EROTSKI ROMAN: Dvojnica (poglavlje 21.)

Harper

Pokušala sam i nisam se pokajala.

Zapravo lažem, nije bilo potrebno ulagati ikakav trud, koliko god prepreka imali, sve nas je opet dovelo jedno drugome. Ja ne mogu bez tog čovjeka. Bez njegove dobre duše, bez nježnog pogleda, toplog dodira, bez plamsajuće strasti kojom me uzima i dokazuje koliko sam njegova. 

Samo sam se trebala prepustiti. I vjerovati da više duhova nema. Imamo sve što nam je potrebno da krenemo naprijed bez osvrtanja. Ne zamjeram mu ništa jer njegova duša ne poznaje zlo, a kad čovjek nema u sebi zlo, onda vjeruje da nema ni drugi čovjek. Traži opravdanja za tuđu zlobu, misleći da nije namjerna. Imala sam sreću da su me dosad mimoilazili zlobnici, sve dok nisam upoznala njegovu majku.

Astrid je jednostavno zla.

Kako je takva žena mogla roditi tako divnog čovjeka?

Očito je karakter povukao na oca, iako mu je trebalo puno vremena da se riješi pijavica koje su mu sisale sreću. 

Beckfordov prsten sija na mojoj ruci, u meni raste naše dijete, a on i ja zajedno idemo naprijed, svijamo novo gnijezdo. Zaboravljam uvrede, ne osvrćem se na slike iz prošlosti, okrećem se prema onome što me čini sretnom. Toliko toga Beckford i ja moramo otkriti jedno o drugome. Posjećujem psihijatra i dobro se nosim sa svime. On mi je savjetovao i da napišem ono pismo. 

Prošlo je gotovo mjesec dana, a Beckford i ja smo uspjeli izabrati tek ono osnovno za našu novu kuću. Tko bi rekao da je tu toliko posla.

Koja je to tek sreća kod Millera! Adam i on su pripremili posebnu večeru zbog našeg useljenja, jer im postajemo susjedi, a meni je ovo idealna prilika jer ću viđati Kat češće.

Stojimo nasred dječje sobice obojene u žutu i zelenu boju jer ne znamo kojeg će spola biti bebica. Prvi pregledi pokazali su da je sve u redu, da je bitno da izbjegavam stres i zdravo jedem. Naravno, Beckford je to ozbiljno shvatio pa me svako malo hrani i tetoši. Ne da mi išta raditi tako da smo se već par puta i posvađali.

„Mislim da nema potrebe da radiš u čistionici”, po peti put mi govori.

„Mislim da je previše da idućih šest i pol mjeseci sjedim doma. Mogu barem odraditi ona četiri sata dok Bruce radi prvu smjenu, a ja nakon njega do osam.” Nekako je Beckford pristao na to iako svaki dan prigovara u nadi da ću ja odustati samo da mu ugodim. On ne spominje više svoju majku, ali njegovom ocu redovno odlazimo u posjetu. Sviđa mi se taj čovjek. Tako je sličan Beckfordu.

„Onda djeco, kad je vjenčanje?” Svaki put njegov otac pita, a ja svaki put zahihoćem djetinjasto. Bože, bit ću udana žena, dobit ću dijete s čovjekom kojeg volim više od sebe.

„Kad god Harper poželi, meni je bitno samo da ona stavi potpis na papir i uzme moje prezime, iako, volio bih da ima veliko vjenčanje, onako kako ona zaslužuje.” Beckford odgovora ocu.

„Mislim da ja to ne želim, bit će mi dovoljno da slavimo u krugu prijatelja.”

„Onda mislim da nećemo puno čekati.” 

I zaista, on se potrudi prirediti mi iznenađenje te organizira malo prisno vjenčanje za dva mjeseca. Svi su toliko sretni zbog nas, a mene gotovo sve ružne misli napuštaju. Sve manje se gledam u ogledalu, sve se sretnija budim. Uživam u trudnoći, u ljubavi koju mi moj čovjek dariva.

Negdje na polovici trudnoće, Beckford je uz mene dok čekamo pregled kod ginekologa. Ako bebica bude u dobrom položaju, mogli bismo vidjeti spol. I sad u ovoj čekaonici, ja zapravo shvatim da tu negdje u pozadini mojeg mozga vreba jedna prokleta misao.

