Beckford
Žudim za tim da opet osjetim ovo podatno tijelo u mojim rukama, samo što je ovaj put ne bih darivao samo nježnostima, ovaj put dao bih joj sve od sebe. Harper je žena koja želi sve do kraja, žestoko i bez suzdržavanja, koja pokazuje i svoje dobre i loše strane.
S njom nema glume. Nema potrebe za ulogama.
I sad dok je vozim kući nakon prvog spoja i razgovora u kojem mi je pričala o svojim prijateljicama, majci i poslu, osjećam njezin nemir. Sjedi na suvozačevom sjedalu i promatra me preko oka. Njezini prsti gužvaju rub njezine tunike, znam da ima očekivanja. No, neću joj ih ispuniti. Želim da ona bude ta koja će meni prići i zatražiti me ono što sam joj obećao.
„Hvala ti za ovu večer. Bila je divna.” Progovara čim parkiram pred njezin stan.
„Uistinu jest. Doznao sam puno toga o tebi.” Okrene se prema meni i daruje mi onaj predivni smiješak. A one oči… one blistaju.
„Kao i ja.”
„Da odmah dogovorimo drugi spoj?” Upitam nestrpljiv, jer prokleto ne znam kako se držati na distanci.
„Za vikend sam s mamom u wellnesu. Idući tjedan?”
„Ponedjeljak?” Predložim jer mi je dugo čekati kraj tjedna.
„Može.” Odgovara kao da i ona jedva čeka.
„U redu.” Kimnem joj držeći ruke na volanu, a ona gleda u mene kao da očekuje nešto, neki potez. Znam što čeka, ali to neće dobiti. Stoga samo izađem i odem joj otvoriti vrata. Pružim joj ruku i pomognem da izađe.
„Poslat ću ti sve detalje. Opet budi ležerno obučena, pokupim te nakon posla.”
„U redu.” Gleda u moje usne, a ja upregnem svu samokontrolu da je ne uzmem u ruke i poljubim silovito.
„Laku noć, Harper.” Izustim i odem s druge strane auta. Pogledam je još jednom dok me ispraća čeznutljivim pogledom.
Zatrubim dok odlazim, a ona malo poskoči.
Moram se nasmijati.
***
Vikend provedem radno s Millerom, jedan važan posao ugovaramo, ali sve vrijeme razmišljam kako o petku tako i o narednom ponedjeljku. U nedjelju oko podne poruka mi zazvoni i kad je otvorim, ostanem zadivljen. Ta mala me zaista košta živaca, ali vrijedi svakog potrošenog.
– Nadam se da i ti uživaš danas. Harper mi piše, a ispod je slika nje u šarenom badiću na bazenu. Leži na ležaljci i u kadru je samo njezino tijelo, raspuštena plava kosa i lice bez trunke šminke.
– Sad zaista uživam. Uzvratim joj i pošaljem jednu sliku na kojoj se vidim ja iznad hrpe papira.
– Evo da ti još malo pomognem. Uzvraća isti čas, ali ovaj put u kadru su njezine grudi, ravan trbuh i glatka bedra.
– Drago mi je da si tako dobronamjerna, imaš sreće što nisi blizu.
– Da? Da sam blizu, što bi mi se moglo dogoditi?
– Radije se pitaj što ti se sve NE bi dogodilo.
Dovraga, napaljen sam kao mulac samo od par njezinih poruka i dvije slike. Naboj između nas je tako postojan da sam spreman za akciju čim pomislim na nju.
Druge žene na mene tako ne djeluju, zaboga ni Emma nije tako djelovala na mene. Ova žena budi u meni štošta, nešto što nisam doživio nikad. Doživio sam da ne mogu dočekati da se sutra vrati.
I kad vražji ponedjeljak osvane, ja sam kao nikad dosad raspoložen i po uredima vidim da me gledaju začuđeno. Miller mi proviri u ured nešto prije ručka.
