Harper

Htjela sam ovo, zaista sam ovo htjela. Htjela sam da mi se preda potpuno, da izgovara moje ime, da misli samo na mene, da mu bude kao što nikad ni sa kim nije bilo.

Jer ja ovo nisam nikad doživjela na ovakav način, nikad nikog nisam trebala kao što trebam njega da mi se preda. Pokazao mi je ne samo ovaj put da je on spreman nastaviti dalje. Pitanje je samo jesam li ja dovoljno jaka da podnesem svoje misli, hoću li uvijek biti sigurna u sebe, u to da je on moj?

Želim to.

Noć provodim u njegovom naručju, u vrelim satima u kojima dobivamo jedno drugo u svim pozama, u čarima ovog čina. Beckford mi uistinu pokaže i onu drugu stranu. Osjećam da se toliko dugo suzdržava.

„Ti si stvarno jedna mala vražica, toliko možeš izdržati. Bojao sam se da neću moći pratiti tvoj tempo, ti si ipak mlada, a ja sam…”

„A ti si što?” Povičem na njega. „Nemoj slučajno reći star jer, ti si zaboga u najboljim godinama, muškarac markantan, zreo, poželjan.” Češkam ga po prsima, a on prede od užitka.

„Zašto si mislio da me nećeš moći pratiti?” Upitam smještajući se na njegovom ramenu.

„Jako dugo nisam imao odnose. Osim onog prvog puta s tobom.”

„Koliko dugo?” Upitam mada bi bilo bolje za žene da to nikad ne pitaju.

„Tri godine.” Pogledam ga zaprepašteno.

 „Zezaš?”

„Ne, to je ozbiljna tema za jednog muškarca, ali ne žalim se što si me iscrpila.” Nasmiješim se, nježno prelazeći dlanom po njegovoj bradi. Ne želim se još ustati i otići od njega.

„Trebala bih se okupati, ne smijem doma doći s mirisom seksa na koži i u kosi.” Nema mjesta gdje nije svršavao po meni, potrošili smo svu kontracepciju.

„Ne želim da ideš.” Odjednom se i on oglasi.

„Znam. Ni ja ne želim otići. Ali moram. Subota je dan za mene i mamu. Ne želim da brine.”

„Navikla je da prespavaš noć vani?” Upita s primjesom posesivnosti i ljubomore.

„Samo kod cura.” Kimne zadovoljno i nastavi me gledati dok gola odlazim u kupaonicu da se istuširam.

Tek što voda smoči moju kosu, vrata tuša se otvore i Beckford uđe k meni. Ovaj put krene me ljubiti nježno, kao zahvalu za ovu noć. Jednako nježno i vodi ljubav sa mnom dok me drži na sebi, prislonjenu uz zid tuša, dok prodire duboko i ponovno šapuće samo moje ime.

Ne strepim kao noćas, jer u jednom trenu dok je bio na putu prema ekstazi, napetost me podsjetila na onaj trenutak dok sam čekala hoće li izgovoriti ono što ne bi smio.

I nije, govorio je samo moje ime.

S jednakim obzirom, jednako posvećeno pobriše moju kosu, a onda stane iza mene dok se gledamo u ogledalo i krene prstima prelaziti po mom tijelu. Dira moja ramena, grudi, trbuh da bi dlanove spustio između mojih bedara, a usne na moj vrat.

„Ne zaboravi, Harper. Ti si posebna.”

Njegove riječi me dojme nakon svega što smo noćas proživjeli, a on i dalje misli na moje osjećaje. Ne želim osjećati nesigurnost.

„Odvest ću te doma.”

„U redu.” Složim se dok on izlazi da se obuče, a ja sušim svoju kosu. Osjećam tek malu neugodu jer sam po prvi put provela noć u skupom hotelu kako bih se seksala s tipom, ali ovo je ipak sad drukčije od one prve noći s njim. Jedva dočekam da uđem u njegov auto te da što prije dođem doma.

