Beckford

Danas je dan mojeg vjenčanja, dan koji sam trebao provesti s pićem u jednoj ruci, dok u drugoj držim dlan moje žene, one za koju sam obećao skrbiti i brinuti, a ja stojim iznad otvorenog groba pustih misli i jednako puste duše.

Svećenik, dva grobara i ja.

Ne govori li to dovoljno o ženi koju ispraćam? Ne govori li dovoljno to što joj nije došao baš nitko da joj oda posljednju počast? Otac doduše ne zna da je umrla, nije mu niti dolazila u posjetu, a on nije pitao za nju. Želim mu makar ostatak života učiniti bezbrižnim i spokojnim, zato mu tajim jer njegovo slabo srce bez obzira na sve, ovu vijest ne bi izdržalo.

Ali gdje je moja bivša punica Coral, gdje su majčine prijateljice? Nitko, apsolutno nitko nije došao, nitko ne žali zbog njezina odlaska.

Imam li obraza reći da žalim i ja? Još jedna žena u mojem životu koja je digla ruku na sebe. 

Emmu sam na kraju shvatio, htjela si je ublažiti bol, kraj joj je ionako bio neizbježan. Mjesec ili tri bi još poživjela zbog bolesti, a majka… Imala je izbora, imala je poznanstva, imala je dvije zdrave ruke, ali činjenica je bila da je sve to očito bilo lažno. Nitko joj nije oprostio njezinu prijetvornost, osornost i oholost.

Imam li joj ja što oprostiti? U pozadini mog uma, proviruje jedno pitanje na koje nemam odgovor.

Je li moja majka imala prste u napadu na Harper? Dokaza nema, onog narkomana još nisu našli. Nemam suza da njima oplačem majku dok grobari zatvaraju njezin grob. Ovime nastojim zakopati i prošlost i sve loše jer nesreći mora jednom doći kraj.

Priznajem i shvaćam da sam bio nesretan, samo toga nisam bio svjestan. S Harper sam naučio što je sreća i sad je pitanje samo hoće li mi se ta ista sreća ponovno osmjehnuti? Hoće li se moja žena probuditi onakvog duha kakvog je bila iako njezino lice bude drukčije?

Svaki sam dan u bolnici, iščekujem svaku vijest o njezinom stanju, ali mi tek u utorak dozvole da dođem do nje kad se ona konačno probudi. Srce mi skače u grlu dok stupam u njezinu sobu. Sama je, tako sitna na onom velikom krevetu, a pogled mi odmah pada na onu malu kuglicu ispod plahte, na njezin trbuh u kojem je naša budućnost. I barem mi to podari osmijeh, podari mi nadu. 

Naš sin.

Približim se Harper iako mi prvotni osmijeh blijedi jer, lice joj je u zavojima, vidim tek njezine kapke dok sniva i nadam se, sanja nešto lijepo. Je li svjesna što je proživjela i preživjela?

Vidim dio usne, natečene i modre. Koliko ju je puta prokletnik udario? Nagon za agresijom u meni se miješa s tugom. Privučem stolicu i sjednem pored njezina kreveta. Ponovno je zaspala, no vrijeme je posjeta, a ja namjeravam provesti svaku minutu uz nju. Čim ona osjeti moju ruku na svojoj, pomakne se i stegne prste, a onda polagano otvori kapke.

„Srce.” Ustanem sa stolice i nadvijem se nad nju. „Kako se osjećaš?”

Trepne par puta i onda potiho izusti.

„Kao mumija.” Toplina se razlije mojim venama, nadam se da se ispod svih slojeva zavoja ona smiješi. Nepomična je na tom krevetu i dalje, samo oči odaju da je živa žena ispod sve te bjeline. Iz nekog razloga ne znam što joj reći, nekako čekam… čekam da ona kaže nešto.

„Naš sin? Dobro je? Osjetim da me udara.” Konačno izusti.

„Jest. Dobro je on, dobro si i ti. Jaki ste, Harper. Bit će sve dobro.” Uzdahne duboko uslijed velikog olakšanja.

„Ne govoriš to samo da me utješiš?”

