Beckford
Ovo je nelogično i totalno van svake pameti, ali opet to radim. Sve u vezi ove djevojke od samog je početka tako čudno.
Pratim je i ne mogu se držati podalje, makar me nazvala bolesnim i dala do znanja joj se ne približavam. I ne približavam joj se, ostajem je promatrati sa sigurne udaljenosti.
Pratim je u svakom svom slobodnom trenutku, onda kada ujutro prolazi kroz park, ne znajući da sam jedan od jutarnjih trkača sa šiltericom na glavi ili kad se nađe s prijateljicama na kavi ili onda kad odlazi doma sa slušalicama u ušima. Nije svjesna da sam tu negdje iza nje.
Tako je lijepa i posebna da nikog drugog ne vidim. Plan mi je probijen u onom trenu kad me ona nazove jer me vidjela, srećom da sam se povukao u prvi dućan u blizini.
Bilo je divno čuti njezin glas makar bio srdit.
Konačno sam u svojoj kući, potreban mi je smiraj da je nazovem i razgovaram s njom. Ne znam što joj reći, samo znam da je trebam čuti. U ovo vrijeme trebala bi biti doma, stoga sjednem na svoj krevet gdje je ona uživala pod mojim prstima i konačno nazovem.
„Harper, dobro večer.”
„Večer, Beckford”, njezin glas je služben.
„Što se dogodilo?” Pravim se lud, a ona uzdahne duboko kao da se priprema za žestoki obračun i potom zaista krene u napad.
„Ostavimo se molim te ludosti i glume. Rekla sam ti što sam imala. Zašto me pratiš? Zašto me vrebaš?”
Ne pada mi više na pamet uspoređivati Harper i Emmu. To su zapravo sličnosti u izgledu no u karakteru nemaju ništa slično.
Emma mi se nikad nije suprotstavljala, bila je krhka i nježna, skrbio sam o njoj i onda doživio neuspjeh, ali Harper… Ona se zna zauzeti za sebe. Odlučim reći istinu.
„Samo sam te htio vidjeti.”
„Vidjeti tako da me vrebaš?”
„Bojiš me se?”
„Ne bojim te se, ali to što radiš je ludost.” Obznani mi glasa malo smirenijeg.
„Već smo utvrdili da sam lud”, odvratim joj bez ustručavanja, jednako radi i ona.
„Gledaš moje lice jer misliš da tvoja žena hoda zemljom u mom naličju?”
„Prestani Harper, ne radi se o tome. Jednostavno, htio sam te vidjeti.” Uzvratim joj ozbiljno.
„Uzmeš sliku svoje žene i flomaster, nacrtaš joj plavu kosu i eto, vidiš me.” Odgovara mi sarkastično i moram se nasmijati.
„Vidiš, sviđa mi se tvoj duh, borben i tako vatren, to mi je nešto novo.”
„Aha”, spremno odgovara, „hoćeš reći nisam slična tvojoj ženi u tome?” Ostanem šutjeti, šuti i ona koji tren, a onda se oglasi pomirljivo.
„Slušaj, razumijem da ti voliš svoju ženu i žao mi je što moram ovako spominjati mrtve, ali sve ovo je psihotično i neurotično, ne znam ni razliku između ta dva pojma, ali svakako je već bolesno.”
„Samo sam te htio vidjeti, Harper. Blizu mi ne daš. Bi li popila kavu sa mnom da sam te zamolio?”
„Ne.”
„Eto vidiš, ne ostavljaš mi drugog izbora.”
„Znači, ja sam kriva što ti posežeš za takvim činom, to je tako ludo.”
„Ne mogu protiv toga, to mi je suđeno da živim ovakav, sam u ovom ludom svijetu. Znam da ono što sam napravio nije bilo pametno, jer žao mi je, ali bila si sve za što sam se mogao držati kad sam mislio da ću poludjeti.” Prevalim sve iskreno preko usta, a rekao bih bilo što samo da ostane ovako, samo da diše na drugoj strani.
„Tako je teško?” Ona u jednom trenu kao da ima suosjećanje za mene.
