Beckford
Toliko sam puta čuo te riječi i nije mi dosta.
Danima nakon one scene, čini mi se da proživljavam s Harper najljepše trenutke naše veze. Svaki je obilježen smijehom, radošću, a tek strašću… One sate dok sam na poslu, ispune mi njezine poruke. Slatke, kratke, one koje govore da misli na mene, da me voli, želi, treba.
Nepojmljiv sam čak i Milleru.
„Molim te da prestaneš s tim cerekanjem, barem dok zuriš u mobitel, jer imam osjećaj da gledaš nešto eksplicitno.” Govori mi dok radimo prezentaciju. Zapravo on radi, ja čitam poruke.
„Evo, ništa eksplicitno, samo mi moja cura govori da me voli.”
„Isuse, povratit ću.” Još povuče dva prsta prema ustima kao da će to zaista i napraviti. Moram se nasmijati, no vrijeme nam prolazi pa se bacim na posao. Usput popričamo o Adamu, a onda ga pozovem na večeru.
„O kako ne, može već sutra.”
„Dovedi i Adama. O.K.?” Miller kimne i odmah pošalje bratu poruku.
„Dogovoreno.” Isto radim i ja, napišem poruku Harper da sutra imamo društvo na večeri. Ona se razveseli i odmah krene pričati što bi mogla pripremiti.
Majka se od one scene nije javljala, što me čudi jer je navikla iskazivati svoje nezadovoljstvo svime. No ovaj put ne idem linijom manjeg otpora, ne mislim samo ignorirati i pustiti je da prigovara. Oguglao sam na njezine kritike, ali ne dozvoljavam da dira Harper. Emma joj je odgovarala jer se slagala s njom, Coral joj je poput sestre, a moj bolesni otac nije u mogućnosti iznijeti svoje mišljenje čak i da se usudi.
Dovraga, njegovo mišljenje cijenim, usmjeravao me čitavog života, ali sad vidim kako je zapravo i on samo kimao glavom i puštao da ona utječe na sve nas svojim kritičkim i negativnim stavovima. Malo tko se može boriti s tako teškom osobom, ali ovaj put nemam namjeru dozvoliti joj da se miješa u nešto što mene nakon toliko vremena čini sretnim i ispunjenim.
– Samo bih sutra ranije izašla i otišla kod frizera. Harper mi napiše u poruci pred kraj smjene.
– Naravno. Dođem po tebe gdje treba.
– Nema potrebe, ranije ću biti gotova da s Abigail sve pripremim za dečke.
Sutra, već dok ulazim u kuću, začujem kako Harper lupa po kuhinji.
„Ne ulazi ovamo! Jesi li me čuo!” Poviče iz kuhinje čim začuje da sam stigao.
„Ok, šefice!” Stoga joj prepustim sve i samo sjednem u boravak. Ogledam se oko sebe i uživam u osjećaju koji obitava ovdje. Osjećaju ljubavi i topline, zajedništva i prisnosti.
„Kad stižu dečki?” Zadere se opet.
„Za deset minuta.”
„Odlično. Sad možeš doći i pomoći staviti sve na stol.”
Ustanem i krenem prema njoj, a već na prvi pogled uočim da je nešto drukčije. Bila je kod frizera, dakle ne mogu pogriješiti, jer promjena je očigledna.
„Farbala si kosu?” Ona se nasmije i prođe prstima kroz valovite slapove sada izrazito svijetle kose.
„O da, dopada ti se? Trebala mi je promjena. Znaš ono, kad već sve mijenjam, da i sebe malo obnovim.” Govori s dozom zaigranosti i bezbrižnost u glasu, ali slutim da je jedan od razloga u onom promatranju njezinog lica u ogledalu svako jutro.
