Harper
„Ludost, zar ne, Kat?” Govorim svojoj prijateljici dok u ponedjeljak popodne pakiramo moje stvari u kutije i kofere.
„Zašto bi bila ludost?” Ona me pogleda ozbiljno. Hitno i spretno posprema moje stvari u kutiju ispred sebe, bolje nego ja iako sam ja ta koja radi s odjećom, no sad sam nervozna.
„Prebrzo je”, izustim potiho i pustim knjigu na pod, umjesto u kutiju.
„Zašto bi bilo prebrzo? Gle, iskreno, ja nisam netko tko vjeruje u ljubav, ali vjerujem da s nekim klikneš na prvu. Pogledaj Maisy, kliknula je odmah s Masonom. To osjećaš ili ne osjećaš. Ti možda to nisi dosad osjetila. Ja sam cijepljena protiv tih osjećaja i osim do vas tri, zapravo mi ni do koga nije baš stalo”, ona govori dok uzima knjigu i odlaže u kutiju.
„Mislim, velika je prepreka među nama, ali vjerujem da možemo to nadvladati.” Ona me dirne po ruci pažljivo.
„Osjećaš li da on vidi samo tebe dok gleda u tvoje lice?”
„Osjećam.”
„Osjećaš li da je on iskren prema tebi kad ti obećava nešto?”
„Osjećam.”
„Nemoj onda sumnjati u njega.”
„Ne sumnjam, već mi se čini predobro da bi bilo istinito.” Ne razumijem ni sama čemu moj otpor, čemu oprez i nevjerica.
„Zašto? Neke ljubavi su takve. Zapravo, shvatila sam da su se i moji roditelji voljeli toliko da su se zajedno ubili. Mene nisu voljeli. Očito je stvar tko je objekt, a tko subjekt kad promatraš ljubavno stanje.” Kat dometne filozofski, a ja ovaj put dirnem njezinu ruku.
„Kat, što želiš reći, tko to gleda izvana možda ne može shvatiti kakva je to ljubav? Bitno je što ja osjećam.”
„Upravo tako.” Ona potvrdi.
„Valjda, malo sam zbunjena.”
„Sad si samo ti bitna i drago mi je da ovo radiš, nećeš biti sama. Bit će ti dobro s njim, vidi se da mu je stalo do tebe”, ona me utješi da ovo prihvatim kako jest.
Navečer se Beckord opet pojavi u mom stanu noseći hranu.
„Kako napreduje pakiranje?”
„Dobro, sutra smo gotove. Nemam puno svojih stvari jer sve smo dobile u stanu.”
„U redu, pusti to sad.” Pomogne mi zatvoriti jedan veliki kofer te ga odnese do vrata gdje već čeka nekoliko kutija. Maminih stvari više nema, donirala sam ih. Čudno je gledati ovako poluprazan stan. Nema uspomena, otisaka i znakova prisutnosti jer svaka je značila nešto. Miris hrane i lupanje tanjura u kuhinji značilo je da mama brine za mene, odjeća koja se sušila na balkonu bila je znak da smo negdje bili, da smo živjeli… sve su to tragovi života, a ja sad završavam svoj život ovdje i počinjem na drugom mjestu.
„Malo si se zamislila”, Beckford me upita dok otvara vrećice i daje mi sendvič da pojedem.
„Nema mjesta tuzi, no samo sam malo nostalgična”, kažem i zagrizem stvarno odličan sendvič.
„Harper, što ćeš s maminim autom?” On spomene temu koju sam ja potpuno zaboravila.
„Vozit ću ga ja iako je star, ali nekako nisam još smislila, žao mi je prodati ga.”
„Želio sam ti kupiti novi.” Zalogaj mi zapne u grlu.
„Zašto, nema potrebe. Mogu ići i metroom na posao.
„Ne dolazi u obzir, nećeš se gužvati u metrou. Nastavit ćeš raditi?” Pogled koji mi uputi, ozbiljan je i pomalo nemiran.
