Harper
Već nekoliko dana ponavljam isti ritual i to onaj koji me iznova rastužuje.
Ne mogu to prestati raditi. Minutama zurim u svoje lice u ogledalu. Tražim razlike. Vidim sličnosti. Zažmirim pa otvorim oči u nadi da će sličnosti iščeznuti, ali i dalje su tu. Ovo umanjuje moju sreću iako smo Beckford i ja krenuli boljim putem.
Večeras mi konačno dolaze sve moje cure u posjetu i na večeru, obznanit ću im da radimo na djetetu. Pitam se, koliko će razumjeti? Znam da je brzo, ali nije to očajnički čin. Nešto me privuklo ovom čovjeku od prvog trena, razmišljala sam o njemu stalno. Prešla preko svake prepreke i oprostila štošta.
Osjećaj je kao da se borim protiv privida. No, ja sam jača. Ne dam na sebe, ne dam na njega.
On i ja. MI.
Prstima protrljam lice, sada već lagane brončane boje, protresem svoje uvojke prošarane svijetlim pramenovima i nanesem šminku. Haljina koju sam izabrala ne sliči ičemu u Emminom ormaru. Išla sam puno puta u tu sobu. Gledala sam sa sredine sobe koliko toga imamo zajedničkog. Zapravo malo.
Ona je voljela nježne boje, ja jake i živahne.
Voljela je cvjetne parfeme, ja orijentalne.
Voljela je duge haljine, ja kratke.
Voljela je nakit, ja ni sat ne nosim.
To me ipak ne sprečava da radim na tome da pojačam razlike među nama.
To isto zamijeti Kat i povuče me nakon večere u boravak.
„Što si to radila?” Gleda me mrko. Šutim i samo trepćem. „Koji vrag si radila sa sobom? Kakva ti je to šminka? Izgledaš kao klaun. I otkad ti ideš u solarij? I te naušnice? Zvone za tobom kao da si ovca. Pitam te što radiš, Harper?”
Pogodi me činjenica da uočava moj očaj. Pogledam prema boravku gdje je Beckford s Georginom i Maisy pa povučem Kat dublje u hodnik.
„Borim se sama sa sobom i s prikazom njegove mrtve žene. Pokušavam načiniti veću razliku među nama.” Kat zatvori oči i zavrti glavom. Položi svoje ruke na moja ramena.
„Nemoj to raditi sebi. Nemoj se mijenjati, nje nema. Ovaj čovjek tebe voli. To se osjeća. Znamo da ti je prišao s krivim razlogom, ali dokazao je koliko je uporan, koliko si ga zapravo ti očarala. Očarala ga je tvoja divna duša, tvoja strast, ti Harper. On je bio u zabludi, misleći da te želi zbog sličnosti. Ali pogledaj ga… to nije čovjek koji pati za drugom ženom.”
„Znam, ali ipak, ne mogu protiv osjećaja. Ponekad mrzim svoje lice Kat, ponekad poželim da je drukčije. Svaki me pogled u ogledalu podsjeti.” Suze me škakljaju i izdaju moju slabost.
„Ali… ali… slušaj Kat, znam da će proći, samo mi treba vremena. Već smo krenuli naprijed. Hoćeš li mi pomoći da sutra krenemo s pakiranjem odjeće i stvari? Nas dvije da to sve sortiramo, da pregledamo i ostavimo sve što bi njemu moglo značiti?” Kat ublaži izraz svog lica i kimne.
„Znaš da ću za tebe napraviti sve. Hajde, idemo natrag. Nasmiješi se dođavola. Znaj da ti zavidim.”
„Ma, ne vjerujem.” Bocnem je u rame, a ona me zagrli.
Uživam u ovoj večeri gledajući oko sebe ljude koje volim i osjećam koliko oni vole mene. Stisnem Beckfordovu ruku u svojoj i onda skupim hrabrost da šokiram moje cure.