„Dogovoreno, idemo za pola sata.” Odgovaram prije nego me išta upita, jer se sad obično dogovaramo za ručak, no on sjeda na stolicu naspram mene i počeše se po svojoj bradi.
„Neobično je da se po uredima šapuće o tebi.”
„O meni?”
„Da. Morao sam se uvjeriti da si, kako kažu, neopisivo dobre volje. Je li razlog ona plavuša?” Ne umijem skrivati osmijeh pa odložim kemijsku i naslonim se.
„Jest. Danas imamo drugi spoj.”
„Nadam se da je mila i draga, jer ona druga je živa vatra. Isuse, pogledaj.” On povuče ovratnik košulje i pokaže mi par žarko crvenih tragova na svojoj koži.
„Ona te ogrebla?”
„Da. Luda ženska. Žilava, lajava i totalno poremećena.”
Nasmijem se i pokažem mu glavom da krenemo.
„Hajde idemo odmah na ručak, želim da mi ovaj dan što prije prođe.” Potjeram ga ispred sebe i na putu do restorana uistinu primijetim kako me mnogi pogledavaju sa zanimanjem.
Što skrivati, smijem se nakon toliko vremena.
Nakon posla požurim po Harper, kako sam obećao i stanem ispred njezine čistionice. Vidim kako žuri prema meni, kako joj je kosa kovrčava danas, a lice obasjano srećom.
Veseli mi se.
Dovraga, bit će moja, taman mi bilo zadnje. Neće se dugo opirati!
„Onda, kamo danas gospodine Law?” Pogleda me vidno opuštena i tako lijepa.
„Na jedno zabavno mjesto, gospođice Brennan. Nisam tamo bio punih dvadeset godina.”
„Zabavno kažeš? Pristajem.” Napući usne slatko i zaveže se pojasom.
Srce, mislim da bi ti pristala bilo gdje da te odvedem.
U dnu duše dajem sebi poticaj i nadu, jer izgleda kao žena koja uživa u mom društvu, vedra, vesela i živahna.
„Godio ti je odmor, vidim.” Kažem joj dok ona vadi iz torbe svoje naočale i stavlja na lice.
„O, da. Samo smo ljenčarile. Mami je to baš trebalo.”
Osjetno je koliko nam se samo nakon jednog spoja i iskrenog razgovora odnos poboljšao, stoga nemam razloga sumnjati u naš uspjeh. Punih pedeset minuta vozimo kroz grad, a Harper pušta glazbu na radiju te pjevuši. Ne sjećam se da je bilo tko pjevao pored mene, da me budio svojom mladošću i zarazio svojim duhom.
„Ma daj?” Harper uzvikne u onom trenu kad ugleda ispred nas ogroman zabavni park. Skida polako svoje naočale i gleda zadivljeno dok ulazimo u park i tražimo parking.
„Isuse, Isuse… nisam ni ja bila tu već godinama. Tata me vodio prije, ali sam mislila da sam to prerasla. A sad… sad se tako veselim!” Izusti vrckavo i krene pljeskati rukama kao neko slatko djevojče.
„Idemo.” Pozovem je pa izađemo iz auta i onda kao po navici, kao da je to nešto posve normalno, pružimo jedno drugome ruku i tako spojeni krenemo unutra.
Ona se ogleda kod svake zabavne točke, kod brodova, kuće strave, autića, raznih vrtuljaka. Ne mogu prestati gledati njezino lice i diviti se njezinom osmijehu, dok čekamo red za svaku atrakciju. I na sve je uspijem nagovoriti osim na najveći kotač.
„Nema šanse, ne, povratit ću po tebi i upropastiti spoj. Ne.” Odlučno i ozbiljno vrti glavom, držeći ruke prekrštene na prsima.
„Harper, bojiš li se visine?”
„Možda.” Kaže gledajući gore visoko baš u trenu kad se kotač zaustavio.
„Nema potrebe da se bojiš, ništa se neće dogoditi.”
