Dvojnica
Poglavlje 2.
Tjedan je dana prošlo od našeg izlaska, od susreta s njim i tih tjedan dana on mi ne izlazi iz glave.
Sjedim za pultom u svojoj kemijskoj čistionici na uglu Devete i Stewart ulice i zurim kroz prozor. Još petnaest minuta do predaje smjene Bruceu i ja umjesto da sredim hrpu košulja koju sam zaprimila, držim u ruci karticu s imenom i brojem telefona.
Beckford.
Beckford Law.
Kakvo neobično ime. Prikladno za neobičnog lika.
Potražila sam njegovo ime na internetu, naravno da jesam. Dozvolila sam sebi samo nakratko pogledati njegove slike i doznati tko je. Bogatun koji u svom vlasništvu ima neke naftne kompanije. Dalje nisam htjela čitati.
U jebenoj sam moralnoj dvojbi. Na tren mi je sve to smiješno i veoma plitko, no načas se zamislim. Pogledala sam i njegove slike. One divne plave oči i četvrtastu čeljust, lijepe crte lica i godine koje se vide na njemu. Mlad je zapravo, ima tek trideset sedam godina, no nešto je u njemu što mu dušu čini starom. Ne nalazim bolju riječ, ali njegovo lice mi je pred očima danima, satima.
„Hej, Harper! Jesi li gotova za danas?” Bruce ulazi u čistionicu i trgne me iz misli.
„Joj, nisam. Ostale su mi košulje, ali zanemari. Ujutro to sredim, danas sam posve bezvoljna i usporena.”
„Nema frke, ti si šefica, ako želiš samo naredi.”
„Ne glupiraj se Bruce, nisam ja šefica. Moj tata se ne bi ponosio sa mnom da zna da šefujem. Mi smo kolege i drago mi je zbog toga.”
Kemijska čistionica prepisana je na moje ime nakon što je tata umro pretprošle godine i ja zapravo nisam htjela da se zatvori ili dâ u najam nekome drugome. Tu je tatin duh, tu je on ostavio svoje najbolje godine, stoga sam to preuzela na sebe. Ionako sam tu odrasla i naučila sve. Nije mi žao što sam prekinula studij povijesti umjetnosti, ovo je posao koji mi je drag. Osjećam da imam neku svrhu, da bi tata bio ponosan. Ali ne bi bio ni najmanje ponosan da zna kakve mi se misli roje u glavi.
Sto jebenih tisuća dolara.
Nisam nikad vidjela toliki novac na hrpi. Plaća koju ja donosim manja je od one koju mama zaradi u školi stranih jezika dok predaje francuski. No, nama dvjema je to dovoljno. Zasad.
Što u trenu ako se mama razboli? Ostari? Što ako nam u nekom trenu jave da se moramo iseliti iz stana? Što ako se meni nešto dogodi? To su novci kojima bih mogla i sebi i majci osigurati bezbrižniju budućnost.
No, to bi značilo da bih se prodala. Da bih na svoje tijelo stavila cijenu.
Upalim mobitel i odem u galeriju slika. Da, skinula sam jednu Beckfordovu sliku i divim joj se. Zapravo, divim mu se.
Prelijep je. Ma koga lažem, poševila bih se s njim svakako!
Čini li me to manje moralnom osobom kad novce ne bih uzela? Koja je razlika ako bih tu jednu noć provela s njim besplatno? Jer ljudi se ševe za džoint, za mobitel, za lovu ili pak za zabavu, za užitak te na kraju za ljubav.
Razni su razlozi za seks. Tko može nekoga osuditi za motive s kojima se odluči na seksualni odnos?
Jesam li moralnija ako se poševim s njim samo iz užitka?
Što ako pored užitka dobijem poklon koji mi može poboljšati život?
Jer on da nema te novce, ne bi ih nudio.
I ne samo to, zanima me, neopisivo me zanima zašto mi je ponudio novce? Zašto baš meni?
Želio je time preskočiti udvaranje, spojeve i gubljenje vremena dok shvatimo odgovaramo li si?
Ne znam za to, ali jebeno znam da me okupirao.