Odjednom poželim da bude sin. Jer ako bude kćer možda, možda će nositi moje crte lica, a to… to znači da će nositi i Emmine. Ta spoznaja udari me tako snažno da otpustim jecaj.

„Jesi li dobro, srce?” On me pita s brigom u očima, a ja mu slažem u trenu.

„Samo sam uzbuđena. Imaš li ti želje, da bude sin ili kćer?” 

„Nemam posebnih želja, neka bude iznenađenje.” Ali ja ne želim da bude iznenađenje, želim sad znati jer iduća četiri mjeseca pitala bih se, grizla bih se iznutra. U grču i nemiru čekam da doktor obavi pregled i da mi prekine mučno iščekivanje.

„Izgleda da će biti sin”, obznani nam ginekolog, a ja taj tren postanem mirna i spokojna. Bit će sin, a i da bude sličio na mene, bit će drugačije, tješim se.

Ovo olakšanje donese mi sreću, a nju mi svaki dan upotpunjuje Beckford svojim smijehom, ljubavlju, strašću. Privodimo kraju i sve pripreme za skorašnje vjenčanje, a onda mi se, kroz par dana počnu događati neke čudne stvari.

Dva jutra zaredom uočim prosjakinju ispred naše kuće, kako zuri u mene. Ne mogu se otresti osjećaja da me netko prati, pogotovo dok idem na posao, no ne vidim nikoga i ne mogu dokazati. Odlučim navečer Beckfordu reći sve, možda nije ništa, ali bolje da on zna.

Tu večer, dok otvaram vrata dvorišta, začujem ženski glas.

„Uzalud ti je sve, i dalje imaš njezino lice.”

Zbog šoka i straha, rukama instinktivno posegnem oko trbuha, a pogled mi privuče pojava žene iza naše ograde kako se skriva u zelenilu. Kosa joj je raspuštena, čupava, a lice bijelo s tamnim podočnjacima.

I onda shvatim da je to Beckfordova majka. Oprez me natjera da što prije uđem u dvorište te potrčim u našu kuću. Zaključam kuću i onda brzo biram Beckfordov broj. Čim se javi, prozborim zadihano.

„Ljubavi, gdje si?”

„Stigla si doma? Kod Millera sam.” 

„Stigla sam, molim te dođi brzo.” Sigurno u mom glasu prepoznaje strah, stoga se pojavi doma kroz pola minute. Otključam čim kroz prozor vidim da prilazi.

„Što je bilo, ljubavi?” Čim progovori, bacim mu se u naručje.

„Mislim da sam vidjela tvoju mamu ispred kuće. Rekla mi je nešto, ali sam pobjegla.”

„Sačekaj.” On požuri vani, ali vrati se uskoro, sliježući ramenima.

„Nema nikoga. Zašto misliš da je ona?”

„Ne znam, jer izgleda kao prosjakinja ili beskućnica, ali sliči na nju i njezin je glas. I mislim da mi nitko drugi ne bi rekao ono što mi je ona rekla.” Izraz lica mu je ozbiljan i zabrinut.

„Što ti je rekla?”

„Uzalud ti sve, i dalje imaš njezino lice.”

„K vragu!” On opsuje i potom me zagrli jače. „Ne ideš više nikamo bez mene.”

„Beckforde, kakav je to život? Ne mogu se skrivati od nje.”

„Znam srce, provjerit ću gdje je, sredit ću da pazimo na tebe, barem da te netko prati na posao i s posla dok ne stupim s njom u kontakt. Zadnje što znam jest da je otišla iz kuće kad ju je otac dao u prodaju.” Zagrlim Beckforda jače, a iz trbuha se javi naš sin. Nasmijem se i pomaknem Beckfordovu ruku da i on osjeti. Poljubi me tako da izgubim dah, a onda me povede u našu sobu. Tješi me dodirima, naša strast ne jenjava.

„Neću dozvoliti da vam se išta dogodi.” Šapuće mi dok ležim na njegovim jakim prstima i ispisujem prstima slova po njegovom trbuhu. Vjerujem mu, samo to me čini spokojnom.

Jer on uistinu ostvari sve rečeno. On me vozi na posao, a Kat dođe po mene ili obrnuto. Beckford sad dosta vremena radi s Millerom u njegovom kućnom uredu ili kod nas, kao da me sve vrijeme želi imati na oku. Godi mi sve ovo, osjećam se kao voljena žena. Svejedno se na ulici okrećem ne bih li ugledala onu ženu, ali ona kao da je nestala.

