Beckford
Jesam li oduvijek zapravo bio slabić? Nisam li kriv što sam poput oca dozvolio da majka uvijek ima kontrolu nad svime? Nad našim životima, poslom, vezama? To je jedino što ja njemu zamjeram. U glavi mi je možda kaos, ali naprijed me vodi samo jedna misao, iako ona sad leži na bolničkom krevetu i možda se pita u kakav sam je to pakao doveo.
Ovaj put ulazim neočekivano u kuću mojih roditelja, iako sam rekao da više tu neću stupiti, u kuću u kojoj sam odrastao. Lagano pokucam, a domaćica me pusti unutra.
„Otac spava?” Upitam.
„Da.”
„A majka?”
„U svojoj sobi, mislim da telefonira.” Kimnem i krenem ravno do majke. Odškrinuta vrata idu mi u korist pa čujem njezin glas, autoritativan i pun arogancije.
„Ne, moraš mi reći sve! Prisluškuj što govore. Potrudi se da saznaš!” Na nekoga viče, a ja stojim i slušam.
„Abigail, ne zaboravi, ja te dodatno plaćam. Nisi mi rekla za vražje pismo!” Ova spoznaja stegne mi želudac u čvor. Dakle, imala je uhodu smještenu u moju kuću. Onu koja joj je davala izravan uvid u moj život, koja joj je prodavala moju intimu. Koji sam ja naivac! Pola mi je života prošlo da to nisam ni shvatio, ali sad je kraj, sad je gotovo.
Otvorim vrata, a moj korak natjera majku da se okrene. Problijedi u trenu i mobitel makne s uha. Šuti i samo nepomično gleda u mene, čeka moj potez.
„Razočaran sam kao nikad, što zbog tvoje zlobe, što zbog svoje naivnosti. U ovom trenu više te ne zovem majkom i znaj, ako se nešto dogodi, ti ćeš na duši nositi smrt mojeg djeteta.” Čelo joj se nabora, usne se stisnu, a čeljust počne podrhtavati. Zagrmim još glasnije na nju jer vidim da me shvaća ozbiljno. Nikada me nije vidjela ovakvog odlučnog i bijesnog.
„Zaboravi na sve privilegije, tvoja uhoda ne radi više za tebe. Zaboravi da postojim.” Ona se konačno oglasi.
„Promijenio si se, Beckforde, strašno sam razočarana.”
„Ne, majko, ja sam taj koji je razočaran, zbog tvoje potrebe da sve kontroliraš. Razočaran sam zlobom koja živi u tebi. Razočaran sam jer te nazivam majkom.” Okrenem joj leđa, ostavljajući je s prijetnjom te odem do oca. Sjednem na njegov krevet i sačekam da se probudi. Potom mu obznanim svoju odluku, a on u suzama stegne moju ruku i složi se sa svime.
„Ja sam kriv sine, volio sam je iako je okrutna srca, ja sam kriv što sam joj dozvolio sve.”
„Žao mi je oče, ali s time je sad gotovo.”
„Bilo je pitanje tko će joj jednom pokazati gdje joj je kraj.” Ostanemo tako jedan pored drugog, dok on leži, a ja sjedim na njegovu krevetu i tješi me samo to što me razumije i podržava. Čak i da je protiv, mislim da bih to što je u mojoj glavi napravio, makar se svi okrenuli protiv mene. Mora se ostvariti jer jedini ishod je onaj u kojem je Harper u mojem naručju, a u njezinom trbuhu raste naše dijete.
Nešto kasnije, dovezem auto pred vilu, onu koju više neću nazivati svojim domom. Stojim ispred i zovem Millera.
„Prijatelju, trebam tvoju pomoć.”
„O čemu se radi?”
„Moram se riješiti kuće. Možeš li doći do mene?”
„Samo da Adamu dođe fizioterapeut pa krenem.” On spremno prihvati moju molbu, a ja sjednem u auto i ostanem tako sve dok on ne dođe. Sat vremena samo zurim u tu jebenu kuću. Nemam volje ući unutra. Iz misli me prene otvaranje suvozačevih vrata, a Miller sjedne do mene.