„Jebeno je teško izgubiti nekoga koga voliš svim srcem i svom dušom. Zamisli kako sam se osjećao kad sam vidio tebe. Žao mi je Harper, volio bih da joj ne nalikuješ, volio bih da je sve drukčije, volio bih da ne osjećam krivnju jer možda sam mogao napraviti više i volio bih da te nisam povrijedio, ali i dalje mislim da je najbolja stvar u zadnje dvije godine bila ta što sam te upoznao. Harper, želim te vidjeti.” Dodam na kraju ohrabren njezinom tišinom. Mislim da ju je nešto od svega ovog dirnulo. I odista samo šuti i osjećam kako joj misli rade.
„Razmislit ću o tome.” Na kraju doda.
„Hoćeš li mi se javiti?”
„Rekla sam da ću razmisliti.” Doda malo razdražljivo, ali povučem se dostojanstveno jer nema svrhe da je pritišćem.
Ali samo nakratko jer ne planiram čekati dovijeka.
Harper
Želiš me vidjeti, onda ćeš me i vidjeti. Zaklela sam se Beckfordu i onda s Kat doradila plan. Svidio mi se na prvu, a kad sam joj rekla što on želi, Kat je protrljala ruke i dala se u posao.
„Jedva sam dočekala neku zabavu. Kunem ti se, da mi nisi dala ovaj posao, napunila bih stan s još mačaka i dočekala jutro oglodana kao žena mačka.”
Potom zategne moje plave uvojke ispod mrežice i pripremi, ovaj put savršenu crnu periku. Istu kao na onoj slici. Nije bilo potrebe Kat puno objašnjavati niti sumnjati u nju. Što god zatrebam, ona zna prave ljude, a ja više od toga ne pitam.
„Šminka lagana, osim tuša, kako si rekla. Vidi je li dobro?”
Pogledam svoj odraz i zadovoljno kimnem. Samo još jedan detalj.
„Srebrni ringovi.” Napomenem Kat, a ona mi doda naušnice koje spretno stavim. Ustanem u klasičnim crnim salonkama i crvenoj haljini do koljena.
„To je ona. Ili ja. Da. To smo nas dvije.” Izustim prepredeno, ne vidim manu svome planu. Žena koja me gleda u ogledalu je ona sa slike. Ona koju su Beckfordove ruke grlile s ljubavlju. Na kojoj su sretni i veseli, uslikani u nekoj svečanoj prilici.
„Ali nekako… ti si daleko bolja od ovog Harper, zapamti to. Ne dozvoli sebi da ova uloga ovlada tobom. Ok?” Kat me znalački upozori.
„Ne brini. Sve što radim, ovaj put radim svjesno. Želim mu vidjeti reakciju. Želim ga izludjeti.” To je u meni tako jako i buja pri svakom koraku. Želim da svisne od boli, a da onda ustane i konačno prestane tugovati.
Nije li i moja majka ostala bez ljubavi svog života pa je nastavila živjeti? Imala je doduše razlog, a Beckford kao da nema svrhu. Nema nikoga.
„Što si se sad snuždila? Odustaješ?” Kat mi dirne rame, a ja trznem.
„Ne, nipošto. Idemo. Čovjek me želi vidjeti.”
***
Prvi susret pomno isplaniram te se pojavim ispred njegove kompanije. Naravno da sam se i ja potrudila saznati što više o njemu, iako mi je njegova posjetnica zapravo rekla sve. Kat mi pomaže, uživjela se u ulogu, ulazi u njegovu firmu kao da je tamo zaposlena i skuplja informacije dok ja sjedim preko puta u restoranu. Koljeno preko koljena i sunčane naočale. Pijuckam kavu i čekam signal.
Moj mobitel zasvijetli i Katina poruka mi da znak.
– Krenuo je na ručak.
Po svemu sudeći, ovo je njegovo uobičajeno mjesto za pauzu. Sjedim u malom kutu s kojeg vidim cijeli restoran, a opet dovoljno blizu vrata da mogu brzo pobjeći.