„Kako ti znaš? Nisi inženjer. Zamisli da vijci popuste i kotač samo… ode…” Suzdržim se da se ne nasmijem pa posegnem za njezinom rukom, a drugom rukom pomazim njezin obraz. Pogleda me prestrašeno.
„Vjeruješ li mi?”
„Da.”
„Ja ću biti uz tebe, ako povratiš, oprostit ću ti, nosit ću se sa svim posljedicama pošto sam te ja nagovorio.” Pogleda opet mene pa kotač, a kad nas masa pogura naprijed jer je naš red, ona opsuje.
„Dođavola, idemo.”
To mi se sviđa, neustrašiva mala.
Sjedne pored mene, približi mi se, gotovo da se zalijepi za mene te sačeka da je zakopčaju. Isti tren kad se oglasi zvuk za polazak, ona podvuče ruku pod moju i privije se uz mene.
„Bit ćeš dobro, Harper.” Napomenem joj, ali već za nekoliko sekundi ona počinje mrmljati.
„Isuse Bože… užas… neću gledati…” Penjemo se polako sve uviše, a ona stiska oči i zabija lice u moja prsa.
„Srce, propuštaš zabavu i doživljaj.”
„Jebe mi se za zabavu, hoću dolje.”
Nasmijem se potiho dok me njezini nokti probijaju kroz košulju, ali ne marim. Izvučem ruku i obgrlim je jako. Čujem kako diše duboko, a onaj tren kad zastanemo na vrhu, ona se trzne.
„Zašto smo stali? Isuse, zašto?”
„U redu je, Harper, to je normalno, pogledaj, imamo pogled na grad. Divno je.” Uistinu se divim ljepoti grada, nisam to nikad doživio na ovaj način, ne dok je ova žena pored mene.
„Beckforde… molim te…”
„Što srce? Što me moliš?” Svrnem pogled na nju, a ona pomalo podiže lice i žmirka na mene.
„Molim te da me okupiraš jer ću početi vrištati pošto smo zaglavljeni na vrhu jebenog kotača od pedeset metara!”
„Harper, kako da te okupiram?” Dirnem njezino lice drugom rukom, a ona otvori oči širom.
„Poljubi me.”
Točno ono što sam čekao stoga ne gubim vrijeme više, navalim na njezine usne kao da ih kušam po prvi put, tako posesivno i pohlepno ljubim da ni ne shvaćamo da se kotač pokrenuo i vodi nas prema dnu iako u nama radi vrtuljak strasti i okreće nas u svim smjerovima.
Već sam debelo ovisan o ovom slatkom okusu i ovim mekanim usnama, da je želim povesti svojoj kući i nikad ne pustiti vani u svijet. No, ona ne želi u moj dom i shvaćam zašto.
Zato ću je voditi na sva druga mjesta. I ovako uživati u njoj.
„Harper…?” Promuklo progovorim dok odvajam usne od njezinih, a ona stoji zatvorenih očiju pored mene i diše duboko.
„Hm?”
„Stali smo. Moramo izaći. Samo se nas čeka.” Pogledam oko nas, zaista su svi izašli i sad nova tura ide, a mi se ljubimo kao neki tinejdžeri.
„Oh, idem, idem.” Lelujavo i zbunjeno se ogleda oko sebe, gleda na koju stranu izaći pa posegnem rukom za njom i privučem je sebi.
„Mislim da je dovoljno doživljaja za večeras. Sutra je radni dan.” Govorim joj dok je vodim prema autu.
„Gotovi smo? Idemo doma?” I dalje je tako slatka i zbunjena. Oči joj sjaje, a lice se rumeni. Kladim se da su joj usne još vrele od naših poljubaca. Gori li u dubini za mnom, kao što mene vatra guta dok je gledam?
„Moram te vratiti, zar ne? Ili želiš da idemo nekamo? Ti reci.” Odjednom se malo postidi pa spusti glavu.
„Da, sutra radimo. Bio je ovo divan spoj. Hvala ti.”
„I drugi, ovaj, treći put.”
Čim sjednemo u auto, ona se opet oglasi.