„Što radiš tu?”
„Ne pitaj, prijatelju. Pokušavam srediti sranje od svog jebenog života.” On se namršti, a potom mu kažem sve. Baš sve.
Znam da je u šoku, ali pokušava mi biti podrška.
„U redu je, Becks, sredit ćemo. Prodat ćemo, imam čovjeka koji to može napraviti u kratkom roku. Moja susjeda prodaje svoju kuću, muž joj je umro, a ona želi u dom. Kuća je manja, ali top. Stari je ulagao u nju. Sve ćemo srediti.” On me tješi, a ja samo razmišljam o Harper. Boli li je, je l’ se probudila, pita li gdje sam? Nemam volje niti se pokrenuti, ali me Miller natjera da uđem u kuću.
„Hajde, spremi stvari i ideš kod mene. Sutra pošaljemo agenciju da te spakira, sve sredi i damo odmah u prodaju.”
„Znaš da novac nije problem, samo želim… želim krenuti naprijed, sve ovo zaboraviti i ostaviti iza sebe. Jer ako… ako se nešto dogodi…” Ne mogu niti progovoriti naglas najteže slutnje.
„Ništa se neće dogoditi, vjeruj.” Tražim u sebi zrno nade, jer nije život toliko proklet da mi po drugi put, ovaj put čak i okrutnije, čupa dušu i trga srce na komade.
Pokupim u kući nešto svojih stvari i odem do Millera. Prespavam u njegovoj gostinjskoj sobi, a ranom zorom odem u bolnicu. Kat je tamo, dežura pored Harperine sobe. Razbudi se kad začuje kako koračam pustim hodnikom pa ustane sa stolice i protegne se.
„Ne možeš do nje. Sinoć se probudila.”
Sve u meni živne od ovih riječi, iako me boli jer ne mogu sad vidjeti njezine oči, samo da mi kaže da je još tu sa mnom, da mi oprašta.
„Je li… beba…?”
„Sve je dobro, krvarenje je prestalo. Doktor kaže da je valjda implantacijsko, opasnosti ne bi trebalo biti. Ona je bolje, ali… nije te spremna vidjeti.”
„To je rekla?”
„Da.” Zubi mi se stisnu, jer poželim vikati od nemoći, ipak, nevoljko se složim sa svime.
„U redu, poštujem. Najvažnije je da su oboje dobro.” Okrenem se spreman poći dalje.
„Odustaješ?” Kat me zapita. Ovo mi neočekivano nabaci osmijeh na lice pa je pogledam.
„Izgledam li kao da bih digao ruke od nje, koja mi je najvažnija na svijetu? Dovraga, napravio bih sve, sve samo da ostane. Trebalo mi je da progledam i ne prihvaćam da je kasno.”
Ona se ovlaš nasmije i time mi podgrije nadu.
„Doći ću opet, dolazit ću dok god me ne primi. To neka vam bude jasno.” Potom odem u onu kuću koju više ne zovem svojom. Abigail je već tamo u kuhinji.
„Što radiš ovdje?” Poskoči na moje riječi i ruku povuče na prsa.
„Gospodine Beckforde…”
„Otpuštena si, Abigail. Primio sam te u svoju kuću, a ti si izdala moje povjerenje. Možeš ići.” Ona potom ruku povuče na usta, a oči joj se napune suzama.
„Žao mi je, morala sam, vaša majka…”
„To je bio tvoj izbor, Abigail. Pokupi svoje stvari i odlazi.” Tišinu presijeca samo njezino šmrcanje, ali te suze me više ne diraju. Odlazim na kat, vadim sve kofere, spremam odjeću. Zovem u svoju firmu, tajnici javljam da otkaže sve sastanke i da me nema do daljnjega. Sad je krajnji tren da sredim svoj život onako kako treba biti, krajnji tren da na prvo mjesto stavim ženu koja to zaslužuje. Onu koja je bila uz mene i pokazala mi koliko je ljubav požrtvovna, koliko može podnijeti u tišini.
