Harper
„Kćeri, nervozna si radi putovanja sutra?” Petak je oko osamnaest sati i ja sjedim do mame na kauču, trudeći se čitati pozorno knjigu koju mi je mama darovala, ali uzalud. Ne sjećam se niti jedne rečenice s ove stranice.
„Ne mama, spakirale smo se, nemam se što brinuti.” Odradile smo to prije sat vremena jer smo obje radile jutarnju smjenu. Sutra putujemo u welness resort, odlučila sam nas počastiti koliko god ona pričala da su nam to nepotrebni troškovi.
„Zašto onda svako malo pogledavaš na sat i pobogu, lupaš nogom nervozno?” Ona stavi ruku na moju nogu i tek tada shvatim koliko sam nemirna.
„Imam spoj.” Uzdahnem.
„Ma daj. Kad?”
„Za dva sata?”
„Pa idi se spremaj! Zato si mi nervozna. Je li to pozitivna nervoza? Kako se dečko zove?”
„Prerano je za spremanje, uostalom napisao je da se obučem ležerno, da mogu čak i trenirku, tako da nemam pojma gdje me vodi. A zove se Beckford i nije dečko. Muškarac je. Stariji dosta od mene.”
„Koliko je to dosta? Nije valjda moje godište?” Mama se počne smijati, ali ipak joj nije svejedno. Uzvratim joj da je umirim.
„Nije mama, zaboga. Nema pedeset godina, nema niti četrdeset. Ima trideset i sedam.”
Mama nadigne obrve i promrmlja.
„Najbolje godine.”
„Molim?” Čujem je dobro, ali ona okreće glavu prema TV-u.
„Rekoh, nije prestar. Taman.” Ponovno me pogleda, a osmijeh joj lebdi na licu.
„Dobro, neću pitati za koga je taman”, bocnem je nazad, a ona me štipne za ruku.
„Harper, bezobraznice jedna.” Potom se pogledamo i počnemo smijati na sav glas, da nas netko vidi, rekao bi da smo poludjele.
„Hajde da vidim što ćeš obući, nemoj ipak trenirku. Uske tajice i neku lijepu tuniku, to je ležerno, a opet izazovno. Uzmi onu lijepu sivu što je u njoj golo rame i dolje…”
„Mama pa ti kao da navijaš da dam poticaj čovjeku!”
Ona me pogura u sobu i nastavi pričati.
„Nego što, nemaš što gubiti vrijeme. Ako ti se sviđa i ti njemu, gdje je problem?” Uđemo u moju sobu, a mama otvori moj ormar i vadi ono u čemu me zamislila. Gledam u nju i razmišljam o njezinom pitanju.
„Problem je što on voli svoju ženu.” Mama me pogleda blijedo, a tunika joj padne na pod od šoka.
„Oženjen? O Moj Bože…”
„Neee! Ne mama, Isuse. Umrla mu je žena prije dvije godine.” Objasnim joj.
„Dobro, i? Naravno da voli svoju ženu, Harper. Voljet će je uvijek. Ali to ne znači da ne može voljeti nekoga poslije nje. Neće je prestati voljeti jer je nema. Ali nastavit će živjeti, mlad je čovjek. Zašto si ne bi dao šansu za novu vezu?” Mama toliko toga sad kaže, da se mogu samo složiti s njom i kimnuti.
„Razumijem.” Bilo bi previše da joj ispričam sve što se dogodilo, ne želim da to zna. Srećom, prebaci temu i uzme češljati moju plavu kosu te mi napravi savršenu, posebnu pletenicu. Potom obučem baš ono što mi je ona predložila i moram priznati da se osjećam u isti mah i udobno i zamamno. I sat vremena prije spoja sam spremna, ali malo opuštenija, a mama si da zadatak da me okupira nekim svojim pričama.
Nešto prije osam sati moj se mobitel oglasi. Javim se brzo, a Beckfordov glas odzvoni u slušalici.
„Dolje te čekam, malo sam uranio.”
„Oh, spremna sam ja već! Silazim!” Spremno odgovorim i brzo pokupim torbicu, ubacim mobitel, pokušam nanijeti na brzinu sloj sjajila, dok iza leđa čujem kako se mama smije.
„Zabavi se.”
„Mamaaaaa…” Neugodno mi je totalno, a njoj je prilika da me zeza. Sjurim niz stepenice jer nemam živaca čekati lift, umjesto da kao dama sačekam i polako se spustim kao da mi je svejedno, neka čeka kad je požurio doći.
No ne mogu, hodam ubrzano preko ceste kad ugledam njegov crni auto. Ovaj put ga iznenadim kad otvorim vrata. Mobitel koji je držao u ruci brzo spusti u jedan pretinac.
„Oh, već si tu.” Širokim osmijehom me pozdravi.