„Ne znam gdje je. Nitko je nije vidio tjednima.” Beckford me obavijesti par dana prije vjenčanja. Znam da je dobila zasluženu kaznu, no ne likujem. Nekako osjećam da ćemo još čuti za nju. Nešto u meni stalno je na oprezu. 

Taj petak, posljednji koji odlučim raditi, Beckford me doveze u čistionicu. Pozdravim se s njim i krenem unutra do Brucea.

„Najljepša trudnica.” On me ovim riječima pozdravi pa mu udijelim jedan topao zagrljaj.

„Ne laskaj, što trebaš?” Dobacim mu kroz šalu dok skidam svoju vestu.

„Ovaj, kako si mislila prestati raditi, ja bih predložio jednu curu na ovo radno mjesto, ako si za. Mislim, meni je mrak s Kat, ali ona je jebeno opaka, i mušterije se boje nešto prigovoriti kad je ona tu. No hvala Bogu da sad radi tamo kod tebe, a ova cura je sve suprotno. I treba posao.”

„Ako je ti preporučaš, nemam zamjerke. Sve ćemo dogovoriti.” Rukujemo se kroz smijeh i potom on ode doma.

Hrpa mušterija navali ovaj petak popodne nakon posla po svoju odjeću, tako da jedva stignem poslati Kat poruku, kad mi javi da stiže u osam po mene. Deset minuta prije kraja smjene, konačno odahnem i sjednem.

„Mislim mali moj, da smo zaslužili odmor. Može keks?”

Uzmem integralni keks i tek što ga zagrizem, ugledam kako se muškarac približava vratima čistionice.

„A u kurac.” Opsujem i progutam brzinski te počistim usne prstima. Prilazi brzo, s kapuljačom na glavi. Vrata se otvore i na prvi pogled u kojem me njegove krvave, mutne oči nađu, ja znam.

Znam da će biti problema. 

Nastojim ostati mirna, ne dati mu povod za divljanje. Ruke prije svega stavim na trbuh, dok u mislima računam koliko mi treba da stisnem gumb za alarmiranje policije.

„Vadi lovu. I da nisi pomislila išta drugo.”

Kimnem mu i krenem otvarati blagajnu kad on podigne ruku na kojoj je bokser te njome tresne o stakleni pult. Stresem se i u strahu potražim ispod pulta alarm. Bešuman je nama, ali svjetlo na njemu signalizira da je aktiviran.

Dišem ubrzano, kad me muškarac naglo povuče za majicu k sebi. Zapuhne me čudan miris i prvi pogled na njegove zjenice govori mi da je on na drogama.

 Do vraga.

„Spora si kurvo! Makni se i da nisi pisnula!” Gurne me na stolicu, a on se sagne i krene kupiti lovu, trpa je u džepove, a onda mu oči nađu alarm. Naglo se uspravi i potom me opet uzme u šake tako da onaj bokser dira moju čeljust.

„Morala si, jebeno si morala! Zato ćeš sad najebati!” Zalupi blagajnu, a u očima mu vidim ludilo.

Ovo je čovjek koji nema šta izgubiti, a ja… mogu izgubiti sve.

„Samo ne bebu…” Zajecam i onda osjetim kako metal para moj obraz. Jednom me rukom drži, drugom udara. Rukama samo čuvam sina, oči zatvorim. Ništa drugo ne mogu osim moliti da njega ne dira.

Bol propara moju usnu, potom čelo, najzad nos. Udara neumoljivo, zadajući udarac za udarcem da izbaci svoj bijes, a ja… sve slabije vrištim, iako mi se čini da ne ispuštam niti glasa.

Muškarac psuje, potom me pusti i ja kliznem na pod.

I dalje čuvam trbuh, samo mi je to bitno. Nekako otvorim samo jedno oko, drugo ne umijem od boli i krvi koja natapa moje lice, samo da ugledam njegova stopala kako odlazi. Vrata se kroz kratko vrijeme opet otvore pa se prisilim otvoriti oko.
Netko me diže, čujem da priča, uzima moju glavu.

Vidim Kat iznad sebe kako plače i drži mobitel na uhu.