„Onda, Harper?”

 „Molim?” Malo se zbunim kad stanemo na parking. Beckford me gleda širom otvorenih očiju očekujući nekakav odgovor.

„Onda? Spojevi su prošli. Imaš li konačan odgovor za mene?” Mislim da imam, ali nešto me priječi da mu odgovorim ovaj tren.

„Hoćeš li mi dozvoliti samo koji dan da mi sve sjedne na mjesto? Jer sad sam još pod dojmom, ali ne trebam preispitivati tebe, već sebe…” On kimne, mada nevoljko.

„U redu, razumijem te. Čujemo se svakako.”

„U redu. Hvala ti na svemu.” Nagnem se i poljubim Beckforda ovlaš, ali me on privuče sebi snažno i udijeli mi strastven poljubac.

„Idi sad Harper, jer jedva se kontroliram da te ne pustim nikad.” Osmijehom ga pozdravim i potom požurim u stan.

Mama je već budna i dočeka me s kavom u rukama.

„Jutro, mama.” Izustim gledajući u pod. Koja sramota.

„Jutro, Harper. Izgleda da si se lijepo zabavila noćas.”

„Joooj mama, nemoj, dovoljno mi je neugodno.” Pogledam je sa stidom.

„Hajde, prestani. Drago mi je da ti je dobro, da si zadovoljna. Znaš li kako je teško naći nekoga tko te razumije, tko te želi unatoč tvojim manama? I put traženja je težak. Znaš koliko krivih moraš proći da bi našla pravog? Samo nemoj zaglaviti s krivim. Kad je vrijeme odlaska, ne premišljaj se.”

„Mama”, sjednem pored nje i pogledam je pozorno, „nešto mi želiš reći o sebi?”

„Moje priče nisu bitne, ali savjeti su iskreni.” Zagrlim je jako i potom joj predložim.

„Kamo danas idemo?”

„Nikamo ne bih, dušo. Umorna sam i glava me boli, danas bih ostala doma.”

„Zaista? Ali vani je tako lijepo, sunčano.”

„Ne bih, postaje sve toplije, a tlak me muči. Danas je možda dan za odmor.”

„Ok, onda ćemo se družiti doma. Ja bih samo morala otići s curama na kavu, ali mogu odgoditi za sutra.” Mama odmahne glavom.

„Harper Brennan, ići ćeš na tu kavu i nećeš biti doma jer znam da jedva čekaš svojim curama ispričati sve što ti se dogodilo. Izdaje te sjaj u oku i osmijeh na licu, dušice.”

„Joj, mama, ti me tako dobro znaš i razumiješ.”

„Samo odi, ja ću popiti tabletu i malo odspavati. Neću niti kuhati, nego ću si naručiti dostavu kao i inače. Uzet ću i za tebe, da imaš popodne.”

„Može, danas je dan za ljenčarenje. Idem se samo presvući.”

Pola sata kasnije nalazim se na kavi s curama.

„Dakle, uživali ste?” Maisy me pita dok sjedimo za našim standardnim mjestom u Taco Del Maru.

„Neopisivo”, samo to kažem jer vjerujem da izraz mog lica govori sve.

„Onda, znači nastavit ćete se viđati, hodati?” Georgina se nasmije, a moram i ja jer meni to tako čudno zvuči.

„Pa dakle, da, izgleda da hoćemo”, smeteno izustim.

„Kad mu misliš javiti svoju odluku?”

„Ne znam, rekli smo se čuti sutra, danas… ne znam, ne sjećam se jer sam još pod dojmom te noći. Ne znam što sam na kraju obećala, hoće li on mene zvati ili ja njega…” Potpuno sam izgubljena i negdje u oblacima.

„Znači, toliko te raspametio?” Maisy me trkne laktom i naceri se pohotno.

„Očito. Cure, zaista je bilo tako divno, da sam i ono ime zaboravila i oprostila.” Prođem rukama kroz zrak da pojačam dojam pa nastavim.