„Htjeli smo vam još samo jednu stvar nagovijestiti, nadamo se da ćete biti sretne radi nas.” Beckford privlači moju ruku svojim usnama i onda spusti na moju nadlanicu poljubac, a ja pogledam u cure.
„Radimo na bebi.”
Odjednom do mene dopru povici oduševljenja, tako da mogu samo suzdržavati suze kroz smijeh. Toliko sreće nije zdravo, moje srce lupa kao ludo, prijeti da iskoči. Pobrišem suzu iz oka i potom zagrlim svaku svoju prijateljicu, da bih na kraju zagrlila i njega.
Čovjeka s kojim upoznajem novo značenje sreće.
****
„Jebene babetine!” Kat opsuje na kraju moje priče o Astrid, Beckfordovoj majci i Coral, njegovoj punici te o večeri koju su nam upropastile. Sjedimo u utorak popodne u boravku Beckfordove kuće, jer ja još uvijek nemam naviku zvati je svojom.
„Mislim, jadan on s takvim roditeljima.”
„Oca mu ne znam. Bolestan je i on mu plaća bolničarku, samo mi je to rekao. Ali Astrid…” Zakolutam očima, a Kat naglasi.
„To su teške oštrokondže. Koje kuje.”
„Nema svrhe uopće pričati o njima, ali morala sam nekome to ispričati, samo da podijelim svoj jad.”
„Ma ne smeta mi, samo sam ljuta! Drugi put me zovi, kad god zatrebaš razgovor ili savjet, jesi li čula?” Ona mi zaprijeti prstom, a ja kimnem te je upitam.
„Idemo sad gore?”
„Hajde, idemo.” Uzimam ključ Emmine sobe jer mi je Kat došla pomoći i spakirati sve ono što bi se moglo donirati raznim ustanovama. Ona već zna kome se takve stvari nose. Nikad je nisam pitala otkud poznaje sve te ljude iz raznih skloništa za žene i prihvatilišta za gladne.
„Svaka ti čast ako si stavila tu periku i tako babetinama rekla, kao da si mene slušala!” Kat mi govori dok koračamo prema sobi, smijemo se obje, a onda joj osmijeh izblijedi kad otvorim vrata Emmine sobe
„Jebote, jebote!” Opsuje tako par puta dok širom otvorenih očiju gleda u sobu punu stvari.
„Harper, ja Beckforda stvarno simpatiziram, ali ovo… ako ti ja kažem da nije normalno, onda stvarno nije normalno. Ja koja nemam ikakva moralistička ograničenja, smatram da je ovo… previše. I kakva su ovo zaboga ogledala?” Od silnih reakcija na ovu sobu, ona ne zna što bi prvo pogledala ili otvorila.
„Čekaj, on je tebe obukao u njezinu odjeću i onda…? Ne želim dalje znati, ne želim…” Kat govori s gnušanjem, a njoj apsolutno ništa nije na svijetu morbidno niti strano. Svrne pogled na mene i otvori prvi ormar.
„Opa, voljela se ženica obući u markirano, ideš! Znaš ti koja je vrijednost ove odjeće? Gle ove torbe! Isuse, koje štikle! Znaš li ti koja je to lova? Da sve prodamo, mogli bismo opremiti cijeli centar za nezbrinutu djecu novim namještajem.” Ona brblja bez prestanka, vadi iz ormara haljine, torbe, cipele, marame.
„Kako ti to sve znaš, Kat?”
„Zaboravljaš u kojim sam dućanima radila? Prepoznajem čak i falsifikate, zato ti mogu reći da je sve ovo ovdje original. Jedan jebeni original košta, dušo moja, više od tvoje mjesečne plaće.” Nadignem obrve i nakašljem se.
„Tu su kutije za donacije, a ovdje stavljaj sve što ti se čini osobno, O.K.?”
„O.K.” Ona potvrdi i onda se baci na posao.
„Hm… Kat, imamo zapravo dvije sobe za srediti.”
