Harper
„I onda je rekao da želi šansu.”
Pričam mojim curama priču, od početka do kraja na dvosatnoj kavi i kolačima, a Georgina i Maisy me gledaju kao da sam prikaza iz horora.
„Šansu za što točno? Jasno se očitovao ili te opet navukao?” Maisy upita.
„Njegovim riječima, šansu da me upozna. Da mi pokaže sebe. Želi da se počnemo viđati.” Georgina i Maisy odahnu zaneseno, no Kat nije raspoložena.
„Želiš li ti to?”
„Ne znam. Pitala sam ga što time dobivam. Rekao je da dobivam njega u potpunosti.”
„Opa. To zvuči prilično ozbiljno.”
„Znam.” Povučem prstom ostatak čokoladne kreme i posišem je. Osjećam se nedvojbeno lakše otkako sam curama podijelila ovo što mi se događa.
„I što ste dogovorili na kraju?” Georgina zagrize prste kao da gleda uzbudljivu sapunicu, iako bih ja sve ovo prije nazvala dramom.
„Zapravo ništa. Na kraju sam ga pogledala u oči i rekla ovo: Ja ne mogu imati tebe. Ti pripadaš drugoj ženi. I dok je tako, nema svrhe inzistirati na nečemu što neće opstati.”
„Tebi zaista nije dosadno u životu Harper.” Maisy mi se nasmije, a ja pogledam u Kat.
„A ti mačko, nisi od volje danas? Frkćeš, no ne govoriš ništa.”
„Brusim kandže. Prilično sam raspoložena da se s nekim posvađam. A za sve je kriv onaj kreten od jučer.”
„Beckford?” Pogledam je zbunjeno.
„Ne on, onaj drugi u Ralph Lauren odijelu. Onaj čiju sam kosu htjela počupati, a one biserne zube razbiti tako slatko… no vrag me držao tako čvrsto da imam modrice. Zamisli! Imam modrice od njega.”
„Znam da si mene branila, žao mi je.”
„Meni nije žao. Žao mi je jer ga nisam uspjela raspaliti po gubici. Rekao mi je da sam neodgojena, da prestanem koristiti droge, da odem na odvikavanje ili terapiju suzbijanja bijesa. Seronja ulickani. Što?”
Drekne na kraju na nas kad shvati da joj se cerekamo. Ljutita je kao sam vrag kad god prstima prolazi na potiljku kroz svoju kratku kosu. Prelijepa je, prava mačka. Crna pixie frizura, crna olovka na očima i najljepše mačje zelene oči na svijetu.
Opaka i drska, žena koja ne dâ ni na mene ni na sebe.
„Ništa”, prva podignem ruke u zrak i pogledam u Maisy.
„No dosta o meni, što ima kod tebe?”
I onda nastavimo konačno o njihovim novostima, dok se ja trudim ne misliti na onu večer kad me Beckford vratio doma. Nisam mu dala konačan odgovor. Ne mogu zaboraviti njegov razočaran pogled kad sam odlazila i rekla mu da trebam razmisliti o njegovoj molbi, ali da prije svega on mora razmisliti o tome koliko je sposoban pustiti prošlost i duhove, koliko je spreman živjeti sadašnjost.
Treći dan od našeg razgovora, Beckford se pojavi u mojoj čistionici. Danas smo zbog obima posla i Bruce i ja tu.
„Dobar dan. Došao sam preuzeti odjeću na prezime Law.” Pogleda u mene, a ono što vidim u njegovim očima nije mi ugodno. On je jebeno… tužan.
Kao da je rastrojen i slomljen.
„Dajte meni potvrdu, da vam potražim iza.” Bruce mu pruži ruku, a Beckford mu preda papirić ne skidajući pogled s mene.
„Jeste li dobro?” Bruce ima naviku svim mušterijama pristupati tako prisno i obzirno pa se ne čudim što ovo pita Beckforda. Očigledno je da mu se nešto događa.