„Dopada, kako ne. Pogotovo kad se tako smiješ.” Prije svega, privučem je sebi i zagrlim, potom poljubim njezine usne. Ovija svoje gole ruke oko mene, a moji prsti nestrpljivo povuku naramenice njezine plave haljine jer moj jezik željan je kušati tu slatku kožu.
„A ne! Kasnije, kasnije… sad… prestani…” Pokušava se odmaknuti od mene, u isto vrijeme zatvorenih očiju uzdiše pod mojim poljupcima.
„Hodat ću mokra, prestani!” Najzad me odgurne, rumena u licu pa se nasmije.
„Svaki tren gosti mogu ući. Zato prestani.” Još mi i prstom zaprijeti, pa se primim posla i pomognem sve odnijeti na stol. Sve divno miriše, zaista se potrudila da ovo bude savršena večera.
Sve je već na stolu kad Miller pozvoni. Volim njegovu točnost, a kad uđe s Adamom, Harper mu se obraduje kao nikad nikome. Grli ga i ljubi u obraz, gotovo da postanem ljubomoran.
Tek što se smjestimo za stol, zvono se opet oglasi.
Pogledam Harper.
„Da nisi ti pozvala i svoje cure, kao nekakvo iznenađenje?”
Miller i Adam trznu na moje pitanje, kao da bi to bilo dobrodošlo, a Harper odmahne glavom.
„Ne, one dolaze za vikend, jer se Georgina tada vraća iz Njemačke.” Nevoljno krenem do vrata, a kad začujem s druge strane glas moje majke, raspoloženje mi splasne.
„Beckforde, trebamo razgovarati.”
Ne libim se odbiti je.
„Ne sad. Rekao sam da bez najave ne dolaziš.”
„Dolazim s… isprikom.” Polako izgovori, a ja imam potrebu da čujem tu ispriku.
„U redu onda. Uđi.” Ostavim vrata kuće otvorena i odem po Harper.
„Tko je?” Upita me kad joj pružim ruku i pozovem je da ustane.
„Dobit ćeš ispriku.” Malo me zbunjeno pogleda, ali posluša. Pruži mi ruku pa krene sa mnom do vrata. Kad ugleda moju majku kako ulazi, a potom iza nje i Coral, jače stegne ruku u mojoj i stisne se uza me.
„Dobra večer.” Moja majka prva progovori. Glavu kao i inače drži uzdignutom, nekada mi zaista smeta taj njezin arogantan stav. Uviđam to tek sad, iako je oduvijek takva pa sam navikao.
„Večer. Coral, nisam znao da si s mojom majkom, no trebao sam očekivati da nigdje ne idete jedna bez druge.” Pomalo sarkastično uzvratim jer jednostavno imam tu potrebu.
„Kao što smo rekle, želimo se ispričati jer… bilo je neprimjerno doći kao da smijemo i pokazati šok.” Ne zadovoljava me ni najmanje takva isprika niti zvuči iskreno.
„Harper? Zvuči li tebi ovo iskreno?”
Ona samo stoji tako i gleda u Coral, koja bulji u nju. Jebeno nije iskreno, vidim to na licima moje punice i majke.
„U redu je.” Izusti potiho, a moja majka onda pogleda preko mog ramena iako ne vidi da imamo u blagovaonici goste.
„Ne misliš nas pozvati unutra, nešto prekidamo?” Pogleda na Harperinu elegantnu haljinu, potom moje odijelo u nešto tamnijoj plavoj nijansi.
„Imamo večeru.”
„Onda bismo vam se pridružile, ako smijemo naravno.” Upita kao da traži dopuštenje i onda zakorači, ali ona nikad ne traži dozvolu jer jednostavno napravi kako joj volja.
„Kad ste već pošle, onda možete, iako je ovo tek neprimjereno.” Ignoriraju obje moju opasku te krenu ispred mene i Harper prema blagovaoni. Moja majka pozdravi dečke i potom sjedne za stol. Coral kao poslušan pas, izvršava svaki njezin nalog i skače na svaki mig.
