Piše: Stjepo Martinović
„Saša, Saša… ponekad ne možemo protiv onoga što, u nedostatku prikladnije riječi, nazivamo sudbinom. Kako sam mogao znati da negdje dreždiš u iščekivanju griza?“ nisam gluplje mogao izraziti snebivanje što prekrasnu mladu ženu nalazim – na „mojoj“ ribolovnoj pošti kojoj sam se zaputio sažvakan, pa ispljunut teškoćama u poslu kojima kao da nije bilo kraja. „A vidiš, meni je ribolov psihoterapija već godinama. Pa i više od toga, hodočašćenje prirodi, prožimanje s elementarnom njom, povratak u djetinjstvo na davnoj obali čudesna korčulanskog zaljeva u kojem sam lovio prve kanjce i pirke, špariće i škarpoće, knezove, lumbrake. Nije me psihijatar morao uputiti u terapijske vrijednosti ribolova ni kad je trebao, jer sam sâm znao što mi znači, kao i razgovori s ljudima koje svih godina susrećem uz more i na njemu… a ti si prva žena koju sam iz zaborava vratio brankarelom.“
Sam vrag zna što bih još nadrobio dobrano ošamućen sinergijskim učinkom dugih ura na stijeni, niskoga tlaka, kišice, bućkuriša koji nam se prelijevao u vene u zavidnim količinama, erotičnosti njezinih pokreta u preveliku ribolovačkom kombinezonu… što priziva rafiniran (ali) blud.
„E, jebi ga še enkrat!“ izgovorila su njezina djevojčičasta usta – nekoliko sati kasnije, pošto smo se dovukli do moga stančića, počastili večerom od zajedničkog ulova. Istodobno mi je nokte lijeve ruke, što je dotada nježno plazila mojom podlakticom, zarila u kožu kao da mi hoće venu iščupati. „Darjane Vidakoviću, nisi kandidat za ćaću mom Albertu… ali, neka balavac pričeka onoga koji bude. Mene bogme jesi raskravio. Rasturaljka si, ta tvoja južnjačka sjeta destiliran je otrov za moj senzibilitet… plivam u ozračju što ga stvaraš osobnošću ludo produhovljenog luzera kao u rujanskomu moru. Tako si prâvi da bih se zaljubiti mogla… a ti meni trkeljaš o nekakvima što padaju s neba dok ja namačem ješku u Dumbokoj.“
„Da se nisi usudila!“ opomenuo sam je bez imalo šale, jer sam se zgrozio nad pomišlju da se dogodi pretjerano granatiranje, emocionalna bura između mene i žene koja bi mogla biti sklona neugodnim scenama, nastojala ugroziti moju teško stečenu slobodu – i čijega bih vanbračnog sina kad-tad morao vidjeti, što mi nije bilo ni na kraj uma, a kamoli da ga prihvatim kao nekakav Ersatzvater, nakon što je tko zna koliko njih palo na (njegovu, njezinu ili narečene punice?) ispitu.
„Kurac bi ti mene spriječio da mi se hoće, da u meni ima potrebe za pravom ljubavlju… više“, dodala je zdvojno minutu kasnije i još mi jednom sadistički zarila nokte u kožu, ovoga puta vrâta, zatvorivši mi naoko nježnim, ma zvjerski snažnim prstićima, ogrlicu od Adamove jabučice do šije poput prstena od čeličnih šiljaka na opasnim psima. „Poljubit ću te, ne otimaj se. Samo jednom, da upoznam ono što mi nije bilo suđeno.“
„Je li ti to pametno?“ pokušao sam se obraniti jeftinom dosjetkom; nije upalila, naravno.
„Najpametnije, kad mi je sada samo gledati za vlakom što se gubi v daljave“, šapnula je, zaobišla stol, sjela mi u krilo i zagrlila me kao utopljenik koji u očaju opkoračuje deblo topole izvaljeno nabujalim vodama podalpske rijeke.
Poljubili smo se… i ljubili kao da smo cijeli vijek potratili u potrazi jedno za drugim, njeni su oštri nokti po mojim su leđima iscrtavali sumanutu grafiku krvavih ogrebotina, nisam odolio: ponovio sam – ne baš nježnim dodirima – davno zaboravljena poglavlja anatomske pretrage… bradavice joj bjehu nabubrile kao srpanjske kupine, ruža se vlažila vapeći za njim; osjetila ga je, nasadila se klitorisom, pa se sagnula da ga uzme ustima i poždere, ali sam je obuzdao.
