Harper
„Kako si?” Beckford leži pored mene na našem krevetu, u ovoj prokletoj kući koja nam ne dâ mirno disati. Smješten na boku kao i ja, samo šuti i gleda me u oči. Usudim se opet prekinuti tišinu, jer ne podnosim bol koju čitam u njegovim očima, ne podnosim olovnu nijemost neizrečenih riječi.
„Kako si, Beckforde?” Njegovi prsti doputuju od mojeg obraza do usana i tamo se zadrže.
„Nije pitanje kako sam ja, pitanje je kako si ti?”
Zbuni me samo na tren njegova briga.
„Ja sam dobro.”
„Nisi srce, jebeno nisi. Pogledaj što ti radim, što ti radi moj život. Uvukao sam te u tamu. Kako da krenemo naprijed kad stalno nešto izranja iz mulja i hvata te, vuče k sebi? Ne mogu gledati tu tugu i umor u tvojim očima, one trebaju sjajiti. U to sam se zaljubio. Ovako…”
On proguta knedlu, a mene zapeče u grlu jer ovo… on kao da prekida sa mnom. Polažem drhtave dlanove na njegove obraze, dok ih njegova kratka brada grebe onako kako volim.
„Beckforde, jaka sam. Mi smo jaki. Ne ostaju li ljudi skupa i kad je teško? Proći će i ovo. Znam da hoće.” Progovorim u očaju, nastojeći uvjeriti i njega i sebe.
„Ali Harper, danima smo oboje kao potopljeni. Tu si, ali nešto te gura od mene. Ne znam postoji li most koji će te vratiti meni, u onom obliku u kojem sam te upoznao, prije nego sam te uništio.”
„Šššššš, ne govori tako. Ja to mogu, mjesto mi je uz tebe. Bit ćemo jači od duhova, zar ne?” Trebam ga da mi kaže da mi to možemo, iako ni sama ne znam zašto se tako držim za njega.
Dovraga… Volim ga. Volim ga više nego ikada ikog. Ne znam niti objasniti kako i zašto, ali zapravo jednostavno je.
On je tako dobar čovjek. Neopisivo drag, brižan i poseban. Čini da se i ja osjećam posebnom. I jednako bitno… voli me.
„Zagrli me i samo mi reci da me voliš.” Privijem se uz njegova topla prsa. Treba mi toplina i njegov miris, da me umire i nacrtaju mi osmijeh na licu. Samo ovo mi treba. Nas dvoje dok se volimo. Sami, omotani ljubavlju. Mi.
„Volim te, Harper. Želim novi život s tobom. Čist i sretan. Tražim li puno?” Poljubim ga i time prekinem svaki razgovor, ako trebamo govoriti, neka to čine naši poljupci i dodiri, zato vodim ljubav s njim kao da je posljednji put. Dajem sve što ludo zaljubljena žena može dati, tako da sam na kraju neopisivo sretna, toliko da mi se plače od te sreće.
„Misliš da bi trebao porazgovarati s nekim stručnjakom? Ako ne želiš sa mnom pričati o tome?” Upitam Beckforda danima nakon što je našao ono pismo.
„Ne želim pričati o tome. Nemam što reći. Razočaran sam, pokušavam je shvatiti. Tebi najmanje želim uzimati vrijeme i snagu na tu temu. Želim sve to jednostavno ostaviti iza sebe.” Uplete prste u moje i privuče me bliže k sebi dok sjedimo na trosjedu i gledamo film.
Pročitala sam pismo, naravno da jesam, nakon što je otišao na njezin grob. Znala sam odmah gdje ide. Shvatila sam. Sad ostavlja tu temu po strani, znam da ne želi otvarati svoju ranu.
„Želim ti biti potpora.” Kažem iako sam umorna. Nisam znala da je ovako teško živjeti udvoje, da je jebeno teško preskakati prepreke koje ti život neočekivano baci pod noge.
„Jesi, ti si sve Harper, sve što nisam očekivao. S tobom želim koračati naprijed, bez osvrtanja.”
„Samo nam treba vremena da se oluja smiri, zar ne? I onda opet grane sunce.” Poljubi moj obraz, a onako toga uzme moje usne u jedan sočan poljubac.
„Bojim se da neće još prestati. Slijedi mi još pismo pokazati mojim roditeljima i Emminoj majci. To će tek biti oluja.”
