Piše: Mili Jana
San mu nije dolazio na oči. Držao ju je u naručiju usnulu i meku, prstima joj je prolazio kroz kosu osjećajući svaki, najmanji pedalj njene kože, ali usnuti nije mogao. Vraćao je svaku scenu, od početka večeri pa do ove sada u kojoj su oboje završili upletenih udova. To ga je držalo budnim. Ljubomora, bijes, nepromišljenost, strast… svi su ga ti osjećaji iscrpili emotivno, ali i fizički.
Mijenjala ga je. Kao što joj je već rekao, posložila mu je planove potpuno drugačijim redosljedom. Sve što je mislio da zna, osjeća i razumije ona je poremetila samo jednim nesvjesnim osmjehom, jednim pogledom koji je uhvatio hladnog popodneva na platou Crvenog trga, jer tada je počela promjena iako se opirao.
Dođe dan ni po čemu poseban, a upravo on život okrene naglavačke. Nisi više ono što si bio, neki novi ti se rađa i nastavlja dalje živjeti. Osmjehnuo se ponesen spoznajom da on do nje nije živio. Životario je kao i milijuni sličnih njemu, ali sada to više nije slučaj. Imao je sve što smrtnik može poželjeti. Svaka stvar se mogla opipati, ali ono što se očima ne može vidjeti i rukom dodirnuti nije posjedovao. Sada za njega ima nade jer to nedodirljivo leži na njegovim grudima. On ju je prvi dotaknuo. On će je i zadržati. To nešto se zove dragocjena, posesivna ljubav… Zove se Tamara. Takvo srce slično njenom nema niti će itko imati. Njegova je i neće dati da na nju padne sjenka njegovog surovog života.
Stegnuo ju je uz sebe, na tren je pomislio da bi je mogao probuditi i ponoviti svaki dodir i poljubac, ali ju je ostavio da sanja. A sanjala je nešto milo. Malo-malo bi se osmjehnula i bolje namjestila u njegovim rukama i ništa osim tog njenog spokoja nije mu trebalo. U neko doba oči su mu se sklopile. Zadovoljan, sretan, čovjek mirne savjesti neometano odmara sa one strane jastuka, a oni koji to nisu teško granicu jave prelaze. Lako je sklopiti kapke, a mnogo teže tako i ostati.
Na drugom kraju grada Marina Nikitovič je bila bijesna. Borila se s novim statusom – statusom prezrene žene. Planovi su joj propali jer Petar je otišao u noć sa malom, neuglednom umjetnicom. Tu stvarčicu je gledao onako kako nju nikada nije, ali to nije ono što ju je najviše živciralo. Nije joj trebala Petrova ljubav, htjela je samo njegovo prezime. On je ionako ljuštura bez emocija, prazan i dalek, ali položaj mu je primamljiv. Uludo je potrošila dvije godine na “vezu” s njim. Išla mu je niz dlaku i pravila se krotka, fina, da bi ga za manje od par dana smotala musavica iz Nedođije.
Zapamtićeš ti ko je Marina!, zalila je zakletvu vinom, a potom razbila čašu. Ostatak tekućine se razlio po podu i krhotinama kristala dok je ona prezrivo gledala u crvene kapljice. U njima je vidjela lik čovjeka kojeg će isto tako raznijeti. Ne zna se iz kojih pobuda su osvete razornije: iz ljubavi, iz obijesti ili iz ponosa.
Da su mogli vječno ostati u sigurnosti njegove sobe, daleko od svijeta i sitnih pakosti, Petrove zamisli bi se ostvarile. No, nema te snage koja bi spriječila sunce da se podigne na istoku i obasja nebo. Svitala je nova zora nad Moskvom, budio se novi dan, a u stoljetnoj vili dva tijela na izgužvanoj postelji ponovno je oživjela nježnost. Kroz teške, tamne, draperije na velikim prozorima probijali su se prvi sunčevi zraci, Petra se probudio, po prvi put, a da u krevetu nje bio sam. Navikao na fizičku aktivnost od ranog jutra, shvatio je da dan može započeti bez trčanja ako jurnjavi nađe adekvatnu zamjenu, a nema bolje zamjene od snene, voljne žene. Mamio ju je lakim poljupcima koje je nizao duž njenog lica i vrata i čekao da trepne i pogleda ga. Prije nego se nadao dva oka plavog sjaja pronašla su drugi par tamnije nijanse. Usne je izvila ka gore prepuštajući se blaženstvu. Nije je bilo stid vlastite nagosti, jer pred njim i njena duša bila je naga. Nema ničega ružnog u činu spajanja da bi se stidjela. Ogolila je sve što se ogoliti moglo.