„Kad onda da očekujem treći spoj?” Pogledava na mene nemirno, mogu osjetiti njezinu čežnju.
„Petak opet?” Računam na brzinu jer želim da tu večer bude sa mnom. Nedjelja će mi biti teška, sve vrijeme koje ću provesti s Harper dat će mi snagu da izdržim taj dan u godini.
„Vrijedi. Petak opet. Dobro ti ide. Imaš plus i za ovaj spoj.”
„To je kompliment, dakle. Ponosan sam na sebe.” Pogledam je preko oka i ne mogu ne zamijetiti kako trlja bedra i grize usnu.
Drži me jednaka želja za njom, stoga čim stanemo pred njezinu zgradu, ugasim auto i potom je pogledam.
„Želiš li još nešto, Harper?” Gleda u mene dugo, znam da se bori sama sa sobom jer na licu joj čitam požudu i potrebu.
Ona primi kvaku automobila i krene vani uz ispriku.
„Želim Beckforde, ali bojim se ako krenem, neću moći stati.” Potom joj pogled klizne na moje usne, moj vrat, ruke i potom na međunožje.
Ma vidi ti, male napaljene!
Mogu sebi samo čestitati i onda u petak ostvariti nam oboma snove.
Tako će i biti.
„Laku noć Harper, čujemo se sutra, a vidimo u petak.”
„Laku noć i hvala ti na ovoj večeri.”
Pošalje mi jedan poljubac utisnut na prste i onda krene prema zgradi. Ostanem je gledati sve dok ne uđe unutra i tek onda krenem doma. Moja prazna kuća koja nikome i ničemu ne služi osim kao spremište uspomena.
Dočeka me samo krevet da u njemu prespavam i hrpa ogledala koja me podsjećaju na samoću.
Jer žena koju želim pored sebe, sad spava u drugom krevetu, a u ovaj se zaklela da ući neće.
No ni to nije prepreka. Znajući i svoju i njezinu želju, stvorim plan za petak.
Four seasons.
Beckford
Harper stoji pored mene, pruža mi svoju ruku da je povedem u bar hotela Four seasons.
Petak je i naš je treći spoj. No, ne i zadnji. Drži moju ruku tako čvrsto da sam potpuno u to uvjeren. Ne možemo se prestati smijati ni ona ni ja, a malo je reći da sam očaran njome.
Njezino tijelo grli uska crna haljinica do pola bedara, vrtoglavo visoke štikle, crni lak na noktima i plava duga ravna kosa. Lice joj blista i očigledno je koliko je zadovoljna. A jednako mi je i samom. Nisam se ovako osjećao, bojim se, nikad. Bezbrižno i potpuno zaneseno.
Hodamo jedno pored drugog, njezina ruka u mojoj dok zajedno ulazimo u bar u predvorju.
„Ovo je… wow! Ne izlazim inače na ovakva mjesta.”
„Nakon vrta i vrtuljka, mislim da si zaslužila nešto luksuznije. Izabrao sam ovaj bar radije nego neki zadimljeni klub. Ovdje imamo mir i osamu. Za nas dvoje.” Šapnem joj ovo zadnje na uho, a ona se zacereka. „S tim da je večeras jazz večer pa možemo i otplesati.”
„Oh, naravno, divno plešeš.” Uzvrati mi gledajući me jednako očarana. Znam prepoznati divljenje u njezinom pogledu, iako sam dosad vidio raspon od ljutnje, razočaranja, boli pa sve do opijenosti i oduševljenja.
Ovo je stanje u kojem je želim gledati.
Smjestimo se u udaljeni kut, za mali stol za dvoje, ali privučem njezinu stolicu bliže.
„Nemoj mi bježati.” Dodam dok sjeda do mene, a ona se potom nagne tako da su mi njezine dojke u razini očiju.
„Teško da bi me nešto večeras moglo otjerati. Večeras te želim… vidjeti i u ovom okruženju.”