„Kad si to planirao?”
„Sutra sam mislio otići do njih. Nisam s majkom već danima razgovarao. Zapravo, idem to odmah riješiti, odgađam već deset dana. Nazvat ću je da dolazim sutra.”
„O.K., ja idem u sobu.” On kimne i uzme mobitel u ruku, a ja odem do naše sobe. Neopisivo mi fali moja majka. Sve, baš sve bih dala da je sad tu. Samo da me zagrli i kaže da ja to mogu.
Mogu, zar ne? Mogu biti jaka, mogu ostati uz njega, jer zapravo, njemu je teže? Teško je gledati ga ovako ranjenog.
Diši Harper, ti to možeš. Imaš jak razlog što si i dosad ostala uz njega. Govorim sebi iako samo čekam trenutak kad ću puknuti. Znam da će doći, da vidi i promalja svoju ružnu glavu negdje u daljini.
Uhvatim se kako listam moj obiteljski album. Mama, tata, ja. Naši sretni trenuci. Osmijesi i bezbrižnost. Zašto sad nisam bezbrižna, a voljena sam?
Nesigurnost me natjera da posegnem rukom u ladicu gdje sam spremila onu jednu fotografiju iz Emminog albuma. Zašto? Ne znam. Ona je na slici, u dobi od petnaest godina, vidim po datumu s poleđine slike. Zapravo znam zašto sam uzela sliku, da je usporedim s mojim slikama.
Listam album i onda naglo zastanem kad se vrata sobe otvore.
„Sutra idem do mojih.” Beckford me obavijesti i onda skine svoju majicu. Baci se na krevet pored mene, a ja i dalje slaba na njegovu ljepotu i muževnost ostajem samo sliniti nad ovim prizorom.
„Srce, zatvori usta, inače ćeš napraviti lokvicu.” Počne me zadirkivati, štoviše, podigne moju čeljust i zatvori mi usta.
„Što mogu kad si prekrasan.”
„Baš. Što radiš? Slike? Daj da vidim.” On uzme album iz mojih ruku iako sam ga u nekom trenu instinktivno zatvorila.
Gotovo da ne dišem dok se približava onom mjestu gdje sam stavila Emminu sliku, dok on komentira kako sam slatka bila i ostala. Zadrži se na slikama mojih roditelja i tren prije nego će okrenuti na onu stranicu, ukočim se. Nije li ovo zapravo test?
Ako pomisli da sam to ja… mislim da ću umrijeti. Ako olako prijeđe preko te slike…
Pratim samo pokrete njegovih prstiju dok okreće stranice, i kad otvori iduću, on zašuti. Malo se namrgodi pa me pogleda. Vrati pogled na album i onda ga zatvori.
„Harper, što Emmina slika radi u tvom albumu?”
S tim riječima počnem plakati, bujica jecaja izleti iz mene, a suze nahrupe kao da umirem od boli.
I umirem, grcam u njoj.
Ne mogu se smiriti dok me njegove ruke povlače u naručje, dok mi njegove usne govore da se smirim, nisam sposobna izustiti išta, išta osim jecaja. Grlim ga snažno, onako snažno kao što jecaju potresaju tijelo. Bojim se, slomit ću se.
„Srce, moje srce.” On mi šapće na uho i ljubi moje obraze. Čeka minutama da se smirim, da udahnem i kažem nešto, a onda počne govoriti.
„Znam da se uspoređuješ s njom. Vidim sve. Kako da ti dokažem da nemate ništa slično, kako, Harper? Hoćeš li mi ikada vjerovati? Vidim da se trudiš, ali srce, bojim se ovoga što ti činim. Plačeš zbog mene.”
„Ne Beckforde, ja… zapravo… i boli me i u isto vrijeme, ovo mi je trebalo. Činjenica da nas razlikuješ…” Ne znam od raznih emocija složiti rečenicu.
„Smiri se, srce moje. Dobro je.” Grije me i tješi pa tako zagrljeni zaspimo.
Ujutro sam puno bolje volje, očito mi je trebalo ono kao dokaz da nas zaista razlikuje. I očito sam se trebala isplakati. Pripremim nam doručak, dok Beckford čita novine. Abigail je u dvorištu pa iskoristim samoću da ga upitam.
„Kad ideš do svojih?”