“Dobro jutro, krasivaя moя”, progovorio je na njenim usnama, spreman da uroni u vrelinu pod sobom.
“Jutro, Petre” mazno se protegla ljubeći ga u vrat. “Koliko je sati?”
“Za mene je već kasno, a za tebe rano. Pustio bih te još da spavaš, ali nisam mogao više izdržati.”
“Šta ne možeš izdržati?”, vragolasto je upitala privjajući se uz čvrste mišiće Petrovog torza.
“Mislim da znaš šta je to što mi ne da mira. Ne pravi se nevješta, pahuljice”, poljubio ju je silovito, a onda se podigao sa nje i ustao iz kreveta.
Gol, kao od majke rođen, stao je pored i sa visine gledao u nju ispruženu na postelji.
Da nije ležala sigurno bi pala u nesvijest ili bi malkice oslijepila od veličanstvenog prizora Petra Šohorova. Smješkao se kvarno svjestan zašto su joj blijedi obrazi dobili rozikastu boju. Namjerno ili ne zavodio ju je, ali dvoje je moglo igrati ples zavođenja. Zbacila je tanak prekrivač i učinila isto što i on. Ustala je i stala ispred njega. Dugi pramenovi skrili su grudi, ali ne i uzbuđenje. Ni njeno ni njegovo.
“Hrabra si, krasivaя moя”, mukli glas napustio je grlo, a pogled nije mogao odvojiti od nje. Moja! Ta riječ mu se vrtjela glavom i odzvanjala poput eha. Koliko je njegova dokazivala mu je upravo time što je neometeno stajala pred njim ponosita i snažna, spremna da mu parira ne samo u seksu, već u svemu što podrazumijeva život jednog političara. Samosvjesna, jaka, odlučna da podrži i razumije… Na kraju da hoda rame uz rame s njim. Koliko se samo prešao kada je mislio da ona nije krojena po njegovoj mjeri! Stega na srcu neosjetno je popustila i ono je počelo divlje kucati. Nakon godina mirnog rada sada je udaralo prijeteći da probije grudni koš. Boljelo je. Mišić ga je bolio na onaj medicini nepoznat način.
Prije nego se uspjela okrenuti i nešto reći uzeo ju je u naručje i ponio u kupaonu. Pred njom se ukazala najveća, najotmjenija kupaonica, a spustio ju je u istu takvu tuš kabinu i ušao za njom. Mlaz, isprva hladne potom tople vode, obrušio se na njih. Netremice su očima upijali jedno drugo. Oprao joj je kosu nježno, kao djetetu, pazeći da joj ni kap šampona ne dospije u oči i izazove suze. Zatim je prešao na ostatak zanosnih krivulja Tamarine figure. Tada je kupanje prešlo u griješne, željene dodire. Gušila se u pari i mirisu kupke. Prolazila mu je prstima kroz tamne vlasi pod silovitim naletima vrućine i njegovih dodira. Sekundama se mjerio razmak od uzdaha do uzdaha. Laganim pomacima, vrhovima prstiju, ispitivala je teksturu njegovih grudi, sitne prijevoje, čvrstinu… a potom je sve nagradila svojim usnama. Podigao joj je glavu i zauzeo njene usne u dubokom poljupcu koji je uzdizao strast i potrebu do neslućenih visina. Pripio ju je uz sebe, šakom joj stezao zadnju stranu vrata, navodeći je da klizi po njemu nalik sapunici što se u potocima slivala sa njih.