„Sad se bojim da nije problem on. On mi djeluje uvjerljiv da to može opstati, ali ja ne vjerujem sebi. Ne usudim se pomisliti kako bi to izgledalo u budućnosti, jer ja se ne usudim ući u njegovu kuću, gledati svu odjeću i slike žene koja sliči na mene u njegovom zagrljaju. Ne znam hoću li to moći podnijeti.”

 Na kraju istresem sav svoj strah. Možda je bezrazložan, ali osjećam ga. Voljela bih da ne promišljam, da sam spontana kao Kat, ali ista ta spontanost me koštala. Sad pušem i na hladno.

„Isuse, ja te shvaćam. Poludim doslovce kad Mason spomene bivšu”, Maisy se oglasi, a Georgina se odmah zainteresira.

„Znači da je to nešto ozbiljno s vama?”

„Valjda, ne znam, prebrzo smo ušli i ovo, on je upoznao moje, ja njegove i on bi da živimo skupa.” Sliježe ramenima i okreće glavu u znak odbijanja. „Zato si daj vremena Harper.” Na kraju mi savjetuje.

„Osjećam da mi treba samo koji dan da mi se malo sve složi u glavi, ali kvragu, on meni već sada nedostaje! Imam želju nazvati ga samo da mu čujem glas, da ga vidim, da saznam misli li na mene.” Izgovorim u dahu i postanem svjesna jačine mog priznanja.

„Harper, to i ne zvuči baš kao nekakva avantura i fizička veza, više zvuči kao…”

„Nemoj reći tu riječ, molim te, molim te!” Prekinem Kat usred zaključka. Napeta sam iako znam da mi je beskorisno ignorirati cijelu stvar. Udahnem i naslonim se na stolicu kako bih se opustila.

„Shvatila sam da se ja zapravo nisam zaljubila ni u Mathiasa ni u Francisa, jer osjećam da postoje emocije toliko duboke da ih tek sad otkrivam. I kad me ranjavaju njegove ruke, ja žudim za tim da me te iste ruke i izliječe. Nije li to ludost? A tek ćemo zapravo početi hodati.” Maisy i Georgina kao da se tope dok me gledaju, ali Kat samo lupka svojim špicastim noktima o šalicu kave i progovori.

„U redu, onda mi je drago radi tebe, znači viđat ćemo ga. Samo neka drži onog svog prijatelja što dalje od mene jer drugi put ne odgovaram za svoje postupke”, narogušeno kaže i onda pogleda kroz prozor.

„U redu Kat, ne brini. Nećeš tog tipa nikad vidjeti.” Obećam joj kao da bih ja na to mogla utjecati. Kat prva ode za nekim svojim poslom, Maisy ode do Masona, a Georgina i ja ostanemo još pričati.

„Kamo planiraš preko ljeta? U Njemačku? Ma daj!” Georgina me ovom viješću ostavi u potpunom šoku. „Pa to je cijelo ljeto.”

„Moji starci idu i to mi je prilika, nisu ni oni za da ostanem tu, moramo posjetiti svu rodbinu.”

„Falit ćeš mi.” Zagrlim je, a ona mi uzvrati jakim stiskom.

„Znam, i vi ćete meni. Hajde idi doma mala, odmori i razmisli.” Ona me najzad potjera te ostane pomagati tati u restoranu, a ja prošećem tih par ulica do doma razmišljajući o Beckfordu. Ne znam što mi budućnost nosi. Znam da nismo krenuli bajno, ali sadašnjost je savršena. A što sutra? Mama me uvijek učila da se ne mogu ponašati kao da sutra ne postoji.

Nedaleko od zgrade shvatim da sam već sat vremena u šetnji. Ispred zgrade uočim vozilo hitne pomoći, a znatiželja me pogura da što prije dođem tamo. Pored vozila vidim par susjeda, ali ne znam kome je pozlilo pa promatram pomno. Kako se približavam, ugledaju me gospođa Philips i gospodin Bates. U onom trenu kad me ugledaju, njoj ruka poleti na usta i samo taj jedan pokret oduzme mi razum i učini me slabom.