„Naravno, to je tatina čistionica i to je sve što mi je ostalo. Nisi valjda mislio… ovaj…” On me prekine u pola rečenice osjetivši moju nelagodu.
„Naravno srce, nisam ni mislio da prestaneš, samo ti želim olakšati jer nema potrebe da radiš.”
„Ja želim raditi.”
„Kako ti odlučiš.” Pomazi moj obraz, a moja se nutrina rastopi od nježnosti. Volim brigu koju iskazuje i znam da mi malo nedostaje da mu kažem da sam totalno pala na njega, mada mislim da ovim korakom govorimo jedno drugom sve.
Tu noć ponovno se stišćemo na mom malom krevetu, a ujutro me probudi štipajući me za dupe.
„Sutra ćeš se probuditi u našoj kući.” Šapne mi na uho i stegne jače u svoj zagrljaj. Ne mogu još reći tu riječ naglas jer mi je strana.
Naša kuća.
Sigurno ću se neko vrijeme osjećati baš kao stranac, tamo je živio sa svojom ženom, ali pomislim u šali, sreća po njega i po mene ta kuća ima dovoljno soba da jedna bude samo naša.
Njegovu majku ne spominjem, vidim ni on nema tu potrebu.
*****
„Ako sad nisam spremna, neću ni biti”, govorim mu dok navečer stojimo ispred njegove kuće.
Naše kuće, Harper. Podsjetim se.
„Nervozna?” On me obgrli oko ramena.
„Pa više sam uzbuđena. Mislim da je to normalna reakcija, ipak, useljavam se tebi.”
„Velika je to stvar i za mene.”
„Znam, ali nisam ovo očekivala…” Spetljam se sva dok gledam ogromnu vilu ispred sebe.
„Zaboga, nema mjesta nervozi. Ti i ja, zapamti to.”
„Neću biti nervozna.” Lako je reći, a nešto posve drugo to ostvariti. Moje tijelo radi sve samo ne miruje. Prsti uvijaju kosu, ali dobro, barem ne grizem nokte. Usta mi se suše, a nekim čudom, dlanovi mi se znoje.
„Uzmi samo svoju torbu, sutra ćemo sve unijeti.” Jednom rukom primim torbu, a drugu pružim njemu te krenem unutra.
Imam osjećaj kao da ovdje nisam nikad bila, jer sad dolazim s drugom namjerom. Na samom pragu zastanemo i tada me Beckford strastveno poljubi. I ono malo snage koju imam, crpi iz mog tijela, koljena mi klecaju, a njegove se ruke stežu oko mene.
„Dobro došla u naš dom”, poželi mi kad se odmakne od mene i otvori vrata. Navučem osmijeh te zajedno zakoračim s njim unutra.
Na prvi pogled shvatim da je nešto drukčije u boravku. Tepisi i zavjese potpuno su nove. Beckford primijeti moju začuđenost, čujem njegov smijeh.
„Morao sam samo neke sitnice preurediti, mislim da je bilo vrijeme za promjenu. Što ti kažeš?”
„Pa… ja se slažem…sviđa mi se…” Pomalo smeteno izustim.
„Primijetio sam kod tebe u stanu ljubičastu boju, vjerujući da je voliš, dao sam naručiti ovo. Danas je stiglo.”
„Kad si sve to stigao obaviti??” Upitam dok koračam prema trosjedu.
„U nedjelju.”
„Zar nisi u nedjelju… ovaj… bio s majkom?”
„Ne, kad sam se vratio doma, nije više bila tu.” Progovori nonšalantno i potom me povuče prema spavaćoj sobi.
Kako se približavamo onom hodniku, moje srce zalupa jače i natjera me da spustim pogled. Bojim se da ću to kao i dosad raditi svaki put jer u tom hodniku, njegove su uspomene na život s drugom ženom, toliko sličnoj meni. I ne trebam biti ljubomorna i ne trebam zbog toga biti ljuta, ali zbog nečeg ne želim to gledati. Beckford se odjednom oglasi i uspori korak.