„Iza ručka.”
„Mogu li s tobom?” On naglo spusti novine i pogleda me.
„Mislim da to nije pametno.”
„Razumijem. Ali želim ti biti podrška. I želim upoznati tvojeg oca. Kažeš da nije ni sličan Astrid.”
Blagi osmijeh nacrta mu se na usnama.
„Nikako, on je više kao ja.”
„Onda ga stvarno želim upoznati, pogotovo jer kažeš da je lošeg zdravlja.”
„Harper, bolje…” On izusti da me odbije, ali nešto me tjera da mu se suprotstavim. Jer moram biti tamo, jednostavno moram.
„Znam da bi bilo bolje da se sklonim, ali hoće li tako uvijek biti? Ja ću se skrivati po kutovima, jer sam slaba, jer bi me netko mogao uvrijediti? Hoćemo li izbjegavati i izlaske jer bi netko mogao reći da sličim na Emmu? Ne mogu tako živjeti. Želim ti biti podrška, da svi vide da smo ustrajni da potrajemo.” Sjednem naspram njega s molbom u očima.
„U redu. Ideš sa mnom.”
***
Tri sata kasnije nalazim se u kući njegovih roditelja.
Beckford me drži za ruku i uvodi u dnevni boravak. Domaćica nam je već rekla da nas Astrid i Coral tamo čekaju, tako da sam spremna suočiti se s njihovim pogledima.
„Dobar dan.” Beckford izusti, a ja šutim. Šutim i gledam u ove dvije žene. Samo je jedan pogled dovoljan da znam kako nisam dobrodošla.
„Trebao si doći sam.” Astrid zlobno dobaci i promotri me od glave do pete. Sjedi sva ohola na svojem skupocjenom trosjedu, kose crne, sputane u strogu punđu. Coral sjedi pored nje i samo šuti, ne smije sigurno ni reći ništa dok joj Astrid ne dozvoli.
„Harper je moja buduća žena. Naravno da se podrazumijeva da ide sa mnom. Uostalom, došla je upoznati oca. Ne brinite, ni ona nema želju provoditi svoje vrijeme s vama. Ja sam vam obavezan nešto obznaniti i nakon toga odlazimo.”
„Ženite se?” Astrid ga upita.
„Ne još.”
„Što nam onda želiš reći?”
„Pričekajte. Harper, dođi. Moj otac je u sobi do, upoznat ću te s njime. I tamo ćeš pričekati, O.K.?”
„O.K.” Složim se s njim jer mi ne godi količina animoziteta koja struji prema meni od strane ove dvije žene. Ne razumijem što sam im ja skrivila. Ne bi li trebala barem njegova majka biti sretna ako je on sretan? Ako nije sâm?
Beckford stegne moju ruku, a drugom pokuca na vrata susjedne sobe. Uđemo u sobu u kojoj se osjeti miris bolnice i lijekova, bolesti i starosti. Njegov otac spava u krevetu pa me Beckford povede do fotelje u kutu i naloži mi.
„Sjedi tu. Nemoj izlaziti. Tata je pod tabletama, ali vjerujem da neće dugo spavati.”
Kimnem i sjednem, a Beckford izađe i zatvori vrata. Gledam u čovjeka koji mirno spava u krevetu, izraz lica mu je spokojan, a samo dizanje i spuštanje njegovih prsa pokazuje da je on živ. Ustanem iz fotelje jer začujem prigušene glasove i samo malo otvorim vrata.
Sad čujem jasno sve. Svaku riječ.
„Lažeš! Emma to ne bi napravila!”
„Kakva je ovo smicalica, sine?” I Astrid i Coral napadaju Beckforda. Ne čujem njegov odgovor, shvatim da nastavlja čitati pismo. Slušam iako znam svaku riječ koja u njemu piše.
„Želim otići već mjesecima. Možda mi je ova bolest izlaz, da me pustiš. Ali ti to ne činiš. Kao što si me oduvijek tješio i čuvao, nisi dao da plačem i odustanem. Kao onda kad smo bili u srednjoj školi, a ti si mi govorio da sam bolja od svih navijačica, iako su me odbili da uđem u njihov klub. Kao i na koledžu, kad profesor Nimms nikako nije htio pustiti da prođem predmet. Tješio si me i govorio da mi taj predmet nikad u životu neće trebati. U svemu si bio u pravu. Sve si znao, ali nisi znao da sam ja umorna. Kraj mi je neizbježan. Ne želim više ustajati u bolovima, živjeti u bolovima, lijegati s bolovima. Bol, bol, bol… samo se na to svodi moj život. I zato me pusti da odem po svoje najdraže krafne i pamti me po dobrome. Budi jak. Volim te, prijatelju moj najbolji.”