Nije razlog lova, nisam siromašna niti željna nečega… ali želim… barem malo želim da ga vidim i čujem.
Moram znati što želi od mene.
Ne usudim se reći išta mojim curama jer, sram me da uopće razmišljam o ovome. Da mi netko plati za seks. Iako bi mi cure rekle da sam luda što uopće razmišljam. Georgina bi nazvala Beckforda i isti tren rekla da će biti s njim besplatno. Maisy bi pitala da im se pridruži, a Kat bi eventualno digla cijenu na dvjesto tisuća.
„Harper, možeš ići ili ostati peglati, kako ti drago, srce malo.” Bruce me nasmije, jer sam i dalje ukopana na mjestu i razmišljam. Krenem vani, ali se onda okrenem prema njemu i zapitam pomalo nesigurno.
„Bruce, što si rekao, koja ti je glumica savršena, ali ne smiješ to reći pred ženom?” On se nasmije glasno pa mi odgovori.
„Sofia Vergara. Zašto pitaš? Nemoj reći da je ona dolazila tu u našu čistionicu?!” On se uzbudi u trenu jer nije neobično da nam dođu i poznate osobe.
„Nije, ali ako dođe, ne brini, ti ćeš o tome biti obaviješten. Pitam onako hipotetski. Da ti dođe Sofia, ona nije udana, ti si isto solo i kaže ti da te želi. Ali pazi. Na jednu noć i da će ti platiti.”
„Rekao bih da bez razmišljanja i da mi ne mora ništa dati, sve rado odradim.”
„Budalo!” Zveknem ga u rame jer zatvara oči i zamišlja.
„Ipak, bi li razmislio kad bi od nje dobio masnu lovu samo za tu jednu večer?”
„Gle, nije loše pitanje. Dakle, dobio bih seks s divnom ženom i na kraju svega još i lovu? Pa tko bi to odbio?”
Isto se pitam i ja dok hodam prema svojem stanu. Dobro, ovo je malo drukčija stvar. Muškarac da to napravi i da mu žena plati, ne bi bio okarakteriziran kao kurva.
A žena da?
U našem stanu dočeka me tišina. Već je petnaest sati, a mama dolazi tek u dvadeset. Radi ponekad i po deset sati.
Skinem svoje traperice i presvučem se u donji dio pidžame. To mi je ritual čim uđem u stan. Odbacim i grudnjak te hodam kao klošar u ležernom izdanju. I dok radim večeru za nas dvije razmišljam o prethodnim vezama. Solo sam već osam mjeseci otkako sam prekinula s Francisom. Bila je to divna veza, ali na kraju se istrošila. Zasitili smo se jedno drugog ili jednostavno nismo bili tako duboko vezani.
Prije njega imala sam jednogodišnju vezu s Mathiasom, uzbudljivu jer sam bila studentica željna provoda i doživljaja, a sve sam ih proživjela s otkačenim Talijanom. Vodio me svugdje, kupovao mi skupe poklone iako ih nikad nisam zatražila.
Zagrizem usnu i isključim večeru. Ubrzam korak i uđem u svoju sobu. Znam što me sad tjera da otvorim svoj ormar i krenem vaditi komade odjeće. Traperice koje mi je kupio Mathias, torba koju mi je platio Francis, ogrlica od bijelog zlata, skupa šminka, Louboutin štikle koje je Mathias inzistirao da mi pokloni… Hrpa je toga što sam dobila od dečki s kojima sam bila u vezi. Jesam li ijednog voljela?
Zasigurno da jesam dok smo bili zajedno i ne zbog poklona. Jesu li i pokloni načini kupovanja mojeg tijela iako sam rado s njima dijelila taj užitak? Može li se to okarakterizirati kao kurvanjsko ponašanje? Ili je poklon samo znak pažnje nekome do koga ti je stalo? Čin koji bi drugoj osobi značio i usrećio je?
Bilo je divno s tim dečkima dok smo bili skupa, ali u nekom trenu smo shvatili da nismo jedno za drugo, da to nije ona ljubav radi koje umireš, da to nije ono pravo. Bila je to djevojačka zaljubljenost i jednako tako, djevojačka ludost.