„Ne baš.”
„Želite li vode? Doktora?” Bruce ga pita, a Beckford položi oba dlana na pult i gledajući i dalje u mene, odgovori.
„Za ovu bol ne pomaže ništa što doktor propiše. Ovo može samo žena zaliječiti. Ista koja mi je zadala ranu, može je obrisati.” Dovraga, diraju me njegove riječi, dira me i ta žalost u njegovim lijepim plavim očima.
„Jeste li razgovarali s njom?” Bruce se zainteresira za priču, nalakti se na pult i gleda Beckforda. On se okrene prema Bruceu i odgovori.
„Jesam, ali me odbija. Ne znam što mi je činiti.”
„Hm…” Bruce se zagleda u strop kao da razmišlja. „Cvijeće? Nakit? Pokloni? Putovanje?” Predlaže redom, a Beckfordov odgovor me dojmi.
„Njoj to nije bitno. Nije kao sve žene. Njoj trebaju djela. Ne pokloni i prazne riječi.”
„Pa onda, djeluj prijatelju.”
Bruce mu se nasmije i potom ode iza po Beckfordovu odjeću i čim nestane iz vida, Beckford se pokrene, dohvati me preko pulta i privuče na svoje usne. Grabi me bliže sebi iako nas odvaja pult, naginje se preko da me drži u strastvenom poljupcu.
Zvono na vratima označi dolazak mušterije pa se hitro odmaknemo jedno od drugog, no stignem staviti prste na usta i upitati.
„Što to radiš?”
„Djelujem.” Sve što činim jest da sjednem nazad u stolicu i promatram Beckforda kako se sad ipak smiješka, kako njegove oči nose trag zadovoljstva. Krene preko vrata, a Bruce mu dovikne.
„Sretno prijatelju!”
„Hvala ti, trebat će mi sreća. Možda mi se smiluje.”
Uspije me nasmijati jer odlazi daleko bolje volje nego kad je došao. Jagodicama prstiju prijeđem po usnama. Osjećaj njegove arome još je tu i stvara mi potrebu. Kad bi sve bilo tako jednostavno, da mu samo kažem da pristajem. Na sve, baš sve.
Nikad nećemo moći promijeniti način na koji smo se upoznali.
„Šefice?” Bruce me trgne iz razmišljanja.
„Molim?”
„Čuješ li da ti zvoni mobitel?” I zbilja, čim naćulim uši, shvatim da se čuje zvono iz ureda iza.
„Oh!” Požurim iza i ugledam mamin broj.
„Mama? Je li se nešto dogodilo?” Pitam zabrinuto jer nikad me ne zove dok joj traju predavanja.
„Ništa dušo, što se brineš? Htjela sam te pokupiti ako si gotova s poslom uskoro?” Pogledam na sat.
„Ja jesam, ali ne radiš li ti do osam?”
„Danas sam dobila zamjenu pa bih da odemo nekamo skupa, ako nemaš drugih planova.”
„Nemam, rado bih provela dan s tobom.” Poklopim vesela i radosna jer ćemo konačno nakon toliko vremena prošetati kao nekad uz obalu, otići u akvarij ili sjediti na klupi i gledati kako trajekti uplovljavaju i potom odlaze s pristaništa.
More je umiruje i vuče sebi jer moja mama je porijeklom s malenog Hat Islanda nedaleko Seattlea, a do udaje za mog oca živjela je s bakom u blizini mornaričke baze gdje je moj djed radio. Svako ljeto odlazile smo tamo, znam da joj to nedostaje.
„Mama? Jesi li usamljena?” Sjedimo na klupici jedna do druge i držimo se za ruke.
„Nisam, Harper. Tvoj otac je umro, ali ja drugog muškarca ne želim. Imam posao i tebe. Ako me pitaš nedostaje li mi nešto, moj odgovor je ne.”
„Ali premlada si da ostaneš sama do kraja života.” Ona se podsmjehne.
