Beckford
Dan, samo jedan dan Harper mi je tako nesebično poklonila i on je možda najbezbrižniji u mom životu. Toliko želim svaku minutu da je pored mene da čak i majci otkažem posjet ovaj vikend, jer konačno sam dobio Harper i sad ne želim da ode. Bojim se ako ode, da će se predomisliti, da se neće vratiti. Njezina mladost i vedar duh liječe me, ponovit ću to sto puta, čine me slobodnim stoga ne osjećam krivnju što sam majku odbio i poklopio joj kako bih uživao u svojoj sebičnosti.
S ovom ženom sve je drukčije, prije svega njezin pogled je taj koji me opija, dok joj u očima piše: zanesena.
Na usnama: slatka.
Na koži: podatna.
U duši: posebna.
Gleda u mene kao da nitko drugi ne postoji na svijetu. Tako je odvažna i luckasta, u isti mah i oprezna i poduzetna. Ona ne zna da se ja njoj divim. Usprkos svemu, došla je u moju kuću.
Provedem s njom tu subotu, ponovno prespava u našem krevetu, a ujutro je ponovno odlučim iznenaditi doručkom. Harper još spava pa se nakon tuširanja spustim u kuhinju.
„Dobro jutro, gospodine Beckforde.”
Abigail me pozdravi pa joj namignem u prolazu, dok smišljam što uzeti za Harper da pojede. Pogleda me malo začuđeno, očito nije navikla da sam ovako dobre volje.
„Abigail, danas isto možeš napraviti rani ručak i poći svojoj kući.”
„Ali, trebalo bi…” Ona se pobuni.
„Ne, ne, ostavi sve, slobodno uzmi dan za sebe. Nedjelja je, moraš biti sa svojom obitelji.”
„Hvala Vam najljepša.” Zahvali se iskreno.
Vadim pladanj, ali krajičkom oka vidim kako se Abigail interesira za ovo što radim. Prati kako stavljam na pladanj dvije šalice kave, dvije čaše soka, ali kad je pogledam, ona samo spusti glavu i osmjehne se sama sebi. Ne stignem ni ponijeti pladanj u sobu, kad u kuhinju uđe Harper iz hodnika, govoreći mi glasno.
„Nemam više niti jedne gaćice tako da hodam bez njih! I za to si ti kriv. Ovo više nije smiješno, gola mi je gu…”
Uleti k nama i potom se ukipi na mjestu.
„Oh, jutro…” Promuca i ruke instinktivno spusti na svoju haljinicu. Abigail reagira dosta brzo iako zadržava pogled na zbunjenoj Harper.
„Sve je u redu, gospodin Beckford mi je upravo dao slobodan dan nakon što napravim ručak.”
„Nisam znala da ste tu, zaboravila sam pa nisam pazila…” Harper proguta pola isprike, iako bespotrebne, a Abigail samo kimne i izjuri iz kuhinje. Harper me pogleda, sva rumena u licu i potom ruke podigne na svoje obraze.
„Oprosti, Beckforde.”
„Čemu isprika, smiješ se ponašati kao da je ovo tvoja kuća.”
„Nemoj to govoriti”, Harper me opomene i potom posegne rukom kako bi dohvatila šalicu.
„Očekivao sam da ćeš biti u krevetu kad donesem doručak.” Ona napući usne i propne se na prste te me poljubi u obraz.
„Imam bolji prijedlog. Vidjela sam da tamo kraj bazena postoji ogroman, prekrasan hrast pa da sjednemo ispod u hlad i doručkujemo tamo?”
„Naravno srce, što god ti poželiš.”
„Onda idemo na travu.” Krene zavodljivo mrdajući dupetom ispred mene. Znam da ispod one tanašne haljinice nema gaćice, zato me i izaziva i zavodi namjerno dok ja nosim pladanj ne mareći prolijevam li i kavu i sok. Uočim samo još kekse na stoliću te ih dohvatim pa nastavim za njom.
„Kako je ovo divan osjećaj. Čujem ptice, osjetim mirise, zrak, ljepotu…”
„Vidim samo tebe. Mene ništa ne fascinira kao ti.” Gledam je sve vrijeme dok ležim podbočen laktom, a ona se okrene s leđa prema meni i prstom me boce u rame.
„Prestani govoriti takve stvari.”
„Zašto?”
„Zato što ću se umisliti ili ću ti povjerovati i zaljubiti se ili…”
„Zašto bi to bilo loše?” Prekinem je odmah.