„Mama…” Promrmljam i gotovo potrčim prema njima, a gospođa Philips me zaustavi i zagrli.

„O, dušo moja…” Izgovori u moju kosu i samo to je dovoljno da postanem bolno svjesna da moja duša nije tamo gdje bi trebala biti. Trzam se iz njezinog čvrstog stiska i potom začujem svoj vrišteći glas.

„Gdje je moja mama?!”

„Žao mi je, dušo.” Te riječi urežu se u moj mozak, a tijelu uzrokuju bol u svakoj stanici. Zadnjim snagama otrgnem se od nje i potrčim kao da nisam ja u svom tijelu. Trčim preko stepenica sve do našeg stana udarajući u susjede na hodniku i potom zastanem.

S otvorenih vrata našeg stana vidim ono što me osljepljuje.

Na bolničkim nosilima leži prekrivena bijelom plahtom moja majka.

„O moj Bože, o moj Bože, o moj Bože…” Samo ponavljam, samo sam to u stanju reći dok klizim na pod i onda na rukama i koljenima krećem prema njoj jer izdaju me glas, duh, tijelo, mozak…

Sve je u bunilu dok pokušavam primiti njezinu ruku, s molbom da je topla i živa.

Odjednom osjetim samo stisak nečije ruke na mom ramenu i nakon toga mali ubod.

Netko meni nepoznat posjedne moje tijelo na jednu stolicu da ne mislim, da ne govorim. Jedino što moje tijelo radi samo od sebe jest da u moje ranjeno srce pumpa krv trudeći se da me drži na životu. Ni moji kapci ne surađuju niti moja koža osjeća.

Sve je tiho i prazno.

I tako tupa i nepomična, dok moju mrtvu majku pokrivaju u potpunosti i odvode zauvijek od mene, svijest koju nisu uspjeli uspavati lijekom za smirenje, javlja mi samo jednu misao.

Sama sam.

Beckford

Možda sam sebi rekao da ću biti strpljiv i sačekati da mi se Harper javi, ali teško je to narediti tijelu koje je napeto. Jer moji prsti nervozno grebu dlanove, a pogled stalno bježi na mobitel dok me svaki zvuk izbacuje iz takta. U ovoj prokleto praznoj kući osjećam se kao da kopnim, guši me svaki zid i detalj na njemu.

Jučer sam preživio da je ne vidim i ne čujem. Znam da sam joj obećao koji dan da razmisli, no jebeno je sve bilo jasno, kako pristaje uz mene. I kako je onu noć pristajala ispod mene, na meni, u svim mogućim pozama dok sam je dovodio do vrhunca. Bio je toj spoj koji nikad neću zaboraviti, jer pokazala mi je koliko zapravo ona mene želi i stoga to svoje razmišljanje može da zaboravi!

Nazvao bih je samo da… da je čujem. Mora mi dati odgovor koji želim. Ipak, ostavim mobitel što dalje od sebe jer ne želim vršiti pritisak. Uostalom, sutra je nedjelja i godišnjica Emmine smrti.

Moja majka dolazi kao i Coral, Emmina majka, da zajedno odemo na grob. Inzistirale su na ručku i nisam to mogao nikako odbiti.

„No, kako si ti sine?” Majka me upita čim u nedjelju ujutro stupi u moju kuću.

„Dobro, ti?” Poljubi me u obraz i skine svoj šešir. Ostavim vrata otvorena da dočekam Coral, pošto su skupa došle. Coral me pak odmah zagrli i uzdahne teško kad se odmakne od mene.

„Ja sam dobro, Coral manje pa te molim da je odvedeš do kauča i daš joj nešto popiti.” Majka mi da nalog dok pogledom analizira sve oko sebe.