Njegov je glas staložen i čvrst, nadjačava uzdahe i riječi njegove majke i punice.
„Eto, samo sam vam to htio reći.” Na kraju on zaključi.
„Ne prihvaćam! To je laž! To… to nije Emma pisala! To je sigurno ona dvojnica podmetnula!” Astrid se oglasi. Ruke mi se stegnu dok do mene dopire svaka riječ.
„Harper nema ništa s time. Poznajem Emmin rukopis.”
„Ne vjerujem, ne! Zašto ovo radiš? Zašto nas mrziš? Nisi nikad ovakav bio! Sve otkako si s tom ženom!” Progutam knedlu, a mučnina u trbuhu natjera me da zatvorim vrata i sjednem u fotelju. Dišem polako pokušavajući vratiti mir, a onda začujem duboki muški glas.
„Uopće ne sličite.”
Podignem pogled prema Beckfordovom ocu, a on me gleda potpuno drukčije nego me gleda Astrid. Njegove su oči tople baš kao i Beckfordove.
„Ja sam Anthony. Ti si Harper.” Kimnem i priđem mu, navlačeći osmijeh na lice. Stisnem njegovu ruku, no nisam u mogućnosti išta reći.
„Je li moj sin konačno sretan?”
„Radim sve što mogu da bude sretan.”
„Čitav život on skrbi i brine za druge. Tako mu je mladost prošla. U brizi za druge, za mene bolesnog, za Emmu slabu. Da ne spominjem podnošenje teškog karaktera moje žene.” Govori polako i gleda me tim plavim očima, tako poznatima i dragima.
Naš razgovor prekine svađa koja dopire iz druge sobe, stoga požurim do vrata da vidim što se događa, ali u krivi tren.
Vrata se naglo otvore, udare me i bace na pod. Astrid stoji na dovratku, ljuta i s vatrom u očima, a Beckford se pojavi iza nje i skloni je u stranu, štoviše, gurne je.
„Majko! K vragu! Koji kurac radiš?! Harper, srce!” On klekne pored mene i pomogne mi ustati. Ne osjećam bol, jedino me prži pogled mržnje u njezinim očima. Ne vidim ništa osim toga, samo me to drži na oprezu.
„Izlazi iz moje kuće! Ovdje nisi dobrodošla. I zapamti, ti ćeš uvijek biti druga, zamjena, bit ćeš uvijek podsjetnik na onu koju je volio prvu.” Ona pljune gorko, a meni se želudac okrene od mučnine. Iduće sekunde povratim po podu, a Beckford psuje kao nikad, njegov otac tjera Astrid van sobe, a ja… ja gubim snagu od suza koje mi mute vid i nagona za povraćanjem. Utroba mi se steže, a onda mi omaglica dođe na oči.
„Harper, srce! Budi se.”
Beckford me doziva sebi, briše moje usne, trlja moje ruke.
Posljednje što čujem riječi su njegova oca.
„Sine, zovi hitnu.”
Beckford
„Gubi mi se s očiju. Ne nazivaj se majkom! Ako se njoj nešto dogodi, zapamtit ćeš me! Zaboravit ću da si me rodila. Koliko je zlobe u tebi, kako gledaš sebe u lice svaki dan?” Vičem na majku, dok očajnički stišćem Harper u svojim rukama. Majka me gleda bezizražajno, ni ne reagira na moje riječi.
Hitnu sam već pozvao, čekam da dođu, nadam se da će brzo jer je moja malena slaba i loše. Jako loše.
„Nisam te trebao dovesti, srce. Nisam ti trebao popustiti. Nisi jaka. Ovo je brlog zlobe. Ovo nije za tebe, za nas.” Oca pogledam i on mi samo kimne. Vidim u njegovim očima razumijevanje i sažaljenje. Mogu samo zamisliti kako je njemu bilo s njom četrdeset godina u braku, nije ni čudo što je preživio dva srčana udara.