„O Moj Bože! Beckforde… Ona je napadnuta, krvari… ne! Čujem policiju i hitnu! Lice joj je, Isuse… neprepoznatljivo!”

Potom nastane komešanje, razni glasovi, nepoznati, sirene, koraci, a ja dišem samo zbog mojega sina. Samo zbog njega iako me tmina zove da joj se prepustim.

„Beckforde, idemo u bolnicu, tamo dođite, hitna je već tu.” Već sam na nosilima, a Kat je i dalje uza me, i dalje priča s njim.

„Kat…” Izustim i nekako je pogledam, a ona se primakne mojem licu.

„Spasite bebu…”

„Ne brini dušo, i tebe i bebu.”

„Samo bebu… lice… ne.”

Beckford

Konferencijski poziv putem kojeg održavamo sastanak s partnerima iz Europe, traje pola sata duže od predviđenog. Pogledavam na sat sve češće i već lagano živčanim jer očekujem da će Harper brzo javiti da kreće doma s posla. Danas joj je posljednji dan u čistionici, konačno je odlučila ostati doma i čuvati se. Toliko sam joj puta prigovarao, da sam sâm sebi postao dosadan, ali bila je nepokolebljiva. 

Već je osam kad moj mobitel počne vibrirati. Signaliziram Milleru da se moram javiti pa ustanem i prislonim mobitel na uho. Iznenadim se kad začujem Kat, a ne Harper.

Ono što mi ona govori na tren me ukoči.

U prvi mah pomislim da je neka šala, ali čitavo vrijeme na liniji čujem zvukove koje nikad neću zaboraviti, sirene policije, bolničara, gužvu, povike, plač. Val hladnoće obuzme mi tijelo kad shvatim da je moja malena loše. U grču držim mobitel na uhu i osluškujem svaki zvuk s druge strane, jer imam… imam jebeni prijenos uživo, a ne mogu ni dodirnuti Harper niti je vidjeti, utješiti je, reći joj da će biti dobro.

U jednom trenu razboritosti stavim Kat na razglas, a Miller taj tren shvati da nešto nije u redu te prekine konferencijski poziv.

Uzimam hitro ključeve svojega auta, a on vidjevši da nisam dobro, ugrabi mi ih iz dlana i pogura me van. Klimavo zateturam, dezorijentiran, dok obojica s razglasa nijemo slušamo što se s druge strane zbiva.

„Rekla je da odemo u bolnicu, oni su krenuli tamo”, Miller mi ponovi dok sjedamo u auto i dalje slušajući Kat s druge strane.

U trenu poželim umrijeti, kad začujem kroz sav taj metež, tihi glas žene moga života.

Ona želi da se spasi beba, ali ne želi spasiti sebe ni svoje lice?

Beba je u opasnosti, ona također. Srce mi udara nenormalno jako, a ruke nesvjesno trljaju tkaninu hlača, gotovo da grebu kožu. Brojim svaki semafor i molim zeleno svjetlo da nas pusti, samo da idemo. Svaka minuta i sekunda bliže njoj znači utjehu i spas.

Samo da budu dobro, samo da budu dobro, mrmljam u bradu. Proživio sam s Emmom isto, strah i bol, mislio da je ono najgori osjećaj, ali ovo kida na živo. Ovo me čini mrtvim čovjekom u tijelu koje još diše. 

Što ubija živog čovjeka više od nemoći?

Koji se vrag dogodio, tko ju je napao? I opet, opet nisam bio uz nju. Shvatim da držim zatvorene oči kad se moj mobitel oglasi. Kat šalje poruku da su stigli na prijem hitne pomoći i da je Harper uvedena u operacijsku salu. 

Ne gubi nadu, ne gubi nadu, dolazim, dolazim srce. Govorim joj u mislima. Treba nam još koja minuta do bolnice, a od silne gužve Miller me samo ostavi ispred, a ja potražim gdje su Harper i naš sin.

Strah koji osjećam isključivo je strah za njih dvoje, jer ako se njima nešto dogodi, znam da neću preživjeti. Oni su bit mojega postojanja. Ako nema njih, nema ni mene. Mogu me živoga zakopati s njima, neću ni vrisnuti. Samo ću se prepustiti. Zašto nam život ovo čini? Možemo li biti sretni? 

Za dva dana trebala je biti naša svadba.