„Ni ljubljenje nam nije pametno, nešto više bilo bi izrazito glupo.“
„Tako ti? Ne i ja,“ odgovorila je hrapavim šapatom iz dubine grla. „Darjane Vidakoviću, priznaj: u potrazi si za valjanom, komplementarnom ženom… a mene nećeš jebati samo zbog jebenoga ničijeg sina.“
„Saša… nemoj. Nisam u potrazi, neću se braniti ako naiđe, ali… zašto nije dosad?“
„Vrag bi ga znao… zašto nije i hoće li, neka iz mašte ili obična, stvarna“, ustala je, strgnula gaćice – poblesavio sam vidjevši haltere na mramornoj koži njezinih bedara, a ostalo do potpuna gubitka prisebnosti obavili su umor, vino, južina; zadigla je haljinu i nadjenula se na nj drhtajima zdjelicom kao vezilja kad uvodi konac u probušen biser, nabijala se i vraćala glavić na klitoris, da bi ga najzad progutala žestinom izgladnjele lasice pa se nasmijala iz dubine grudi, počela uvijati kao jegulja u vrši, gristi me. Stenjala je i vrištala iz dubine grudi kao da umire, isisala mi sjeme do posljednje kapi.
Malaksala, napola usnula na mom ramenu, mrmljala je nešto nesuvislo – nisam razumio ni riječi, ali jesam prepoznao ritam praiskonskog zaziva: bila je to molitva da za eruptivnim doživljajem koji joj se zbio ne uslijedi kazna ni razočaranje. U tim sam trenucima bio spreman pljunuti na sebe, bijesan što sam oportunistički podlegao tako forsiranoj prigodi, umjesto da sam se odupro nagonu razbuđenom bez traga iskrene emocije. Ali, jeka promišljanja pokrenutih onim što se zbilo (ona je i dalje buncala, grizući me i grebući, premda ne početnom žestinom), kristalizirala mi se u zaguljen zaključak: zar nismo svi mi, nesretna ljudska bića, bespomoćni pijuni na ploči usrane sudbe koja se igra nama kako se njoj hoće – pa zašto bi Sašino pravo da se natakne na moj kurac bilo manje od imaginarnih posjedničkih ovlasti bilo koje druge žene… nad istim njim?
„Moram ih nazvati, odvikla sam mater i balonju od večernjih izlazaka“, najednom se prenula, izašla na balkon i zatvorila vrata za sobom; latio sam se raspremanja stola, a da sam i prisluškivao, ne bih bio ništa čuo – samo sam, po njezinoj sjeni što se usplesala zidom, vidio da ljutito maše slobodnom rukom, nervozno šeće skučenim prostorom između kutijā, stolacā, ribolovne opreme.
„Pas mater! Prvo staroj budali moram slagati da sam u kinu, zatim balavcu objasniti da postoje i filmovi samo za mamu, onda opet prepričati karampani što sam gledala… tko zna kad i gdje. Ubijaju me na rate, raspadam se kao gipsani golub na kiši, a na poslu sranje samo takvo… i tako iz dana u dan. Spasi me, Darjane Vidakoviću! Ne moraš me jebati ako ti se neće svaki put kad se meni hoće, luđački sam se izvještila u samozadovoljavanju, samo mi budi rame za plakanje“, umanjena verzija Venere s Milosa iznebuha se preobrazila u običnu domaću Doričićku satrtu nedaćama o kojima nema s kim ljudski ni popričati.
„To mogu, uvijek. Ali, molim te da me ne napadaš, jer ti očito nisam u stanju odoljeti. Budeš li mi pomogla pružiti nadljudski otpor tvojim dražima, pomoći mi suzbiti emocije… možeš mi pokucati na vrata u svako doba – jasno, osim ako neka potencijalna ne utrči na teren. Nešto sumnjam da bi imala razumijevanja za tako perverzan pakt: vjeruju li žene u žensko-muško prijateljstvo? Meni se čini manje nego muškarci“, nije li inteligencija izbijanje optimuma iz naprasno promijenjene situacije?
„Vjeruju li? A vjeruješ li ti u ta… dvospolna prijateljstva, izvan rodbinskih?“ ne vidjeh dotada tople oči boje divljeg kestena koje mogu pogledati s više ledena nepovjerenja.