„Koje?”
„Da se zaljubiš u mene. Nemaš niti jedan opravdani razlog da se ne zaljubiš, zar ne?” Prodorno gledamo jedno drugo, a ona i dalje samo mrmlja nerazgovijetno, dok pokušava nešto smisliti, ali zapravo nema ništa reći u svoju obranu.
„Želim argumente. Zašto bi bilo loše?” Naumim izvući kakav takav odgovor, ali ona ga nema. Zbunjeno i izgubljeno me gleda kao da je uhvaćena u stupcu, no nemam joj namjeru dati izlaz.
„Znači nema ništa loše u tome, Harper. Ja to želim.” Obrazi joj se malo zarumene, a usne se skupe osmijeh. I ovaj osmijeh je odgovor, stoga se široko nasmijem i upitam je.
„Prvo želiš jesti ili ćemo se okupati?”
„Neću se opet kupati, nemam što obući.” Ustanem na noge i povučem je za sobom.
„Obući ćeš moju majicu.”
„Ne, Beckforde!” Pobuni se pokušavajući mi uzmaknuti.
„Da.”
„Nemam što obući, ne… Da ti nije palo na pamet!” Ne marim za njezine molbe, prebacim je onako preko ramena i ponesem prema bazenu.
Ona vriska, smije se, udara me rukama, nogama, slatko, gotovo bezbolno, glumi da se opire, a znam da se ovome veseli kao i ja. Bacim nas oboje u vodu i onda se nastavimo ljubiti, dirati, maziti, dražiti gotovo dva sata. Pustim je da prodiše u nekom trenu jer sam nas oboje zaista izmorio.
„Gladna sam”, obznani mi dok cijedi svoju kosu, a potom baci mokru haljinu van bazena.
„Ručak je odavno gotov”, napomenem joj nakon što i ja odbacim svoju mokru majicu.
„Ti si se već gostio obrokom koliko se sjećam.” Dobaci mi vragolasto i onda mi naredi. „Pošto si me doveo u ovu nevolju, donesi mi da nešto obučem i daj da jedemo. Ne mogu izaći gola i mokra, a odjeće više nemam. Mogu li dobiti tvoju košulju?”
„Naravno, možeš dobiti što god želiš od mene.” Izađem iz bazena iako se s mojih kratkih hlača cijedi voda i ostavlja mokar trag po kamenim pločama. I još dok hodam prema vratima, začujem zvono na kapiji. Pogledam prema bazenu, tek toliko da se uvjerim da Harper nije izašla gola vani, no tko god dolazi sad, nemam mu namjeru otvoriti.
„Molim?” Javim se na portafon, a s druge strane oglasi se moja majka.
„Pusti me unutra, ja sam.” Šutim i razmišljam kako da je odbijem, a ona se oglasi opet. „Neću čekati na cesti, pusti me unutra.”
Nevoljko je pustim te požurim po dvije majice, jednu za Harper, drugu za mene. Stignem dohvatiti i dva ručnika u kupaonici te se vratim u predsoblje, gdje majka stoji, sva uštirkana i službena.
„Kako to izgledaš?” Odmah me ukori, ali ignoriram je.
„Pričekaj, vratit ću se za pet minuta.” Spustim glavu i uputim joj ozbiljan pogled te joj okrenem leđa u namjeri da što prije odem do Harper.
„Kamo ideš?” Krene za mnom jer čujem lupkanje njezinih cipela.
„Rekao sam da čekaš, moram nešto obaviti.” Stegnem majicu i ručnik u rukama te krenem brzo prema bazenu.
„Harper!” Povičem kad ugledam njeno golo tijelo kako izranja iz vode.
„Izađi van, majica ti je tu, evo i ručnik za kosu.” Pogleda me razigrano i uputi mi poljubac, a potom se odjednom rukama obgrli oko grudi i pogled usmjeri preko mog ramena. I kad se okrenem, uočim majku kako sa zanimanjem promatra Harper.
„Za ime Božje Beckforde, kakva je to že…”
„Golotinja! Kupali smo se goli!” Dreknem samo da prekinem svaki njezin naum, svaki nastavak te rečenice. „Majko, rekao sam da čekaš u kući!” Zaderem se na majku, što nikad do sad nisam napravio.