„Ona odlazi i neće više nikad tu stupiti nogom, a neću ni ja. Ne želim te više vidjeti. Razumiješ li?” Zaprijetim majci, a ona samo okrene glavu u stranu. Nije ju jebeno ni zaboljelo stanje u koje je dovela Harper! Izletjela je iz boravka, a nije mi na pameti bilo da ide bilo što njoj reći. Očito je samo čekala priliku.
Laktom otvorim vrata i napustim kuću, izvodeći Harper na zrak. I dalje je bez svijesti, kao da spava na mojim rukama. Osjećaj nemoći tako je jak, ali pogled na njezino lice, milo i nježno, iako blijedo, daje mi snagu.
„Oprosti ljubavi, oprosti.” Mrmljam dok je stežem na rukama, a onda začujem zvuk hitne pomoći i požurim na prilaz. Sve se odigra u minuti, smjeste je u vozilo, a ja uđem s njima.
Kažem da je pala na bok te da je odjednom povratila i izgubila svijest.
„Kakvog je stanja bila u posljednje vrijeme?”
Upita me bolničarka.
„Loše. Nažalost. Trudila se pokazati mi da je dobro, ali… sad vidim da nije bila.” Zaklopim oči dok vozilo žuri prema bolnici. Suze me peku jer ne vjerujem da sam baš nju doveo do ovoga.
Ja sam umoran, kako ne bi bila i ona? Ta tek je procvjetala, umjesto da je darivam ljubavlju i nježnošću, dobiva od mene sve najgore. Uništit ću njezinu lijepu dušu.
Pogledam svoje ruke. Možda su vrijedne, ali ne nose sreću.
„Zašto se ne budi?” Pitam gledajući kako joj spajaju infuziju, mjere tlak, provjeravaju otkucaje.
„Jeste li sigurni da nije udarila glavom?”
„Nisam sto posto siguran, ali, nije pokazala da je išta boli. Samo je počela povraćati.”
„Doživjela je neki šok?”
„Da. Jeste.” Šok za šokom i sad se čaša prelila. Korim samog sebe jer se nisam bolje brinuo za nju. No, kasno je sad kajati se, moram razmisliti što iduće napraviti. Uzimam iz njezine torbe mobitel i zovem Kat. Upravo dok parkiramo pred bolnicu, govorim joj gdje smo.
„Stižem.” Bez puno pitanja kaže i poklopi.
Trebam da bude uz Harper, da vidi da je svi volimo i brinemo za nju. Držim njezinu hladnu ruku dok je voze unutra, a onda me zaustave i zamole da odstupim. Nevoljko pustim da se pobrinu za nju, da je pregledaju i urade sve samo da bude dobro. Minutama čekam, jedem samog sebe od krivnje, jer sam jebeni idiot.
Moram napraviti nešto, nešto što će nas maknuti iz ove kaljuže, gdje smo zaglavili ne vlastitom voljom, ali tom istom voljom krenut ćemo naprijed. Moramo.
Kat se uskoro pojavi u dnu hodnika i priđe mi hitrim korakom.
„Stižu i druge cure, koji kurac se dogodio?”
„Svašta.” Kažem poraženo i onda joj u kratkim crtama kažem sve. Osjećam da s njom Harper dijeli sve, stoga joj kažem i za pismo i za moju majku.
„Jebeno ne vjerujem. Ne vidiš li koliko se ona trudi zbog tebe? Ovo što ona radi, ne bi ni jedna druga žena, vjeruj. Ja bih prva otišla, doduše prvo bih pljunula tvoju majku u lice. To je najmanje što bih napravila. I sad se možeš naljutiti koliko želiš, ali ti si naivan. Tvoja je majka sudeći po svemu što sam čula, jedna od onih koje vole imati sve pod kontrolom, uz to je zla. Trebao bi imati dovoljno iskustva da naučiš da nisu svi ljudi dobronamjerni, ne stoji iza svakog smješka iskrenost. Što se treba dogoditi da se ti jebeno pokreneš?”
Cura me na kraju ponizi, ali u pravu je. Stoga šutim i samo gledam hoće li konačno izaći doktor jer ovo jebeno dugo traje. Uz to, misli mi lete na majku jer nešto i tu moram poduzeti.