„Ne srce, znam, sad jebeno znam da nemamo više zapreka. Samo da ustaneš iz tog kreveta i da idemo doma.”

„Kad će to biti?” Milujem njezin dlan.

„Trebat će neko vrijeme da te otpuste, ali da rane zarastu treba par mjeseci. Trebat ćeš dolaziti na previjanje.”

„Kako ću izgledati?” Glas joj zadrhti utječući na mene jednako, ali ne pokazujem to.

„Siguran sam da ćeš biti zadovoljna. Doktori su sve popravili. Boli li te?”

„Boli.” Prizna mi iskreno. Privučem lice njezinom i onda joj pogledom dam do znanja što želim.

„Pazit ću da te ne povrijedim.”

„Vjerujem da ću preživjeti jedan poljubac, Beckforde.” Volim ovo, volim njezinu pozitivnost, volim njezinu snagu. Polako, tako se lijeno približim njezinim usnama i dirnem ih svojima. Samo taj jedan dodir kože o kožu čini me sretnim čovjekom. Potom ruke stavim na njezin trbuh i poljupcem pozdravim sina.

„Beckforde, što se dogodilo s onim čovjekom?” 

„Srce, ne pitaj sad za to. Nije bitan. Kazna će ga sustići. Ne želim ti pričiniti novi stres.” Harper posegne rukom prema trbuhu i tamo je zadrži.

„Bilo mi je bitno samo da je beba dobro.” Položim ruke preko njezinih i znam da ćemo biti dobro. Iznenađuje me njezin miran pristup, kao da sluti nešto, kao da se opustila.

„Moram ti nešto reći, iako sam ti planirao prešutjeti.” I dalje me gleda opušteno, kao da ne postoji više išta što je može šokirati i zabrinuti.

„Reci, Beckforde.”

„Moja majka… mrtva je. Ubila se.” 

Gleda netremice u mene i samo šuti.

„Jesam li bešćutna ako kažem da ne osjećam žaljenje? Jesam li bešćutna ako mi je bitno samo da je meni i mom djetetu dobro?” Ne zapeče me opaska na moju majku, ali zamjećujem da je mene izostavila.

„A ja, Harper? Što sa mnom?” Sa strepnjom upitam.

„Ti se podrazumijevaš. Misliš da bih ti nakon svega dozvolila da odeš? Da si bezbrižan, a da ja sama brinem o djetetu? O ne, čeka te toliko neprospavanih noći, tatice. Iako nisi još potpisao, smatraj da si gotov.” Gledam je s ljubavlju koja ako je ikako moguće, raste svakim trenom.

„Harper, znam da si na tabletama protiv bolova, ali čudna si mi. Previše mirna i flegmatična.” Oči joj zaiskre, kao da je druga žena unutra, neka nova odlučnost.

„Bila sam u tami, agoniji i bolu. Bila sam se skoro oprostila u sebi sa sinom i tobom. Vidjeti tebe, osjetiti njegove udarce, za mene je dar. Najljepši na svijetu. Želim živjeti, Beckforde. Želim proživjeti život s tobom. Ne znam zašto, ali osjećam spokoj. Možda se u meni nešto dogodilo kad sam dirnula dno, kad sam pomislila da je kraj. Znam da s tobom mogu sve.”

I opet, ta me žena zadivi da ne mogu povjerovati čime sam je zaslužio.

„Sad mi iskreno reci kako izgledam.” Upita me glasa lagodnog i vedrog.

„Kao najvoljenija žena na svijetu.” 

Prekine nas dolazak liječnika i sestre koja Harper dadne potrebne lijekove za bolove.

„Kad je mogu voditi doma?” Upitam odmah doktora.

„Na promatranju kod nas mora biti minimalno dva tjedna, kasnije ste u obavezi dolaziti redovno na previjanje i promjenu zavoja. Ovisno o oporavku, procjena je da će se zavoji moći skinuti za dva mjeseca. Samo lagana hrana i lagane fizičke aktivnosti, što ni ne moram napominjati obzirom na osjetljivost drugog stanja, ali dužan sam naglasiti. Sve u svemu, Harper se odlično drži, a beba pomaže mami da se dobro osjeća, zar ne?” Harper mu polagano kimne, a onda pusti da sestra skine zavoje i stavi joj nove. Imam li snage pogledati u nju? Prije nego se nagnem preko sestrinog ramena, Harper se oglasi.