„Pa… da. Ustvari, svakako. Moji najbolji prijatelji, suradnici dok sam radio u vojnomu građevinskom, a i otkad sam prešao u poduzetnike… uvijek su bile žene.“
„Jesi li ih pojeb’o… sve?“
„Samo jednu… i to ne bih bio da se nismo skupa napili. U pravilu, odnose na poslu ne zagađujem ljubavnim, a ni obrnuto.“
„Onda je tu netko bio jebeno lud! Čovječe, punokrvna žena može prihvatiti za pravog prijatelja samo muškarca kôga je pojebala, ili on nju. Iznimno pedera, ali zar je peder muško? Bez tog iskustva, ostaje među njima seksualna napetost koja je otrov za iskrenost, a jebeš ti prijateljstvo s kartom u rukavu“, Aleksandra Doričić vehementno je iskrcala životne mudrosti o kojima ni razmišljao nisam. „Dakle, stari moj, bit ćemo prijatelji do groba, a možda i kasnije. Dogovorit ćemo se. A ti, ako želiš zadržati te tvoje samo-prijateljice (nježnim je prstićima ispisala navodnike neobično usporedive s tragovima njezinih nokata po mojoj koži), hitno ih pojebi. Jer, znaš… pička truli brzo kao i plava riba, zato slično i vonjaju!“
„Prostačiš kao kočijaš: nisam vidio ljepša usta iz kojih izlaze grđe rječetine“, odgurao sam loptu na susjedni travnjak i pretvorio je u jaje za ragbi. „Mogao sam ostarjeti u ovom gradu, a ne sresti Primorku koja tako gnoji.“
„To samo znači da se nisi pário s fetivima, kako kažu tvoji u Dalmaciji. Prave Riječanke, pa i žene starih korijena od Liburnije do Vinodola, kurvine su kćeri kakvih je malo – katoličke licemjerke u hard core izdanju. Za javnost: rezervirane, skromne i povučene, pobožne i vjerne, nadasve radišne… a čim zagrebeš, pokvarene i dvolične, agresivne, samo se ne zna vole li više kurac ili novac. Hajde, prelistaj album pojebanih u zadnjih deset godina; ime li ijedne prave Primorke među njima?“ krenulo njoj.
„Ne računam li večerašnju epizodu i jednu što mi se omakla, zaista nema! I sâm sam se pitao zašto“, also, ta me je snimila!
„Zato što mirišeš skupocjenom muškom kozmetikom, ne smrdiš lovom!“
„A ja mislio stoga što sam s juga.“
„Boli njih pička odakle je tko, samo da su mu džepovi puniji od jaja. Čovik lipi moj, vidi koliko ih se poudalo za obrezane Bosančerose, bezmude Slovence, pa ličke i goranske Srbe, Šipce… koji su ih doslovce kupili, impresionirali novcem! Eto, zar se i ja nisam bila navukla na onog Skupnjaka zbog komparativnih prednosti na tekućem računu, premda sa štajerskim seljačinama nikad nisi načistu jesu li denaturirani Međimurci ili jodleri, Švabe ili Cigani, grkokatolici ili ne znam koji kurac… u svakom slučaju škrtiji su nego Škoti.“
„Ženska glavo, gdje si se krila tolike godine?! Živim u ovom gradu, krećem se ovim krajem više godina nego što sam ih proveo na Korčuli, u Splitu, Zagrebu… u vrijeme studija, a od tebe doznajem ono što mi nije rekao nitko prije,“ Aleksandra Doričić odista je bila moj (njezinim rječnikom) nenadjebiv instruktor, turbovodič bespućima mentaliteta lokalne i regionalne ženske populacije , koju sam pretendirao da poznajem u dušu, iako mi je rijetko koja pripadnica iste izložila i psihu, a kamoli neke konkretnije organe.
Uz praskozornu sonatu raspjevanih beštijica po okolnim vrtovima, dovršili smo našu burlesknu seansu podijelivši butelju zvanu konac djelo krasi, izljubili se prijateljski kao da se nikad nećemo rastati ni više vidjeti, kad je vapor trúbī i cime molávā razmijenili brojeve mobitela, zlu ne trebalo! Čim su se pozicijska svjetla njezina taksija izgubila iza ugla (tutnuo sam sanjivu, podbuhlu i neobrijanu vozaču pedesetaču, trebalo mu je ostati i za Pitralon), neopran sam se strovalio u postelju (ako Aleksandra može krcata u studio, mogu i ja ispražnjen, mada s njezinim sokovima posvuda, na spavanje). Nisam poslao uobičajeni e-mail tajnici, nego zaspao ne razbijajući glavu argumentima ni tlapnjama zagovornika Zemlje kao kugle ili ravne ploče, kreacionista i evolucionista… ničim.
U podne me probudio Aleksandrin SMS: Kako mi je čarobno curilo niz noge! Jesi me napunio, barabo – i neka! Osjećajući tvoju spermu kako mi se slijeva i vlaži jastuk na radnom stolcu, pomislila sam da će ona koja sljedeća na nj sjedne zanijeti – a da neće nikad saznati s kim.