Doktora nema, ali u međuvremenu pojave se Harperine prijateljice Maisy i Georgina. Kat im ispriča što se dogodilo i sad me sve tri gledaju s ukorom. Znam, zaslužio sam.
„Cure, donijet ću kavu, sok, može? Kantina je gore na katu.” Kažem samo da zabavim mozak nečim jer ubija me čekanje, ubija me osjećaj koji raste prema vlastitoj majci. Deset minuta kasnije vraćam se s pladnjem u rukama, idem prema curama, a one me ovaj put gledaju drukčije, rekao bih potpuno ljutito.
„Kat, nemoj!” Maisy se obrati Kat, a onda ona korakne prema meni. Gleda me kao bijesna životinja, dišući duboko, ruku skupljenih u pesnice. Zastanem na mjestu i na stol u čekaonici odložim kave.
„Što je bilo?”
„Doktor je izašao.” Maisy se oglasi, a Kat i dalje stoji ispred mene. Srce mi se zalupa pa koraknem naprijed, ali Kat me zaustavi. Rukama me gurne unatrag, nevjerojatno je jaka. Zateturam od neočekivanog poteza.
„Ne ideš ni blizu nje.”
„Koji ti je vrag?!” Zagrmim na nju i krenem prema sobi jer moram znati što se događa.
„Meni ništa. Tebi će tek biti svašta.”
„Smiri se i reci mi što je doktor rekao.” Pokušavam smiriti situaciju, ali sve tri su neprijateljski nastrojene i gledaju me s upozorenjem u očima.
„Što je rekao? Rekao je svašta, ništa dobro. I za to si ti kriv! Nisi ti naivan, ti si glup!” Kat se razdere na mene tako da cijeli hodnik odzvanja od njezina glasa.
„Reci mi što je rekao!” Uzvratim jer se ne dam pokolebati.
„Ne treba ti on reći da je ona jebeno loše. Počela je krvariti. Beba je u opasnosti.”
Kožom mi prođu trnci, kao da me najezda mrava gricka da bi mi u glavi počelo lupkati od straha.
„Harper je trudna?” Glas mi je tako čudan, tako drukčiji.
Kat malo omekša svoj pristup.
„Zasad jest. Nalazi krvi su potvrdili, ali ne čuje se srce. Očito je prerano, po procjeni tek pet tjedana. Ona je iscrpljena. Pitanje je kakvog je psihičkog stanja i ima li volje da se bori, za sebe i za bebu.” Zatvorim oči da suzbijem suze, ali mi ne ide.
Sekundu kasnije ja plačem. Plačem pred svijetom, pred ovim curama, jer nisam uspio. Bio sam jebeni slabić, koji ne može ništa napraviti kako treba. Život i sreća su mi se osmjehnuli, a sad mi opet mojom krivicom klize iz prstiju.
Pogledam poraženo u pod, osjećajući na leđima neopisivu težinu.
„Budite s njom. Ja…ne znam kad ću se vratiti.” Izustim jer ono što mi je na pameti moram obaviti bez dvojbi. Neće mi biti na čast, ali mora se napraviti.
Vrijeme je da sve stavim na svoje mjesto.
„Mi ćemo biti tu. Nju će zadržati danima, nažalost.” Kat kaže, a onda mi priđe i stegne moju nadlakticu.
„Riješi se one jebene kuće, jer garantiram ti, ona u nju više neće stupiti.”
„Upravo to i namjeravam napraviti, Kat.”
Ozbiljno joj uzvratim gledajući je izravno u oči.
„I ne samo to, moram još štošta popraviti.” Prepozna odrješitost u mojim riječima i pogledu i onda me pusti.
„Mi ćemo paziti na nju. Imam tvoj broj, čujemo se.”
Uzvrati mi, spremna na suradnju jer osjećam da ipak razumije, koliko god bila zaštitnički nastrojena.
U mislima poljubim Harper i odem.
Koračam odlučno vani. Sad bih trebao slaviti, sad bih trebao grliti svoju djevojku i veseliti se novom životu koji smo začeli, a ja… ja plačem pred svijetom, dok se ona bori za sebe i bebu.
Zato ću se ja boriti na nas.
Krajnje je vrijeme.
Sljedeći 20. nastavak romana Dvojnica objavljujemo u subotu 8. svibnja, a prethodni nastavak objavljen prošle subote možete pročitati OVDJE.