„Pa i ti si uranio, dakle… oboje smo jednako… nestrpljivi.” Odlučim igrati na iskrenost. Dobro je mama rekla, čemu gubiti vrijeme? Ako ne štima, da što prije saznam i uštedim nam oboma na… svemu.
„Priznajem, jesam.” Pogled mu se zadrži na mom golom ramenu potom na bedrima u utegnutim tajicama, da bi se zatim zadovoljno oglasio.
„Predivno izgledaš. Ti to uspijevaš u svakom izdanju.”
„Hvala ti, kao i ti.” Ne mogu ne zamijetiti kako je seksi u trapericama i običnoj crnoj majici. Jedan pramen kose mu nestašno pada na čelo i poziva me da ga maknem, da ga dirnem.
„Idemo?” Osvijestim se i pogledam ispred sebe kad on pokrene auto.
„Naravno. Baš me zanima gdje me vodiš.” Beckford se samo nasmije i doda gas.
Pola sata kasnije ja sam u šoku. Stojim nasred jebenog botaničkog vrta u zatvorenom stakleniku, u kojem svijetle prigušene male lampice, a ispred nas se nalaze deblja deka, par jastuka i sve je uređeno kao da imamo piknik.
„Čovječe…” Otme mi se uzdah oduševljenja, dok Beckford stoji iza mojih leđa. Naravno da sam se zapitala koji vrag radimo u botaničkom vrtu u ova doba kad nema nikoga, ali dovde me doveo držeći ruke preko mojih očiju.
„Dopada ti se?”
„To je preblaga riječ. Izgleda tako bajkovito.”
„Ti to zaslužuješ.” On mi šapne, a ja se okrenem prema njemu.
„Ne zaslužujem, jer bila sam grozna prema tebi u mnogim prilikama. Netko drugi bi me davno poslao k vragu i odustao.”
„Ja sam ozbiljan, Harper. Ne odustajem.”
„Dobro, imaš tri spoja, a za prvi već dobivaš bodove.”
On položi svoje ruke na moja ramena te na onom mjestu gdje je moja koža ogoljena, neznatnim pomacima prstiju stane me masirati. Znam da je rekao da neće ništa pokušavati, ali dok mi je ovako blizu, napeta sam i u potrebi.
Dovraga, privlači me kao nitko nikada iako možda nismo dobri jedno za drugo.
„Nadam se da si gladna, jer sam svega donio. Što se tiče hrane, izbor ti je ogroman.” Kaže aludirajući ovom izjavom na neki drugi izbor. Pogledam ga preko oka, a on se smije.
Kužimo se jako dobro, stoga mi je potpuna uživancija dok u tišini sjedamo jedno pored drugog na pod, a oko nas su niska zelena stabalca i nešto dalje malo jezerce s lopočima, iznad nas viseće biljke, dok nam mjesečina dariva malo svojeg čara kroz staklenu kupolu. Osjećam se kao da sam u nekom fantastičnom filmu i samo čekam da se dogodi neko čudo.
„Prekrasno je. Ne želim znati koliko i kome si platio da nas tu puste.” Ogledam se još oko sebe, a kad bacim pogled na Beckforda, uočim kako me analizira.
„Harper, jesi li dosad voljela?” Iznenadi me ovim pitanjem pa odgovorim nakon kraćeg razmišljanja.
„Mislila sam da jesam, ali… čini mi se da nisam.”
Malo razmišlja o mojim riječima pa nakrivi glavu, ne skidajući pogled s mene.
„Misliš li da je moguće voljeti više puta u životu?” Zastane mi dah u grlu jer nisam mislila da ćemo voditi ovakve teme.
„Nemam odgovor na to pitanje. Stavljaš me u razmišljanje. Zašto me to pitaš?”
„Zato što i ja o tome mislim. I mislim da za svakog od nas ne postoji samo jedna prava osoba.”
„Vjerujem da postoje srodne duše.”
Beckfordu se usna trzne u osmijeh.
„Imaš li cijeli život samo jednu najbolju prijateljicu?”
„Ne, zaboga. Imala sam jednu u vrtiću, drugu u osnovnoj školi, dvije u srednjoj, sad imam tri najbolje prijateljice.”
„Jesu li one tvoje srodne duše?”
„Pa, jesu.”
„Voliš li ih sve na isti način?” Pokušavam shvatiti kamo me navode njegova pitanja.
„Ne. Imamo različite razine prisnosti i svaku volim na svoj način.”
„Da se jedna odseli daleko, prestaje li ona biti tvoja srodna duša?”
Namrgodim se na ovo jer mi to stvara neugodu.
„Ne, jer i dalje imamo sve što nas povezuje, doživljaje, sjećanja, uspomene.” Beckford se ovaj put šire nasmije.
„Ali zamisli da ode u Europu, da se ne čujete mjesecima. Ima li u tvom životu mjesta za novu prijateljicu?” Progutam knedlu jer razumijem što mi želi reći pa posegnem za čašom mineralne koju mi je već pripremio.