„Ne razgovaraj tako sa mnom i ne naređuj mi, ja sam majka tebi, a ne ti meni.” Oštro mi odbrusi i približi se rubu bazena. Stanem ispred nje kako bih joj uskratio pogled na Harper. Pogledam majku s upozorenjem pa preko ramena doviknem Harper.
„Uzmi majicu i ručnik te pođi u našu sobu.” Žao mi je što joj ne mogu pružiti ruku da izađe, pomoći da se obuče i objasniti joj sve. Moram suzdržati majku da ne kaže nešto neprikladno i time mi uništi sve što sam dosad postigao.
Harper
Jeste li ikad u životu upoznali nekoga tko vam se na prvu nije učinio dobrom osobom? Nekoga čiji vam je pogled jasno dao do znanja da joj ne odgovarate?
To je onaj tip osobe kojoj se u očima i stavu vide oholost, nadmenost i prepredenost. Inače ne osuđujem nikoga olako, svima dajem šanse jer vjerujem da u svakom od nas postoje dvije strane. Svi smo mi ponekad malo zlobni, malo loši, malo zločesti, ali uvijek nadvlada ona dobra strana. Volim vjerovati da svi imaju pravo da se dokažu i promijene svoj prvi loš dojam. U našoj je prirodi da promijenimo stavove, ukus i mišljenja o nekome.
Međutim, dok me Beckfordova majka gleda preko oka i analizira svaki moj pokret, znam da se ona neće predomisliti. Ne dopadam joj se i nikad joj se neću dopasti. Govore mi to krutost njezinog držanja i prepotentnost. Na ruku joj ne ide ni Beckfordov odnos prema njoj. Ovo definitivno ne izgleda kao srdačan odnos majke i sina.
„Majko, upoznaj Harper. Harper, ovo je moja majka Astrid. Majko, ovo je moja djevojka.” U potpunosti se ukočim i nervozno nasmijem kad mi do mozga dođe moja nova titula. Ona me pogleda širom otvorenih očiju.
„Djevojka, kažeš?” Upita onako tiho, ali upotpunjeno dozom sarkazma. On šuti i primi moju ruku u svoju. Ona pogleda u njega pa vrati pogled na mene.
„U redu, ja sam gospođa Astrid”, arogantno otrgne ono gospođa. Naravno da joj neću govoriti ti niti ću joj se obraćati imenom. Nešto u njezinom pogledu zahtjeva oprez, nečim se nameće kao da ona zaslužuje kako pažnju tako i poštovanje.
„Drago mi je”, slažem nepromišljeno pa dodam brzo. „Ja ću vas sad napustiti jer mislim da sigurno želite nasamo s Vašim sinom porazgovarati, kad se već došli…” Potpuno se zbunim pod njezinim prijekornim pogledom. Inače ne patim na to da se svidim nekome tko me ionako ne simpatizira, ali kvragu, to je Beckfordova mama, a ja sam, kako je on rekao, njegova cura.
„Nema potrebe da ideš doma. Dogovorili smo se da ćeš ostati.” Beckford me pogleda. Nakašljem se i stegnem jače njegov dlan da jasno osjeti moju nelagodu.
„Imam posla, moram pripremiti sve za sutra za posao pa ću ipak ići.” Stežem njegovu majicu oko sebe i navlačim je niže niz bedra jer sam samo to u onoj žurbi iza njegovih leđa navukla na sebe, a ručnik prebacila preko ramena i kosu malo umotala.
Ne mogu da se ne upitam s kojim me razlogom pogled ove hladne žene ovako procjenjuje. Pita li se koliko sam dobra za njezinoga sina. Ili je pak podsjećam na njezinu pokojnu snahu.
Je li nju simpatizirala ili je ovakva kruta prema svima jer ne osjećam nekakvu toplinu između nje i Beckforda, onu kakvu bi roditelj trebao imati sa svojim djetetom?
„U redu, srce. Odvest ću te doma. Majko, ako želiš pričekati, pričekaj dok ne odvezem Harper.”
„Ne može ići taksijem?” Ona mu uzvrati pitanjem, a ja samo nadignem obrve. Beckford oštro uzdahne i potom joj ozbiljno odgovori.
„Ne može. Osobno želim odvesti svoju djevojku nakon vikenda koji smo proveli skupa. Neće ići taksijem. Prekinula si nam dan, stoga je ovo najmanje što mogu napraviti”, on joj uzvrati prilično oštro, a ja spustim pogled i brojim sekunde do odlaska u sobu po svoje stvari, da što prije odem van njezinog dometa.