Sad je na meni red da joj odam počast, da ja budem jak za nas dvoje.
Za nas troje.
****
Peti je dan otkako je Harper u bolnici. Dobro se oporavlja, Kat mi javlja novosti, iako uporno odlazim pred njezinu sobu samo da sam joj blizu, mada je ne vidim. Nalazi pokazuju da su i ona i beba dobro. Sve drugo napreduje, Miller mi je od velike pomoći. Organizirao je kamion za selidbu, iako želim da preseli jedino moju odjeću i Harperine stvari. Pogledali smo kuću do njegove i dali ponudu. Žena ju je zdušno prihvatila jer je već bila spremna otići u dom.
Vila ide u prodaju, to prepuštam agenciji jer ja tu više ne želim kročiti nogom. Nađem se i s odvjetnikom, potom zovem očevog doktora. Sredim sve što je potrebno da otac ima cjelodnevnu skrb i onda, onda majci dam zasluženu kaznu.
Šesti dan saznam da će sutra pustiti Harper. Još uvijek je nisam vidio. Kat uporno govori da me nije spremna vidjeti. Miče li se ta žena ikako od Harper?
Iskoristim posljednji dan da prebacim oca iz one kuće, da mu dam posebnu skrb u domu gdje će imati društvo i sestru plaćenu da brine samo o njemu. Tamo će mu biti puno bolje. Čekam vani dok bolničari ubacuju oca u vozilo i prevoze, a majka izleti srdita te krene vikati.
„Što radiš? Kako se usuđuješ?”
„Usuđujem se. Imam očev pristanak i potpis. Kuća je na njegovo ime, ali pazi, sve sam račune zamrznuo, jer sve sam ti ja davao. Nisam ti ništa dužan. Dovoljno si štete napravila, sad se nosi s posljedicama. Iako mislim da ti ne bi bilo ništa da konačno nešto radiš u životu.” Hladno joj odbrusim, nakon što se vrata sanitetskog vozila zatvore jer ne želim da otac sve čuje.
„Srami se. Kakav si ti sin?”
„Od takve majke ni ne mogu biti bolji.”
Samo joj dobacim i odem.
Iako je ovo nisko, po nekima i ružno, ja sam mirniji. Ne znam opisati taj osjećaj, dok krećem prema Millerovoj kući. Dovoljno mi je da stojim na prilazu i gledam u kuću do.
Tamo gdje će početi moj novi život.
Odlučan sam, sad ću ja biti taj koji će njoj vratiti nadu, kao što je ona meni vratila volju za životom i vjeru u ljubav.
Harper
Ne znam kako bih se trebala osjećati. Ne znam o čemu bih trebala razmišljati. Svjesna sam da nisam dobro. Ne činim sebi dobro. Forsiram li ljubav koja ne može opstati?
Probudila sam se u bolnici, na bijelom krevetu, sama. Nije mi trebalo izvješće nekakvog doktora da mi kaže da nisam dobro. Ni pogled na stalak pored mojeg kreveta niti igla u mojoj ruci. Dovoljna je spoznaja da sam umorna, krik mojeg uma koji mi govori da odustanem.
Neke ljubavi nisu moguće. Sve je protiv njih.
Beznadna i prazna, dočekam i Kat i Maisy i Georginu kad mi uđu u sobu. Govore mi o svemu, samo ne o njemu. Pogled u njihovim očima je blag, osmijeh zagonetan.
„Kako si?” Kat me pita.
„Žedna sam.”
„Doći će sad doktor. Mora razgovarati s tobom.”
„U redu.” Odgovorim pokislo.
Kako smo se doveli do ovoga?
„Beckford je bio tu i otišao.”
„Ne mogu ga sad vidjeti.” Kat i Maisy se pogledaju.