„Želiš mi ovime reći da u tvom životu postoji slobodno mjesto za neku ženu? Sad kad tvoje nema?” Pogled mu odjednom postaje mračniji, ali požudniji. Iskapim vodu do kraja jer osjećam kako mi se usta suše.
„Ne za neku ženu. Za tebe, Harper. Jer to što imam s Emmom su sjećanja i voljet ću je uvijek, ali spreman sam za novu ženu, novi život i stvaranje novih uspomena.”
Naježim se cijela iako je toplo, jer mi svaka njegova riječ stvara trnce po tijelu.
K vragu, zna reći ono što želim čuti!
„Ne ide nikome na ruku što ta žena neopisivo sliči na tvoju ženu.” Približi mi se malo i potom zubima uhvati svoju donju usnu.
„Vjeruješ li mi da sa svakim danom sve manje sličnosti vidim? Tvoje trepavice su tako duge i uvojite, tvoje obrve tanje i svjetlije, tvoja koža mekša i bljeđa, tvoje ruke jače, tvoj osmijeh vedriji, tvoje usne punije. Ti nisi kopija, Harper. Ti si posebna, unikat.” Oči mi se pomalo zaklapaju dok žmirim na njegove usne očekujući da me poljubi, a sve što on napravi jest da ruku položi na moju kosu i prijeđe duž moje pletenice.
„I tvoja kosa, plava i zlatna, ali ono najdraže u tebi su tvoja snaga i vatra. Želim da gorimo zajedno, da ludimo zajedno, da budemo zajedno to što jesmo.”
Gotova sam, da me sad položi ispod sebe, dala bih mu da me poševi na podu jebenog botaničkog vrta!
„Jesi li sad gladna?” Odjednom se oglasi, a ja otvorim oči kao iz transa. Beckford se smiješka lukavo, jer evidentno je da zna kako utječe na mene. Tako me i pridobio, riječima zaveo.
„Tvoje godine dale su ti iskustvo da znaš reći ono što žena želi čuti.” Uzvratim mu pomalo osorno dok biram što staviti na svoj tanjur.
„Sve što ti govorim ja i mislim, ne radim to samo zato što bi moglo upaliti. Vjeruj mi srce, ja jako dobro znam što bi kod tebe upalilo, a to nisu samo moje riječi.”
„Prestani. Rekao si da ćeš biti dobar.”
„Pa dobar sam, nisam te ni dirnuo. Osim po kosi.”
Pogledam ga prijekorno, a on zagrize hranu i nasmiješi se.
„No, pričaj ti o sebi. Pričaj mi o… Emmi.” Zalogaj mu zastane u grlu i osmijeh izblijedi malo.
„Želiš li doista prvi spoj provesti pričajući o njoj?”
„Začudo, da. Želim znati. Pošto oboje volimo postavljati rokove, imaš deset minuta da mi o njoj i vama ispričaš ono što želiš.”
„Deset minuta?”
„Da.”
„U redu. Bit će dovoljno za ono što moraš znati.” Potom obriše svoje usne i otpije gutljaj vode. Pogleda me i počne govoriti.
„Bili smo u braku pet godina. Naše obitelji se poznaju oduvijek, ali među nama je prije postojalo samo prijateljstvo. Krenuli smo u vezu i potom se oženili. Emma je bila… boležljiva, slabog imuniteta. Ostala je trudna, ali nažalost izgubila je bebu.”
Osjetim kako mu glas postaje tiši, a mene oko srce nešto zapeče. On nastavi pričati.
„Od tada je postala drukčija, povukla se, bila je tiha i bezvoljna. No niti jedan psihijatar nije ustvrdio ikakvu psihičku dijagnozu, da bi joj dijagnosticirali metastaze na mozgu. Umirala je, dali su joj pet mjeseci, a ona je poživjela dvanaest, sve dok nije nastradala.”
„Žao mi je.” Oglasim se iskreno iz srca jer me bol na njegovom licu kida.
„Meni je žao jer joj nisam mogao pomoći. Zvao sam najbolje stručnjake, plaćao terapije, tražio mišljenja, nisam se predavao. Pokušavao je nasmijati, ali nisam uspio. Nisam joj mogao pomoći.”
„Takav je život.”
„Nije pravedan, zar ne? Život nas povrijedi, ali nas onda i nagradi.” Beckford posegne za mojom rukom i prekrije je svojim dlanom.
„Znam princip života i smrti, ali ipak nisam je uspio zaštititi, a ona je bila moja svrha, ja sam bio njezin zaštitnik.”
„Beckforde…” Izustim nježno jer vidim koliko mu je teško govoriti to naglas.
„Koja je tvoja svrha u životu, Harper?”
„Hm…”, zavrtim glavom, „ne znam. Nisam tražila svrhu svog života još.” Iskreno odgovorim, a on me natjera da ga pogledam u oči i tada prozbori.
„Svrhu nekad ne tražiš. Ona te sama nađe.”