„Dođi, Harper”, Beckford me povuče za ruku i povede ubrzanim korakom kao da se i njemu žuri u sobu. „Oprosti srce, nisam računao da će doći. Moja je majka poprilično svojevoljna i teška, ne prihvaća ne kao odgovor, ali zaista ne razumijem zašto je došla, s obzirom na to da sam joj rekao da sam zauzet.” Slegnem ramenima, ali ne odgovaram ništa jer iskreno želim promijeniti temu i što prije otići.
„Nema veze, ionako moram ići. Gdje je moja torba?” Potražim pogledom torbu u kojoj sam bila ponijela rezervnu odjeću računajući da ću samo jednu noć prespavati. On mi je doda s poda, a ja krenem ubacivati u nju svoje stvari. Beckford mi pomaže, a potom krene za mnom u kupaonicu. Plan da pokupim svu kozmetiku, on osujeti kad prije mene posegne za mojoj četkicom.
„Ovo ostaje tu.”
„Zašto?” Pitam ga kroz smijeh.
„Želim da se vratiš.” Odgovara mi molećivim glasom, gotovo s dozom očaja.
„Vratit ću se, ali kad budeš sam.” Na to se on nasmije šire i poljubi me slatko.
„Dođi, ostalo ti ništa ne treba, pošto si se obećala vratiti.”
„Samo da obučem svoju prljavu odjeću od petka.” Našalim se dok navlačim na sebe sve, a jedva čekam da to operem doma.
Potom me Beckford, ruke prebačene preko mog ramena, povede prema izlazu do svojega auta.
„Ne brini ni za što, nemoj puno raditi, a mi se čujemo već večeras.” Naredi mi kad sjednemo u auto te pusti nekakvu laganu glazbu. Vozi sve vrijeme držeći me za ruku i osmjehujući se zadovoljno.
Jednako zadovoljna sam i sama dok stišćem njegove prste među svojima jer znam da je upravo on taj koji me drži dalje od tuge nakon mamine smrti, on je taj koji mi mami osmijeh i gura me da krenem dalje. Ne damo se odvojiti jedno od drugoga na parkingu, provodimo minute cmačući se poput djece.
„Harper, izađi jer… inače… neću te pustiti”, Beckford me potjera pa požurim uz glasan smijeh. Usne mi još žare od njegovih poljubaca, a lice bridi od dodira njegove kratke brade.
Povučem svoje torbe te još mu jednom mahnem prije nego uđem u zgradu. On sve vrijeme čeka i prati me dok ulazim unutra hodajući unatraške kako bih ga imala na oku.
Osmijeh mi krene nestajati sa svakom korakom koji načinim prema stanu. Muči me što ne znam kako ću sve platiti i svakim trenom što je Beckford dalje, tako mi dolaze samo negativne misli.
Tišina u stanu me poput šamara podsjeti da mama nije tu. Beckford je u svojoj velikoj kući s majkom, a ja… ja sam sama.
Stoga samo odložim stvari, zaboravim na prljavu odjeću koja je na meni i posegnem za mobitelom iako ne znam što želim. Maisy je s dečkom, Georgina je još prošli tjedan otišla u Njemačku, a Kat ima važnijeg posla. Raspoloženje mi momentalno padne i ne samo da padne, već se promijeni u potpuno drugu krajnost. Ne, ne razmišljam o Beckfordovoj majci, mislim o svojoj, o njemu, o svojim curama iako bi bilo najpametnije da razmišljam o poslu i kako platiti sve režije i dugovanja jer sahrana je koštala. Jednostavno, nisam znala koliko je toga majka imala u svojim divnim rukama.
Pokušam se natjerati da pospremim malo po stanu, no nered u mojoj glavi izgleda ne mogu samo pospremiti, jer i par sati nakon Beckfordovog odlaska od mene, ja sam potpuno nostalgična i tako prokleto tužna. Suze mi nadođu dok pokušavam smisliti kako dovesti život natrag u red. Boli me što nema mame, boli me to nedostajanje tako da jedva vučem zrak. I ne čudim se što mi fali ona, ali kako mi fali Beckford? Na kraju mi se toliko toga skupi da se isplačem, pustim i tužnu pjesmu i nastojim suzama isprati ovo što me sad sustiglo.
Možda sam tek sad svjesna stvarnosti. Što sam izgubila, a što bih mogla dobiti?