„Beckforde, molim te da ne gledaš.” 

„Znaš me srce, ali neću gledati. Skupa ćemo vidjeti kad se zavoji konačno skinu, može?”

„To mi je i namjera. A za svaki slučaj, oženit ćeš me prije toga, da se ne možeš predomisliti.” S tim riječima, isprati me vani, gdje još malo porazgovaram s doktorom. Jedva dočekam da sestra izađe, da se vratim Harper. Požurim do nje i poljubim joj dlan.

„Nikad se neću predomisliti. Možda me tvoje lice privuklo na prvu, ali zavolio sam sve ono ispod. Voljet ću te u svakom izdanju, Harper.” Tek joj sad ugledam malu suzu u oku. 

„Obećavaš?”

„Svim srcem i dušom, svime što imam. A znaš li što imam? Samo vas dvoje i ne dam vas nikome, nikad.” Dugo se gledamo, pogledi govore jezikom utjehe i podrške. Sve smo dosad preživjeli, ostali vjerovati jedno u drugo, našli se nakon svake nevolje.

Hoćemo li to uspjeti i ovaj posljednji put?

Harper

Kažu kad se čovjek može našaliti na račun svojih problema, da ih je onda i prihvatio i naučio živjeti s njima. Kažu, kad čovjek shvati kako može biti gore, da se lakše nosi s onim lošim. Gore je moglo biti da me nema. Ako nema mene, nema ni mojeg sina.

Dobro je što sam tu, jer je onda i on tu. Loše je što ću biti unakažena. Ali nekim čudom, to… to me uopće ne dira.

Boli koža, ali ne boli ono što sam izgubila.

Moj bi psihijatar mi sad sigurno rekao ono čega sam i sama svjesna. Jesam li ovime izgubila podsjetnik na prošlost koja je i mene i Beckforda podsjećala na naš početak? Tako uvrnut i gotovo nastran?

Kako se iz nečega takvoga može roditi nešto čisto i nevino poput našeg sina, nešto trajno poput naše ljubavi? No, traje ona i dalje. Nije to suosjećanje, nije sažaljenje.

Beckford je vjeran čovjek, čiste duše, onaj koji misli da su i drugi ljudi jednako dobri. Oboje smo mirni, čitamo jedno drugo i dok šutimo. Jednu jedinu želju imam, a ta je da ni on ni ja ne vidimo moje lice dok ne ozdravim potpuno.

Osjećam pri svakom osmijehu kako se koža ispod žari, kako se zateže, ali podnosim sve. Sad mi je želja samo da vrijeme prođe, da dođem u našu kuću, onu koju smatram domom, da pripremamo sve za dolazak našeg sina. Ovaj put ne smetaju mi ljudi kad me po izlasku iz bolnice pogledaju u prolazu. Ne smetaju mi ni pogledi naših susjeda dok sjedim u našem dvorištu i online kupujem stvarčice za sina.

Moje cure dolaze svako malo, noseći pune ruke poklona za njega. Nazire se oporavak mojeg lica ispod sve manjih slojeva zavoja koje mi nakon svakog prematanja vrate na lice.

Svaki put odbijam ogledalo. Ja sam se navikla, Beckford također. Više se ne osvrćem oko sebe. Napadača su našli, ali predoziranog. Nikad nisu utvrdili je li sve napravio po Astridinom nalogu.

 „Srce, mislim da je krajnje vrijeme da izaberemo ime za sina.” Beckford vadi tablet i otvara stranice s popisom muških imena. Do kasno u noć s smijehom pišemo i križamo imena s papira, da bi na kraju napravili izbor od tri imena.

„I onda kad se Theo/Rafael/Cole rodi, da te konačno oženim, što kažeš?” Podvlači mi ruku pod majicu i stisne moju osjetljivu bradavicu. Ciknem i lupim ga po ramenu.