Beckford ne spada u tu kategoriju. On nije dječak željan seksa. Njemu treba nešto drugo od mene. Jer sigurna sam, mogao je u onom klubu imati ženu koju je htio da ju je samo pozvao prstom.
Zašto želi mene? I zaboga, zašto ima potrebu da mi to plati?
Ne usudim se ni od koga tražiti savjet jer nitko nije stajao pod onim pogledom kao ja, nitko nije osjetio nijemi govor njegovih očiju kao ja, nikoga nije tako prisvajao kao mene. Iako nisam razumjela što mi je htio reći, osjetila sam potrebu u njemu. Na stranu to što izgleda kao iz snova, zgodan, privlačan i dojmljiv.
Nešto je u njemu što mi ne da mira, nešto zbog čega me gleda kao da me poznaje. Bojim se da ću popustiti svojoj znatiželji, bojim se da ću uzeti mobitel i okrenuti njegov broj. Bojim se da ću se prodati, stoga uzmem onu karticu i krenem trgati papir.
Ne mogu! Zašto ne mogu? Što me tjera da sam slaba? Dođavola, novci mi ne znače! Mogla sam prodati čistionicu i imala bih polovinu onog iznosa koji mi je ponudio.
Za jednu jedinu noć.
I na kraju, moji prsti poglade papir i izravnaju ga na onom mjestu gdje sam ga krenula cijepati te ga uguraju ispod mog jastuka.
****
Već dva sata ležim u svom krevetu i ne mogu zaspati. Već dva sata borim se sama sa sobom da ne posegnem za mobitelom i ne okrenem onaj broj. Izbrojala sama desetine razloga da to ne napravim, ali onda i desetine razloga da ipak nazovem.
To je samo jedan poziv. Samo da ga pitam zašto. Zašto ja? Zašto jedna noć?
Mama je došla umorna s posla, pojela večeru koju sam pripremila i unatoč poslu koji ju je čekao za sutra, primijetila je moju odsutnost.
Što sam joj mogla reći? Inače ne skrivam ništa od nje, poznaje me kao što me poznaju i moje prijateljice, ali ovu svoju znatiželju ne znam kako okovati.
Posegnem rukom ispod jastuka i izvučem mobitel.
Ponoć je. Luđački je potez zvati u ponoć. Što ako se ne javi? Hoću li odahnuti ili ću tek nakon toga morati strepiti kad bi me mogao nazad nazvati?
Isuse, ovo je tako morbidno.
Idem, gotovo. Zovem ga.
Brzo izvadim karticu koja je sve vrijeme skrivena ispod mog jastuka, a opet mi tako blizu mozga i ruke te otipkam broj i pritisnem za poziv.
Njegov glas se začuje nakon samo dva zvona, a ja… ja nemam pojma što reći. Misli, budalo!
„Bok, gospodine Beckford.”
Izustim najsmirenije što mogu. Dignem drugu ruku tek malo u zrak da se uvjerim da mi se trese.
„Večer Harper.” O moj Bože, on izgovara moje ime tako samouvjereno i seksi, da ono sliči na nešto posve uvrnuto.
„Kako znate da sam ja?”
„Samo sam tebi dao svoj broj. I samo se tvom pozivu nadam.” Prsti na nogama mi se grče, a zubi grizu usnu do bola.
Ovo je čudno, ali tako dobro čudno.
„Samo sam htjela pitati, zapravo…. ni ne znam zašto sam nazvala.” Na kraju iskreno kažem, jer uistinu ne znam ni što pitati ni kako formulirati vražje pitanje.
Napeta sam, a sav razum mi je ispario otkako sam čula njegov glas. I sad dok čujem njegovo disanje s druge strane, shvaćam da sam totalno otupjela.
Inače nisam takva, ne gubim se pred ljepotanima, ne padam na slatkorječivosti i moj prosjek inteligencije je visok. Živim prosječnim životom i prilično uživam u mladosti, barem u onim legalnim zabavama.
