Harper
„Šefice?”
„Bruce, rekla sam ti već da me ne zoveš tako.” Opomenem Brucea nakon što proviri iza u ured gdje sam već danima zatočena. Radim obje smjene jer doma mi se ne ide, ne priča mi se ni s kim, a ne želim biti sama. Kat i dalje čeka da se otvorim, ali bojim se da ništa dobroga ne može izaći iz mene.
„Dobro Harper, možeš li doći? Mušterija traži baš šeficu.”
„Problem?” Izustim i krenem van ureda za pult gdje zaprimamo robu.
„Pa ne znam.” S ljudima je uistinu najteže raditi jer ne možete ni slutiti kakav tko problem ima, kakav mu je dan ili jednostavno je li osoba s kojom se može razgovarati normalno, i sve to treba obaviti pod smiješkom jer je mušterija uvijek u pravu.
Stupim za pult i pogledam prema mušterijama. Dvije žene koje predaju svoju odjeću Bruceu i muškarac koji gleda u mene.
Trnci me prožimaju dok ga gledam tako blizu, dok nas dijeli tek drveni pult.
„Dobar dan, izvolite.” Prva progovorim kako bih ovo ostavila u službenim okvirima. Ipak smo na mom radnom mjestu i ne želim odati kako me njegova pojava tu uznemiruje.
„Dobar dan, gospođice Brennan. Trebao bih Vaše usluge.”
Pogledam u one plave oči, sad su tamnije i pune neke neizrečene želje.
„Gospodine Law, bojim se da ste na krivom mjestu. Ovdje nitko ne može ispuniti Vaše prohtjeve.” Prstima stišćem drveni rub pulta dok naređujem tijelu da ostane mirno.
Odjednom on podigne ruku i preda me stavi nekoliko košulja i odijela u prozirnim zaštitnim vrećicama. Nisam ni vidjela što mu je u rukama, pošto nas dijeli pult. Osjetim kako mi se obrazi rumene, a on se nagne preko pulta i prošapće.
„Trebam Vaše poslovne usluge. Rado bih da se Vaše ruke pobrinu za moju odjeću.” Potom spusti pogled na moje prste, a ja ih povučem iza leđa kao da će me njegov pogled opeći.
„Bojim se da smo puni s narudžbama.”
„O ne, nismo šefice, imamo još…” Bruce se oglasi bez pitanja, ali ustukne kad ga ošinem pogledom.
„Ne možemo Vam u kratkom roku ovo očistiti.”
„Nemam rok, kad god bude gotovo, bit ću zadovoljan.” Ne miče pogled s mene, a usna mu trza od zadovoljstva.
„U redu. Zaprimit ćemo narudžbu. Javit ćemo Vam na mobitel kad Vaša odjeća bude spremna.” Kimnem i preuzmem njegovu odjeću u svoje ruke, da bih isti čas osjetila njegov miris.
Beckfordov miris. Miris muškarca.
Onaj koji se miješao s mojim na njegovim plahtama.
„Jesi li u redu, šefice?” Bruceov glas doputuje do mene i shvatim da zurim u Beckfordovu odjeću u mojim rukama. Kimnem i samo ispišem potvrdu te je poguram po pultu prema Beckfordu. Njegova ruka dirne moju, no brzo je izmaknem. Ima sreće da su Bruce i mušterije tu inače mu ovo ne bi prošlo mirno.
„Hvala Vam najljepša, gospođice Brennan. Ne sumnjam da ćete obaviti dobar posao.” Da ga mogu ugristi sad, napravila bih to bez imalo dvojbi. Još / i namigne i udijeli mi osmijeh od kojeg klecaju koljena. Dovraga, zašto mora biti tako privlačan? Tako primamljiv i zgodan?
Okrene mi leđa i potom ode. Ne treba mi više od minute da mu pošaljem ljutitu poruku.
– Koji vrag sad želiš? Odgovor stigne gotovo odmah.
– Samo da surađujemo poslovno.
Ovo bi trebalo biti smiješno?
– Već smo surađivali poslovno i shvatili da nismo dobri u tome.
Ljutito tipkam i da je tu, derala bih se na njega.
– Nismo dobri u tome, bili smo savršeni u tome. To nije poslovna strana našeg odnosa. Osjetim ton njegove poruke i ne volim kad mi netko soli pamet.