„Dvije?” Pogleda me sa zanimanjem, dok okreće crnu kožnu torbu u ruci.
„Pokazat ću ti kasnije drugu ili sutra. Mislim da ti je previše šoka za jedan dan”, govorim joj dok povlačim jednu kutiju da u nju složim torbe.
„Jesi li pregledala sve pretince u torbama?” Pita me Kat, a ja odmahnem glavom.
„Zašto?” Zakoluta očima na moje pitanje i opomene me.
„Hajde ti vadi odjeću na krevet, ja ću pregledati pretince. Uvijek ima nečega, znam zašto ti govorim.”
I uistinu, Kat iz tih skupocjenih torbi izvuče luksuzni sat, zlatne naušnice i nekoliko novčanica te sve stavi na hrpu.
„Pregledaj sad sve džepove, nemoj to zaboraviti, posebno u kaputima.” Naredi mi kad krenem sortirati odjeću.
„Sviđa li ti se išta?” Upitam je.
„Ne hvala, sve je ovo previše skupocjeno i elegantno za mene, nije to moj stil”, ona odbije i time mi izmami osmijeh.
„Pogledaj što sam našla!” Iz jednog kaputa izvuče narukvicu, iz džepa jedne haljine novac, a ja pod ruke dobijem kućni ogrtač, daleko kvalitetniji od mojega.
Napipam papir u desnom džepu i posegnem za njim.
„To je kuverta.” Izustim zbunjeno zureći u natpis na njoj. „Pogledaj ovo, Kat. Piše: za mog muža.”
Kat mi priđe i pogleda u kuvertu u mojim rukama.
„To je zatvoreno pismo za Beckforda. Daj da vidim.” Ona podigne pismo i zagleda se u njega.
„Ovo je definitivno ženski rukopis. To je Emmino pismo za Beckforda, kažem ti.” Kat me pogleda noseći u očima znak upozorenja. „Zašto bi zatvoreno pismo bilo u njezinom ogrtaču?”
„Pa valjda mu je zaboravila dati.”
„Jesi li sigurna? Kako je ona umrla?” Kat me počne ispitivati.
„Vlak je udario njezin auto na prijelazu”, izustim nesigurno, „tako nekako.”
„Harper, savjetujem ti da potražiš Beckforda i da mu daš to pismo.”
„Misliš?” Nelagoda me lagano hvata, a trnci naježe moju kožu. „Imaš loš predosjećaj, Kat?”
„Imam, imam, Harper. Želiš li da ostanem tu s vama kad mu daš?”
„Ne, bolje da on bude sâm, što god da unutra piše. Ionako neće još doći doma, otišao je do Millera. Stignemo još malo obaviti danas, možemo onaj ormarić da pregledamo?” Pismo spremim u džep hlačica i pokažem prstom na mali ormarić pored kreveta. Kat čučne i počne vaditi sve iz njega te odlagati pored sebe.
„To su albumi. Hrpa slika.” Njezin glas doputuje do mene i natjera me da ostavim sve. Uspravim se i pogledam u njezina leđa.
„Slike?” Izustim napeto i nespokojno.
„Da, slike. Evo… uf… jebote. Slike sa svadbe. Kad je ona bila mala. S fakulteta izgleda. Razne slike.” Čujem šuškanje folije, jednako s čujem i ubrzane udarce mog srca.
„Kat? Možemo li to ostaviti i ići dolje?”
„Zašto?” Okrene se prema meni, a onda naglo sve baci na pod. U tren oka je do mene, polaže svoje ruke na moje lice i zabrinuto me pita.
„Što ti je, Harper? Što ti je? Loše izgledaš… diši dušo, hiperventiliraš.”
Povuče me van sobe, a da nisam ni svjesna kako ubrzano dišem, podignem slobodnu ruku i tek onda vidim kako se tresem, dok me Kat vodi za drugu prema mojoj i Beckfordovoj sobi.
„Ne mogu ja ovo…” Promucam.