„Znam, to sam mu i ja rekla. Trebaš malo vremena da razmisliš. To je u redu.” Bojim se da ne trebam vremena, da sam već odlučila. Malo navlažim suhe usne iz čaše koju mi Maisy dodaje. Uspravim se na krevetu i pogledam prema vratima. Postariji doktor mi priđe i predstavi se.
„Gospođice Brennan, ja sam doktor Davis. Kako se osjećate?”
„Ne znam. Umorno, iscrpljeno.”
„To nije neobično za Vaše stanje. Po svemu sudeći, niste znali da ste trudni?” Ostanem nijema na njegovo pitanje, a moje se cure i dalje smješkaju. Ruka mi instinktivno poleti na trbuh, iako je taj potez spor.
„Ne, nisam znala da smo već… mislim, planirali smo…” Promucam.
„Čestitam. Stvar je što ste malo prokrvarili, ali opasnosti vjerujemo da nema, svi su nalazi uredni. Morate ipak ostati na promatranju. Rado bih da popričate s našim psihologom.” Grlo mi se opet osuši, ali odlučno odmahnem glavom jer ne mislim da mi razgovor s neznancem može pomoći.
„Mislim da nema potrebe.” Na to me pogleda ozbiljno i priđe mi.
„Mislim da Vas nisam spreman otpustiti prije nego obavite taj razgovor.”
„Zašto me šaljete psihijatru?” Kat se ubaci i odgovori.
„Mi smo krive, rekle smo doktoru sve o tvojoj situaciji. Razumiješ li da to radimo zbog tebe?” Sklonim pogled u stranu jer znam da su njih tri sad razumnije od mene jedne, potpuno prazne.
„Razmislit ću.” Kažem samo da me puste s tim zahtjevom.
Iduće dane provodim u krevetu, smišljajući što sve reći Beckfordu. Mislim da bi bilo najbolje napisati mu pismo. Da, izbaciti sve iz sebe na papir, on trpi sve. Jer bojim se, ako ga pogledam, da ću odustati od sebe. I nisam sad više samo ja, sad smo ova mala točkica u mom trbuhu i ja. Radi nje moram misliti na sebe, zar ne?
Na trenutke sam tako euforična, pomislim da bismo mogli nastaviti, ali onda me realnost tresne. Uvijek će tu biti njegova mrtva žena, njegova zla majka, ona kuća. Ne mogu sebe tako mučiti, ne mogu se više zavaravati da sam jaka.
Nisam, slaba sam. Odustajem.
Peti dan boravka u bolnici pristanem na razgovor s psihijatrom. Šesti dan napišem Beckfordu pismo. Plačem i pišem već treću stranicu. Puno je toga za reći, ali riječi ne teku po papiru onako kao što su u mojoj glavi. Nešto me koči, ali ipak ih ispišem. Papire preklopim i stavim pod jastuk.
Navečer je Kat opet tu.
„Draga moja pa ti tu kampiraš.” Kažem joj dok mi nosi sok od naranče.
„I na trepavicama bih dubila da treba. Kako si?” Odmahnem glavom i potom izvadim pismo ispod jastuka.
„Teško. Moram mu ovo uručiti.”
„Ozbiljna si?”
„Valjda.” Progovaram s bolom.
„U redu, onda sutra ideš sa mnom. Imam mjesto gdje ću te smjestiti na par dana dok ne maknem mačke. Ne želim tebe kao trudnicu izložiti onoj, kako se zove… toksoplazmozi.”
„Mogu i kod Maisy dok ne iznajmim nešto. Ne želim da svoje mace moraš…” Ona podigne prst i odrješito objavi.
„Mislim da te nisam pitala želiš li. Bit će kako ja kažem.”
„Nemam se snage s tobom svađati. U redu.” Pristanem jer mi je tako lakše. Iz istog razloga odbijam vidjeti Beckforda. Jer znam da bih mu poletjela u zagrljaj i tamo ostala, iako to može biti pogubno po mene.
