Piše: Vedrana Čolić
Sijeda, suhonjava majka, širokog, ali izmučenog srca, imala je sina jedinca. Sirota, bez muža, živjela je skromno sa sinom u straćari na rubu sela. Marljivo je radila kako bi priskrbila sinu i sebi svagdašnji kruh. Njena nekadašnja ljepota ishlapjela je pod teretom života.
Gurala je dan za danom, jer svakom je danu dosta njegove muke, i promatrala crnookog odrpanca kako raste. Bio joj je jedina radost i smisao života, nakon što je otjerana iz roditeljske kuće s trbuhom do zuba.
– Osramotila si nas, nesretnice! Ne dolazi mi više na oči, ni ti ni tvoje kopile! – očeve grube riječi još uvijek su joj zujale u ušima. Tuga joj je od tada postala svakodnevna pratiteljica.
Kakva majka, takvo i dijete, kažu. Njezina tuga se preslikala i na sinovljevu tek propupalu dušu, urezala mu se u meso i kosti, pa je bio slab i bezvoljan. Lutao je svijetom kao u magli, izgubljeno i besciljno. Što je više rastao, dječja radost i energija ga je sve više napuštala, baš kao i majku, a zamijenili su ih beznađe i besmisao.
Od duševnog tereta tijelo mu je također slabilo. Brzo se umarao, često je malaksao i nije imao teka, ni za hranom ni za životom. Noćima se budio jer ga je u grudima pritiskalo i gušilo. A zbog svojeg neobjašnjivog stanja nije pomagao majci koliko bi trebao, pa ga je krivica izjedala.
– Zašto sam takav, majko? – često bi pomislio ugledavši zabrinuto majčino lice.
– Bolje bi bilo da se nisam ni rodio. Upropastio sam ti život majko, tvoju mladost, nadu i budućnost. Zbog mene si sve izgubila i ostala sama. Upropaštavam ti ga i dalje jer sam ovakav. Bolje bi bilo da si me ubila u utrobi ili ostavila pored puta – razmišljao je i ridao u kasnim noćnim satima.
Majka je nad njim bdjela još više nego kad je bio dijete. Plašila se da ne digne ruku na sebe i da tako ne izgubi jedinu osobu u svojem životu. Podočnjaci su joj se sve više spuštali, a obrazi od brige tanjili.
Jednog proljetnog dana dok je zgrbljena nad povrtnjakom čistila zemlju, ispred ograde se pojavio susjed Branko. Žilav, energičan starac, snažnog vrata i volje, dobrodušnog lica, ali pravo zabadalo.
Seljački mudar, priprost čovjek, jednostavnog jezika, nagnuo se nad ogradu i zovnuo ženu: – Marice, gdje je onaj tvoj zgubidan od sina? Zašto ti ne pomogne?
– Znaš njega, Brane, u tuzi se rodio, u tuzi odrastao, tuga ga ne prestaje pratiti – majka je uzdahnula.
– Reci ti njemu da ode u dubravu i potraži magični cvijet. Jedino ga njegova moć može izbaviti iz tog stanja – starac je snizio svoj inače prodoran, promukao glas, kao da joj povjerava kakvu tajnu.
– O čemu to trabunjaš, starče? – majka je zanjihala umornom glavom.
– Ako želiš da tvoj sin ozdravi, tako mu poruči. Ovdje sam naslikao cvijet i napisao mu upute – pružio joj je zgužvani papirić.
Marica nije htjela biti neljubazna pa je prihvatila starčev papirić i zahvalila mu se, iako joj je njegova priča djelovala suludo. Kao i obično Brane je gurao nos gdje mu nije bilo mjesto i nepozvan dijelio savjete.
– Neka na put krene za punog mjeseca. – povikao je starac dok se udaljavao od ograde.
Marica je rastvorila zgužvani papirić s našvrljanim uputama i odmahnula rukom. Nije vjerovala da postoji lijek za njezinog sina. Tko je u grijehu začet i rođen od grešne žene ne može biti blagoslovljen.
Svejedno je uručila sinu papirić: – Jaslave, ovo ti šalje djed Branko. Kaže da odeš u dubravu za punog mjeseca i potražiš magični cvijet, ovakav kakvog je nacrtao. Tvrdi da te cvijet može ozdraviti.
– Zar postoji lijek za moju bolest? – iznenadio se crnooki Jaslav.
– Znaš djeda Branka, uvijek hoda selom i pametuje – majka je slegnula ramenima.
Kad je ponovno izašla u vrt, Jaslav je rastvorio papirić i pročitao nezgrapne stihove pored spretno osjenčanog cvijeta velikih raširenih latica i uskog grla:
Magični cvijet na proplanku se skriva.
Za punog mjeseca prestaje da sniva.
Rosnom slatkoćom i mirisom bit ćeš oslobođen,
No, pronaći ga možeš, samo kao od majke rođen.
Jaslav je bio potišten mladić koji nije vjerovao ni u šta, osim u grubu realnost, a kamoli u magične cvjetove i legende. Svejedno je sljedećeg punog mjeseca dohvatio majčinu uljanicu i zaputio se u šumu.
Hladni, večernji povjetarac ježio mu je gole listove, a ćukovo hukanje ga je pratilo dok je zamicao među drvećem.
Odrastao je pored šume pa se nije plašio po mraku kročiti njome. Poznavao joj je svaki pedalj, svako stablo, panj i puteljak. Između tamnih krošanja mjesec se pojavljivao pa skrivao i hrabrio ga prema naprijed.
