Piše: Ikacpps
Skoro pa izgubljeno sam gledala u monitor pokušavajući da natipkam makar jednu riječ.
Nije išlo. Nikako. Još jednom sam otvorila predhodno pristigli mail i opet ga pročitala. Sastanak je iznenada pomaknut dva dana ranije, a mene prsti ne slušaju. Neće od slova stvarati riječi…
Deset godina ranije sam se prvi put susrela s njim. Na sebi je imao bijelu košulju, elegantne hlače i, iako je bio tek neznatno viši od mene, izgledao je griješno dobro. Pod rukom je vodio ljubavnicu, a licem mu je plesao osmijeh. Nije me vidio. Sasvim slučajno sam nabasala na njih i sakrila se, zatim pobjegla da ne remetim njihov trenutak.
Vrijeme nas je navelo jedno drugom na put. Suradnja, međusobno kolegijalno potpomaganje i malo po malo našli smo se u istim krugovima. Više nisam bježala kada bih naišla na njega, već bih mu se sasvim pristojno javila. Na njegovim usnama titrao bi osmijeh, a njegov dlan u kome bi ležao moj bivao bi topao.
I zašto sada toliko razmišljam o njemu, kada će na tom istom sastanku, iznenada sazvanom, s njegove desne strane sjediti ona koju je vikend ranije vodio pod ruku? Te večeri sam se pokušala napokon opustiti s prijateljicama, uz vino i dobru muziku, ali je on unio pometnju u savršeno koncipiranu večer.
U sivo-bijeloj košulji, bez kravate i u nimalo elegantnim hlačama izgledao je bolje nego mnogi drugi muškarci koje poznajem. I njegova ruka, koja je dodirivala ruku njegove nove-stare pratilje, a svaki put bila je druga, i njeno hihotanje koje se čulo čak do našeg stola, i želja koja u meni postaje sve jača… Želim ga, čeznem za njegovim dodirima, čeznem za njegovim tijelom nad mojim. Čeznem da me ljube te usne koje su bile svačije, želim da budu moje. Želim da me obilježi, da me ima, da me prisvoji…
Pogled s monitora spustim prema svome krilu, skoro pa sam posramljena pred sobom, pogledam u noge pod svilenim samodržećim čarapama i laganom proljetnom haljinicom s dugim rukavima. Ruka mi pada s tastature i pronalazi put do samog čipkastog ruba čarapa, sve vrijeme čeznući da je to njegova ruka, da me grije njegov dlan.
– Šta ti imaš za ponuditi? Šta imaš šta druge nemaju? – misli su koje me more od trenutka kada sam čula da se razveo, od trenutka kad sam počela primjećivati sve te žene.
– Nemam ništa! – odgovorila sam samoj sebi, dodirujući meku kožu bedra, tražeći gdje počinje porub donjeg veša.
Zvono mobitela prene me iz bludnih misli i jedva se uspijem javiti.
– Malena, molim te dođi ranije i računaj da ćeš se duže zadržati.
– Zašto, nešto se dogodilo?
– Ima nekih stavki koje treba prijeći i neke odredbe ugovora treba utanačiti.
Znala sam da ne postoji drugi razlog zašto bi me pozvao da se zadržim u njegovom uredu, osim ako nije u pitanju posao. Šta li sam i ja mislila?
Lagano sam ugasila kompjuter, pokupila svoje stvari, navukla na sebe dugi kaput i još jednom osmotrila ured. Ništa nije zaboravljeno. Laganim hodom došla sam do svog automobila kao da vlastitu agoniju želim još malo produžiti. Mučenje mene same da produžim vrijeme dok ga ponovno ne vidim, ili možda otežem da ne pomisli kako mi je stalo.
Lagano kucam na vrata i čekam da mu čujem glas.
– Naprijed!
– Dobar dan! – izgovorim ravno kao i uvijek.
– Malena! – skoro da je uskliknuo snimivši me pogledom. – Hvala što si došla!
U trenu mi se u ruci našla čaša pića, a preda mnom na stolu pripremljena kava.
– Gdje su ostali? – pitam vidjevši da je kolega suradnik nestao, kao i njegova tajnica.
– Ostali su bili, kako da kažem, spriječeni da dodju!
Mail sa promjenom vremena sastanka poslan je samo meni…
– Da se nisi zbunio? Sastanak je danas?
– Da, naš. Rekao sam ti, postoje neke stavke u ugovoru koje treba proći.
Prišao mi je bliže, spustio pepeljaru ispred mene i sjeo taman toliko daleko da su nam se koljena dodirivala.
Pogledala sam ga čežnjivo, u nadi da neće primijetiti želju u tom pogledu.
– Vidiš malena – okrenuo se papirima preda mnom dok sam ispijala prvi gutljaj kave. – Ovdje treba zamijeniti ovaj član drugim…
Spustio je dlan na moje koljeno, sve kao slučajno, zatim ga hitro podigao i pogledao me sa nekim čudnim sjajem u očima.