– Mi. Nemamo. Odnos. Imali smo pogrešku. Postanem svjesna kako lupkam nogom o stolicu dok mu tipkam. Sigurno je u automobilu negdje ispred i uživa prepirati se sa mnom.
– Nije bila pogreška jer će se ponoviti. I to ubrzo. Tako je prokleto samouvjeren. I dok smišljam što mu napisati i kako ga se riješiti, dođe mi njegova nova poruka.
– Siguran sam da se mogla ponoviti uza zid restorana, u onom polumraku dok su tvoji sokovi natapali moje prste, a bradavice pozivale jezik da ih kuša. Moram zakolutati očima jer je barem malim dijelom u pravu. Možda bih to i napravila s njim tamo, bila sam posve zanesena dok nije spomenuo svoju kuću.
Tamo neću kročiti ni luda!
– Beckforde, molim te. Iskreno te molim, pusti me na miru. Na kraju napišem poraženo.
– Ne mogu. Ne mogu, Harper, Bog mi je svjedok da ne mogu iako bih htio. Bacim mobitel na stol i zarijem prste u kosu.
Kao da mi dani nisu dovoljno teški dok se nosim s mislima o njemu, o nama. Sad je tu i podsjeća me stalno na onu grešku.
Jedva dočekam da dođem doma i da zagrlim mamu.
„Umorna si, dušo?” Mama se opet brine za mene.
„Samo mi je takva faza trenutno, a kako si ti? Ima li što novoga u školi?”
„Nema ništa. Moja Linn je otišla u mirovinu, a Clara ide na bolovanje. Otkrili su joj rak jajnika.” Mama mi govori o svojim prijateljicama, svojem jedinom društvu sa suzama u očima. Povučem je sa sobom na kauč.
„Pa ne govoriš mi ništa, mama.”
„Nemam kad ljubavi, ti si u svom poslu i sa svojim curama. Ni ne vidimo se.” Osjetim isti tren grižnju savjesti. Sve je nekako ubrzano, dani mi prolaze, a ni ne znam kamo.
„Znam i žao mi je, mama. Moramo se malo više družiti, slažeš se? Da za vikend ostavimo sve i odemo van grada? Kamo želiš? Lijepo je vrijeme.”
„Možemo, ne bi bilo loše.”
„Malo si blijeda i umorna i ti, moramo uhvatiti malo sunca. Ne bi bilo loše u neko odmaralište?”
„Nikako. Nemamo toliko novaca, dušo.” Ostanem tiho na ovo, jer zapravo imamo novce.
„Dobro mama, ipak nešto ću smisliti da odemo nekamo.” Zagrlim je i onda nam naručim hranu te ostavim pospremanje za neki drugi dan. Sad mi je dovoljno da sjedim pored nje i da je zabavljam pričama o mojim curama. Naše druženje potraje do iza ponoći, iako znam da ćemo ujutro zijevati, barem mi je duša mirna jer smo konačno jedna drugoj posvetile vrijeme. Ona zaspi na kauču pa je samo pokrijem dekom i nastavim gledati.
Moja majka. Samo nju imam sad, a tako se svakim danom sve više otuđujemo. Stoga obećam sebi da ću joj se više posvetiti.
Ujutro se probudim prije nje, vidim da je usred noći ipak otišla spavati u sobu pa nam pripremim doručak i kavu.
„Lijepo je ovo, zar ne? Žrtvujemo pola sata sna, ali se družimo kao prijateljice. Znaš da sam ti ja to, ne samo majka, nego i prijateljica?” Mama makne pramen moje kose s lica i pogleda me ispod trepavica.
„Znam. Ti si mi sve, mama.” Ona me zagrli i poljubi, a onda poveze na posao autom. Pozdravim je i mahnem gledajući s nogostupa kako se udaljava od mene, a onda ugledam Beckfordov auto s druge strane ceste na parkingu.
„Ne vjerujem.” Promrmljam i brzo se okrenem na peti te uđem u čistionicu. Vidim ga točno sa svog mjesta za pultom, sjedi kao luđak u autu i zuri ovamo.
Pokušava mi čitati misli ili što?
Moj mobitel se oglasi i naprosto znam da je on.
– Tako si predivna, Harper. Čak i kad si ljuta na mene.
Pogleda usmjerenog na njega govorim mu da odustane, a on podigne mobitel i nakon toga, uz škripu kočnica odjuri.
