Pitanje dostupnosti liječenja neplodnosti već desetljećima je pitanje pozitivnih demografskih politika država koje se učinkovito žele boriti protiv tzv. bijele kuge. U tom svjetlu valja gledati i najnoviji, jučerašnji potez lijeve španjolske vlade koja je nakon razdoblja ograničenja od sedam godina ponovo u svojoj državi omogućila besplatan pristup medicinski potpomognutoj oplodnji (MPO) za neudate žene, biseksualne i za lezbijke, a ovim ga je zakonodavnim potezom proširila i na transrodne osobe. U Španjolskoj je MPO za neudate, samice i lezbijke bio prvi puta novcem javnog zdravstva omogućen od 2004. godine tijekom vladavine socijalističke vlade Josea Luisa Rodrigueza Zapatera (2004.-2011.) da bi ga samo na heteroseksualne parove 2014. ograničila vlada desničarke Narodne stranke. Socijalistička vlada Pedra Sancheza je dolaskom na vlast 2018. izrazila spremnost vratiti ta prava, što se jučer i dogodilo uz proširenje dostupnosti besplatnog liječenja neplodnosti i na transseksualne osobe. Ovo pravo će obuhvatiti oko 8.500 žena u Španjolskoj, u ime kojih su posljednjih godina inzistirale španjolske organizacije za zaštitu LGBT osoba.
I Francuska je istim putem proširenja prava na liječenje neplodnosti na račun javnog zdravstva krenula u lipnju ove godine, kad je francuski Parlament usvojio zakon koji po prvi put omogućuje ženama bez partnera i lezbijkama pristup medicinski potpomognutoj oplodnji. Taj su zakon dugo čekale LGBT udruge, zalažući se i za izjednačavanje reproduktivnih prava otkako je Francuska 2013. legalizirala istospolne brakove.
Kampanja Roda na pravo pristupa MPO-u svim ženama
U Hrvatskoj se za takva pravo neudatim ženama i lezbijkama više od deset godina bori udruga Roda, koja je lani u studenom, a povodom Europskog tjedna (ne)plodnosti, napravila kampanju na pravo svih žena na pristup postupcima medicinski potpomognute oplodnje, bez obzira na njihovu seksualnu orijentaciju ili bračni/partnerski status.
Traži se izmjena Zakona o potpomognutoj oplodnji koji sadrži nejednak pristup postupcima medicinski potpomognute oplodnje prema ženama, ovisno o njihovom bračnom statusu i seksualnoj orijentaciji.
„Sve je više žena koje nemaju partnera i žena koje su u istospolnoj vezi u borbi da postanu roditelji i odlučuju se na postupke medicinski potpomognute oplodnje u inozemstvu. Dok je bilo moguće išle su u Španjolsku, a najčešće odlaze u Makedoniju. Rado bi to učinile u Hrvatskoj, ali im aktualni Zakon o MPO to ne omogućava. Postupcima ne mogu ni pristupiti ako su samice ili su u istospolnoj vezi. Jedinu iznimku pri tome čine žene bez partnera ukoliko imaju dokaz da su neplodne (recimo neprohodne jajovode), dok ostale žene bez partnera koje nemaju dijagnozu neplodnost kao i sve žene u istospolnim vezama to pravo po važećem zakonu nemaju“, pojašnjavala je u intervjuu za Reci.hr lani Klaudija Kordić iz udruge Roda, ujedno i potpredsjednicom organizacije Fertility Europe, situaciju koja se u našoj zemljji nije pomakla s mrtve točke.
Vođene statistike koliko bi žena takva pozitivna promjena zakona pokrila mi niti nemamo, kao što smo deficitarni i u jasnoj slici broja neplodnih parova. Barata se brojkom da ih je u Hrvatskoj između 80 i 100 tisuća. Zbog još uvijek prisutne stigme koju u našem društvu ima liječenje neplodnosti MPO postupcima, broj parova koji se odlučuju na njih je puno manje nego što bi bio da se u tom području reproduktivnog zdravlja i prava počinju provoditi pozitivne politike i istodobno da se u njegovo unapređenje više ulaže.
Izmjenom MPO zakona omogućiti rađanje više djece
„U Hrvatskoj je jako puno prostora za djelovanje u tom smjeru. Trebalo bi javnim politikama koje bi stvarale atmosferu prihvaćanja MPO postupaka u društvu poticati da se oni povećaju. Računa se da oko tri tisuće parova na milijun stanovnika treba pomoć pri zanošenju korištenjem MPO tehnologije (IVF, IVF/ICSI, sekundarni ICSI, FET). Od tog broja polovica nikada ne zatraži pomoć medicine. Ako se računa da svakom paru koji zatraži pomoć treba više od jednog ciklusa liječenja da zanese, stvarna potreba za IVF premašuje 2500 ciklusa na milijun stanovnika“, naglasila je specijalistica humane reprodukcije KBC-a Zagreb profesorica Dinka Pavičić Baldani i dodala: „Unutar Europe jedino Danska, Belgija i Island ostvaruju stvarne potrebe za ovim metodama, dok im se Skandinavske zemlje i Slovenija približavaju. Hrvatska ostvaruje oko 1200 IVF, IVF/ICSI, sekundarni ICSI, FET ciklusa na milijun stanovnika što je daleko ispod stvarne potrebe za liječenjem ovim metodama. Zemlje poput Slovenije i Češke koje su posljednjih godina povećale broj MPO ciklusa na milijun stanovnika povećale su i ukupnu stopu fertiliteta. Dakle u zemljama, poput naše, koje nisu dostigle puni potencijal MPO postupaka potrebne su dodatne mjere i investicije.“
Znamo li kako se udio u broju živorođene od strane one koja su začeta MPO postupcima zahvaljujući napretku medicine stalno povećava, liječnici humane reprodukcije sve glasnije govore o tome kako politike reproduktivnog zdravlja valja jače usmjeriti i prema liječenju neplodnosti. U Hrvatskoj se u prosjeku godišnje rodi oko 1700 djece začete MPO postupcima, i oni čine pet posto u ukupnom godišnjem udjelu živorođene djece. Taj se trend i povećava, jer se ipak sve više parova odlučuje liječiti neplodnost. U Europskim zemljama koje nemaju zakonskih ograničenja pristupa liječenju neplodnosti na teret javnog zdravtva taj udio na godišnjoj razini bude i deset, pa i više posto. Valja napomenuti da je unazad 35 godina, od kada je u Hrvatskoj i začeta prva beba MPO postupcima rođeno oko 40 tisuća djece, što je veličina jednog grada.
Ako govorimo o Europi, polovica zemalja u Europi omogućava ženama u istospolnoj vezi pristup MPO postupcima, dok dvije trećine zemalja takvo pravo omogućava ženama bez partnera. I Hrvatska se naoko uvrstila u te zemlje koje ženama samicama omogućavaju pravo na pristup MPO postupcima, ali, kako smo i ranije spomenuli, samo uz uvjet da su neplodne, što većina tih žena ne ispunjava, a što u konačnici žene bez partnera kao i žene u istospolnoj vezi potpuno diskriminira.