Ugledam ga kako prelazi cestu s još jednim markantnim muškarcem. No, on ne može privući moju pozornost kao što može Beckford. Korača odmjereno, kreće se samouvjereno i izgleda jebeno. Prejebeno u tamnoplavom odijelu i košulji s uzorkom. Njegova kosa na suncu ima brončani odsjaj, a ljepota njegova lica privlači poglede žena. Teško je ostati imun na njega.
Možda sam zato i sad tu, s tobožnjim zadatkom, a zapravo…
Trznem glavom i ukorim se radi sanjarenja. Moja meta ulazi u restoran, udubljena u razgovor s muškarcem prolazi na drugu stranu restorana, gotovo dijagonalno od mene. Imam sreću da mi nije okrenut leđima on, već njegov sugovornik.
Spustim naočale tek malo i dobro ga promotrim.
Vraški je zgodan i primamljiv, ali on toga kao da nije svjestan. Sačekam dok naruči i onda ustanem te krenem prema vratima. Ovo će biti moja mala osveta.
Uoči me i pogled mu zastane na meni. Oči mu se rašire iako mu prvobitno licem prođe sjena bunila. Zuri u mene, kao da se pita jesam li stvarna. Ne govori više ništa muškarcu do sebe, dok polako ustaje sa stolice, podižući tek ruku u zrak kao da bi me zaustavio. Vratim naočale na nos, glumeći da ga ne vidim te požurim vani.
Njegov šok je evidentan, čujem ga kako viče za mnom.
„Čekaj!”
Ne čekam, žurim u taksi na mjestu gdje me unutra već čeka Kat te dadnem vozaču nalog da krene.
„I?” Ona upita s uzbuđenjem.
„Prva faza uspjela. Šokirao se.”
Vozimo doma umirući od smijeha jer ništa nije bilo uzbudljivije od ovoga!
Doma se presvučem te odem odraditi smjenu. Ni posao mi danas nije težak, peglam i čistim kao da ništa na svijetu ne volim kao to.
Kat mi šalje poruke s novim idejama.
– Iduća lokacija njegova kuća?
– Može.
– Ista odjeća?
– Može.
Sve mi odgovara.
Ne mogu obrisati svoj osmijeh s lica dok zamišljam kako ludi. Ne bi me trebalo biti briga, jer jebiga, prodala sam se i cijena mi je sto tisuća dolara. Ali ipak nastavljam s ovim ludilom. Koristim ovo kao izliku da vidim Beckforda. Znam to. Barem se tu ne zavaravam.
Tri dana nakon prvog susreta, ispred vile sam i čekam na parkingu. Uzela sam Bruceov auto nakon završetka moje smjene, tek toliko da imam gdje čekati. Minute dok ga čekam da se pojavi doma, prikratim gledajući njegove slike. Ne znam što očekujem od ovog blesavog pothvata, samo da ga izludim, da možda potraži psihijatra kad mu kaže da mu se ukazuje mrtva žena. Nasmijem se, posjetila bih ga u ludari.
Farovi koji zasvijetle prema meni dok crni luksuzni auto staje pred vilom, natjeraju me da izađem i samo se naslonim na auto. Gledam u njegov auto dok polako ide preko prilaza, a kad me Beckford ugleda, ponovno se iznenadi. No u krivo vrijeme makne pogled s ceste, jer naglo nagazi na kočnicu u trenu kad mu se približi biciklist. I dok ovaj psuje na Beckforda i svađa se s njim, okrenem mu leđa i uđem u auto te ga napustim.
Vidim u retrovizoru da gleda za mnom, da stoji nasred ceste, prstiju uvučenih u kosu.
Odlično, samo je čupaj od muke.
Vratim Bruceu autu, a periku sakrijem u torbu.
„Vidimo se sutra, čeka me Kat! Hvala ti puno.” Pozdravim ga i ostavim s mušterijama, a Kat jedva dočeka da uđem u njezin auto i dam izvještaj.
„Što bismo iduće mogle?” Upita me nestrpljivo.
„Pa, mislim da je dovoljno, Kat. Uspjela sam dvaput se ukazati i onda pobjeći. Zamisli da me uhvati u ruke ili shvati da ga podjebavam.”