Nema šanse da mu odgovorim. Čak ni kasnije kad mi pored mušterija u čistionicu uđe mlađi dostavljač noseći pune ruke cvijeća.
„Gospođica Brennan?” Pogleda me dečko, odmah zna da sam to ja.
„Nema takve gospođice tu.” Odbrusim mu i potom se osmjehnem te zahvalim zadovoljnoj mušteriji.
„Znam da ste to Vi. Rečeno mi je da ćete sigurno odbiti poklon.” Mali prefriganac, dobro je upućen.
„Onda Vam je jasno da se možete s time vratiti onome tko Vas je poslao.”
„Nažalost, plaćen sam samo da dostavim. Dozvolite mi da radim svoj posao.” Zagrizem unutarnju stranu obraza samo da suzdržim jezik.
„Dobro. Ostavite to tu.”
Pokažem na pult i onda se krenem potpisati na otpremnicu. Prsti mi stoje iznad papira i onda napišem čitko ime i prezime one osobe kojoj je sve ovo upućeno. Jer neću po drugi put pasti pod čini onog muškarca koji u meni vidi drugu ženu.
Roze ruže.
Ona zloća u meni sad ima namjeru uzeti ruže i izvesti neku podvalu.
Prije nego se predomislim, uzmem mobitel i izvučem par ruža iz ogromnog buketa te ih položim pored svog obraza.
Mobitel usmjerim da me slika tako da mi se vidi samo lice i vrat, a kosu pokupim na vrh glave u punđu.
Spremim sliku i čekam poruku jer znam da će doći.
Znam da čeka moju reakciju.
I zaista deset minuta kasnije dolazi mi Beckfordova poruka.
– Nadam se da ti se dopadaju ruže, nježne i lijepe kao i ti.
Malo se preračunao, nisam ja ni blizu nježne žene kakvu bi on htio.
Stoga odaberem sliku i natipkam poruku.
– Hvala ljubavi, znaš da su mi najdraže. Voli te tvoja Emma.
Beckford
Sve na stolu zazveči kad moja šaka lupi snažno o stol. Ta mala bezobraznica! Provocira me i gura do ruba ludila, ali ne zna ona da ja nemam što izgubiti.
Razum? Otišao davno.
Logika? Nikad je nije ni bilo.
Spontanost? Uvijek tu i ne mari za posljedice.
Stoga i ovo što sad radim, naglo je i nepromišljeno, ali ostati miran na ovo neću. Miller me gleda kao da sam skrenuo.
„Miller, moram izaći. Imam… obračun.” Promrmljam dok spremam mobitel u sako i navlačim ga te zatvaram laptop.
„Kamo? S kim? Imamo sastanak za pola sata, nismo se sad do kraja pripremili.”
„Ima li šanse da to odradiš sam? Ovo mi je sad bitno.”
„O čemu se radi?” Pogleda me zabrinuto.
„O ženi.” Naglo mu se mijenja izraz lica tako da se nasloni u stolici i onda se nasmije.
„Ako je tako, onda te mijenjam cijeli mjesec. Čim te uspjela pokrenuti, mogu joj samo stisnuti ruku.”
„Provocira me.” Izustim i krenem preko vrata, a isprati me njegov glasan smijeh. Meni do smijeha nije. Jer znam što mi radi. Odem pred njezinu čistionicu i parkiram. Požurim preko ceste s namjerom da joj banem unutra, ali čim pogled usmjerim unutra, ona me ugleda i požuri do vrata. Zaključa ih i stavi znak zatvoreno. Zuri u mene hladnog izraza lica, ali odaje je rumenilo u obrazima.
Prestrašila se. Lijepo. I treba je biti strah. Pokucam na staklena vrata, no Harper me ignorira. Spusti bijele rolete i onemogući mi pogled na svoje lice.
„Otvori mi.” Povičem kao luđak, ali me nije briga kako zvučim.
„Zatvoreni smo, gospodine.”
„Harper, otvori. Moramo razgovarati.”
„Ne, ne moramo.”
„Harper…” Lupim još jednom po staklu, ali s druge strane nema ni pomaka ni glasa. Ostanem tako još pola sata čekati da konačno otključa, ali je jednako uporna i ona. Tek ponekad proviri vani i kad me ugleda, brzo se povuče iza. Još desetine ljudi dođu na vrata, ali odu čim vide znak da je zatvoreno.