„Tko zna što Bog sprema staviti na moj put, ali zasad mi je dobro. Nije lako bez tate, ali lijepih sjećanja je toliko da je on i dalje s nama. Tu, dušo. I toliko dobroga samo proživjeli da se lošeg ni ne sjećam.” Zagrlim je jako i pustim da tišina govori za nas. Drago mi je vidjeti je ovako staloženu i spokojnu. To je ono što meni fali. Nemirna sam otkako je Beckford ušao u moj život i ne znam vratiti svoj mir.
Bojim se da to neću moći nikada, jer moje misli protiv moje volje bježe na njega, vrte film unatrag i namjerno mi bacaju bljeskove onih lijepih trenutaka. Ne znam usudim li se pokušati.
Bojim se da ne bih vjerovala ni njemu, a još manje sebi.
Dolazi mi potreba da nakon toliko vremena izvučem svoj stari rokovnik i skinem s njega prašinu jer nisam već dugo pisala ništa što mi se događa. Iako mislim da Beckford zaslužuje jedan novi, potpuno neispisan. Ne jedan pun cvjetića i djevojačkih mušica.
Koliko je ovo s njim drukčije i teže nego je bilo s Francisom i Mathiasom? Zašto je teže?
I na povratku doma, svratimo u knjižaru, mama kupi knjigu, a ja novi rokovnik. I tek što uđem u stan i pohrlim u svoju sobu, da smislim što pisati, odakle krenuti, dođe mi poruka.
Usne mi se odmah podignu u osmijeh kad vidim da je od Beckforda.
– Želiš li s poznanikom otići na kavu? Obećavam da ću biti jako dobar ;).
I taj smajlić na kraju rečenice me toliko nasmije, kao i cijela ta poruka jer on… on ne odustaje.
I to je osjećaj koji mi imponira jako.
Samo mu moram povjerovati.
Pročitam još koji put njegovu poruku i smišljam odgovor, a potom stigne još jedna poruka.
– Samo te želim bolje upoznati, dan po dan, korak po korak. Ti mene i ja tebe. Želim upoznati Harper. Milina mi se razlije prsima i prije nego se pokolebam, odgovorim.
– U redu, kava može.
Harper
Moja mama je u pravu.
Ne znam se boriti protiv svoje želje, pristajem na ovo iako nas možda čeka sve osim sretnog završetka. Ali kako je mama rekla, lijepih sjećanja u životu je više nego loših. Ostati u sobi i pisati prošlost na papiru ili živjeti sadašnjost? Nisam li isto predbacivala Beckfordu? Želim ga vidjeti makar sjedila naspram njega na kavi i šutjela.
Već idući dan nakon posla on me čeka na parkingu. Pogled mi se penje njegovim tijelom od elegantnih cipela, čvrstih bedara sve do malo raskopčane košulje te najzad do njegovog lica.
Čovjek je fizički jebeno savršenstvo.
Psihički… Nismo li svi pomalo sjebani na neki način? Nije tražio ništa od onog što ga je zadesilo. I ovo što sad radi, čini se da mu pomaže. No, pomaže li meni? Koliko sam ja jaka da pristanem na nešto više?
Priđem mu i sačekam da me zagrli ili poljubi u obraz, ali on mi samo otvori vrata auta i pokaže da sjednem. To i radim iako pomalo zbunjeno i zatečeno. Zakopčam se i sačekam da on sjedne. Obrati mi se prije nego upali auto.
„Obećao sam da ću biti dobar. Tako da se ne moraš bojati, nego se opusti i reci kamo idemo?”
„Oh, da ja biram?”
„Tako je. To je način da znaš da te ne vodim na… neprikladna mjesta. Dakle ti mene vodiš. Izaberi.” Slutim što mi ovime govori, da me neće voditi na mjesta gdje je odlazio s Emmom. Trudi se i to cijenim, stoga se nasmiješim i kimnem.
