Piše: Ikacpps
Ništa se ne mijenja. Tu sam gdje sam bila i proteklih godina. Na istom mjestu, a drugi se kreću. Ostala sam zaglavljena, svojevoljno, zagledana u horizont.
I dok uporne kišne kapi lupkaju po prozorskom staklu moje su misli kaotične.
Smeta mi, ne, ne smeta mi nego me iritira Milanova ruka kojom me drži prikovanu za krevet. Izludjuje me njegov dah koji me je ranijih godina grijao. Smeta mi i zadah viskija i cigareta bez kojih ne prođe ni jedan naš izlazak ili slavlje.
Smeta mi što je uopće tu, što je sekundu prije nego se komirao promrmljao kako me voli.
K vragu, sve mi smeta!
Mrzim samu sebe, a opet i volim!
I ponovo mi se u misli nezvano prikrada njegov lik. Opet je tako živ, tako svjež. Realan i opipljiv. U nosnicama još osjećam miris, na tijelu svaki dodir, poput besramnice prizivam i sjećanje na njegove usne, to divno tijelo koje me je poklopilo, te ruke koje su me…
Bila sam tako ljuta na Milana. Ponovo je bilo važnijih stvari od onih koje su važne. Molila sam ga da krene sa mnom, da odvedemo dijete na turnir, da mi pravi društvo dok je čekam. Da odemo negdje na ranu večeru, možda prošetamo pored rijeke ili samo jednostavno sjednemo na terasu nekog kafića i uživamo u kavi.
Ne, on je imao neodgodiv posao uvlačenja u guzicu šefu nakon radnog vremena. U svoje slobodno vrijeme.
Revoltirana, doduše sa ogromnim smiješkom na usnama da dijete ne primijeti nezadovoljstvo, zgrabila sam ključeve automobila i onako kako sam se vrtjela po kući krenula ispratiti dijete na turnir. Znala sam da svojim izgledom i ponašanjem sigurno odudaram od većine roditelja te ipak talentirane dječice, ali moj je bijes bio taj koji me je izvozao do posljednje granice trpeljivosti.
Pred samim ulazom u dvoranu poljubila sam njenu dugačku kosu i čvrsto je namotala u punđu i potapšala je po ramenima. Željela sam joj brzu i uvjerljivu pobjedu ovog puta, bez sudskih naklapanja, bez protekcija.
Pitanje se javilo: gdje ubiti sljedeća tri sata?
Nadomak dvorane je caffe restoran, poznajem mu vlasnike pa odlučim otići tamo na večeru i piće kojim ću isprati užasan okus koji nosim u ustima. Okus da smo mu ponovno bile zadnja rupa na svirali. Nebitne u životu.
– Mislim da nemamo slobodan stol, Doli. Čini mi se… Možda…
– Nije nikakav problem, popiti ću kavu i piće ili dva. Ne brini – rekoh, te položim dlan preko šake dugogodišnjeg poznanika i odem u dio koji je više kafić.
Moja kava je već širila opojan miris, a kockice leda u čaši vode su se topile. Zato je viski koji sam naručila bio čist, bez leda i sode, samo okus žestice koju ne volim nešto osobito, ali mi je trebala.
– Sve je zauzeto, mogu li sjesti za vaš stol… – čujem, onako s pola mozga.
Podignem glavu i vidim muškarca kao sa Men’s health naslovnice, poznatih plavičastih očiju i smeđkaste kose blago podignute u vidu ježa, preplanulog tena, u bodi majici i uskim trapericama.
Usne su mi se izvile u neki podrugljivi polusmiješak. Prepoznala sam ga. O, i te kako jesam…
Nekada davno, dok sam još bila blesavi djevojčurak u jeans suknjici i s japankama na nogama, znala sam projuriti pored njega, samo da se ne bismo susreli na hodnicima škole. Nije mi odgovarao. Kasnije, sretali smo se sve češće, na drugim mjestima, u nekim drugim krugovima, ali nikada za istim stolom.