„Postoji li nešto što posebno želiš vidjeti i doživjeti?” Kažiprstom povučem nježno liniju po njezinoj nadlanici, a ona taj potez poprati pogledom.
„Hm, noć je duga.”
„Vjeruj da ću ti ispuniti što god poželiš od mene.” Bljesne na mene prelijepim očima. Pogled govori više od riječi, uvjeren sam u to pored ove žene.
„Za početak molim te jedan martini.”
„Lijepo.” Kimnem i pogledom potražim konobara, a ruku ostavim na njezinoj. Čim on uzme našu narudžbu, posvetim svoju punu pozornost Harper. Malo se okrenem prema njoj i odmjerim pogledom ne skrivajući požudu. I više od toga.
Potrebu.
Jednaku vidim u njoj, dok me zavodi naočigled. Drži martini u ruci dok kažiprstom miluje rub čaše, nesvjesna kako joj zubi grizu donju usnu.
„O čemu želiš večeras razgovarati?” Upitam je jer sam u stanju odvući je u neki skriveni kutak i poševiti bez suzdržavanja.
Tek malo se lecne i onda popravi kosu.
„Mislim da neće biti potrebno puno razgovarati. Godi mi glazba i tvoje društvo. Teške teme večeras neću na repertoaru. Večeras uživamo u spoju, zar ne?”
„Slažem se, samo što očekuješ od ovog zadnjeg spoja?” Nagnem se tako blizu da mi je nos u njezinoj kosi i škaklja moje lice.
„Hm… očekujem da me ne vratiš doma tako brzo.”
Odmakne se i pogleda me u oči kao da se ustručava izreći svoju želju.
„Onda ću se pobrinuti da ti ispunim želju. Što želiš raditi, Harper? Želim iz tvojih usana čuti.”
„Želim uživati. S tobom. Barem još večeras.”
„Nakon toga ćeš mi reći svoju odluku? Reći ćeš mi možemo li krenuti ispočetka?”
„Hoću, ali večeras želim više.” Zatrepće i raširi svoje lijepe oči, a ruku položi na moju. Njezina haljina se povukla naviše što mi privuče pozornost, tim više jer ona razdvaja noge i onda pojača stisak na mojoj ruci.
„Želiš li me dirati?”
Dovraga, mislio sam da sam ja taj koji će inicirati nešto, ali u njoj buja još veći žar, onaj kojeg se ne bojim da će me opeći, dapače, rado ću po njemu bos gaziti.
Raširenih bedara, navodi moju ruku na svoje međunožje dok joj se oči lagano sklapaju, a usne bivaju vlažne od poteza jezikom. Zaklonjeni smo stolom, no jedan glas razuma me opominje da hodam po rubu, jer ne mogu se dugo kontrolirati. Krv mi vrije, dlanovi mi bride, pucam od želje da se nađem u njoj prstima, jezikom…
„Želim, srce, ali ne ovdje.”
„Želim sad.” Izgovara potiho, glave neznatno naslonjene na moju ruku preko naslona, nesvjesna da u meni budi manijaka.
„Pogledaj me, Harper.” Obujmim dlanom njezin potiljak i natjeram je da se probudi iz ekstaze. Ne znam što je utjecalo na nju, ali mogu biti jebeno sretan jer me želi.
Najzad me pogleda pa privučem njezino lice svojem.
„Ako me želiš, možemo ovaj čas otići gore u sobu i cijelu noć ćemo uživati.” Diše jednako teško kao i ja, no prva se trgne, zgrabi svoju torbicu i ustane. Potom mi pruži ruku i kaže glasa obojenog pohotom.
„Želim.” Spremno prihvatim njezinu ruku i potom je odvedem do recepcije. Kroz deset minuta smo na predzadnjem katu u luksuznoj sobi s ogromnim krevetom. I dalje drži svoju ruku u mojoj bez ijednog znaka kolebanja, dapače, baca svoju torbicu negdje na pod, potom za njom baci i štikle.
Odjednom njezine su ruke na ovratniku moje košulje. Privlači me sebi i počne ljubiti neutaženo i posve halapljivo.
