ni njegovo disanje.
‒ Čula sam cijeli razgovor prije i poslije tih četrdeset pet minuta. Zato mislim da me lažeš, jer si slagao da se došla pozdraviti. Bukvalno te je molila da joj se vratiš.
‒ Nevena…
‒ Nemoj ti meni Nevena, slagao si i zato ti ne vjerujem ni za to unutra. Lažeš mi, znam kakva je Teodora. Zmija otrovnica joj nije ravna. Uspjela te je otrovati i sad patimo ti i ja, a ona se naslađuje.
‒ Neno, šta mogu napraviti da mi povjeruješ?
‒ Reci mi istinu. Samo to želim.
‒ Istina je da je nisam ni taknuo. Niti jesam niti želim. I njoj sam rekao da tebe volim i da si ti ona prava za mene. Shvati, nisam imao ništa sa Teodorom, niti ću.
‒ Dobro, Dimitrije, ako ti tako kažeš vjerujem ti ‒ i vjerovala sam mu ‒ ali ako samo čujem nešto neću te više pitati. Bit će gotovo.
‒ Nemaš šta čuti. Teodora je prošlost, ti si sadašnjost…
‒ I budućnost, znam, rekao si mi to. Zapamtila sam. Pamtim sve što si rekao…
‒ Znači dolaziš?
‒ Tko bi te odbio poslije ovakvog seksa? Volim te, Dimitrije. Ali kako bi tebi bilo da k meni dolazi moj bivši, a ti gledaš skriven? ‒ nasmijem se. Osjetim da sam veliki teret skinula sa leđa.
‒ Upao bih i izbacio ga. A zašto ti nisi ušla? Sama bi se uvjerila. Zašto si čekala? Stvarno te ne razumijem. Trebala si ući kao i svaki put. Pa mi smo zajedno ljubavi… Mi smo jedno. Da si ušla, zatekla bi nas za stolom jedno naspram drugog.
‒ Da, trebala sam. Ali kad nisam, tražila sam odgovor i ti si mi ga dao. I dosta više o tome. Dolazim za tri dana. Idem večeras kući, da pripremim moje. Oni ne znaju da ja imam u planu put za Norvešku.
‒ Dobro, malena. Ne gasi telefon više.
‒ Neću. Samo me čekaj i budi dobar. I da ovo nikad više nisi napravio, niti meni, a o drugim curama nećemo ni razgovarati ‒ osmjehnem se.
‒ Nije ti se dopalo, aa? Neće se ponoviti do večeras. Kad ono stižeš kući?
Vrisnem, a on se cijepa. Budala!
Prekinem i izdahnem sav zrak iz pluća. Sretna sam jer je sve kao prije. Dimitrije je samo moj. Moj. Širim ruke i vrtim se koliko sam sretna i zadovoljna, a tek zadovoljena. Mmm. Jesam luda, kažem mu da ne radi to, a htjela bih opet. Nije loše, nimalo nije loše.
Nik West autorica je nekoliko uspješnih romana koji su tiskani ili u pripremi za tisak. U njima preispituje otpornost ljubavi ovisno u kojim se okolnostima dogodi, pa nerijetko likove stavlja u vrlo zahtjevne odnose i situacije.
[/vc_column_text][/vc_column][/vc_row]