„Misliš da je dovoljno? Nakon svega što ti je priredio?”
„Sama sam kriva.”
„Nisi ti kriva što je on munjen!”
„Pa ne činim ništa da bude bolje, nego mu pogoršavam.” Slegnem ramenima.
„Nisi ti niti terapeut niti zamjena. Ovo je tek mali znak osvete razočarane žene.” I kvragu, baš sam razočarana, kad se sjetim da me zvao tuđim imenom dok je svršavao po meni.
Stresem se od jeze.
„Ok, samo jednom i to je to.”
„Dobro jer imam savršenu priliku! Saznala sam da u petak ide na neku večeru. Otmjeni restoran, a ti ćeš se tamo pojaviti. U bijelome.” Obrve joj zaigraju koliko se uživjela u ovo.
„Zbilja? Večera? S nekom… ženom?” Promucam.
„Ne znam. Mislim da nema potrebe da se brineš oko toga, ti si najbliža njegovom idealu. Brutalna sam, ali to je samo da mi ne zapadneš u neko romantično sranje u vezi tog tipa.”
„Znam.”
No kad dođe petak i kad se pojavim u savršenoj bijeloj haljini, otvorenih leđa i s crnom perikom koja daje upečatljiv kontrast u suradnji s mojom mliječno bijelom kožom, više ne znam s kojom svrhom sam tu.
Jer u jednu ruku želim da me gleda kao prvi put u klubu, potom na spoju, a onda u njegovom domu. Znam da ne vidi mene kad me tako promatra, ali želim da taj osjećaj pripadne meni.
Ta njegova ljubav je tako jaka da sam ja… ljubomorna.
Želim da mene netko tako voli i želi. Osjetila sam dio njegove strast, ljubavi i nježnosti, iako mi je sve to dano samo pod krinkom i zbog uloge. Dođavola, ljubomorna sam na duh umrle žene. Možda sve ovo radim jer želim biti ona?
Moj mobitel ponovno se oglasi, Kat mi s tajnog zadatka daje izvana znak da je on stigao. Ovaj put ne sjedim, već ponosno zakoračim duž restorana sve do glavnog ulaza.
Vidim ga savršenog u smokingu, u društvu dvojice muškaraca, dok ih konobar upućuje na njihovo mjesto. Čekam gdje će sjesti kako bih prošla i dala mu mogućnost da me zamijeti jer restoran je ooogroman.
Stojim na mjestu i stišćem svoju torbicu, znajući da izgledam savršeno. Bijela svilena haljina ispod koje nemam ništa. Apsolutno ništa. Srce mi udara u grlu, ali pouzdam se u svoj brzi korak. Tek malo zavrtim kosom, a Beckford me primijeti. Ovaj put ustane brže, ali ostane tako na mjestu zureći u mene.
Pitam se što mu je na pameti. Muškarci gledaju u njega, a kad postane svjestan da mora reagirati, požurim vani ostavljajući ga iza sebe. Pokupim haljinu prstima i potrčim prema parkingu iza restorana gdje me čeka Kat. Cerekam se sve do onog trena kad me nečije ruke uhvate.
„Harper!” Začujem svoje ime i u istom trenu bivam okrenuta prema Beckfordu. Dovraga, izašao je kroz sporedni izlaz.
„Koji vrag radiš?” Povuče me za zglobove bliže sebi i unese mi se u lice. Ljut je. Nemam ništa protiv. No, odlučujem šutjeti.
„Harper, pitam te koji vrag radiš? Već treći put mi se pojavljuješ odjevena tako i pokušavaš što?”
Zatrepćem zbunjena.
„Znaš da sam ja?”
„Od prvog trena znam, ali ne shvaćam čemu ovo.” Tada podigne ruku i strgne mi periku. Padne negdje na pod oko naših nogu.
„Što pokušavaš? Učiniti me ludim? Već sam lud.”
„Htio si me vidjeti. Pa sam te se ukazala.”
„Htio sam vidjeti tebe.” Naglasi.