Ovo će potrajati, no ja moram djelovati. Izvlačim mobitel i zovem Millera.
„Jesi li slobodan?”
„Ako je zbog ženske, jesam. Što trebaš?” Spremno se ponudi.
„Da dođeš sa svojim autom i ostaviš mi ga, a ti uzmeš moj. Šaljem ti lokaciju u poruci.”
„Uuu, kako ne. Krećem za pet minuta.” Zadovoljno se nasmiješim, pošaljem mu lokaciju i potom stanem na parkirno mjesto koje se oslobodilo kako bih ga sačuvao za Millera.
Petnaestak minuta kasnije on je već tu.
„Sretno. Samo mi očisti auto ako će obračun biti… prljav.”
Baci mi ključeve i naceri se perverzno. Dodam mu svoje ključeve bez riječi, ali u tom trenu se pred čistionicom parkira još jedan auto. Miller ostane pratiti situaciju, a meni se djevojka učini poznatom. Kratka crna kosa, sva u crnome odvažnim se korakom približi čistionici dok me pogledom prži do srži.
Ona zna za mene. Jasno mi se. Harper ju je pozvala u pomoć.
„Harper, ja sam. Možeš izaći. Nitko ti neće ništa.” Govori ozbiljno i s prijetnjom u očima. Miller me pogleda i kimne glavom, a onda se vrata otvore i Harper izađe vani. Njezine oči me potraže, dok steže svoju torbu na prsima, a Miller se oglasi prvi gledajući Harper. Znam razlog njegovog šoka.
„Jebote!”
Ignoriram i njega i djevojku crnome te pristupim Harper.
„Trebamo razgovarati.” Djevojka stane između nas i pogleda me prkosno.
„Mislim da je jasno da neće razgovarati s tobom. Idemo, Harper. Ulazi u moj auto.” Pogledam Harper preko ženinog ramena, a ona se ceri. Mislio sam da ju je strah, ali očito je ovo zabavlja.
„Miller, uskoči.” Naredim mu, a on kao da čita moje misli, povuče djevojku u crnome i makne mi je s puta. Harper ne stigne reći ništa, kad se sagnem i prebacim je preko svog ramena. Otvorim Millerov auto i ubacim je unutra dok prosvjeduje, ali potiho. Očito ju je zaokupila djevojka koja se svađa s Millerom i psuje ga tako da i ja čujem svaku riječ dok ulazim u auto.
„Jebi se, idiote nasilni. Neće ići s njim! Popuši mi, pederu!”
Pokušava istrgnuti ruku iz njegove, ali je on privuče sebi na prsa i obujmi rukama oko ramena. Borbena je i pokušava pomoći Harper koja sjedi na suvozačevom sjedalu, dok pokušava otvoriti prozor.
„Pazi na rječnik, gospođice!” Miller joj odvrati, a ona ga ugrize za ruku. On je pusti gledajući je zaprepašteno.
„Nisam ja gospođica, pederu! Niti ću jebeno paziti što govorim. Pustite Harper iz auta ili…!”
Harper otvori prozor i obrati se djevojci koja tako žestoko gleda Millera da imam osjećaj da bi mu rado zabila zube za vrat i sravnila ga sa zemljom.
„Kat, u redu je. Neću dugo, ne brini. Javim ti se.” Njezin odgovor umiri djevojku, no ova je i dalje ljuta kako na mene jer me pogledava ubojito, tako i na Millera jer prolazi pored njega i lupi ga ramenom snažno.
„Koja divljakuša! Koristiš li ti neke droge?” On se obrecne na nju, na što se ona okrene nazad prema njemu i stane u stav za svađu.
„Ovo će potrajati vidim. Mene sad ne zanima njihova rasprava, Harper.” Kažem i onda ubacim u prvu te krenem.
Ona šuti i gleda ravno, a ja nastavim pričati.
„Mene zanimamo nas dvoje.”
„Koliko puta ti moram reći da ne postojimo MI!?” Tek sad se okrene prema meni i svega mi, u njoj kuha. Na kraju odlučim šutjeti dok ne stanem, a najbolje da je odvedem negdje nasamo, gdje nam nitko neće smetati. Za desetak minuta teške tišine probijem se kroz dva kvarta te uđem u garažu svoje firme. Millerovo parkirno mjesto me čeka, stoga parkiram unutra, ali obavezno spustim automatska garažna vrata.