„U redu je, ljubavi. Ipak, to je tvoja majka.” Harper me na kraju zadrži na mjestu i u ovom čudnom trenu, ona mene tješi.
„Znaš li ti koliko si ti jaka? Koliko me osvajaš time? Što si sve podnijela stoički i ostala uz mene?” Potom je poljubim i ona se konačno nasmije. Kao da je živnula, nadigne glavu, udahne i sigurnim korakom uđe u blagovaonu kao vlasnica ne samo mojeg srca, nego i svega što ja imam.
Divim joj se.
Sjedne pored mene i potom razgovor započne Miller na majčino pitanje o poslu. Ne mogu ipak ne zamijetiti kako Coral nepristojno zuri u Harper. Nervi mi titraju, ali Harper joj uzvraća pogled prilično mirno.
U jednom trenu majka se obrati Harper.
„Onda, draga, pričaj nam o sebi. Moj sin čuva te posesivno, a mislim da zaslužujemo znati s kime on danas dijeli svoj život.” Harper se nasmije, ali znam da je na silu.
„Što vas zanima?”
„Radiš li?”
„Radim.” Odgovara joj kratko i službeno.
„Gdje?” Svi pomno prate njihov razgovor, a ja čekam tren da se ubacim i prekinem.
„U kemijskoj čistionici.” Majka nadigne obrve, to je jedina grimasa koju njezino lice poznaje.
„Zar nemaš završen neki fakultet?”
„Nemam. Prekinula sam školovanje.” Majka naškubi usne, a onda doda.
„Mlada si, koliko godina imaš?”
„Dvadeset pet.”
„Tek dvadeset pet? Pa stigneš završiti.”
„Nemam namjeru.” Majka se zagleda u nju, a Coral ni ne miče pogleda s nje. Iako im je Harper donijela tanjure i pribor, gotovo da nijedna nije ništa dirnula od hrane.
„Velika je to razlika u godinama, ali ako vama ne smeta…”
„Ne smeta, majko. Mene trenutno smeta samo to što zurite u nju kao da je cirkuska atrakcija.” Konačno puknem iako se kontroliram i zbog Millera i Adama, na kraju nam večeru obilježe nepoželjni gosti. Osjeća se u zraku neugoda i netrpeljivost, a potom se začuje zvuk stolice po mramoru.
Harper digne ruku i obrati mi se.
„Vraćam se uskoro. Samo nastavite.”
Ode prema našoj sobi, ako je rasplaču…
Pogledam majku i pogledom joj govorim koliko sam nezadovoljan, ali ona glumački usmjeri pogled na hranu, uzme zalogaj i onda ga s gnušanjem vrati.
„Ovo baš i nije jestivo.” Dođavola, da mi nije majka, izbacio bih je kroz vrata!
„Meni je odlično!” Adam se oglasi, a potom hranu pohvali i Miller.
„Zbilja ukusno i fino. Živjeli vi nama, Beckforde! Želim vam sreću, radost, a neka bude i djece.” Naglasi namjerno i namigne mi, a mrmljanje koje dođe od strane moje punice i majke jasno mi daje do znanja kako im to nije poželjna opcija. Ali meni jest, razmišljao sam o tome posljednjih dana.
Začujem Harperine štiklice u hodniku pa podignem pogled.
Tišinu i šok koju nosi njezina pojava prekida samo uzdah moje punice. Harper mirno sjedne na svoje mjesto i potom namjesti bolje crnu periku koju je navukla na svoju glavu te prozbori.
„Da dojam bude potpun. Sad možete buljiti koliko želite. Dozvoljavam da mi se obraćate i drugim imenom. Za vas, ja sam Emma. Majko, cijenjena svekrvo.” Ona kaže mirno i potpuno staloženo.
„Ovo je nečuveno! Provokacija i ispad, da ne spominjem da vrijeđa mrtve!” Moja majka u protestu ustane od stola i krene prema njoj.