Druga ruka završila je između njenih nogu. Sa zadnje strane bedara uronio je prstima u vrelinu slušajući jecave tonove koje je ispuštala. Kleknuo je ispred nje i kombinaciji osjećaja dodao jezik. Vrtjelo joj se u glavi, koljena su je izdavala i da se nije držala za njega u momentu prodora sasvim sigurno bi skliznula na pločice. Odupirala se o snažna ramena, plutala na ljubičastom valu uzbuđenja… Probuđenih čula, a svako je titralo omamljeno, uzdrhtalo, spremno osjetiti svu silinu, rušilačku snagu muškarca. On je bio taj muškarac koga je očajnički željela, a on ju je bezumno dovodio do ruba i na samoj ivici orgazma se povlačio ostavljajući je da preklinje, moli za još.
“Mučiš me… Želim te… Uzmi me…”, nepovezano je mrmljala otrgavši se od njegovih gladnih, nasrtljivih usana. Vukla ga je da ustane, a potom ga blago grickala po vratu, trljala se o njegovu čeličnu erekciju potičući ga da poludi od požude i pokaže joj koliko je silovit. Imao je to divlje, iskonsko u sebi, a ono je tražilo pravo vrijeme… Pravu osobu da bi se prikazalo.
“Mijenjaš me… Krasiva… Mijenjaš i ne pitaš”, otežalim, isprekidanim glasom šapnuo je na njeno uho. “Drži se čvrsto”, obuhvatio ju je oko struka i podigao uz sebe.
Nalik bršljenu omotala se oko njega. Naslonio ju je leđima na zid kabine, pritisnuo je o nju i dao joj šta je tražila. Razum ju je napustio, osjećala je samo njega u sebi, na sebi, u svakoj pori, do kostiju. Uzimao ju je sa manje kontrole nego prethodne noći, no sa ništa manje potrebe. Utiskivao se u nju kao očajnik… Kao grešnik u potrazi za spasom. Trebalo mu je da ga prihvati, da ga nauči kako pokazati osjećaje… Kako voljeti i biti voljen. Trebala mu je više od sljedećeg daha, više nego je mogao pretpostaviti da će mu netko u životu značiti. Svakim novim spajanjem sa uzavrelom površinom njene tijesne srži krv mu je šumila u ušima. Lomio ju je u ekstazi usput lomeći i sebe.
“Uništićeš me… Znam da hoćeš, al’ ne marim… Petreee…”, nije marila, jer zašto bi? Za ovoliku količinu pažnje i želje vrijedilo je vragu prodati dušu, potpisala bi papir i dozvolila mu da je odnese u nepovrat. Dala bi sve što ima i nema da užareni tragovi Petrovog stiska zauvijek ostanu na njoj. Na njenom srcu. Odjekivali su uzdasi u vlažnom prostoru, a oni su svakim trenom postajali brži, mahnitiji u pokušaju da dosegnu oslobođenje. Grabio je, mrvio šakama u bunilu, a ona je činila isto. Orgazam ih je pokosio nalik uraganu koji raznosi sve na što naiđe ostavljajući za sobom pustoš, ali ne onu lošu već onu od koje padneš iscrpljen na najbolji mogući način. Bez riječi, nijema od proživljenog, klonula je u njegovom naručju svjesna jedino trnaca koji su joj milili kičmom.
Sjeo je s njom na pod vraćajući svijest i disanje u normalu. Voda je i dalje tekla, vanjski zvuci dobivali su na oštrini i dolazili mu do ušiju, a on ju je ljuljao lijevo desno ljubeći je u čelo, nesposoban napustiti toplinu i izaći iz nje. Začulo se potmulo lupanje iz pravca sobe i znao je da to nije čistačica, jer ona ne ulazi dok je on unutra. Lupanje je dolazilo od nekog drugog, a taj netko bio je nestrpljiv da ide u šetnju.
“Petre, netko je ušao u sobu. Gospode čuli su nas!”, unezvjereno je poskočila u njegovom krilu, razdvajajući ih.
“Smiri se, krasiva. To je samo netko tko bi te, siguran sam, htio vidjeti. Danima nikoga nije srušio… Čekao je tebe”, nasmijao se iz dubine pluća čekajući njenu reakciju. Kolja je čekao Tamaru, ali čekao ju je i njegov gazda.