No sad, sad sam si neprepoznatljiva, nesposobna složiti proširenu upitnu rečenicu, ja koja sam bila vođa debate, predsjednica razreda, glumica u predstavama, kojoj javni nastupi i konverzacija nisu strani.
„Jednostavno je, Harper. Želiš.”
„Da želim, iako ne znam što točno.” Navede me točno tamo gdje želim, ali i otkrije moje tajne misli.
„Dozvoli da ti pokažem.”
„Kako?”
„Kad odlučiš da si spremna, doći ćeš u moj dom. Poštovat ćeš neka pravila, a zauzvrat…”
„Da?” Izustim nestrpljivo.
„Vodit ću ljubav s tobom cijelu noć.”
„Hm…” Njegov glas djeluje opijajuće na mene. Zavodi me njime, a riječima i obećanjima me hipnotizira. Protrljam bedra i osjetim da ona žude za ljubavlju koju mi obećava.
Stranac i ljubav. Nespojivo, ali tako primamljivo za provjeriti postoji li.
„Pitaj to što te zanima.” Oglasi se opet.
„Nećeš mi raditi nešto loše?”
„Ne, samo ću voditi ljubav s tobom. Cijelu noć si moja.” To mi se dopada. Mogu ga zamisliti na sebi kako me ljubi i vodi do vrhunca.
„Nećeš me tući?”
„Ne.”
„Vezati?”
„Ne.”
„Natjerati na nešto grozno, činiti neke perverzije?”
„Nipošto.” On svaki put negira.
„Nećeš me uključiti u orgije ili neka sranja?”
„Nikako. Tebe želim samo za sebe.” Naježim se od glave do pete od njegove izrazite žudnje.
„Nema nikakvih igračaka, bičeva, lanaca, alata koji bi nanijeli bol?”
„Ne.”
„U redu.” Odahnem sad, već mirnija, a on se opet oglasi.
„Moj jedini uvjet je da ti odigraš ulogu, da imaš periku iz kluba i da obučeš ono što ti pripremim. Te da me oslovljavaš kako ti naredim. Samo to. I da onda spavaš sa mnom u mom krevetu. Dobar sam ljubavnik. Nećeš požaliti.”
Zvuči jebeno dobro, volim uloge i ranije sam s Mathiasom igrala razne seksi igrice. Ja profesorica, a on tako loš učenik engleskog. Ja izgubljena u Italiji, sama na putu, on zgodni dobronamjerni prolaznik koji mi pokazuje put… do svog kreveta. Ali Mathiasa sam poznavala. To je bitna razlika.
„Razmisli i uzmi vremena koliko trebaš. Mogu ti obećati da ću se posvetiti tvom tijelu nesebično i da ćeš uživati kao nikad. Bez ijednog ožiljka ili povrede izaći ćeš iz mog doma, dakako bogatija za iznos koji sam ti obećao.”
Nisam ni svjesna da sam nokte ukopala duboko u svoje bedro, da mi klitoris pulsira od promuklog glasa s druge strane linije, a sve što vidim pred očima jest slika tog predivnog muškarca posvećenog mom tijelu.
Dišem tako teško da se jedno vrijeme samo to čuje, znam da je i on toga svjestan. Bez odgovora sam, iako moje tijelo želi reći da.
„Poslat ću ti svoju adresu. Možeš s kim želiš podijeliti ovu informaciju, ako ćeš se osjećati sigurnije. Ako pristaneš, bit ću u svom domu u petak u dvadeset jedan sat. Ako ne pristaneš… onda nećeš znati što propuštaš.” Progutam glasno knedlu, svjesna da šutim i razmišljam pa konačno uključim razum.
„U redu. Razmislit ću. Laku noć.” Izustim, ali ne poklapam slušalicu. Čekam nešto, ne znam što, ali čekam da njegova bude zadnja.
„Nadat ću ti se. Lijepe snove ti želim.”
„Također.” Izustim brzopleto i konačno poklopim. Otpustim dug uzdah i bacim se nazad na jastuk.
Kao da bih tek sad mogla zaspati! Ruku položim na srce, udara nenormalno. Adrenalin mi juri kroz vene, a obrazi mi se žare. Osjetim to.