Gubim sebe dok sam s njim, ubijam se pitanjima koliko je sličnosti. Tonem, slabim i psihički i fizički.
Radi li to ljubav?
****
Posljednji je dan mojeg boravka, doktor je upravo obavio vizitu i napisao otpusno pismo.
Moje su stvari u jednoj vrećici, pismo u džepu hlača koje mi je Kat donijela iz svojeg ormara. Pomogla mi je da se i okupam danas iako sam puno bolje, ali njoj ne mogu reći ne.
„Idemo taksijem. Može?”
„Ok.” Pomalo odsutna, pogledom lutam oko sebe, znam što tražim.
Beckfordovo lice.
Iako sam rekla da ne mogu sad povesti razgovor o njemu, fali mi. Neopisivo. Iako je njegov trag u meni, ono što smo oboje željeli, ja… ja se bojim sebe. Nedostaje mi sa svakim udahom koji uzmem u svoja pluća, nedostaje mi onaj miris, dodir njegovih prstiju na mom licu i usne koje me ljube sa štovanjem.
Previše boli kad smo zajedno, hoće li boljeti još više kad budemo odvojeni?
Ni ne pratim kamo idemo, svejedno mi je. Zurim vani, a ljudi, drveća, kuće, zgrade, automobili prolaze kao da je sve samo trag koji nestaje u treptaju oka.
Hoće li tako proći ovo mrtvilo u meni?
„Nisam ti rekla, radim s Adamom neko vrijeme.”
„S kim?” Naglo se okrenem i pogledam u Kat.
„S Millerovim bratom. Pa ćemo samo tamo stati da nešto provjerim.”
„Kako god ti kažeš.” Složim se i nastavim zuriti.
Kroz deset minuta stanemo pred Millerovom kućom, Kat izađe vani i dok pratim kako ulazi u dvorište, pogled mi padne na leđa muškarca koji je u dvorištu kuće do Millerove.
Naglo živnem, moleći se da se okrene.
Jer poznajem ta ramena, poznajem tu pojavu.
„Beckforde…” Potiho promrmljam i potom otvorim vrata taksija.
Stupim na pločnik i potom požurim do njega, a on odlazi unutra. Moram ga dozvati, moram vidjeti što on tu radi. Nešto me gura naprijed, iako nemam objašnjenja.
„Beckforde!” Povičem kad on uđe u kuću, ali vrata ostavi otvorena. Kao zadnja luđakinja uđem na tuđi posjed jer moram. Jednostavno moram. Koračam bezumna, usmjerena samo na jedno, da pogledam lice onog čovjeka, iako sam sigurna da sad već tonem u ludilo. Stoga bez razmišljanja otvorim vrata širom i onda… zastanem na pragu.
Muškarac stoji leđima okrenut, a iza njega na bijelom zidu, u praznoj prostoriji, pišu riječi.
Harper, hoćeš li se udati za mene?
On se najzad okrene i klekne na pod, a ruke mi polete na moje obraze. Osjećam da ću početi plakati, osjećam da ću se slomiti. A on? On me gleda očima punim ljubavi i nježnosti.
„Ponovno te život doveo meni, Harper. Tvoje srce zna gdje pripada.” Govori mi ono što godi mom srcu, ali um, ono malo razuma se otima. Bori se za lucidnost.
Reci da… reci da… Viče moje srce. Duša ga bodri.
Ruku izvlači iza leđa noseći na dlanu malu crnu kutijicu. Stojim i dalje na mjestu, ukopana, dok se iznutra rastapam. One plave oči gledaju me sa zebnjom, moleći za još jednu šansu.
„Ne mogu… ne mogu…” se Moj jezik oglasi, slušajući razum. Ima li razuma u ljubavi? Toliko je pitanja, toliko dvojbi, a ja sam tako slaba da tražim te odgovore.