„Harper, podigli glavu i pogledaj me. Pogledaj oko sebe.”
I podignem pogled hrabro i ono što ugledam, napuni moje oči suzama.
„Kad sam rekao da je vrijeme za promjene, onda sam to stvarno i mislio.” Zurim u prazan zid ispred sebe.
„Na ovom zidu trebaju biti nove slike. Hoćeš li ti stvoriti sa mnom nove uspomene?” Srce mi je puno, udara jako kao što je maloprije od straha, sada je od čiste sreće.
„Hoću, hoću”, zagrlim ga i preko njegovog ramena pogledam zid koji čeka da ga ispunimo našim trenucima. Povede me za ruku u našu sobu, onu koja nosi samo naše tragove i u kojoj odzvanja samo moje ime.
****
Dva dana nakon preseljenja, nakon što smo krstili svaku plohu u sobi i u boravku, smjestili moje stvari u kupaonicu i u ormare, knjige u boravak, Beckford me za večerom upita.
„Što misliš da pozovemo jedan vikend tvoje cure, da dođu proslaviti naše useljenje?”
„Nemam ništa protiv”, oduševi me njegov prijedlog. „Ti si tako divan, i to ne kažem samo zato što si tako nesebičan u krevetu, već si tako nepojmljivo dobar i drag, lijep i bogat.” Raspoložena sam da ga malo zezam.
„A tako dakle.” Ustane od stola i nagne se prema meni noseći na licu razdragan osmijeh. Štipnem ga za dupe, a on se lecne.
„Što ti je, Harper?”
„Ništa, samo uživam.” Ne stignem reagirati, kad me podigne sa stolice i prebaci preko ramena.
„Sad ćeš uistinu uživati.” Uštipne me natrag za dupe i ponese u sobu. Potom tako nestvarno vodi ljubav sa mnom da su mi one dvije riječi na rubu usana, klize mi preko jezika, ali nešto ih koči. Čita li on moje misli kad se u nekom trenu, dok je još u meni, zagleda u moje oči i tada izusti meko.
„Reci to. Molim te, Harper. Trebam to čuti.” Njegova me potreba udari u trbuh, ali ostajem nijema.
„Znam da želiš reći, osjećam to u tvom pogledu i dok šutiš. Samo reci na glas.” Ponovno me zamoli.
„Ne mogu…”
Sve je što izađe iz mojih usta. Želim mu to reći, ali ne mogu. Ne ide. „Ne znam zašto ne mogu. Žao mi je.” Što je to što mi ne dâ da se do kraja otkrijem, da se opustim i prepustim…?
Strah? Oprez? Slutnja?
Beckford se povuče s mene, ostavljajući prazninu ne samo u mom tijelu, nego i u mojoj duši. Žalim, ali ne mogu to izgovoriti.
„U redu je.” Potom me poljubi u obraz i zagrli iako osjećam kako se razočaranje širi u tišini i u našim uzdasima.
Možda sve i neće biti tako savršeno.
Beckford
Shvaća li ona koliko je trebam? Koliko želim svaki njezin uzdah, pogled i dodir, svaku riječ? Zna li da moja duša treba čuti one riječi?
Neka su jebena djela bitnija od riječi, ali jebeno to trebam čuti! Nije prerano… s njom nije.
****
Ujutro, nakon moje molbe probudim se sâm u krevetu. Harper nije tu i čim shvatim da je njezino mjesto u našem velikom krevetu hladno i prazno, dignem se i požurim je tražiti kroz kuću. Srce mi snažno pumpa krv, a sva osjetila rade pojačano, osluškujem, gledam, udišem kako bih je našao. Zastanem bosonog u hodniku kad je začujem kako se smije u kuhinji. Ona i Abigail pričaju. Pogledam na sat, stignemo oboje na posao. Nagnem se malo samo da vidim Harper tu, u mom domu.