Zvuk poruke na mobitelu me prestraši, ali brzo posegnem za njim i pročitam. Od Beckforda je. Njegova adresa.
O, Kriste.
Napravila sam dva velika koraka ili je to deset malih? Kako god, udovoljila sam svojoj znatiželji, ali i stekla dojam da bi ovo za mene bilo nešto posebno. Ne znam zašto to osjećam, sve što ovako krene može biti samo bolesno. No, osjećaji se često ne slažu s razumom i logikom. Nakon ovog saznanja, najbolje mi je spavati i nadati se da je jutro pametnije od večeri.
****
Vreli, vlažni i turbo živopisni snovi obilježe mi noć, tako da se budim zadihana i napaljena. Još uvijek vlažim svoje zajapureno lice hladnom vodom u kupaonici i pokušavam odagnati sve te slike ispred očiju, ali teško.
Slika muškarca tako je jasna da je nedvojbeno da je to Beckford. Njegove usne, one koje sam tako pomno promatrala na svakoj slici na internetu, potom oči koje su tako tužne iako pune neispričane priče, sve je tako jasno i usmjereno samo na mene. I nije svaka scena samo erotski materijal, već je i senzualno i senzibilno nabijena njegovom orijentiranošću na mene. Predan mi je tako da me štuju i njegovi prsti i jezik i usne.
U snu ja sam njegova opsesija. Koji osjećaj!
Otvaram oči ispred ogledala i doista ošamarim sama sebe!
Navučem što prije tajice i kratki top, uvučem se u tenisice i izađem na balkon. Kava i mobitel, samo mi to sad treba. I moje cure. U grupu pišem poruku za dobro jutro, a onda im dam hot temu.
– Službeno je. Nedostatak seksa mi je donio mokre snove. Da imam pimpek, navlačila bih ga danonoćno. Ili gurala u pitu.
Prva mi odgovara Kat. Nedjelja je i znam da ima svoj jutarnji joga ritual. Prati izlaske sunca, nacrta se na balkonu i onda… ne znam izvodi neki klinac što se zove lotos ili kobra poza. Nešto što joj nadam se daje mir koji njezina mačja duša treba.
Kat se inače zove Ava, ali nadimak je dobila zbog pet mačaka s kojima živi. Hvata ih po ulici kad ih vidi neudomljene i nosi kući. Nitko nema dušu kao ona.
– O dušice, ako postaneš muškarac, očekujem da mene prvu obradiš.
Nasmije me isti čas Katin odgovor. Maisy se ubaci uskoro.
– Kava i trač danas? Imam novosti. I onaj smajlić s naočalama. Odmah znam da ovo neću propustiti. Nije da sam išta planirala. Samo nisam sigurna jesam li spremna reći išta za Beckforda.
Privlači me neopisivo pomisao na njega i mene. Mislim, neobično je to, stranac mi priđe i ne kaže da me želi prasnuti, poševiti, potrošiti, opaliti. Nego da želi voditi ljubav sa mnom.
Nije me lako obmanuti, osim ako ne želim biti obmanuta. A čini mi se da sad želim. I doista, u današnjem je svijetu lakše povjerovati čovjeku koji kaže riječ ljubav, nego koji kaže seks. Jer seks je postao broj jedan prioriteta, ono što prodaje sve, ono za što čovjek izdaje drugog.
Jesam li ja u stanju prodati sebe za malo tjelesnog zadovoljstva? I dalje mi taj pojam prodaje i kupnje kopa mozak. Da mi je možda prišao kao i svi drugi koji mi priđu te predlože nešto.
Ovako… pada mi na pamet da pristanem, ali da novce jednostavno ne uzmem. Zašto mi se pri ovoj pomisli usne smiješe?
Dovraga, Harper!
Nije mi problem naći partnera za seks, u dnu hodnika je zgodan latino frajer, stvar je što mene intrigira Beckford.
Zanima me priča iza tog prijedloga, zanima me što krije.
Ako odlučim otkriti, nadam se da ću se moći s time i nositi.
… nastavlja se