„Ne prihvaćam taj odgovor, Harper.” Beckford se pokrene i priđe mi. „Ne sad kad nas spaja nešto tako divno, ne sad kad možemo iznova. Pogledaj srce, ovo je naša, samo naša kuća. Ovdje ćemo svaki komad namještaja skupa birati. Stavit ćemo krevetić u našu sobu, može?” Glas mu je siguran, ali osjećam njegov očaj. Borim se sama sa sobom, ne mogu izdržati još i njegove napore.
„Molim te, Beckforde. Ne mogu.” Izvučem ono pismo iz džepa i predam mu ga.
„Što je to?”
„Sve, sve što bih ti htjela reći, a ne mogu. Izgubim se u tebi, u tvojoj ljepoti i očima, i zaboravim na sebe. Zato pročitaj i ako mi budeš išta imao reći, pronađi me.”
„Sad ću pročitati. Ostani sa mnom. Molim te.” Skine svoj sako i položi ga na stepenicu.
„Sjedni.” Naloži mi, a taj me njegov potez dodatno zaboli.
I dok ga odbijam, on skrbi za mene. Sjedne pored mene te krene čitati. Nastojim zuriti u jednu točku u zidu sve do onog trena kad začujem kako on plače. Jedva se usudim pogledati u njega, da bi mi se potom idući prizor urezao u mozak.
Suze klize niz njegove obraze, dok i dalje pogledom leti po papiru, dok ga moje riječi ranjavaju. Nemam snage za ovo, polako uzmem pismo iz njegovih ruku i onda ga zagrlim.
„Žao mi je Beckforde, žao mi je…” Ne mogu mu nanositi bol, ne mogu ga ranjavati ovako.
„Želim do kraja pročitati, želim razumjeti.” Pritom me ovlaš poljubi u kut usne. Zapeče me taj dodir jer nosi utjehu, nosi vrelinu slanih potoka, nosi tragove naše sudbine. Ostajem tako pored njega dok on čita moju ispovijest. Najzad pospremi pismo i stavi ga u svoj džep.
„Ti me ne možeš natjerati da biram. Tko je važniji, ti ili moja prošlost? Ti ili moja majka? Ja sam već odabrao, Harper. Uvijek ti.” Primi moju ruku u svoju, natjera me da stanem na noge. Stoji tako ispred mene i moli me.
„Nemoj odustati od mene, Harper.” Njegovi se prsti upletu u moju kosu i privuku me na njegove usne.
„Ne mogu odustati od sebe, Beckforde, ja… mrzim svoje lice. Bojim se ovoga što sebi činim.”
„Daj mi da ja budem jak za nas oboje.” Dlanom klizne do dna mog trbuha, a usnama očeše moje.
„Ovo tu je moje.” Pomazi me preko hlača. Onda se dlanom uspne do mog srca.
„I ovo tu je moje.” Najzad uhvati moju čeljust i udijeli mi jedan nježan poljubac.
„I ovo je moje.” Plavetnilo u njegovim očima sad je bistro, bez dvojbi. „Harper, znaš ako odeš preko praga ove kuće, da ćeš se tek tada slomiti. Uzimaš mi sebe, uzimaš mi dijete. Obećavam da ću ti izliječiti sve rane. Branit ću te. Odrekao sam se majke. Prodao sam vilu. Imam samo ovo tu, prazne zidove, tebe i plod naše ljubavi.” Govori dok mi miluje palcem obraz.
Koljena me izdaju, držim se grčevito za njegove podlaktice. Prokleto znam da je u pravu, odem li…
A ostanem li?
„Pokušaj, srce.” Potom sljubi naše usne, spoji ih u dugo očekivani poljubac, onaj u kojem čita moju želju, borbu i potrebu. Ljubi me tako, tjera da uzdišem, pali moju vatru, probija moje zidove. Ali i čini bol manjom.
Usudim li se nadati?
Odmaknem se tek malo s njegovih usana i kroz šapat kažem.
„Pokušat ću.”
Sljedeći 21. nastavak romana Dvojnica objavljujemo u subotu 15. svibnja, a prethodni nastavak objavljen prošle subote možete pročitati OVDJE.