„Koliko ste dugo tu kod Beckforda?”
„Sad već pune dvije godine.” Čujem kako joj Abigail odgovara. Harper otvori usta kao da će je još nešto pitati, a onda me osjeti jer odjednom pogleda u mom smjeru.
„Jutro!” Potrči prema meni, popne se na prste i poljubi me u obraz. Potom me povuče za ruku.
„Doručak ti je spreman. Izvoli.” Pokaže mi na mjesto da sebe.
„Jutro, Abigail.”
„Jutro, gospodine.”
„Abigal, nismo poveli temu, ali mislim da ti je jasno da se Harper doselila tu kod mene.” Abigail naglo raširi oči i potom kimne.
„Trebam li nešto posebno znati i na nešto obratiti pozornost?”
„Ne, ništa. Samo da je ona tu za stalno.” Dodam znakovito, jer Harper prati svaku moju riječ, nesvjesna kako gricka usnu. Potom spusti pogled i počne jesti. Abigail nas ostavi pa upitam Harper.
„Jesi li se naspavala?”
„Jesam.”
„Spremimo se za posao?”
„Aha.”
„Ja te vozim jer ne želim da ideš onim autom.”
„U redu, slažem se.” Sve mi potvrđuje, jer znam da sad ima potrebu ugoditi mi, pošto to sinoć nije napravila. Ne znam što napraviti da mi povjeruje. Mislim da je to problem. Da ona zazove ime drugog muškarca dok je sa mnom u krevetu, mislim da bih bio u stanju zapaliti čitavu kuću, i nju i njega i sebe.
To što me sagorijeva zove se ljubomora, iako nemam razloga za to. Nije mi nikad dala povoda. Vidim kako me gleda i želi, ali crv koji me izjeda, ostavlja iza sebe tragove nesigurnosti.
„Idem se spremiti, ideš i ti?” Ona ustane i otjera moje misli.
„Idi, moram s Abigail pričati.”
Ode prema našoj sobi, a ja ostanem gledati za njom. Abigail dam upute koje treba znati pa odem u sobu da se i ja spremim.
Harper me već čeka tamo, odjevena u crne hlače i srebrnu bluzu te obuva crne sandale. Zasjedne u fotelju u kutu i u tišini me promatra.
„Što je?”
„Ništa. Mogu li te gledati dok se oblačiš?”
Nadignem obrve i prihvatim izazov. U odrazu zrcala vidim kako grize usnu, kako joj se obrazi rumene, kako se vrpolji od nervoze i svako malo uzme dubok uzdah. Nešto joj ne dâ mira, je li to što joj stoji neizgovoreno na jeziku ili? Ne znam, ali saznat ću. Povedem je za ruku kad se konačno oboje spremimo do mojeg auta i tako vozim sve vrijeme do čistionice, s njezinom rukom u mojoj.
Poljubi me nježno i potom nevoljko ode. Pratim je pogledom sve dok ne uđe u radnju. Potom odem. Ne mogu zaboraviti svoje razočaranje jer mi je uskratila ono što je u njoj, što uporno suzdržava.
Dovraga, nemam namjeru više životariti! Dobio sam drugu priliku, još bolju, punu života i namjeravam u njoj uživati u svakoj minuti, dišući punim plućima. Želim sve, baš sve.
Dan mi se sporo vuče, jedva dočekam kraj smjene da odem po nju, a ona kao da je jednako nestrpljiva, već stoji na nogostupu i maše mi kad me ugleda.
„Isuse, jedva sam dočekala kraj!” Obznani mi to čim sjedne na svoje mjesto i onda me sočno poljubi.
„Idemo doma.”