„Što ne možeš? Hodati? Disati? Reci mi, dušo.” Brižno me posjedne na krevet i sjedne pored mene.
„Ovo sve. Stalno čekam. Nešto iskače. Prepreke. Osjećam tjeskobu. Bol. Strah.”
„Bit će dobro, Harper… bit će dobro ljubavi…” Ona me zagrli, tješi, a ja jebeno znam.
Neće biti dobro.
Beckford
Sjedim u Millerovoj kući, nagnut iznad ugovora koji moramo sklopiti do kraja ovog tjedna, a vid mi se muti i oči me peku. Protrljam ih i pogledam opet u slova, ali nema promjene.
„Becks? Mislim da je dosta za danas.” Miller mi uzme iz ruke papire i odloži ih na stol.
„Mogu još malo.”
„Ne, ne možemo, znam da ti se ide doma curi, a i dosta smo napravili. Ja ionako imam drugog posla, moram obavim neke pozive i poslati e-mailove.”
„Imaš pravo, bio je naporan dan, imamo vremena do petka.” Složim se s njim i povučem svoju aktovku.
„Pozdravi Adama”, doviknem mu na odlasku, a on uzvrati.
„I ti Harper.”
„Hoću.” Krenem doma, konačno se probijajući kroz grad. Gužva koja nastane posljedica je kiše koja okupa ovaj inače topao dan pa vrelina iz mokrog asfalta gotovo guši.
Nisam siguran je li do toga ili do činjenice da se nisam probudio dobre volje. Majčina poruka koju mi je sinoć poslala u tijeku večere s Harperinim prijateljicama, bila je puna optužbi i žuči. Nisam dao da mi pokvari večer, no baš je pogodila vrijeme.
Kao da uvijek zna kad je najmanje trebam. Nije mi dala mira ni tijekom noći, no siguran sam da sam ispravno postupio.
Nakon pola sata probijanja kroz gužvu konačno sam pred svojom kućom. Vrt je uređen, živica uredna, moj vrtlar to dobro održava. Sad se pitam, zašto smo uopće kupili toliku kuću? Emma je zapravo htjela da se nakon poroda njezina majka doseli k nama, a prijedlog je bio da dođu i moji roditelji. Sve ono nakon pobačaja, neću niti spominjati.
Emma nije imala volje disati, kamoli da joj dolaze gosti, a kad smo saznali da ima rak… to je bila posebna borba, da bi najzad tragično skončala.
Iz teških i sumornih misli izvuče me pojava žene koja čini moj život sretnih, svijetlim i čarobnim mjestom. Njezin pogled, dodir i riječi griju me, a tek njezin osmijeh… Harper korača prema meni dok u predsoblju odlažem aktovku i ključeve auta, kao da me tu čekala, ali onog osmijeha nema na njezinom licu.
„Srce?” Samo to stignem reći kad me ona zagrli i stegne jako rukama oko leđa. „Harper, srce, što je bilo?”
„Ništa. Samo, samo sam sretna što si tu.” Izvuče mi osmijeh pa je obgrlim rukama i naslonim obraz na njezin potiljak. Kosa joj miriše na jabuke.
„Nedostajao sam ti?”
„Jako.” Uzmaknem korak i podignem njezino lice, istog se trena zabrinem.
„Zašto si tako blijeda? Gdje je Kat?” Pogledam oko nas pa opet u tragove sivila na njezinom lijepom licu.
„Otišla je. Pospremili smo Emminu sobu. Skoro sve.”
„Umorila si se?” Spusti glavu i pogleda u pod te izusti potiho.
„Nije bilo lako.” Predosjećam što mi želi reći.
„Srce, ne moraš to raditi, rekao sam da ću uzeti firmu za preseljenje.”
„Ne Beckforde, ovo je najmanje što mogu napraviti, ipak zaslužuje neko poštovanje, nego da nepoznati ljudi to bacaju kao da je sve smeće.”