„Ok, kucaj u navigaciju ovu adresu.”
On potom ukuca te krene. Ne treba nam više od dvadeset minuta da stignemo na odredište. Neobičan je to kafić s ležaljkama pored mora, a kavu zapravo praviš sam. Plastične čaše, ležaljke i more. Pomalo je skriveno, neugledno, ali meni omiljeno.
„Neobično. Prvi put sam tu.” Osmjehnem se na njegovu opasku pa pokažem rukom ležaljke koje kao da na nas čekaju.
„Nisam odjeven prikladno, no izdržat ću poglede.”
„Vjeruj, tebe nitko neće gledati s osudom ili prijekorom, mogu ti se samo diviti.” Brzopleto mu udijelim kompliment, a on sačeka da ga pogledam i nadigne obrvu.
„Flertuješ sa mnom? Jer znaj da sam ti sad samo prijatelj.” Potom se naceri od uha do uha i zavali na ležaljku.
„Nije loše. Hajde sjedni.” Gledam ga u toj pozi i ne želim se pomaknuti s mjesta. Ležaljka je tek malo podignuta da nije posve u ležećoj pozi. Beckford drži ruke ispod glave, a bicepsi mu zatežu košulju i čine ga nestvarno privlačnim.
„Ne, ne, idem nam ja po kavu. Kakvu želiš?”
Pogleda me i namigne mi.
„Iznenadi me.” O dovraga, okrenem se na peti i požurim do aparata za kavu. Sad sam nervozna jer ne želim pogriješiti. Nemam ideje kako procijeniti pa mu uzmem crnu s malo šećera. Sebi ogromnu s puno mlijeka. Nosim i pazim da ne prolijem te ignoriram glupu nervozu. Nema potrebe za tim, samo ćemo piti kavu i pričati. Možda bih mu se mogla i ispričati za sve što sam mu priredila, ipak on se meni ispričao.
„Izvoli”, pružim mu kavu i sačekam da otpije. Sjednem na svoju ležaljku, a svoju kavu stavim na mali stolić između nas.
„No? Je li dobra?” On me pogleda preko ruba čaše i onda napravi grimasu.
„Ti možeš podnijeti sve, Harper, stoga te neću lagati. Kava ti je grozna.” U isti mah prasnemo smijeh, ne mogu prestati gledati ga ovako sretnog i opuštenog.
„No, tvoja mi se čini dobra.” I brzo posegne za mojom čašom te otpije gutljaj. Predenje iz njegovih prsa govori da mu se dopada.
„Znači pijem istu kao ti, zapamti to.” Doda znakovito, a time me ponuka da upitam zašto. Koliko puta misli da ćemo ovo ponoviti? Ipak ostanem tiho da ne narušim dobru atmosferu. Sviđa mi se ovo. Bacim pogled na Beckforda, zatvorenih očiju se blago smiješi i onda podigne lijevu ruku prema meni, bez da otvori oči.
„Zuriš u mene.”
„Jesam.” Priznam kroz osmijeh.
„Zašto?”
„Zato što… Zato što se pitam što mi to radimo.”
„Pijemo kavu.” Odgovara nonšalantno i posve opušteno.
Slegnem ramenima i pogledam u sunce.
„U redu, onda pijemo kavu.” Zatvorim i ja oči i pustim mirisu mora i žamoru ljudi da nas okupiraju. Opustim se posve znajući da je tu pored mene onaj muškarac kojeg moje tijelo želi, ali se duša otima. Boji se za sebe. Sad, sad uživam. Skoro da bih mogla zaspati na ovoj čudnoj kavi, iako se sad ponašamo normalno za razliku od svakog prethodnog puta. Kava bi me trebala razbuditi, ali ova atmosfera i sunce koje me grije, čine me spokojnom i mirnom.
„Pet spojeva.” Odjednom začujem Beckfordov glas neobično blizu, a kad otvorim oči, on je iznad mene i gleda me prodirući ispod moje odjeće i kože.