Pred njim se uskoro ukazala čistina na kojoj su preko dana obitelji izletovale. Kad je htio izviriti iz šume, mjesec je obasjao čistinu, a na njoj se njihala vila. Zastao je da je ne preplaši, a zatim se sklonio iza debelog hrasta.
Obasjana mjesečinom naga je pravila krugove po proplanku, njišući zanosnim bokovima. Gazila je bosa po travi, a raspuštena kestenjasta kosa prekrivala joj je leđa. Uvijala se i njihala, a krupne grudi i zaobljeni trbušćić su joj se potresali sa svakim napravljenim korakom.
Mislio sam da su vile vitke i tanušne poput breze. Ova vila je krupna poput hrasta, a sočna poput netaknute prezrele jabuke koja otpada sa stabla s prvim daškom vjetra.
Ništa ne sluteći vila se spustila na koljena rukama milujući vlati trave, a krupna, okrugla stražnjica digla joj se u zrak parirajući mjesecu.
Jaslav je virio iza drveta i promatrao čudesan prizor. U preponama je osjetio vrućinu i hlače su mu postale tijesne. Usne su mu se sušile, a oči vlažile od njezine bujne ljepote.
Zar je moguće da je legenda o šumskim vilama istinita, pomislio je i otkopčao hlače koje su ga pritiskale.
Kad se vila još više nagnula da ubere travku, otkrila je jarko ružičasti pupoljak između mekanih guzova. Instinktivno je spustio hlače koje su mu spuznule do gležnjeva, oslobodivši nabreklu muškost u punoj snazi, koja je izletjela poput mača iz korica. Klizio je rukom po njemu, uzbuđen i nemiran.
Sjetio se pjesmice djeda Branka pa je prebacio bijelu, lanenu košulju preko glave i spustio je na stari panj. Izvukao se iz nogavica i šutnuo hlače prema košulji i tako nag izašao iz svojeg skrovišta prema proplanku na kojem se punašna vila naguzila.
Smeđokosa ljepotica je čula šuštanje granja i okrenula se prema zvuku, ugledavši nagog mladića. Uplašeno je uzdahnula i čučnula u travu, pokrivši nago tijelo rukama. Jaslav je podigao ruke u vis da joj pokaže da je bezopasan.
– Jel’ i ti tražiš čarobni štapić babe Slavenke? – drhtavim, ali samouvjerenim glasom ga je upitala.
– Tražim magični cvijet koji liječi sve bolesti duše – odgovorio je.
Oči su im se spojile, a nevidljiva spona i drhtavica ih je povezala. Djevojka je polako ustala iz trave i pružila mu ruku.
– Osim tebe ovdje nisam ništa pronašla. – odgovorila je s vatrom u očima, promatrajući čas njegove sjajne navlažene oči, čas uzdignut veliki ud.
Bez razmišljanja ju je povukao za ruku i privukao k sebi, iznenađen vlastitom smjelošću. Put joj je bila glatka i topla poput tek pomuženog mlijeka, a usne nabrekle poput zrelih trešanja.
Dvoje mladih kao da je zaboravilo na sve obzire i pravila. Usne su im se spojile, a tijela pripijala jedno uz drugo. Ruke su im gladno istraživale tuđi teritorij dok su drhtali od uzbuđenja.
Kad se osmjelio i rukom zahvatio njezino međunožje, meko poput mahovine, sve u njemu se uzburkalo. Bila je glatka poput tek pokupljenog kajmaka i željno se meškoljila i namještala pod njegovom rukom.
Polegao ju je na travu. Očima ga je dozivala, šireći bokove. Popeo se na nju ljubeći joj ukrućene smećkaste bradavice, a ona je uzdisala od užitka. Obgrlila ga je mekim bedrima oko bokova, a on je skliznuo u nju poput žlice u med.
Uzdisali su i dahtali, obasjani mjesečinom. Ljuljali su se u ritmu i željno posezali jedno za drugim, a jezici i udovi su im se čeznutljivo ispreplitali. Nikakav strah niti čast nisu mogli zaustaviti njihovu želju za sjedinjenjem.
Kad su se zasitili jedno drugoga, opustili su se u zagrljaju, promatrajući zvijezde i zamišljajući daleke svjetove, bolje od ovoga u kojem su rođeni. A kad im je večernja hladnoća ohladila znojna tijela, shvatili su da moraju požuriti kući.
Od tog dana majka je primijetila na Jaslavu promjenu. Pomagao joj je u kući i vrtu pa čak pritom i pjevušio. Lice mu se ozarilo, a oči dobile sjaj kakav dugo nisu imale. Dani su prolazili i nije ga ništa ispitivala, pripisujući to slučajnosti, a i dolasku toplijih dana.
Jaslav je svake večeri napuštao obiteljsku kuću i odlazio u šumu tražiti magični cvijet djeda Branka. Majka je slegnula ramenima i pomislila: – Ako ga je priča djeda Branka pokrenula, neka je. Barem mu se vratila nada – i nastavila svojim poslom.
Jednog dana dok je Jaslav samoinicijativno popravljao ogradu, ponovno je naišao djed Branko.
– Hej, Jaslave, jesi pronašao magični cvijet? – dobacio mu je iz daljine.
Jaslav se zacrvenio, ne znajući što da odgovori starcu. Starac je prekinuo neugodnu tišinu, približio mu se i tiho rekao: – Čujem da je i košareva kći Janja pronašla čarobni štapić koji joj je pomogao da se ne budi noću u goloj vodi. Čuda su moguća.
***
Autorica je pravnica rođena u Zagrebu, a živi u Sarajevu. Piše kratke priče spekulativne fikcije koje je objavljivala u Ubiqu, Marsonicu, Parseku i Siriusu B.