„Samo me pokušajte dirnuti! Samo pokušajte!” Harper joj uzvrati žestoko. Stanem između njih dvije, potom naložim.
„Coral, majko, napustite moju kuću. Gdje ti vidiš sličnost? Pogledaj ti tu hrabru ženu. Emma bi se u ovoj situaciji rasplakala i slomila! Ona bi trpjela vaše provokacije, ali Harper neće!”
Poguram majku nimalo lagano, a onda pogledam Coral. Ustane i krene prema vratima uz negodovanje.
„Jako sam razočarana, nikad se prije nisi ovako ponašao. Promijenio si se.”
„Jesam, ali nabolje i zato ti ne odgovara.”
„Beckforde…”
„Doviđenja majko, doviđenja Coral.” Oštro ih pozdravim i požurim im otvoriti vrata. Kao i onaj dan, ne žalim ni najmanje, dapače, žalim samo što sam ih primio u kuću. Vratim se nakon što sam zaključao kuću i ugasio zvono, i potom se obratim Harper.
„Molim te da baciš tu periku.”
„Uzela sam je iz sobe. Ušla sam tamo gdje su još uvijek sve Emmine stvari.” Uzvrati mi neočekivano drsko.
„Hej, molim te Harper! To je ovaj, moje vlasništvo. Ta perika…” Miller se oglasi, a ona ga pogleda iznenađeno.
Skine periku i oslobodi svoju plavu kosu te mu je doda.
„Sad kad smo se toga riješili, možemo nastaviti jesti. Došli smo slaviti nešto lijepo, zar ne? Nema mjesta lošem raspoloženju, zar ne, Adame? Tebi je ovo bila mala predstava, nemoj da te uznemiri išta. Nažalost, žena prema ženi je gora nego što je životinja prema drugoj životinji.”
„Vjeruj, sretan sam što sam muško. Ali sviđaš mi se, opaka si kao Kat.” Razgovor potom krene boljim putem o Kat, njegovom stanju i o Harperinom poslu.
Međutim, osjećam distancu koju Harper drži, što mi potvrdi kad nakon večere sve pokupi sama i bez osmijeha mi obznani.
„Moramo razgovarati.”
„Ok.” Kimnem dok mi se utroba komeša.
„Trebam prvo pod tuš pa ćemo onda.”
I potom ode, bez da me zagrli ili me poljubi, a ja ostanem gledati za njom i pitajući se što će mi taj razgovor donijeti.
Harper
Vruća voda udara u moje lice, ispire sve one tragove šminke koju sam nanijela samo da smanjim sličnost s duhom, ali ne pomaže isprati ljutnju koja se skuplja u meni. S njom se miješaju bol i nesigurnost, ali ponosna sam na sebe jer se nisam slomila. Napravila sam nešto što bi prije Kat napravila. Na taj način pokazala sam Beckfordu da sam ušla u Emminu sobu i ne samo jednom.
Ulazila sam u nju puno puta. Na to nisam uopće ponosna.
Okrenem ručicu tuša da pušta hladnu vodu i ona učini da se stresem cijela. Možda mi ona ohladi jar koji teče mojim venama, možda mi pomogne da smirena povedem razgovor s Beckfordom. Upropaštena večera nije ono što sam imala u planu, no dovela je do razgovora pa nema svrhe nego staviti sve karte na stol.
Odjevena samo u svilenu kućnu haljinu, izađem nakon tuširanja u sobu i zateknem Beckforda kako me čeka na nogama. Zapravo, točnije je reći da hoda nemirno po sobi držeći ruku na svojoj čeljusti. Briga i nemir prisutni su u njegovim očima, to je nedvojbeno. Znam da isto čita u mom pogledu. Gledamo se neko vrijeme, svatko stojeći na svom mjestu kao da odgađamo početak ovoga. Ne znam kamo nas ovaj razgovor može odvesti.