„Znam da to radiš iz poštovanja prema meni, ali Harper… gdje je poštovanje prema tebi? Ja ga nisam imao u početku, žalim zbog toga kao nikad dosad. Hoćeš li mi to ikada oprostiti?”
Možda samo misli da ja ne vidim što ona radi, kako zuri u svoje lice, kako mijenja svoj izgled posljednih dana. Stegne me jače rukama i onda mi kaže potiho.
„Oprostila sam ti, ali se bojim da je ta sličnost toliko urezana da će nas odvojiti…”
„Nikada Harper, nikada. Kunem ti se da si ti sve što želim. Ti. Samo ti. U Emmi sam imao prijateljicu, a u tebi imam sve.”
Zabije lice u moju košulju i uzdahne duboko.
„Imam ti nešto dati. Našla sam to gore. U Emminoj sobi.”
„Može li sačekati sutra? Umoran sam.”
„Ovaj… mislim da je bitno. Radi se o pismu.”
„Kakvom pismu?” Ona se odvoji od mene i posegne rukom u džep svojih hlačica.
„Ovome.” Otklopi kuvertu i pruži mi je.
Za mog muža.
„To je bilo u kućnom ogrtaču u ormaru.”
„U sivom svilenom ogrtaču?”
Ona kimne.
U tome sam zadnje vidio Emmu kad je bila živa. Ustala je taj dan iz kreveta i rekla da ide u dućan kupiti svoje najdraže krafne. Iako sam navaljivao da idem ja, uporno me odbijala pod izgovorom da samo želi malo hodati i gledati izloge u dućanu. Pustio sam je i nakon što se presvukla, to je bio posljednji put da sam je vidio živu. Nisam joj trebao dati da vozi. Nikad si to neću oprostiti. Možda sam se zato dvije godine kažnjavao. Ne znam. Možda.
Možda je snažna, neizvjesna, ubojita riječ.
„Bolje da to pročitaš kad budeš sâm.” Harper izjavi u onom trenu kad moji prsti krenu otvarati kuvertu. Odmakne se korak od mene, ali je vratim k sebi.
„Ne srce, ti smiješ sve vidjeti i čuti, naravno ako želiš. Neću te siliti ni na što, ali nemam što skrivati. Sve dijelim s tobom, kako sreću, tako i tugu, zar ne?”
Obgrlim njezina ramena i povedem je u boravak. Sjednemo jedno do drugog, no ona se ipak malo odmakne od mene. Pušta me da prvi pročitam. Osjećam njezin pogled na sebi dok otvaram pismo.
Pogledam datum. Dan Emmine smrti.
Dragi moj prijatelju. Ti koji si bio odličan muž, pažljiv njegovatelj i najbolji oslonac.
Ti koji me nisi puštao da potonem, da oslabim, da padnem… nisi mi dao da odem.
Papir se počne tresti u mojim rukama, dah me počne izdavati, a nagon za povraćanjem gušiti u grlu. Bol koja počne probadati moju nutrinu natjera mi suze na oči. Vid mi se ovaj put posve zamuti dok pokušavam razbistriti pogled i čitati dalje.
„Beckforde…” Negdje u magli čujem glas, ali ne mogu vidjeti ništa. Približim papir licu, jebeno ne vidim. Drhtaji postaju sve jači, suze sve više peku. Trepnem da ih otjeram, kad opet začujem kako me onaj glas doziva. Osjetim i njezine ruke na mojim ramenima, dok u mom mozgu sve kuha, dok odbijam pojmiti pročitano.
„Ne, Emma, ne… dođavola… što si napravila…” Jezik se oglasi sam mimo moje volje. Netko upravlja mojim tijelom, jer se moja svijest ugasila. Topli uzdasi ugriju mi lice, par suza kapne na papir i onda progledam.
Sve što pročitam dalje samo budi bol, stišće moje prste jače oko papira kao da će time zatrti saznanje.