“Kolja! Ustaj, hoću k njemu”, poletno je poskočila, gotovo trčeći izašla iz sparine tuša i povukla Petra da je prati.
“Polako, neće Kolja pobjeći. Daj da te obrišem”, zaustavio ju je, uzeo ručnik i brisao je polako, koncentrirano, dok mu se ona smješkala.
“Nešto je smiješno, pahuljice?”, upitao je umotavajući je u frotir.
“Nije smiješno, više je zapanjujuće.”
“Šta to?”, namrštio se i podigao obrvu.
“Ne mrgodi se, Petre”, poljupcem je izravnala boru koja mu se ocrtala između obrva. “Shvatila sam da se iza tvoje hladne, nezainteresirane vanjštine krije strastven muškarac, sposoban brinuti o nekome. Otud smijeh”, završila je poljubivši ga još jednom, ovoga puta u obraz. Zagolicala ju je tek iznikla brada pa se zakikotala kao šiparica. Okrenula se da izađe, ali ju je zagrlio s leđa.
“Mirišiš kao ljiljan”, zagnjurio je nos u mokru kosu na potiljku i duboko udahnuo. “Taj miris me omami, pa postanem ovisnik i drugi čovjek. Iznenadit će te moji različiti slojevi, ako me redovno opijaš njime.”
“Ma, jesi li ti i duhovit?”, Tamarina zaigranost se čula u svakom slogu.
“Vidjet ćeš koliko sam duhovit kad hoću. Dovoljno je da kažeš šta želiš, krasivaя moя.”
“Kolja nas čeka. Požuri”, otrgla se od njega za svaki slučaj, jer osjetila je njegovo uzbuđenje kako raste i pritiska je kroz ručnik. On je mašina! Slomit će me! Mada, može me lomiti kasnije, zacerekala se na vlastite misli i upala ravno kod Kolje.
Nitko nije bio sretniji na svijetu od krznenog nestaška kad ju je ugledao. Zatrčao se i skočio na nju. Da Petar nije stao iza Tamare završila bi na tlu kao i svaki put do sada, ovako se samo naslonila o Petrove grudi. On je držao Tamaru, a ona Kolju, njih dvoje zamotani u ručnike… prizor kakav Petar davno nije doživio, ako ikada i je. Riješio je da cijeli dan provede s njom, neće joj dozvoliti da se vrati u dom. Iskoristit će zajedničko vrijeme da joj ponudi neko bolje stambeno rješenje. Njegova djevojka ne može živjeti u oronuloj zgradi iz prošlog stoljeća. Mogao bi isposlovati da se studenjak sredi, ali to ne znači da bi ona bila u njemu. Bunit će se sasvim sigurno, a on zna biti uvjerljiv.
“Ko se to meni raduje. Koljice mili”, mazila je džina, a on je veselo cvilio. “Vodimo te u šetnju. O, da! Vodimo te. Jaoo”, od radosti Kolja joj je lizao lice.
“Kolja! Makni se!”, oštra naredba došla je od Petra.
“Ne diraj ga, osim ako nisi ljubomoran na njega”, zadirkivala je Tamara.
“Ja? Ljubomoran na psa? Ah, pahuljo, moja ljubomora nije upitna, ali tvoja je…
“Hajde spomeni onu napirlitanu. Spomeni je! Nisam zaboravila da nam slijedi ozbiljan razgovor u vezi nje i svega ostalog. Nisam skrenula pameću, ako sam izgubila…”, zašutjela je.
“Završi, krasiva. Izgubila si šta?”
“Izgubila sam glavu za tobom! Eto rekla sam. Zadovoljan?”, zanemarila je sve i prekrižila ruke preko grudi.
“Zadovoljan i zadovoljen. Napirlitana? Zanimljivo”, pravio se da mozga, a ustvari rastao je kao balon punjen helijem. Da nema stropa ego bi mu probio plafon i uzletio u nebesa. Moja!, sada je to postala nepobitna istina. “Ko se sada mrgodi? Kolja sada ide napolje, a mi na oblačenje, onda na doručak. Nakon toga možemo u šetnju i razgovarati.”