Trebala je postati moja žena. Trebali smo slaviti s našim prijateljima. Strah mi širi oči, a suzama prijetim da se ne proliju. Trčim u bolnicu, ne znam odakle izvlačim snagu. Koraci se ne čuju od silne gužve i glasova, od panike koja vlada hodnicima, od mirisa smrti koji stanuju u ovim zidovima.

Čega li su se sve nagledali, čega li su se naslušali?

Danas će ti isti zidovi slušati moje vapaje i jecaje ili će čuti molitvu zahvale. I samo to mi preostaje, moliti Boga da budu dobro. Grize me neizvjesnost, iščekivanje, dok grabim unutra, a odmah ispred operacijske sale ugledam Kat.

Požuri do mene kad me ugleda.

Njezina majica, ruke, hlače… umrljani su krvlju. Ovaj prizor načini rez posred mojih prsa, tjera me da svisnem od boli, ali stisnem zube da ne vrištim. Jer ako pustim vrisak iz sebe, raspast ću se. Ono iščekivanje pojača svoju dozu tako da kao sumanut zgrabim Kat za ruku.

„Što se dogodilo, tko ju je napao, kako je dijete, kako je ona, što je s njezinim licem?” 

Ne dišem dok bujica riječi istječe iz mene.

Kat kroz suze projeca nešto što ne razumijem. Po prvi put vidim da je ona, jaka i snažna žena, slomljena i to mi je dovoljno da znam da je sve jebeno i prokleto loše. Padne mi na pamet da uletim unutra, samo da vidim da je dobro, a onda me Kat zaustavi i ispriča mi dio priče. Kako je došla po nju i našla je na podu ozlijeđenu. 

Ponovi mi i one zlokobne riječi koje je Harper potiho rekla. I dok mi to govori, znakovito me gleda kao da nešto predosjeća. Njezinu priču prekine izlazak postarijeg doktora iz sale, a ja odmah pohrlim pred njega s pitanjima.

„Harper? Harper Brennan? Kako je? Kako je dijete?”

Pogled koji mi uputi ozbiljan je. Skida svoje krvave rukavice i potom briše znoj s čela. Nemam dobar osjećaj, vidim to u njegovu pogledu.

„Napad je bio, malo je reći, brutalan. Metal je razrezao kožu i ostavio duboke rane. Dobra vijest je da beba nema vidljivih ozljeda, jedino su slabiji otkucaji srca i gospođi i djetetu, što nije čudno s obzirom na proživljeni šok. Ono što me brine je sanacija rana na njezinom licu.” Progutam knedlu i prestanem disati. Zar je toliko jebeno grozno? Ne želim ni zamišljati ono lijepo, nježno i čisto lice uništeno nečijom agresijom.

„Smrskane su joj kosti obraza i čela, rezovi su tako duboki da, bojim se, ostat će ožiljci. Bojim se da ćemo prva dvadeset četiri sata čekati da prođe najgore jer je na prednjem čeonom režnju oteklina.”

„Dobro doktore”, bez imalo strpljenja ga prekinem, „samo mi recite, hoće li ostati živa?”

„Stanje nije posve stabilno jer, izgubila je puno krvi, ali preživjet će, no nisam siguran da će izgledati kao što je izgledala.” Zurim u njega i pitam se na što on misli.

„Kako to mislite?”

„Odmah moramo pristupiti operaciji kako bismo spasili lice, da tkivo ne odumre, da šavovi ne budu vidljivi. Želim reći, da je lice dosta izobličeno i gospođi moramo napraviti rekonstrukciju lica.”

Shvatim što mi govori i dok pokušavam zamisliti Harper drukčijom, prisjetim se svih onih trenutaka kad je ona gledala u svoje lice. Iako bi nekome izgledalo kao da se gleda jer voli ono što vidi u odrazu, ja znam istinu. Nemali broj puta rekla je kako mrzi svoj odraz, toliko puta je rekla da mene voli. Znam da je sve to zbog mene. Sve je ona pretrpjela radi ljubavi koju nosi prema meni.

Kat mi odjednom stegne ruku i pogleda me. U tišini se gledamo, čitamo pitanja i odgovore jedno drugome u očima, i iako je bolno, oboje znamo koji će odgovor biti.

„Kažete da ne možete garantirati da će izgledati kao što je izgledala? Molim Vas, nađite najboljeg plastičnog kirurga i onda, dajte joj novo lice.”

Doktor me pogleda upitno. 