„Molim?” Malo se podignem i dam si priliku da se dozovem sebi.
„Tražim pet spojeva da se upoznamo, da vidimo da mi možemo postojati.” Tim riječima zagrije me u trenu.
„Dva.” Neplanski počnem pregovore, kao da je to među nama uvijek neka igra, kao da namjerno sve činimo napetim do kraja.
„Četiri.” Dubljeg glasa izgovara dok mu pogled pada na moje usne, a njegove navlaži njegov jezik, neznatno, ali tako primamljivo.
„Tri.” Uzvratim, a on se nasmije.
„Dogovoreno.” Uzme moju ruku i malo protrese u znak dogovora.
„Pitam se jesam li ja sad zaista pristala na tri spoja, iako ne znam kako si to izveo.” Malo se nagne iznad mene gledajući me i dalje postojano u oči te mi šapne.
„Teško bih to napravio da ti to duboko u sebi nisi htjela. Duboko u sebi, Harper, tamo gdje ćeš me pustiti kao prvog muškarca. Shvaćaš li što ti govorim?” Knedla u grlu mi se pomakne, ostanem nijema, ali moje izdajničko srce se oglasi lupajući jače, jer zna da se njemu obraća. Ipak kimnem jer me gleda s male udaljenosti, i prije nego se snađem, čujem sebe kako mu se ispričavam.
„Oprosti.” On se na tren zbuni.
„Za što?”
„Zato što sam se rugala tvojoj boli. Jer sam glumila. Bila sam povrijeđena pa sam htjela da i ti osjećaš isto.” Po prvi put iskreno mu govorim u lice, bez ljutnje, a njegov blagi osmijeh mi kaže da prihvaća moju ispriku.
„Ja sam prvi uveo uloge u naš odnos. Tako da… kriv sam i ja za sve. Ali iskreno mislim da postoji šansa da sve to ostavimo iza sebe.” Osjećam se puno lakše što sam mu se ispričala, a tek njegova reakcija me usrećila. Ne treba me nitko uvjeravati da je on dobar čovjek, samo se bojim da je sjeban u glavi debelo i da bi to isto mogao prenijeti na mene.
Jer ljudi iz ljubavi rade teške stvari, ali iz boli rade one najgore.
Spuštam pogled, ali me njegov prst natjera da podignem lice i pogledam ga ponovno u oči.
„Hvala ti na ovome, Harper.”
„Nemoj mi zahvaljivati još, ništa osim tri spoja nismo dogovorili. Nisam ti obećala ništa drugo jer zaista ne znam koliko je pametno nastaviti s ovime nakon svega…” Pokušavam obeshrabriti i sebe i njega da se na kraju ne razočaram još više ako budem očekivala neku bajku. Bajke nema jer moj princ pripada drugoj. No, uporan je da mi dokaže suprotno.
„Prije svega, dala si mi šansu, dakle dala si mi nadu. Dalje je na meni.” Pruži mi ruku i potom se podigne na noge, odjednom omatajući svoje ruke oko mene. Zbunjena sam dok me privlači na svoje grudi, a ja gledam u njegove usne. Dlanom mi glavu položi na svoje rame, a onda mi šapne.
„Ako si očekivala poljubac, žao mi je što ću te razočarati. Neću te poljubiti dok god to ne budeš sama tražila od mene.”
Nadignem obrve i nasmijem se u njegovu košulju.
„Znam da se smiješ, Harper.” Beckford se oglasi dok me i dalje drži u zagrljaju.
„Nisam.” Slažem i zakolutam očima.
„I kolutaš očima.”
„Ne poznaješ me, Beckforde.” Promrmljam ne mičući se od njega, ove opojne topline i arome.
„Možda ne, ali dobio sam šansu i iskoristit ću je dobro.” Ponovno se nasmijem, a on me zagrli jače i potom doda.
„I to već u petak.”