Moje se tijelo odjednom pokrene. Ustajem kao na autopilotu, jer osjećam da me sekunde dijele od trenutka pucanja… vrištat ću, psovat ću… proklinjat ću! Znam kamo moram ići. Moji prsti puste papir, a koraci me navedu do vrata. Uzimam ključeve i izlazim.
Vozim, a da ne znam kako sam tako naočigled smiren, kako tijelo može biti tako pod kontrolom, a unutra se sve raspada? Kiša je prestala padati, tama je već pala na grad, ali ne treba mi svjetlo dok koračam po mokroj zemlji do Emme. Znam gdje ona leži.
Voljena supruga i kći.
Dirnem mokri mramor i tek onda moje tijelo otpusti glasan vrisak.
„Emma… zašto si to napravila?” Ostajem bez odgovora, tek mi zloguka tišina uzvraća.
„Misliš da ti mogu oprostiti? Ne mogu!” Odjednom osjetim kako pokoja kap kiše nanovo udara u moju glavu. Podignem pogled prema nebu i onda udarim šakama o mramor.
„Odgovori mi! Plačeš li sad? Jesu li ovo tvoje suze? Nakon dvije godine kažeš mi ovo, kad sam napokon sretan, kad imam sve i više od onoga što smo mi imali? Uništila si i zadnje uspomene, Emma… dođavola! Kako si ono napisala…?”
Posegnem ljutito u džep za pismom i onda shvatim.
Nema ga. Ostalo je doma.
Isuse, Harper…
Ona će ga pročitati.
Ona će saznati.
Ona će shvatiti gdje sam otišao.
Ostavio sam je samo nekoliko minuta nakon što sam rekao da… S njom dijelim kako sreću tako i tugu.
Krivi koraci Beckforde, krivi!
Pogurala me potreba da vičem na Emmu, a trebao sam ostati pričati s Harper.
Nije li već bila loše? Nije li joj dovoljno teško?
Brzo se okrenem i požurim doma, vozeći ovaj put kao manijak. Zakočim naglo na prilazu, potrčim u kuću tražeći nju. Samo nju.
„Harper…” Zazivam je kao da sam bez glasa, kao da sam ga u onom vrisku izgubio. Ulazim u našu sobu, u Emminu, u kupaonicu, potrčim opet u boravak i kuhinju, da bih se na kraju vratio u našu sobu.
Ostavila me…
Srce mi pukne na tu pomisao. Imala je pravo. Ne mogu joj ovo raditi. A onda do mojih ušiju dopre tiho šmrcanje. Umirim se i zastanem s disanjem. Dopire iz dječje sobe.
Bol u mojoj nutrini pojačava se sa svakim jecajem koji dolazi iz te sobe, sa svakim korakom kako sam joj bliže. Otvorim vrata i ugledam Harper kako sjedi na podu. Zapravo kleči. Plače i slaže minijaturne dječje hlačice. Kao da je u nekom drugom svijetu, nije svjesna moje pojave na vratima.
„Srce.” Podigne pogled kad začuje moj glas i onda naglo ustane. Uspijem uvući potrebnu dozu kisika u pluća iako me boli svaki uzdah. Zagrli me snažno, snažnije nego ikad prije, a ja zaklopim oči.
„Oprosti mi Harper, samo sam… htio sam joj reći…”
„Šššššš… Žao mi je. Žao mi je, ljubavi. Samo nemoj dozvoliti da nas duhovi rastave, molim te.” Ostala je tu, nije otišla. Ništa me ne drži na životu kao ona. Grlim je kao da o tome ovisi moj život, a onda se začuje šuštanje onog prokletog papira. Harper mi ga stavi u džep iako oboje znamo da ga je pročitala. Oproštajno pismo nađeno nakon dvije godine, pismo koje baca sjenu na sve. Pismo u kojem stoji istina.
Moja žena se ubila.
Sljedeći 19. nastavak romana Dvojnica objavljujemo u subotu 1. svibnja, a prethodni nastavak objavljen prošle subote možete pročitati OVDJE.