Prije svega, on korakne prema meni i otvori svoje ruke. Pozove me u naručje, čekajući da mu priđem, da vidi koliko sam za suradnju.
Pohrlim k njemu, a on me zagrli i poljubi mi tjeme.
„Imaš pravo, moramo razgovarati, sjedni”, na kraju on meni naloži, ali ja ostanem na nogama i stanem pred njega nakon što on sjedne na krevet.
Udahnem duboko i spustim pogled na njegovo lice.
„Zapravo, toliko je toga što želim reći, ali ne znam otkud krenuti. Možda najbolje da krenem od ovog večeras. Tvoja majka nevjerojatno je teška osoba.”
„Znam, srce.”
„I ne sviđa mi se.”
„Malo kome se sviđa”, on doda.
„Ne žalim što sam rekla sve ono, ne žalim što sam onako reagirala, jedino mi je žao ako sam tebe time uvrijedila.” Govorim pokorno.
„Nisi ni najmanje srce, ja te nisam zaštitio jer sam glupo povjerovao da su obje shvatile gdje griješe, da bi istu stvar ponovile.”
„Ljudi se ne mijenjaju, Beckforde. Ona se neće promijeniti.”
„Ne mora, nije me briga, ovamo više neće doći.” Govori tako ležerno kao da je to stara igračka koju će samo tako baciti u smeće.
„Ona je tvoja majka.” Naglasim mu, a on me pogleda, bore duboko urezane u čelo.
„Harper, moja majka nije ni blizu pojma majke kakvu ti poznaješ. Rodila me, ali nikad nije bila majka u pravom smislu te riječi.”
„Ne želim zapravo više o njoj govoriti.” Dubok uzdah koji mi se otme, govori koliko mi je ova tema teška.
„Imaš moje obećanje da ona ovdje više neće doći. Ja ću odlaziti vidjeti oca, ali ona s tobom neće kontaktirati. Žao mi je Harper, žao mi je što ponovno na tebe utječu, bilo žive ili mrtve osobe iz mog života.” Glas mu je bolan, a oči odaju žalost. Položim ruku na njegovo rame jer je vidno napet.
„Ti ne odgovaraš za tuđe ponašanje, napravio si sve što si mogao.”
„Mislim da nisam.” Dirne rub mojeg ogrtača i spusti glavu, a onda začujem njegov glas.
„Misliš li me ostaviti?”
Njegovo me pitanje zatekne, iskreno me rastuži.
„Misliš da bih te ostavila?”
On proguta knedlu i podigne oči kao uplašeno dijete u tijelu muškarca. Duša mi zadrhti od ove slike, on tako snažan čovjek, čije oči plivaju u suzama.
„Neću te ostaviti Beckforde, jer mi smo važni, zar ne? Nećemo dozvoliti da nam divan početak netko upropasti.” Izustim sigurno i meko.
Posegne rukama oko mojega struka te me privuče sebi. Zabije lice u moj trbuh, diše duboko i utiskuje mi male poljupce. Ne govori više išta. Ruke položim na njegovu glavu, a prste uvučem u kosu, potom udahnem da mu kažem još.
„Ulazila sam u Emminu sobu.”
„Da, shvatio sam”, odgovara podižući pogled prema meni. Zatvorim oči na tren jer ne znam kako mu reći ovo.
„Ja razumijem da si ti imao život s njom prije mene, ali do đavola, Beckforde, ono tamo izgleda kao svetilište. Nje nema dvije godine, a ti još čuvaš njezino donje rublje, cipele, torbe, čak i staru kozmetiku. Kao da nikad nije ni otišla. Trebaš imati uspomene, ali ono izgleda pomalo bolesno. Izgleda mi kao da ti ta soba treba biti na dohvat ruke da možeš tamo pobjeći u nekom trenutku.” Sve skrivene i mučne misli izlete iz mene.