Sad sjedimo jedno pored drugog u potpunom mraku, sami svatko sa svojim mislima. Nepojmljivi me osjećaji čine opreznim, no jebe mi se…
Sad ne igram na sigurno, sad idem za onim što želim. Okrenem se prema njoj i po osjećaju, spustim ruku na njezino rame.
„Ostat ćemo u mraku. Tako nemaš brige da te gledam iz nekog drugog razloga.” Njezina usta otpuste dug uzdah.
„Znam koliko sam pogriješio. Ali ne griješim sad. Znam što želim. Znam koga želim.”
Usudim se reći joj sve. Ne vidim izraz njezinog lica, smiješka li se, mrgodi ili nešto treće.
Rukom skliznem niz njezino rame do dlana i uzmem ga u svoj, tako da ukrstim naše prste.
„Misliš da ću ti povjerovati ako mi kažeš da me ne želiš? Ne možeš to poreći. I u mraku i u tišini, ja te osjećam, Harper. Znam da me tvoje oči sad gledaju iako me ne vide, da me tvoje tijelo želi kao onda.”
Drugu ruku položim na njezino bedro jer dovraga, napeto je i uzbudljivo imati je tu nadohvat ruke, u mraku dok iščekujem njezinu reakciju. Znam da neće ostati tiho, znam da će pregovarati sa mnom. Ona nije žena koja bi ostala šutjeti, nešto u meni čak i odobrava takvu osobinu. Moji prsti krenu duž njezinog bedra prema onom toplom središtu, a ona otpusti jecaj i onda se oglasi.
„Reci moje ime.”
Zbuni me na tren jer osjetim kako lupka prstima po svjetlu iznad nas i kad ga upali, odjednom položi svoju ruku na moj obraz i zagleda se u moje oči.
„Iskreno i otvoreno mi reci, možeš li se zakleti da u meni nećeš vidjeti svoju mrtvu ljubav? Možeš li se zakleti i obećati da nećeš pomisliti na nju dok mene budeš ljubio ili ševio? Možeš li?” Knedla mi se pomakne u grlu i trepnem.
Ne mogu se zakleti u to. Ne želim je lagati.
„I mislila sam. Razumiješ li zašto je ovo nemoguće? Mislim da bih bila u stanju zapaliti te živog da me slučajno opet nazoveš tuđim imenom. Iako je sve ono bila uloga, to mi nisi spomenuo. Nisi rekao da ćeš me zvati Emma.”
Izusti ogorčeno i makne svoje ruke dalje.
„Pogriješio sam. Nisam ni bio svjestan toga da sam je zazvao.”
„Dovraga Beckforde, radio si sve svjesno! I zato te pitam, hoćeš li me još koji put nazvati njezinim imenom?”
„Neću.” Ovaj put izgovorim kao da u to vjerujem.
„Ne vjerujem ti. Ne znam što uopće želiš od mene.”
„Želim priliku.” Opet svrne pogled na mene. Izgleda umorna i zbunjena, no i dalje tako lijepa i snažna.
„Priliku? Za što? Da na meni liječiš svoje bolesti? Da živim s tobom bajku u tuđoj ulozi?”
„Prestani!” Razderem se na nju. „Jebeno prestani. Ne želim to. Samo želim tebe. Priliku da te upoznam. Da vidim tko je žena ispod ovog naličja. Jer sad ne vidim drugu u tebi, Harper. Vidim samo tebe.”
„I trebala bih ti samo tako povjerovati? Koliko mi misliš platiti ovaj put? Koliko po spoju? Ili po seksu? Što ja time dobivam?”
Od ljutnje koju izaziva u meni svojim otrovnim komentarima posegnem za njom i privučem je sebi, ne mareći ni za što. Poljubim je žestoko, da je uvjerim kojom žestinom i ja nju želim. Sudaraju nam se zubi, jezici, usne, dah i neizrečena želja, i onog trena kad njezine ruke posegnu u moju kosu i zgrabe je snažno, znam da sam na dobrom putu prema toj prilici.
Odmiče se od mene zadihana kao da ne vjeruje sebi kako je pokleknula, ali shvaća, nadam se, kako je ovo među nama neizbježno i silovito.
Stoga joj odgovorim.
„Što dobivaš? Ako budeš htjela, dobivaš mene. U potpunosti.”