– Ako ta dva člana zamijenimo, gubimo sljedeće… – krenem objašnjavati i shvatim da me uopće ne sluša, već skoro guta pogledom.
– Sami smo, malena. Ti, ja i prazan kat – govori hipnotizirano, dok mi obraz miluje palcem. Drugu ruku podiže i povlači mi gumicu za kosu koja je držala punđu.
– Sami smo, to stoji, ali ti imaš nekog…
– Sami i nemam nikog – rekao je brzo, sasvim siguran u istinitost svojih riječi, šetajući pogledom s mojih usana prema grudima koje su se pod haljinom još više napinjale. Želja u meni prijetila je eksplozijom, a ja sam prijetila da se raspem po podu samo od njegovog dodira.
– Bila si prelijepa u subotu. Poželio sam ti povući onu vrpcu oko vrata koja ti je haljinu držala na mjestu, prosuti poljupce po koži tako lijepoj i bijeloj u kontrastu sa crnom svilom, poželio sam rukama putovati od tvojih majušnih stopala, preko vitkih nogu do bedara. Zariti zube u taj trbuščić Shakire i na kraju ti zaspati na grudima. Poželio sam te, malena, kao i milijun puta do sada, ali si mi u subotu bila bliža nego ikada. A onda si nestala… – govorio je tiho, meni tik uz uho, dok sam svaki njegov dah osjećala duboko u svojoj intimi.
Poželjela sam ga, kao i mnogo puta do tada. Topila sam se od njegovih riječi, zamišljala sam svaki segment njegovog promuklog govora, preživljavala svaki tren njegovog dodira usana na mom uhu poput sitnih potresa.
– Nemoj mi reći kako me ne želiš. Osjećam kako drhtiš… – povlači mi kosu otkrivajući mi vrat. – Osjećam kako mirišiš, tako dobro, tako zrelo. Nemoj mi reći da baš sada ne želiš da te podignem na ovaj mramorni stol, da ne želiš svoje noge obaviti oko mog struka. Nemoj mi reći da ne pomišljaš kakav bi bio tvoj okus na mojim usnama, kakav bi bio osjećaj nas dvoje zajedno.
Šutjela sam.
Govorio je znalački, govorio je za oboje. Govorio je točno ono što je znao da želim čuti. Da sam poželjna, lijepa, izazovna…
Šutjela sam…
– Slažeš se sa izrečenim? Nemaš komentara kao obično? – pitao me je kada sam nastavila šutjeti.
– Izjasni se!
– Branim se šutnjom! – izlanem brzo želeći sakriti drhtaj u glasu dok me izaziva blizinom svoga tijela. Vraća svoj dlan ponovo na moje koljeno, lagano dolazi do ivice čarapa i opipava čipku dok mu je na licu iznenadjenje.
– Zašto ovako ne dolaziš na sve sastanke? Čemu hlače? – pita me promuklo približavajući mi se.
– Nisam planirala danas imati sastanak! – odgovaram dok me povlači više k sebi i skoro da mu sjedim u krilu.
– Nisi planirala ni da ovlažiš? – prstima je pronašao moje gaćice i već se preko grubog materijala igra mojim klitorisom.
– Molim te… – skoro da ječim molbu da ne počinje nešto što je unaprijed osuđeno na kraj.
– Ne moli me! – izgovara skoro prijeteći, prebacujući me još bliže sebi dok pod šlicom njegovih hlača osjećam impozantan primjerak koji mi preko vlažnog rublja još više rasplamsava želju.
Podiže me, upravo u onaj položaj koji je želio, sa mojim nogama oko njegovog struka i nosi ka mramornom konferencijskom stolu. Polako se udaljava od mene, tek toliko da mi spusti gaćice preko nogu i visokih potpetica, ostavljajući me skoro pa obnaženu pred njim. Prstom me kreće zadirkivati od pupka sve do pubisa izazivajući mi sve jače senzacije dok ne stigne do samog klitorisa i palcem ga dotakne.
– Da samo znaš kako sada divno izgledaš, kako erotično, kako izazovno! – govori mi bez daha, a ja samo želim da taj palac na mom klitorisu pokrene već jednom. Želim njega! Želim sve!
– Nemaš pojma koliko te dugo želim okusiti – govori mi spuštajući se prema mojim grudima koje prijete da napuste košarice grudnjaka. – Nemaš pojma koliko me izazivaš!
– Pokreni se, molim te! – napokon zavapim, jer se više ne mogu i ne želim suzdržavati.