„Vidim, moja preporuka za Abigail je bila korisna, dobro ti održava dom.”

„Jeste majko, obavi sve dok sam na poslu, ni ne viđam ženu. S tim da mi nije jasno zašto si inzistirala na tome da ona zamijeni Ruth.”

„Ruth se nije bunila, bilo joj je vrijeme da promijeni posao jer joj je sve postalo previše osobno nakon toliko vremena s tobom i Emmom.” Samo kimnem jer inače nemam argumenata u raspravi s njom. Ili sam jednostavno umoran od rasprava.

Donesem Coral vodu i malo viskija da je opusti, pošto tabletu odbije. Očito alkohol pali. Kod mene nije koristio, samo na kratko bi mi odnio bol, ali i pojačao sjećanja i to samo ona tužna.

Povezem obje do groblja, samo što ovaj put tupo stojim i gledam u nadgrobnu ploču na kojoj su ime i slika moje pokojne žene. Nisam kao prije slomljen i izgubljen, ovaj put sam jači i znam tko mi je u tome pomogao. Harper. Promotrim Emminu sliku i zaista se pitam kakvu sam sličnost zaboga vidio, sad mi se čini da su kao nebo i zemlja, kao voda i vatra.

Coral jeca glasno, majka tek rupčićem tapka lice ispod velikih sunčanih naočala, a ja… ja na grobu svoje žene mislim na drugu. Očito je vrijeme krenuti dalje.

Preda mnom je život. Želim obitelj, želim djecu. Dvije sam godine bezizlazno tražio svjetlost i izlaz iz tuge, da bih je našao neočekivano. I stoga kad se oprostim s majkom i punicom, krenem doma s nestrpljenjem pogledati mobitel u nadi da mi se Harper javila. Jer nedjelja je popodne i na rubu sam živaca. Ostavio sam namjerno mobitel doma inače bih ga pogledavao svaki tren.

Razočaranje me obujmi svojim šakama i tresne čim pogledam ekran.

Tek poziv od Millera.

 Od Harper ništa. Odaberem njezino ime u imeniku i prislonim slušalicu na uho. Zvoni i zvoni, ali ona se ne javlja.

Pošaljem joj poruku.

– Srce, gdje si? Dođavola, ovo zvuči tako posesivno.

Gdje bi bila, negdje gdje se s razlogom ne može javiti. Pojašnjavam sebi da ona ima opravdane razloge, iako joj je danas dan za odmor, kako je rekla, i ne ide nikamo van grada.

Dva sata prođu mi u iščekivanju poziva ili povratne poruke. Neprikladne misli mi nailaze, no potiskujem ih. Najzad navečer oko osam sati, nakon još jedne očajničke poruke da se javi kad vidi poziv i poruku, odem do njezinog stana.

Sjedim ispred njezine zgrade i promatram ulicu. Možda naiđe tek sad doma, ako je negdje bila, možda je izgubila mobitel, smišljam razna opravdanja. Niti jedno me ne zadovoljava, stoga pustim nagonu da me dovede pred ulazna vrata. Neki gospodin me pusti, a ja ga odmah priupitam.

„Stan Brennan? Oprostite, koji je kat?” Sijedi čovjek proškilji na mene sa zanimanjem.

„Idete do Harper?”

„Tako je.”

„Treći kat. I moja sućut.” Pruži mi ruku i stisne jako. Zastanem jer mislim da ga nisam dobro čuo.

„Kako molim? Sućut?”

„Zbog gospođe Samanthe. Znate… moždani jučer.”

„Ne, ne znam. Tko je Samantha?”

„Harperina mama. Jučer je doživjela moždani udar, izljev krvi na mozak i momentalna smrt. Harper je baš dolazila iz grada kad je hitna bila na odlasku. Znam samo da je dostavljač došao, Sam mu je otvorila i stavila hranu na stol, a on je čekao da mu plati. I kad se nije vratila, on je ušao u stan i našao je na podu.” Ne umijem ništa reći, mučnina mi nadolazi, ali nadjača je briga za moju malenu.