„O da, idemo. Može kupanje u bazenu? Nepojmljivo mi je vruće, jedva se čekam skinuti.” Potom pomakne kosu s čela, pokazujući mi kako joj se slijepila od znoja. Priča mi kako je klima bez koristi kad mora satima peglati košulje, a ja samo mislim na to kako je nagovoriti da ne radi, da bude svaki tren sa mnom negdje. Spreman sam predati sve svoje poslove samo da konačno uživam u životu s ovom ženom.
Kako li je čudno osjećati ovo, a mislio sam da je ono s Emmom bio vrhunac naklonosti i skrbi prema nekome? Ovo sad je žudnja, potreba, želja i glad čak i kad je pored mene… malo mi je.
Svašta mi je na pameti i na jeziku, ali jebeno se moram suzdržavati jer se ona boji… ako je prestrašim… otići će… znam to.
A to ne bih mogao preživjeti.
„Srce, imam nešto za tebe.” Progovorim kad smo konačno parkirali.
„Što?” Ona pita dok vadim malu kutijicu iz džepa.
Osmijeh joj izblijedi, a nemir joj preleti licem. Ubija me ova reakcija jer znam što misli. Brzo otvorim kutijicu kako bih otjerao njezin strah.
„Zaboravili smo. Tvoj ključ. Tvoj ključ od kuće.” Naglo se osmjehne kad joj padne kamen sa srca i onda me zagrli snažno.
„O divno! Idemo ga krstiti.”
Izađe iz auta i potrči ispred mene te otključa kuću. Cikne od sreće i gledajući me požudno, hodajući unatrag, krene otkopčavati svoju bluzu. Hodam za njom i divim se njezinoj mladosti i duhu. Svuče bluzu i baci mi je u lice.
„Golo kupanje?” Kimnem, a ona požuri ispred mene te odbaci torbu u boravak, a onda začujem vrisak i ugledam Harper ukipljenu ispred sebe.
„O nebesa… nebesa…”
Začujem glas moje punice, a kad zamaknem iza zida, vidim Coral i moju majku kako sjede na trosjedu. Coral gleda u Harper bez treptaja, samo zaziva nebesa.
Harper im okrene leđa, skrivajući svoje grudi u bijelom grudnjaku, a ja skinem košulju na brzinu i pokrijem je.
„Što radite tu?” Upitam, ali ostanem bez odgovora.
„Donesi vode, vidiš da nije dobro!” Majka mi poviče, ali i ignoriram njezine zahtjeve. Coral se strovali na trosjed kao da gubi svijest, a majka je teatralno hladi rukom. Živac mi skoči u onom trenu kad Coral počne umjesto nebesa zazivati svoju mrtvu kćer.
„Emma… Emma draga… O nebesa…”
„Sine, zovi pomoć i makni tu ženu!” Majka se oglasi, a ja instinktivno položim ruke na Harper.
Ona drhti.
„Dosta! Coral! Dosta! Prekinite s dramom. Čemu to?” Obje prostrijelim pogledom i maknem Harper iza svojih leđa, da je očuvam maksimalno.
„Pa uznemirila se kad je vidjela kako djevojka sliči na tvoju pokojnu ženu.” Majka izusti ozbiljno pa zaklopim oči tražeći mrvice svoje kontrole.
„Ne sliči ni najmanje, prestanite uzdisati i plakati! Što uopće radite u mojoj kući dok mene nema i kako ste ušle?” Coral legne i zaklopi oči dišući duboko. Nemam ni najmanju trunku suosjećanja jer osjećam da je ovo predstava.
„Abigail nas je pustila kad je odlazila. A došle smo u posjetu. Koliko vidim, uselio si tu curu u svoju kuću?”
„Ovo je prvi i posljednji put da dolaziš bez najave.” Prvo joj to kažem oštro ne mičući se s mjesta. Harper se okrene i zabije lice u moja leđa. Osjećam kako plače u tišini, ne pušta ni jecaja, ali njezine suze diraju moju kožu.