„Harper, srce…” Ne mogu ni progovoriti zbog žestine kojom me osvaja. „Srce, imamo cijelu noć.”
„Molim te Beckforde… ponavljaj moje ime…”
„Harper…” Ispunim joj želju iako nema potrebe da bude nesigurna, mislim samo na nju, danima i noćima. Spustim njezine ruke i odvojim usne od nje, ali naslonim čelo na njezino.
„Želim te kao što nikoga nikad nisam želio. Shvaćaš li to?”
„Shvaćam. I osjećam isto.” Dahne mi u usne i potom se propne na prste te poliže moju usnu.
„Pravi si mali vrag, znaš. Počela si me izluđivati već dolje u javnosti.”
„Mislim da ti godi to. I sad te molim samo jednu stvar. Ne želim nježno. Ne želim polako. Ne želim obzirno.” Sagorijevaju me njezine riječi i pogled pun žudnje. Harper me povuče rukom do kreveta hodajući unatrag, sve vrijeme imajući me na oku.
Pušta moju ruku te položi prste na naramenice svoje crne haljine i u tren oka ona ostaje preda mnom naga, prelijepa i željna, dok joj jedino maleni komadić tkanine skriva međunožje. I ta crna tkanina na njezinoj bijeloj puti čini je slikom iz snova, samo što je ovaj put ona stvarna. Ona je apsolutno sve što želim.
Kako u jednoj osobi nađeš sve što ti je potrebno?
Plave vlasi prekrivaju tek njezina ramena dok me njezine gole i već napete bradavice pozivaju da ih dirnem.
Imam namjeru dirati je cijelu noć i gostiti se njezinom željom.
„Skini se”, promuklo progovara gledajući me ispod trepavica, „ali polako, samo to učini polako, ništa drugo, ne želim da suzdržavaš svoj žar i svoju divlju stranu sa mnom.”
Harper mi gotovo šapće prateći pogledom postojano kako moji prsti otkopčavaju gumbe moje košulje, a potom remen s hlača. Kut usne joj se podigne u smiješak u onom trenu kad moje hlače kliznu niz moje noge da bi potom ostao ispred nje samo u boksericama.
Pogledom me štuje i upija.
„Nadam se da imaš zaštitu”, nasmije se vragolasto, a ja joj kimnem.
„Računao sam na to srce, računam na to svaki put kad sam s tobom.”
„Dovoljno si bio strpljiv, sada dođi i nemoj voditi ljubav sa mnom, poševi me kao da ništa ne želiš na svijetu više od toga, kao da ti život o tome ovisi”, izgovara gotovo prijeteće dok joj se oči zatamnjuju, a glas postaje hrapav.
„Ništa drugo ni ne želim”, kažem joj i onda, u jednom trenu sam na njoj, prikujem je svojim tijelom na krevetu podižući joj ruke iznad glave.
Smije se i dalje dok se pokušava migoljiti ispod mene.
„Samo izazivaš.” Osjećam kako postajem sve tvrđi i bolniji.
„Znam, to mi je i namjera”, vražica mi zagrize usnu i malo zareži. Potom izvuče svoje ruke iz stiska i obujmi me oko vrata. Dahne u moje usne.
„Želim da ti bude nezaboravno, kao nikad do sad.”
Potom me poljubi i natjera me da je posjednem na sebe. Kao priviđenje je, vatrena i spremna, ona koja je zaslužna što sam ja danas živ, što osjećam, dišem i žudim.
Stoga se potrudim ne uskratiti joj sve što traži.
Progovaram njezino ime bez prestanka, ukopan u njoj dok me ljubi po prsima, progovaram ga i dok me pohlepno uvlači u svoja usta i dok svršava oko mene i dok me grebe, ja izgovaram njezino ime čak i dok sam jezikom u njoj.
Želim da zna da mislim jedino na nju.
Sve što mi je u krvi i u mislima je ova žena, sve što mi je u duši i srcu njezino je ime.