„Miči od mene, to boli. Uistinu ne znam kako me možeš željeti ovakvu! Napuhnuta sam i zamotana. Ne izgledam kao žena, više ako žaba.”

„Prestani. Ja ću te uvijek željeti. To je dokaz da volim tebe Harper, sve što tebe čini mojom ženom.” Poljubi me tada lagano i nježno, pazeći da mi ne stisne trbuh. Povučem ga u jedan strastveniji poljubac, a on se otima.

„Povrijedit ću te.”

„Nećeš, više me ne boli. U ponedjeljak skidamo zavoje. Zauvijek.” Samo trepne, ne govoreći ništa, spusti usne na moje i nastavi me ljubiti dugo.

I taj ponedjeljak jedva dočekamo, mjesecima nakon napada. Nalazim se u bolnici, sjedim ispred medicinske sestre. Konce su davno izvadili, nosila sam obloge, mazali su mi razne masti, previjali, stvarno radili sve da poprave što se dâ popraviti.

I tu su iza mojih leđa moje cure i Miller. Beckford je do mene, drži moju ruku u svojoj. Mirna sam, samo moj sin u trbuhu ne miruje.

Sestra pažljivo skida zavoje, gledajući me ozbiljno. Lice joj pomalo omekšava kako joj se otkriva koža mojih obraza i čela. Pobriše mi lice gazom, a potom makne moju kosu. Odloži zavoje na stol, i onda mi dâ ogledalo.

Beckfordova ruka stegne moju ruku, privuče mi pozornost pa ga pogledam. Gleda u mene i kroz tren, ruka mu prekrije usta, a suze navru na oči.

„Beckforde?”

Okrene se od mene, tjerajući me da se i ja okrenem prema mojim prijateljicama i Milleru.

Svi me gledaju kao da vide nešto čudno. 

I zašto zaboga svi plaču? 

Zar je tako loše? Zar su ožiljci i šavovi tako strašni? Jer doktor me upozorio da će se vidjeti dugo, ali mlada sam i sigurno će se koža maksimalno regenerirati.

„Dajte mi više to ogledalo.” Izustim spremno i onda ga uzmem u ruku. Sestra i dalje nosi blagi osmijeh, no ne tješi me to, mene brine tišina podrapana suzama meni bliskih ljudi. Stisnem oči i skupim hrabrost da vidim što je to što ih tjera u plač.

Odlučno podignem ogledalo do svog lica i pogledam se.

Miču mi se samo oči dok promatram svaku crtu mojeg odraza. Promatram mekše kosti jagodica, zategnute kapke, nos koji prije nije bio prćast, više ravan i uzak. Čak su mi i obrisi lica drukčiji. 

Uzdahnem duboko i konačno izgovorim, glasa punog nade i oduševljenja.

„To sam ja. Beckforde, to sam nova ja.” 

Suze koje zasjaje u mojim očima, suze su radosnice.

„Bože… lijepa sam…” 

Izustim nesvjesno ne skidajući pogled sa sebe i to očigledno izmami još jecaja mojih prijateljica.

Pokoji mi ožiljak ne smeta, i on će izblijedjeti s vremenom.

Ruke mi ne drhte, gledam se minutama i iskreno, volim ovo što vidim. Usmjerim opet pogled na Beckforda i s oduševljenjem mu kažem.

„Lijepa sam, Beckforde.”

„Nisi lijepa, srce. Prelijepa si.”

 Pohrli k meni i uzme me u svoje naručje, ljubeći me bez suzdržavanja pred svima. Dira me njegova utjeha, iskreno oduševljenje, znam da nije sažaljenje. 

Sviđa mu se kao i meni to što vidimo.

 Nova ja, nova prilika, novi život.

Potom nas svi zagrle, jer to su prijatelji, dijele našu bol i našu sreću.

Ali boli više nema. 

***** 

Može li itko od nas biti siguran kako će mu život izgledati za par mjeseci?

Može li znati što će ga zadesiti?

Imala sam običan život dvadeset petogodišnjakinje, izlazila sam, radila, puštala da me život odnese kamo poželi.