Jebeno sam ljut.
„I da, moja djevojka živi sa mnom, ima ime i zove se Harper! I prekinite sad taj šou od šoka!”
„Šok je jer zaboga… ista je Emma.” Harper se pokuša otrgnuti od mene i pobjeći, jecaji je izdaju, ali je zadržim.
„Izađite obje iz ove kuće i dok se ne ispričate ženi koju volim, ne trebate se ovdje vraćati!” Harper uspije pobjeći i otrčati u smjeru naše sobe, a ja pokažem majci smjer izlaza.
„Znate gdje su vrata. Što ste naumile, to ste i dobile. Volim tu ženu i ostat će tu. A vaše smicalice neću podnositi.”
„Požalit ćeš jer tako razgovaraš s majkom. Otac ti to neće oprostiti.”
„Samo izađi. Što prije.” Okrenem im leđa i požurim do Harper. Zateknem praznu sobu, a jecaji koji dopru do mene, dolaze iz smjera kupaonice.
Što sad reći, kako je utješiti? Dođavola. Uđem bez pitanja i zateknem je kako gleda svoje lice u ogledalu. Oba dlana su joj na obrazima, dok po njima klize suze. Vrele su tako da i mene peku.
Znam što radi, traži sličnosti. Ugleda me u zrcalu pa zajeca.
„Zar drugima toliko sličimo?”
„Ni najmanje, srce, ni najmanje. Molim te, vjeruj mi.”
Povučem je u svoj zagrljaj i onda povedem u našu sobu.
„Ne traži sličnosti jer ih nećeš naći, ti si ljepša, jača, snažnija, vedrija, ti si sve, sve bolje.” Ona šmrcne.
„Ono je bila predstava, razumiješ li? Ne vjerujem ni najmanje u ono. Molim te, Harper, ne vjeruj ničemu što si čula tamo.” Moji dlanovi uzmu njezino uplakano lice i privuku ga bliže mojim usnama. Poljubim je nježno, ovlaš, samo da okusim slanoću njezinih suza.
Pogledam joj oči, staklene i tužne, no s tragom neke snage.
„Je li sve bila laž? Ono što si rekao?” Čeka da spoznam na što cilja.
„Misliš na…?”
„Da me voliš.” Izusti potiho, držeći ruke na mojim dlanovima. Stojimo tako nasred sobe, ona diše plitko, ja duboko jer osjećam da bi se sad sve moglo promijeniti.
Kako… ne znam…
Ali udarim iskreno do kraja.
„Volim, jebeno te volim Harper.” Zaklopim oči i spustim čelo na njezino, čekajući reakciju.
„I ja tebe volim.” Začujem kako govori, tiho, ali sigurno, dok prstima miluje moje dlanove.
„Otvori oči, Beckforde.” Naloži mi i potom je poslušam.
Ona se smiješka, iako su joj oči pune suza.
„Volim te. Kako god mi završili, što god ti vidio u meni, ja te volim.”
Lomi me ovime na sve načine.
Povučem je na krevet i smjestim u svoje krilo.
„Znaš li što vidim? Posebnu ženu. Ne onu koju sam mislio da trebam i želim, ne onu koja je prvi put ovdje imala krivu ulogu. Tebe Harper, tvoje ime, tvoju kožu i tvoju plavu kosu, oči i vrele usne. Tvoj veseli osmijeh i sposobnost da me učiniš sretnim. To nije Emma mogla. Molim te, vjeruj mi.”
„Vjerujem ti.” Šapne mi pored uha.
„Sad mi reci opet da me voliš.”
Pogledam je u oči dok mi to govori. Iskrenost blista u njezinim očima, a ljubav se ne može niti izmjeriti.
„Volim te.”
Sljedeći 17. nastavak romana Dvojnica objavljujemo u subotu 17. travnja, a prethodni nastavak objavljen prošle subote možete pročitati OVDJE.