Svakim poljupcem na mome dekolteu pomalo mi je pomicao haljinu naviše sve dok mi je nije skinuo preko glave. Zaista sam mu bila poslužena, poput deserta. Lagano je putovao usnama, jezikom i zubima naizmjenično po mojim dojkama, preko trbuha sve do pubisa gdje je moj klitoris napokon dobio pažnju za kojom je vapio.
Poput vatrometa, osećaji su ekspolodirali onog trena kada je jezikom uplovio u moju intimu, dajući mi tek naznaku kako i šta me očekuje kasnije. Vješto je jezikom milovao klitoris, zubima dražio bedra, a prstima plovio cijelim tijelom.
– Nadam se da se ne predomišljaš? – muklo je progovorio zanesen mnome.
– Ne predomišljam se – rekla sam tiho i ubrzo dosegla nebo.
Ritmični ples dvoje zrelih ljudi na mramornom stolu, dok su nam dlanovi i prsti bili isprepleteni, moje noge obavijene oko njegovih kukova, a uzdasi pomiješani. Ritmični ples zadovoljstva, upotpunjen dodirima i nježnim riječima, potpomognut obećanjem i okrunjen tihim krikom…
Ritmični ples…
– Malena…
Klonuo je preko mog tijela još uvijek prilično krut u meni, ostavljajući mi sitne poljupce po vratu.
– Mislim da je vrijeme da krenem – tiho sam rekla navlačeći haljinu.
– Mislim da je vrijeme da prestaneš! – reče grubo i uhvati me za ruku.
Stajali smo u istoj ravnini, gledajući jedno drugo u oči.
Ja sam znala, ne – bila sam sto posto sigurna da se igra, a on je bio samo postorgazmično zanesen!
– Nemam šta prestati. Neću biti ni prva ni zadnja koja je ležala na ovom stolu, to znam… Još manje posljednja koju ćeš zvati malena! – rekla sam naživcirana jer je morao pokvariti tenutak.
– Vidjet ćeš! – rekao je za mnom dok sam hrlila van.
Koračala sam skoro bez nade ka svome automobilu.
Nosili su me različiti uskomešani osjećaji, najviše osjećaj poraza. Iako ispunjene fantazije, ispunjene čežnje, osjećala sam se prazno. Bijedno. Jadno…
Naravno da mu nisi ni prva ni posljednja. Ako si mu rekla. Pogledaj se. Nisi plavuša, nisi namontirana, nisi sva u nogama! – govorila je ona druga ja, ona koja je previše puta bila povrijedjena.
Ja sam bolja! – uzviknula sam parkiravši auto pred kućom.
Jedno dugo tuširanje kasnije, jer već sam željela sa sebe isprati sve njegove tragove, zvuk poruke me vraća u realnost.
Poruka i u njoj podsjetnik da je sastanak kroz dva dana, da nije promijenjen i da je dolazak obavezan pokazala mi je dubinu njegovog bezobrazluka.
Ona plavuša od prethodnog vikenda koja je bila njegova Malena, sjedit će s njegove desne strane, ja na svom uobičajenom mjestu.
Moja sigurna noga, pod dugim kaputom skrivana, kročila je u ured pun ljudi. Imponirali su mi pogledi koje sam dobila, ali najviše mi je odgovarao njegov pogled. Sjećanja su bila i te kako živa, osjećaj njegovih ruku na mome tijelu, ritam kojim me je uzimao upravo tu, na stolu za kojim svi sjedimo, sve mi je to stvorilo misteriozni osmijeh na licu.
Ja sam se sjećala, a sjećao se i on. Itekako se sjeća dok me gleda u oči i oblizuje usne. Itekako se sjeća dok govori i bolje se namješta u stolici. Itekako se sjeća moje mekoće i njegovog sjemena koje se lagano slijeva niz moje butine. Itekako se sjeća…
Plavuša ne sjedi s njegove desne strane. Sjedi preko puta mene i ispitivački me promatra. Gledam svuda, osim u njih dvoje, ali svima dozvoljavam da vide moj osmijeh. Trijumf!
Pod kratkom suknjom ponovo su samodržeće čarape koje vape da budu skinute, pod gaćicama je i dalje pulsirajući osećaj, a ja, nošena uspomenama i senzacijama, nisam čula niti jednu riječ sa sastanka.
– Malena! – vikne na mene dok uzimam svoj kaput u želji da prva pobjegnem iz ove sobe prepune uspomena.
– Molim? – okrenem se mazno.
– Prestani! – reče te mi zgrabi lice s oba dlana i poljubi me naočigled svih.
– Možda nisi prva Malena u mom životu, ali nadam se bit ćeš posljednja… Volim te!
Ikacpps u svojih više od dvadeset priča, objavljenih na wattpadu, piše o likovima koji su duboko uronjeni u stvarnost, kao da su tu, pored nas, samo ne znamo da su to baš oni. Redovito servira dobar trilerski zaplet, stvarnu ljubavnu priču i rasplet koji donosi pravdu