Na kraju se zavučem u krevet, držeći mobitel u ruci. Još nije ni mrak pao, a ja čitam poruke od cura, listam slike, radim sve što bi me moglo oraspoložiti, ali ništa nema efekt kakav meni treba. Želim se javiti njemu, ali nema tu razuma. Otišao je oko dvanaest i što da mu kažem sad? Fališ mi i želim te vidjeti nakon samo osam sati? Nakon što smo proveli svaki trenutak ovog divnog vikenda?
Gotovo da poskočim na krevetu kad se Beckfordovo ime pojavi na zaslonu. On me zove!
„Molim?” Brzo odgovorim iako negdje duboko u sebi mislim da je to možda samo halucinacija.
„Nešto si zaboravila.”
„Molim?” Promrmljam zbunjena.
„Srce, nešto si zaboravila kod mene.” Čujem mu podsmijeh u glasu.
„Ozbiljno? Pa dobro, rekao si da ti ne smeta, neka ostane… do drugog puta.” Dometnem hrabro.
„Ne smeta, ali volio bih da ti to imaš pa sam ti poslao dostavu.”
„Ozbiljno? Što, rješavaš se mojih stvari?” Nacerekam se glupavo kao da se bojim nečega što ne znam imenovati.
„Hajde, uskoro će ti dostava doći na vrata pa otvori.”
„Može, može. Baš me zanima što je.”
Ustanem potom iz kreveta, protrljam lice još uvijek podbuhla i crvena, očiju staklenih i gotovo krvavih od plača. Zvono se oglasi, a ja pustim dostavu gore. Otvorim spremno vrata nakon kucanja i onda ostanem u čudu.
Beckford je došao osobno. Zagrizem usnu i samo mu se bacim oko vrata.
„Toliko mi se veseliš? Znam da me nisi očekivala…”
„Bože da, veselim ti se neopisivo.” Promrmljam u njegov vrat. Ovaj miris me opušta.
„To mi je uistinu drago čuti.” On primi potom moje lice u dlanove i poljubi me. „Harper, plakala si?”
Spustim glavu od srama, a on je podigne kako bi me pogledao u oči.
„Zašto?”
„Skupilo mi se i mama mi fali, ali je li glupo da kažem da si mi ti falio?”
„Jesam?” Kimnem mu dok me nježnost iz njegovog pogleda čini ovisnom.”
„I ti si meni, zato sam došao.”
„Hoćeš li ostati?”
„Naravno, to ne moraš niti pitati.” On me zagrli jače i uđe u stan. Povedem ga u krevet i samo zagrlim. Tako zagrljeni prespavamo ovu večer jer sad nam nije ekstaze, sad nam je do utjehe i smijem reći, do ljubavi.
„Harper…” Pred jutro me budi njegov hrapav glas i toplina koja isijava iz njega.
„Mmmmm…”
„Znam da je ludost, ali sve je tako s nama od prvog trena, no, moram te ovo pitati.”
„Reci, Beckforde.” Zagrli me jače, a ja spustim usne na njegovu nadlanicu.
„Znaš i sama da ti je mjesto uz mene…”
„Znam.” Progovorim bez razmišljanja. Suze mi se već skupljaju u kutovima očiju i znam što će me pitati. Ne usudim se sad okrenuti i pogledati ga u oči, raspast ću se.
„Ideš li sa mnom u moju…Našu kuću? Želiš li živjeti sa mnom?” Udahnem duboko i prije nego mu dam finalni odgovor, upitam kroz smijeh, onaj smijeh koji tjera suze da prestanu gristi oči.
„A što kad se posvađamo?”
„Pa, pomirit ćemo se.” Zagrije me njegov odgovor pa šmrcnem. „Imat ćeš posebnu sobu kamo ćeš moći otići od mene kad se naljutiš, ali svaku ćeš večer lijegati pored mene i ujutro se buditi u mom zagrljaju. Ne želim više provoditi vrijeme bez tebe. Znam da je ludost…”
„Jest, ludost je Beckforde, ali tako divna, naša ludost i zato, zajedno smo u njoj, do kraja.” Potom se okrenem prema njemu i zagrlim ga snažno.
Danas je, uvjeravam se, naš novi početak.
Sljedeći 16. nastavak romana Dvojnica objavljujemo u subotu 10. travnja, a prethodni nastavak objavljen prošle subote možete pročitati OVJDE.