Dok sam i dalje bila blesavi djevojčurak sa sisicama tek većim od ženske šake, njegove pratilje su svoje sise jedva zadržavale na mjestu…
I danas, toliko godina kasnije, sjedim za stolom kafića, držim poluispijeni viski u ruci i izgledam, a možda se i ponašam, kao blesavi djevojčurak.
– Izvolite, samo znajte da nisam dobro društvo – odgovorim mu uz dozu izazivanja da me pogleda u oči prije nego sjedne preko puta mene.
Ja njega znam, a pitanje je zna li on mene.
Poznat u mnogim krugovima, zasigurno se za njega moralo čuti. Ja sam čula, eto… Nikada mi nije odgovarala ta neka energija koju je širio oko sebe. Bio je nekako… Nametljiv? Napadan? U svakom slučaju nebitan, bar meni.
– Ljepotica poput vas sigurno je bolje društvo od mnogih drugih – rekao je, spustio desnom rukom piće na moj stol i zlatna burma sjevnula je na prstu poput munje.
Možda mu je stvarno bilo toliko dosadno da me je nazvao ljepoticom, mada nije da nisam.
Ljeto je u punom jeku, moj ten odavno je poprimio tamnu nijansu, kosa mi je posvijetlila od sunca, a modre oči došle su do izražaja. Grudi su mi porasle od vremena kada sam za grudima čeznula, ali se jedna stvar svakako nije promijenila. Moja ljubav prema jeansu je i tog popodneva pobijedila, te sam na sebi imala ultrakratke jeans hlačice čiji me je rub svako malo milovao preko skoro nepostojećih tangica.
– Kompliment vam je labav, ali već sam vam dopustila da sjednete, zar ne?
Sjenka nečeg nepoznatog je prekrila njegov pogled, koji je iz nebesko plavog prešao u modri, nemirni, kao da najavljuje buru. Zaigrano sam vrtjela čašu viskija među prstima znajući da mi je izazivanje najjači adut.
Nisam balavila nad njim tada, neću sigurno ni sada.
Naslonila sam se na laktove i moje grudi su kroz dekolte došle do izražaja. Uzela sam čašu vode i lagano je pila puštajući da koja kap vode sklizne s brade, preko vrata do udoline dva brijega u mojoj majici. Neznatno se trznuo uzimajući moju umjesto svoje kave i prinosio je punim usnama za koje se mogu zakleti da ih obilno tretira nekim skupim pomagalima.
Ni jedan muškarac ne može imati tako pune, meke i baršunaste usne. Krenula sam vlažiti od bestidnih misli. Zlatna burma na njegovom prstu i spiralni prsten na mom nisu me zadržali da ne poželim izuti japanku i svojim stopalima krenuti uz njegovu nogavicu ka međunožju, čisto da provjerim gradske priče.
Govorilo se o njemu kao o nekom božanskom biću poslanom da ženu zavede, pokaže joj najžešće zadovoljstvo, postavi osnovu za usporedbu sa svakim sljedećim, a zatim se ujutro poput duha izgubi.
Govorilo se o njemu da jednim dodirom izludi, da poljupcem dozove nirvanu.
Govorilo se…
– Ova kava je gorka!
– Ova kava je moja, frajerčino. Pijem gorku – kažem, otmem mu šalicu iz ruku i prinesem svojim usnama. Polako oližem rub šalice tamo gdje su sekundu ranije bile njegove usne, coknem jezikom i ne prestajem ga promatrati.
Meškolji se preda mnom, pije nervozno vodu i mislim da blagoslovi onog tko mi je poslao poruku.
Osmijeh mi je postao širi. Zube sam zabila u donju usnu da prigušim kikot, jer moja najbolja prijateljica nema dlake na jeziku. Niti važe niti razmišlja, već što na umu to na drumu.
“Ako ćeš jebati, jebi!” pisalo je jasno, što je moglo značiti samo da me je vidjela.