„Ta je soba bila pod ključem, nisam ulazio.”
„Ali mogao si.” Dodam nervozno.
„Ali nisam, Harper.” Pogleda me prodorno. Ozbiljnog lica kao i ja, gleda me u oči, držeći me za struk kao da me želi zadržati na mjestu.
„Što je u onoj drugoj sobi?” Upitam ga iznenada.
Gleda me i šuti pa mu ponovim.
„Beckforde, što je u onoj sobi s plavim vratima?”
On zatvori oči kao da se prisjeća nečeg bolnog i tada… tada mi sine. Neugodni napon prostruji mi mozgom i prizove glavobolju.
„To je dječja soba, zar ne? Zar ne?!” Nisam svjesna kako pojačavam ton glasa, da su mi ruke snažno stisnute na njegovim ramenima.
„Čuvaš li i tamo sve stvari? Jeste li tamo pripremili sve za dijete? Je li i to mauzolej, oltar na kojem se moliš da ti donese novu ženu i dijete s kojima ćeš ostvariti svoj san?” Glas mi drhti, izdaje me.
„To je Josephova soba. Soba mojega sina. Onog kojeg je Emma izgubila.” Nekako promuca.
„Želim vidjeti.” Izustim samouvjereno iako znam da će me zaboljeti do kosti, jer jebeno me boli sama pomisao.
„Ne. Ne ideš tamo. Nema svrhe. Samo ti može naškoditi.”
„Želim vidjeti, Beckforde.” Uporno zahtijevam.
„Ne!” Ustane i pogleda me odrješito.
„Znaš li kako se sad osjećam?” Upitam ga očiju punih suza.
„Ne znam, ali pretpostavljam.”
„Osjećam se kao da sam zamjena s kojom ćeš ostvariti prvobitne planove. Bio si me obukao u njezinu odjeću, zvao me njezinim imenom, smjestio me u njezinu sobu, sad uselio u vašu kuću.”
„Našu, Harper.” On me prekine da me ispravi.
„Ne, Beckforde, ovo je vaša kuća. Vi ste je birali i u njoj gradili život. Ja sam došla naknadno. No, nije to ono što me boli. Znala sam gdje dolazim. Ali vidjeti i znati da čuvaš svu prošlost zaključanu pod ključem tu do nas… a da sa mnom planiraš budućnost, planiraš me staviti na njezino mjesto…”
Odjednom on digne ruke s mene, ustane i izađe iz sobe.
Lupanje vrata učini da poskočim na mjestu od siline udarca. Zaklopim oči i sjednem na krevet. Vrata se ponovo začuju, a njegovi koraci odzvone hodnikom.
Odlazi nekamo.
Osjetim trenutačnu bol u grudima, jer sam pretjerala. Nemam pravo tražiti da se riješi uspomena iako ja tu nisam samo pasivni promatrač, sve to na mene utječe više nego sam spremna priznati. Znam da ga boli i da je izgubio sve.
Dođavola, ja bih mu trebala pomoći, a ne raditi mu nažao.
Ne usudim se ući ni u jednu sobu da ne vidim što je tamo radio. Gotovo da trčim bosa po mramoru kroz hodnik tražeći ga, dok suzdržavam suze.
Svjesna sam čega se bojim, da je sve ovo u njemu samo maska, ne lažne ljubavi već iskrene, ali one koju on gaji od ranije.
Više ne znam u što vjerovati, prebrzo se sve dogodilo na jedan neobičan način. Možda je sve ovo samo projekcija njegovih želja koje ima priliku ostvariti sa ženom toliko sličnoj onoj umrloj. Nemir se povećava u mom srcu dok ga tražim pogledom po kući i konačno ga ugledam. Stoji na nogama okrenut mi leđima, nešto lista u gomili papira.
Priđem mu i obgrlim ga rukama, naslonim lice na njegova leđa i zaklopim oči. Bol mi se povećava i tjera suze na oči.