Nisam se planirala prodati za jednu vrelu noć s muškarcem čije su me oči privukle na prvu. Nisam mu planirala dati da me zove tuđim imenom u trenu strasti. Nisam se planirala ni zaljubiti uslijed svega. Još manje udati se i stvoriti s njim dijete u tako kratkom vremenu.

Puno sam toga naučila o sebi.

Krhka sam koliko god govorila da sam jaka.

Bila sam nesigurna, ali odlučila sam žrtvovati sve za tu ljubav. Povrijeđena, znala sam uzvratiti bolom njemu, koji je samo tražio drugu priliku.

No, ostala sam i ne žalim, makar više nisam ona stara.

On je moja prva ljubav, ona koja prodire do kosti, ulazi u svaku poru i ostaje zauvijek.

Ja sam njegova druga, ali vječna, posljednja.

I ne pamte se uvijek samo prve, već one dublje, jače… Posljednje. 

Epilog

Guram kolica preko suhe zemlje, prošarane tek tu i tamo travom, utabane koracima ljudi koji dolaze na ovo mjesto da se oproste ili prisjete, da porazgovaraju ili kao Beckford jednom prilikom, da viču od boli i nemoći.

„Nećemo dugo srce, Rafael će uskoro tražiti jesti.”

Beckford hoda iza mene i nosi malu torbu punu dječjih potrepština. Ne smijem mu reći, ali tako je sladak s tim. Nepojmljivo je vidjeti ga kako nosi dječju torbu umjesto aktovke.

Uloga oca kao da je stvorena za njega. Rafaela nosi, mazi, presvlači, tepa mu. On je sunce našeg života. 

Mimoiđemo se s prolaznicima, a Beckford mi pokaže smjer. 

„Drugi red zdesna.” Ne treba mi puno da nađem ploču s imenom svoje prethodnice.

Emma Law.

Sad kad sam udana žena, kad nosim Beckfordovo prezime, kad s njim imam obitelj, sve ono što je sanjao, smatrala sam da je potrebno da dođem Emmi i da joj se obratim.

„Ja bih prva.” Koraknem prema grobu, a Beckford primi rukohvat kolica u kojima Rafael mirno spava. Čut će svaku moju riječ, ne skrivam mu svoje mane, on pozna svaku moju skrivenu misao.

Sjednem na hladni mramor, mirna i staložena. Majčinstvo me učinilo drukčijom. Sve je manje bitno, i boja kose, sličnosti i razlike.

„Prije svega želim ti reći hvala. Ne slavim i ne likujem. Nisi mi dala lagan zadatak. Naša sličnost povezala me s čovjekom kojem pripadam. Imamo dom, obitelj, sve što je izgubio, nanovo je našao u meni. Tu sam samo da se podsjetim kako je život krhak, kako u trenu nekome uzme, a nekome da. Znaj samo da možeš biti mirna, usrećit ću ga.”

Beckfordova se ruka nađe na mom ramenu u znak podrške, a onda pored mene drugom rukom spusti zlatni prsten. Osvrnem se prema njemu, gledajući ga upitno, a on me poljubi u tjeme i nasmije blago.

„Sad nosim tvoj prsten Harper, znak da pripadam tebi. Emma neće zamjeriti. Otišla je od mene jer je tako izabrala. Tako me oslobodila da nađem nešto drukčije i posebno. Da nađem tebe. Možda me ona pogurala k tebi, tek mi malo zamutila vid da pomislim kako si joj dvojnica.” 

Nema suza ni u mojim ni u njegovim očima, prestali smo tugovati, sad se i u žalosti nasmijemo. Oglasi se zato naš sin u suzama, poznajem taj plač gladi.

Nije potrebno išta više reći dok Beckford jednom rukom gura naš život van mjesta gdje sve prestaje i nestaje, a drugom drži moj dlan. 

Mi smo živi dokaz da je prošlost potrebno ostaviti tamo gdje pripada… u prošlosti, da bi mogli koračati prema budućnosti.

Prethodni, 21. i pretposljednji nastavak ‘Dvojnice’ možete pročitati OVDJE.