“Jasno generale!”, salutirala mu je u stavu mirno. Naredbe su dio njega, kada je već odlučila da se oproba u ovoj divnoj ludosti, morat će trpjetikomande. Ali, samo malo, tek toliko koliko joj ponos dozvoli. “Nemam šta obući. Mogu haljinu, a usput bi mogli svratiti do doma se presvučem.”
“Obuci je. Svratit ćemo i uzeti ćeš sve što ti treba za nekoliko dana.”
“Kako nekoliko dana? Ne mogu biti ovdje. Imam gomilu obaveza na fakultetu…”
“Stani. Dogovorit ćemo se. Danas ostaješ sa mnom i spavaš opet ovdje. Za dalje ćemo vidjeti”, završio je i odšetao do ormara.
“To je naredba?”, podbočila se dok se Kolja vrtio oko nje.
“Krasiva…”, izdahnuo je pa se vratio do nje, objema šakama joj obuhvatio lice i poljubio je u vrh prkosnog nosa. “To nije naredba, to je ono što i sama želiš. Slobodno reci, želje su nam podudarne”, tapnuo ju je po nosu i još jednom je poljubio i ostao tako stajati.
“Uff, dobro. Ali, samo danas. Sutra moram na predavanja, imam neke započete slike…Šta je sa mojim radom od sinoć?”
“Kupio sam sliku, rekao sam ti da je moja. I ti si moja.”
“Rekao si, ali sam pomislila da je to rečeno u bijesu, tek onako”, oslonila se na njega, ipak je istherao svoje na svim poljima.
“Ono što kažem to i…”
“Ispuniš, znam.”
“I ne volim da me itko prekida”, stegao ju je uz sebe. “Tebi ću tolerirati. Smatraj se privilegiranom.”
“Užasno si naporan, znaš?”
“Prihvati me takvog. Ne mogu se promijeniti preko noći, ali obećavam… Trudit ću se popraviti neke osobine koje te posebno iritiraju.”
“Prihvaćam te, u redu je, samo…”
“Pusti teške teme sada. Hajde, spremaj se, Kolja je nestrpljiv.”
I bio je. Cijelo vrijeme dok su pričali vrtio se oko njih da bi na kraju počeo gristi tepih i režati.
Dan su proveli idilično. Šetali su Kolju, ručali u restoranu, pokupili nešto Tamarine odjeće iz doma. Dok se ona presvlačila u toplije stvari Petar je čekao ispred, a Kolja je lajao i skakao po autu od nestrpljenja. Sve u svemu, ponašali su se kao novopečeni par, što su i bili. Nisu skidali ruke jedno sa drugog, neprestano su se dodirivali i ljubili, ali pazeći da ih netko ne vidi. Slušao je Tamarinu veselu ciku, promatrao jurcanje sa psom po snijegu, čak ga je nekoliko puta gađala grudama, na što se samo smješkao, ali joj nije uzvratio.
Vratili su se u vilu u sumrak. Ostavio ju je da se osvježi i pripremi za večeru, a on je otišao do radne sobe, odgovarao na mailove i pregledao važne dokumente koji nisu mogli čekati jer je već sutradan na sjednici Dume bila rasprava o njima. Najviše glavobolje su mu izazivale financijske malverzacije, transakcije bez pokrića su iskakale, budala od direktora nije ni slutila da mu je Petar ušao u trag. Zaokupljeni svatko svojim obavezama nisu ni slutili da će im na večeru doći nezvani gost. Petar, zadubljen u ugovore, nije ni čuo zvono na vratima.
“Katja najavi me gospodinu Petru”, Marina je prošla pored domaćice i slobodno ušla u salon, odložila kaput udobno se smjestivši u fotelju. Prekrižila je noge i čekala da baci bombu. U krilu joj je ležala fascikla, prvi test za tek započetu vezu, prva prepreka koju treba prijeći.
***
Priča je odlomak iz autoričinog romana “Sve boje ljubavi”, koji govori o naizgled nespojivom spoju sanjarke i realiste, nježne studentice slikarstva i moćnog političara, a objavljuje ga na wattpadu