– Slušaj… Ti šutiš, ja šutim… Ovo mjesto ni malo ne doprinosi opuštenoj, prijateljskoj atmosferi…
– Mi nismo prijatelji – prekinem ga naglo – Mi smo samo ljudi koji dijele posljednji stol u kafiću.
Zatrepćem očima da naglasim poentu, ali apsolutno promašim temu. Gospodin je već uzeo račun za popijena pića i pržeći me pogledom pružio ruku.
Biti ili ne biti? O Šekspire, zašto si Šekspire….
Nisam htjela dugo razmišljati, jednostavno sam mu pružila ruku i skoro poskočila sa jako udobne stolice. Moje duge noge, otkrivene u minijaturnom šorcu, osunčane, a opet ne tako vitke, zacaklile su mu pogled. Staklastih očiju skenirao je moju kompletnu pojavu sve dok se nije napokon smislio i poveo me van.
Ostala su još dva sata do kraja turnira, a ja sam rame uz rame sa poznatim gradskim kaubojem.
Izvukla sam lagano ključeve automobila, ali me je zgrabio za ruku i vratio ključeve u torbicu pa svoje usne zalijepio za moje.
– Morao sam probati…
– Šta to? – upitam praveći se naivna, ne govoreći da sam se pitala kakve li su teksture te usne.
– Ono što si grickala da prikriješ smijeh. Idemo…
– Kamo?
– Nekamo gdje je atmosfera puno ugodnija.
Ni pet minuta kasnije već smo divljački skidali odjeću u uskom hodniku jednosobnog stana nadomak sportske dvorane. Ispitivao je što usnama što prstima sve pregibe, udoline i obline mog tijela, tražeći koje je to moje meko mjesto zbog kojeg bih podivljala i dopustila mu da zadre u moje najdublje tajne. Obožavao me je dahom. Vrelim, vlažnim i nježnim poljupcima milovao me je do posljednjeg neispitanog milimetra.
– O, bože, kako te nisam ranije sreo… – šaputao mi je na uho dok je u šaci držao moju dojku štipkajući polako nabreklu bradavicu.
Nisam mogla misliti, nisam htjela razmišljati nego sam se prepustila apsolutnom trenutku kada je nebitno i tko sam i što sam i zašto sam. Bilo je bitno samo osjećati, doživjeti, kasnije se sjećati.
Njegov sve krući ud našao je počasno mjesto na mome dlanu, a vidjevši koliko je uživao u dodiru, malo mi je trebalo da se ohrabrim i uzvratim mu poštovanje koje sam i sama dobila.
Ležeći na ledjima, pratio je svaki moj pokret od momenta kada sam svoju odjeću pobacala oko nas do trenutka kada sam se našla medju njegovim nogama, dodjeljujući mu sićišne poljupce po trbuhu.
– Nemoj, želim te osjetiti – cvilio je kroz zube ne dopuštajući mi da zasisam njegovu muškost koja me je dozivala kao lizalica. Oglušila sam se o njegovu želju i dublje ga uvukla u svoja usta što mi se ubrzo i višestruko vratilo.
Drsko se pridigao skoro me zbacivši sa sebe i smjestio upravo tamo gdje je želio. Na leđa pod njim. Svojim me je snažnim tijelom poklopio, opkolio, zadržao na jednom mjestu sve dok je lagano, mučki, sporo i senzualno prodirao, kao da se trudi da cijelog sebe utisne u moje pore, u moje postojanje.
Držao me je prikovanu, a opet slobodnu da odlučujem, da prihvatim ili se otrgnem, ali želja je bila suviše jaka.
– Sve je ovo kemija – prošaptao mi je na uhu, no njegove riječi sam jedva razumjela jer se moja svijest uzdigla na viši nivo ružičastog svijeta, sa plavim slonovima i jednorozima u svim bojama duge.
Glasno sam kriknula doživljavajući svoj vrhunac, a za mnom je i on sam dostigao svoj označavajući me svojom spermom po trbuhu i grudima. Erotičnost u svakom njegovom pokretu, u osjećaju kada topla sperma padne na vrelu i osetljivu kožu jednaka je najljepšem osjećaju pripadanja.