„Gospodine, rane su dosta duboke i invazivne.”

„Samo napravite kako sam rekao, ne trudite se da je vratite na staro. Napravite najbolje što možete makar ona izgledala drukčije.” Nikad težu odluku nisam donio u tuđe ime, a opet mislim da nikad nije bila ispravnija.

Sve što mi sad preostaje jest čekati minutama i satima što će se dogoditi s mojom divnom ženom, onom koja zaslužuje novu priliku jer je i ona meni dala priliku da se iznova rodim, dala je smisao mom životu.

Ponovno su svi u bolnici, Maisy, Georgina, Kat, Miller, čak je i Adam tu u svojim kolicima. Svi čekamo što će se dogoditi. 

Na telefonu sam s policijom, s istražiteljima dok čekamo da doktor izađe. Pored svega, očekujem poziv i od Rivasa, bivšeg policajca, sad privatnog istražitelja. Unajmio sam ga da nađe moju majku i on mi dosad nije javio nikakve tragove.

Već satima nitko nam ne daje informaciju kako su Harper i naš sin.

Znamo samo da je operacija teška i da će potrajati. Uzdam se u to da operaciju obavljaju najbolji stručnjaci, uzdam se u njezinu snagu i mladost, u izvor nade u njezinom trbuhu. Svi me tješe, ali sad mi samo doktor može dati dobru vijest i ublažiti moju bol.

Dobijem informaciju da je muškarac koji je napao Harper teži narkoman, poznat policiji od ranije i da ga sad traže.

Već je pet ujutro kad onaj doktor dođe pred nas. Umorni, nenaspavani i iscrpljeni od iščekivanja, skučeni na tvrdim stolicama, ustanemo kad nam priđe. 

„Napravili smo što smo mogli, sad možemo samo čekati da rane zacijele i onda ćemo znati krajnji rezultat kad se zavoji skinu. Beba je stabilno, otkucaji srca su se pojačali, ali operacija je bilo veoma rizična.”

„To je dakle to?” Očekivao sam više obzirom na toliko sati neizvjesnosti i nervoze, ali tješim se, bit će dobro, samo moramo čekati. Kako čekati kad moje srce žudi da je dirne, vidi i poljubi? Kako kad imam potrebu da dlanove stavim na njezin trbuh i javim sinu da je hrabar i jak?

Kat plače, Miller je drži za jednu ruku, Adam za drugu. A ja? Ja jedva čekam da ostanem sâm, da pustim mom bolu da izađe iz mene.

„Miller, odvedi ih doma, najgore je prošlo.”

„Ne želim ići.” Kat se pobuni, ali joj objasnim.

„Ne možemo k njoj u šok-sobu. Kad budemo mogli, obavijestit ću vas, ne brini.” 

Kat kimne, a Miller je povuče za ruku.

„Hajde, trebamo se svi odmoriti. Adamu je sve ovo previše.” Zagrle me i on i Kat, darujući mi utjehu i suosjećanje te odu. Ostanem samo još kratko da uzmem njezine stvari. Stojim tako nasred hodnika, držeći u rukama krvlju natopljene ostatke njezine odjeće, osjećajući kako sam ostario od sinoć. Kamo da idem? 

U našu praznu kuću? Sam? Tamo gdje će me samoća i tišina podsjećati da ću u našem krevetu danima grliti samo hladan jastuk koji nosi njezin miris? Jedva naredim nogama da se pokrenu i onda, kad krenem vani da pozovem taksi, moj mobitel zazvoni i ugledam broj istražitelja kojeg sam zadužio da pronađe moju majku. 

Nevoljko se javim jer danas… danas mi je dosta svega.

„Dobro jutro, gospodine Rivas. Rekao bih da imate neku vijest čim zovete u zoru.” Direktno kažem, a čovjek s druge strane se nakašlje.

„Kako smo se dogovorili, javljam Vam vijesti čim saznam, bez obzira na vrijeme. Zar ne?”

„Tako je. Gdje je moja majka?” Ugledam taksi niže ulaza i dignem ruku da ga dozovem.

„Dobio sam dojavu iz policije. Vaša majka je mrtva.”

„Ponovite.” 

S nevjericom izustim stežući mobitel na uhu.

„Vaša majka se ubila. Bacila se s mosta. Tijelo je pronađeno prije dva sata, maloprije su je identificirali.”