„Hvala u svakom slučaju.” A ja sam idiot mislio da me Harper namjerno izluđuje nejavljanjem. Požurim do njezinog kata bez ideje što joj reći. Pokucam jednom, drugi put. Ne javlja se. Nastavim kucati iako je možda otišla do neke prijateljice. Ne čujem ništa s druge strane, ali nastavim kucati.

U nekom trenu vrata se ispred mene otvore, a pred mojim očima ukaže se moja malena.

„Harper, srce…” Izustim i požurim da je zagrlim. Blijeda i tupog pogleda privije se uz mene i onda odjednom zajeca glasno, jeca tako da joj se cijelo tijelo trese. Zatvorim vrata nogom i nju ponesem do velikog trosjeda. Ostavim je u svom krilu i tako sjednem s njom. Sklupčana na meni plače i grli me jako.

„Šššššš… tu sam srce, tu sam. Žao mi je dušo, jako mi je žao.” Ona zajeca još jače, močeći suzama moj vrat. Ne mogu ništa napraviti osim da je zagrlim i budem uz nju.

„Beckforde…” Promuca nekako i pomakne glavu. Njezini prsti pomaze moju bradu, a onda ponovno prošapće.

„Dođi.” Ustane umorno i tromo, ali pogleda me očiju crvenih i umornih od suza te mi pruži ruku. Uzvratim joj spremno i pođem za njom. Vodi me u svoju spavaću sobu. Pušta moju ruku i potom se počne svlačiti. Odjevena samo u donje rublje, stane ispred mene i krene me skidati. Pustim je da radi što želi i kad me skine do donjeg rublja, povuče me za sobom u svoj krevet te se privije uza me.

Njezina koža uz moju, dok diše u moja prsa i osluškuje otkucaje mog srca, kao da je čine mirnom i spokojnom. Kao da tu pripada. Ostanem tako uz nju, na njezinom malom krevetu cijelu noć, dok me drži čvrsto kao da se boji da je ne pustim.

U neko doba prebacim se na leđa, a nju povučem na sebe pa je obgrlim rukama oko leđa dok nam se noge prepliću.

„Beckforde…” Začujem je kako pred zoru govori.

„Molim, srce?”

„Jesam li sama?”

„Nisi.” Odgovorim iskreno i poljubim njezino tjeme.

„Nisam bila tu. Trebala sam biti s njom.”

„Ne bi time promijenila ništa.” Utješim je.

„Ali trebala sam biti tu. Nisam joj ni rekla da je volim.” Žalosno uzdahne, i znam da plače iako joj ne vidim lice, okrenula ga je od mene na drugu stranu, no moje rame osjeća vrele suze koje klize s njezinih obraza.

„Tvoja mama to zna, Harper. Nisi mogla pretpostaviti što će se dogoditi. To je sudbina.” Šmrcne malo i onda ustane s mene. Konačno me pogleda, a ono što vidim na njoj, ubija me.

„Idem pod tuš. Žao mi je što sam te natjerala da ostaneš tu, ali…” Ostavi riječi u zraku i samo stisne ruke na svom trbuhu.

„Što Harper? Reci do kraja.” Ne bih je smio sad pritiskati, ali ne želim da se suzdržava, kao što se ni ja ne suzdržavam pred njom.

„Trebala sam te. Hvala ti.” Potom se okrene i požuri u kupaonicu kao da će me time spriječiti da vodim razgovor koji trebamo voditi. Ali poštujem ovu situaciju, sad smo mi u drugom planu. Moje je da budem tu uz nju, a ako ona poželi da to bude na duže staze, nitko neće biti sretniji od mene.

Sljedeći 13. nastavak romana Dvojnica objavljujemo u subotu 13. ožujka, a prethodni nastavak objavljen prošle subote možete pročitati OVDJE