Brzo se spustio do mog međunožja i polako prstima milovao moju ženstvenost stalno se ispričavajući ako je bio previše grub, ali jedino što sam čula bilo je brundanje čovjeka koji je zaštitnički nastrojen, koji brine, koji njeguje…
– Sve je u redu, stranče… – rekla sam mu i pridigla se onoliko koliko sam mogla svojim želiranim udovima. Skoro da sam se oduzela od divnih osjećaja, ali morala sam poći.
Pronašla sam vlažne maramice u ladici pored kreveta i obrisala sve tragove jednog gradskog kauboja sa kojim mi se nikada više neće ukrstiti put. Bar ne na taj način.
– Kamo ćeš?
– Idem po dijete, dragi… – rekla sam mu s osmijehom, zatim navukla ono što se jedva može nazvati gaćicama i svoj šorc. Majičica je bila skoro sažvakana koliko se pogužvala, ali nije me bilo briga. Puno veće stvari u životu treba ispeglati, šta je to jedna majica.
– Kako se zoveš? – pitao je.
– Nebitno je Dušane! – rekla sam mu i krenula van.
Spuštam dlan na svoje glatko međunožje jer znam da dok ne otjeram bol koja se poput vatrene kugle stvara u mom trbuhu neću se smiriti.
Milan je pripit.
Milan spava.
Milan ionako nema vremena za vodjenje ljubavi jer to nije uvrstio u svoj gust raspored.
Milan ne zna da, dok on duboko hrče, moji prsti kruže nateklim klitorisom, Milan ne zna da lagano uvlačim jedan prst, za početak, pa ga izvučem sasvim van. Pa malo bržim tempom se zaigram praveći prostora za još jedan prst.
Milan ne zna da kada mi dodir vlastitog dlana ne donese olakšanje, kada mi ni dva prsta u vagini nisu dovoljna na scenu stupa ne tako skupa igračka.
Milan ne zna da sam više bila nezadovoljena nego sretna, Milan ne zna kolika je moja potreba za njim kao mojim muškarcem, mužem, partnerom, supružnikom. Milan ne zna koliko puta sam umalo zaplakala jer je odbio moje milovanje, jer je odbio mene, svoju suprugu posluženu na zlatnom tanjuru. Milan ne zna koliko jaka vatra gori u ovom trenutku u meni, ne zna jer je opijen alkoholom umesto mojim parfemom, jer je bio fokusiran na razgovor, a ne na moju haljinu, jer…
Milan ne zna, ali zna Dušan… I kako gorim i kako izgaram, i kako prkosno pred njim stojim i kako ponizno mogu klečati. Zna i kako vodim pregovore, zna kako vodim razgovore i zna kako držim noge, visoko, gore….
I zna kako krijem svoje težnje dok ponosno stojim ispred upravnog odbora suparničke poliklinike, a zna i kako ispunjavam svoje fantazije.
Još jedan prodor prstiju i dlan na klitorisu, lagano ječim dok mi se prsti na nogama grče na prizvan Dušanov lik, na prizvano sjećanje na njegove poljupce i mekane dodre. Još jedan uzdah i zvona su zazvonila najavivši novi dan. Još jedan u kojem ću voditi pregovore sjedeći preko puta njega i biti ozbiljna dok me zadirkuje ispod stola.
Još jedan kada ću kući doći svom mužu mirišući na drugog muškarca, još jedan koji ću čuvati duboko zaključan u svojoj duši kao hranu za teške dane.
Zvona zvone.
Ikacpps u svojih gotovo trideset priča, objavljenih na wattpadu, piše o likovima koji su duboko uronjeni u stvarnost, kao da su tu, pored nas, samo ne znamo da su to baš oni. Redovito servira dobar trilerski zaplet, stvarnu ljubavnu priču i rasplet koji donosi pravdu.