„Koja je razlika?” Ne dovršavam rečenicu, ali oboje znamo na što mislim.
„Ogromna je razlika.” Izgovara potiho dok me gura uza zid, a njegovo se tijelo prislanja uz moje. Oči su mi prikovane uz njegove usne, ne marim ni za hladnoću zida na mojim golim leđima ni na polumrak oko nas ni na moj izgled.
„Pratio si i ti mene.” Podsjetim ga samo da prekinem ovu tišinu jer osjećam kamo ona vodi. Usne su mu nadomak mojih, a ruke drže moje. Najzad povuče moje dlanove na svoja prsa i pogleda me u oči.
„Pratio sam živu ženu, onu koja mi je ugrijala ne samo krevet nego i dušu.” Nešto me škaklja ispod kapka, nisu proklete suze. „Živa je bila dok se smijala, dok je jecala poda mnom, dok mi se predavala potpuno, da se upoznamo i zbližimo. Ne možeš obrisati sjećanje na tu noć Harper, inače ne bi bila tu. Ne mogu ni ja. Nisam u tebi tražio nešto drugo. Toliko bolestan ipak nisam.” Završi kroz samodopadan osmijeh, dok mu se koljeno gura između mojih bedara. Nagne se prema meni i promuklo šapne, lickajući mi ušnu resicu.
„Nisi nikad bila življa nego te večeri, Harper. Razbudio sam svaku tvoju stanicu. Vrištala si od užitka.”
Potom se odmakne i prstima prijeđe po mojim golim rukama tako da se naježim. Ne mogu ništa reći, a on se zagleda u moj dekolte. Primijeti da nemam grudnjak, da ga tek tanke naramenice dijele od moje gole kože, stoga me gurne grubo uza zid te obujmi svojim velikim dlanom moju dojku.
„Osjećam kako goriš. A da te dirnem, osjetio bih kako se cijediš. Zar ne?” Dignem prkosno bradu, a on to iskoristi da mi drugom rukom uzme lice i potom me poljubi.
Ovaj čovjek nije ni blizu onoga koji me ljubio nježno i s poštovanjem. Ovaj me grize, gura i usisava u sebe, ovaj me stiska i trga moju haljinu, a ja ne umijem ostati tiho.
U jednom trenu spusti se da poliže moje dojke, ne znam u kojem trenu ih je ogolio, ponovno osjećam onu izmaglicu i slabost. I dok upošljava svoj pohlepni jezik na mojoj bradavici, njegova ruka podigne moju haljinu i potom klizne do mog međunožja.
„Dovraga…” On izgovori, a ja ponovim.
Nemam gaćice.
„Harper, reci da ovakva hodaš samo zbog mene.” Posesivno mi dahne u usne, a prstom klizne kroz moju mokrinu. „Gola, mokra i svilena… Isuse, Harper…”
Bez zadrške, prodre u mene i ugura me u vrtlog užitka.
„Hoću te gledati. Ideš sa mnom doma.” Izusti u jednom trenu između poljubaca i mojih uzdaha i time me podsjeti na sve.
„Ne!” Gurnem ga iako moje tijelo protestira u potrebi za njegovim dodirima i poljupcima. Ovaj put gleda me zapanjeno kao da ne zna kako se nositi s ljutom ženom.
Ili još gore, razočaranom.
„Harper?”
„Rekla sam ne, Beckford. Ni luda ne idem u tvoju kuću.”
Podignem prst i potom mu okrenem leđa te požurim na klecavim nogama do Kat. Treba mi tek jedna minuta da nađem njezin auto.
„Kreći, kreći!” Naredim joj bez želje da pogledam u Beckforda, iako znam da je tamo negdje i prati me pogledom.
Šutim u autu, Kat ništa ne pita, očito je vidjela sve. Ili shvatila.
Doma se ušuljam u već mračni stan. Ubacim se pod vreli tuš s željom da on ispere sve ovo u meni.
Prljave misli, prljave i neprikladne osjećaje.
Sve što se u meni probudilo od trena kad sam upoznala ovog čovjeka.
On me čini ludom i neprepoznatljivom.
On me čini… slabom.