„Oprosti mi, nemam pravo tražiti da skloniš svoje uspomene, jednostavno… bio mi je težak dan i pretjerala sam.”
On otpusti dubok uzdah i položi ruke na moje.
„U pravu si, Harper. Ovo nije zdravo za nas.”
Na trenutak se prestrašim zbog njegovih riječi jer, možda drugima tako i izgleda naš odnos. Svi koji su znali Emmu, sigurno misle kao i njegova majka, ovo nije zdrav odnos. Mogu ja posvijetliti kosu i staviti težu šminku, ali sličnost je tu u nekim crtama neporeciva, jednostavno je tu.
Mislim da mrzim svoje lice.
On se okrene i primi moje lice onako kako volim, u svoje tople dlanove i podigne ga da mu vidim plave oči.
„Zašto šutiš? Ne plači, Harper, u pravu si. Nije zdravo imati sve te stvari, godinama čuvati svaku sitnicu. Ti si se tako hrabro ponijela kad je tvoja majka umrla, donirala sve. A ja ne znam… ne znam objasniti zašto sam ostavio sve kao da ništa nije dogodilo. Možda sam mislio da je tako lakše biti u nekom bestežinskom stanju i zavaravati se ako su stvari tu da će me manje boljeti. Možda sam se bojao ako se riješim svih tih stvari, da ću izgubiti i zadnje nade, ne znam. Zapravo pokušavam i sâm shvatiti zašto, kad sam tek s tobom shvatio koliko ljubav ima naličja, koliko je strastvena, koliko je snažna i opipljiva, samo s tobom. Ono što ti posjeduješ ne sliči niti jednoj drugoj ženi, niti jedna druga to nema.”
Stisnem zube jer ovaj put, rasplakat ću se od ljubavi.
„I zato, riješit ću se tih stvari, a one drage uspomene ću ostaviti. Tražio sam broj firme za preseljenje da to obavimo što prije.”
„Ne, ja ću obaviti. Kat će mi pomoći spakirati i dati onima kojima treba. Ostavit ću sve što mislim da bi ti moglo biti važno.” Njegovi prsti pomiluju kut mojih usana i potom ih ovlaš poljubi.
„Molim te, isto napravi i s dječjim stvarima, njih je Emma birala. Ono što ja želim za nas jest da zajedno biramo sve novo za našu djecu.”
Jecaj izađe iz mog grla, a suze se hrvaju da me potope. Ponekad mislim da sam i kažnjena i nagrađena jer on je zaista dobar čovjek, samo nosi sa sobom prtljagu koja nije laka, nosi jednu neizbrisivu činjenicu u sličnosti s onom koju je izgubio.
Beckford me zagrli i povede u našu sobu.
„Zapravo nisam pitao želiš li ti djecu, želiš li to sa mnom?”
„Želim”, izustim. Ništa drugo nisam sposobna reći.
„Znaš li koliko me činiš sretnim, koliko te volim?”
„Znam, pokazuješ mi to stalno, iako ponekad tražim dokaze.”
„Ovdje nisi pretjerala, pretjerala je samo moja majka. Ali i ja sam pretjerao, ja sam taj koji mora ostaviti prošlost da ne narušava budućnost, ali nas dvoje spremni smo na sve.”
Obrišem obraze i nasmijem se blago.
„A gdje sad idemo?”
„Pa mislim da znaš. Ja sam, kako si rekla, prilično star, a ti si rekla da želiš djecu, dakle… mislim da idemo raditi potomstvo dok sam još u stanju.”
I stoga mu pružim ruku, iako sam koji trenutak prije plakala od tuge…
Sad plačem od sreće.
Sljedeći 18. nastavak romana Dvojnica objavljujemo u subotu 24. travnja, a prethodni nastavak objavljen prošle subote možete pročitati OVDJE.