Koliko smo puta u proteklih gotovo godinu dana, a zahvaljujući pandemiji covida-19, za mnoge stvari koje smo do tada uzimali zdravo za gotovo pomislili kako ništa više nije i neće biti isto? Budimo iskreni, za mnoge smo i shvatili da ih je odavno trebalo mijenjati pa bi život bio kvalitetniji i zdraviji. Ipak, malo je tko očekivao da će se prvi protiv loših poteza vlasti u pandemiji pobuniti trudnice i rodilje. I to na stvari o kojoj velika većina ljudi smatra da se radi kako treba. Ni mjesec dana nakon proglašenog lockdowna, prisjetimo se, rodilje su se pobunile protiv ministra zdravstva jer im je preko noći i bez ikakvog razumnog objašnjenja zabranjena pratnja na porodu. Pandemija je otvorila rupu u sustavu, koja i danas zjapi, kao što je i potres u Baniji na vidjelo bacio kako se kralo u poslijeratnoj obnovi kuća.
Do danas nije otkriveno tko je potpisao zabranu da rodilje ne smiju imati pratnju na porodu, niti zbog koje mjere zaštite, jer se ionako svi koji ulaze u bolnički sustav moraju ranije testirati, pa shodno nalazu se porod i obavlja. Zabrana pratnje na porodu povukla je za sobom i druga pitanja o načinu na koji se kod nas skrbi o trudnicama i rodiljama. Udruga Roda provela je istraživanje o zdravstvenoj skrbi žena tijekom covida-19 koje je otkrilo poražavajuće stanje: 68 posto trudnica bilo je bez kontakata s patronažnom sestrom, 47 dana nije se radio niti jedan MPO postupak, 80 posto beba rođenih tijekom lockdowna nije s majkom bilo u kontaktu ‘koža na kožu’, a 65 posto beba je odvajano od majki, što je utjecalo na pad broja dojene djece.
U vrijeme lock-downa mnoge su se rodilje raspitivale o mogućnostima rađanja kod kuće uz asistirane porode primalja. Ne znamo da li je broj poroda kod kuće i porastao, no za razliku od vremena prije pandemije, o tom iskustvu kao vrhunskom danas otvorenije svjedoče majke i očevi koji su odluku da na porod ne idu u bolnicu donijeli ohrabreni upravo zabranom pratnje na porodu. Sve je više lijepih priča rodilja o prekrasnom iskustvu prirodnog poroda nasuprot onoga kojeg nosi iskustvo medicinski induciranog. Onoga kad se rodilju prikopča na drip i kad dobiva epiduralnu injekciju protiv bolova koji na dripu budu teško izdrživi, onoga kad rodilja ne sudjeluje u procesu rađanja svog djeteta.
Sve je više trudnica koje dolaze u rodilišta i žele prirodni porod. Da ga iznesu same i pod prirodnim hormonima, a da im zdravstveno osoblje bude pri ruci, ako se počne događati nešto nepredviđeno. Sve je više trudnica koje polaze tečajeve pripreme za prirodne porode i sve je više onih koje žele rađati kod kuće. O trendu svjesnih izbora u trudnoći i porodu, o bolovima i strahovima koje poput mitova prenosimo od naših majki, ujni, baka ili prijateljica, o zdravlju za bebu i majku koje donosi prirodan porod, o zdravstvenim sustavima koji će se u tom smjeru morati mijenjati razgovaramo s Anom Mažar, porođajnom doulom i edukatoricom. Uz Hrvatsku Udrugu Doula, Ana je članica i udruge Roda s kojom surađuje u izvedbi Rodinih online trudničkih tečajeva, kao jedna od suvoditeljica.
Koliko vas trudnica kontaktira sa željom da ih vodite da bi imale porod kod kuće?
Budući da nas kontaktira pomalo specifična skupina žena koje traže drugačija rješenja za sebe, nama doulama se čini kao da imamo česte upite za kućne porode. Otprilike desetak upita godišnje svakoj douli za nas pojedinačno je puno. Kada bismo uspoređivali uobičajenih jedan posto kućnih poroda u zemljama u kojima su mogući organizirani kućni porodi, za Hrvatsku bi to, na 36 tisuća poroda godišnje, značilo oko 400 kućnih poroda. No, ne možemo se pohvaliti tolikim brojem, za sada se ozbiljno manji broj žena odlučuje za kućne porode budući da kod nas nisu zakonski regulirani. Primaljama, naime, nije dopušteno pružati usluge izvan zdravstvenih ustanova, što je jedan od bitnih razloga iz kojih se žene naposljetku odlučuju za porod u bolnici. Žene koje jesu rodile kod kuće imale su medicinsku asistenciju primalja koje najčešće dolaze iz Austrije ili susjedne Slovenije, budući da one imaju dopuštenje obavljati samostalnu djelatnost izvan zdravstvene ustanove, pa tako i u inozemstvu. Za Hrvatsku ne znamo koliko se beba rodilo kod kuće, takva se evidencija nigdje na jednom mjestu ne vodi. U Nizozemskoj je to oko 15 posto godišnje, a u zemljama Ujedinjenog Kraljevstva jedan do dva posto, kao i kod većine drugih europskih zemalja u kojima je kućni porod opcija te se posljednjih godina bilježi trend rasta asistiranih kućnih poroda.
Odakle tolika fama oko poroda kod kuće, posebice u našim krajevima, jer su ovdašnje žene prije samo dvije, tri generacije rađale upravo kod kuće? To je bilo neupitno, normalno, pa je za pretpostaviti da baštinimo jedno takvo iskustvo koje se i generacijski prenosi.
Ako uspoređujem generacijski, naše su bake i potom majke anegdotalno bile ugurane u sustav bolničkih poroda kako bi rađale pod medicinskim protokolima. Prihvaćale su to kao svoj vlastiti izbor, bez primisli o nečemu drugačijem, jer su u tome vidjele sigurnost da će pod liječničkim nadzorom sve proteći u redu. Iako su njihove majke i bake rađale kod kuće, medicinska skrb često nije bila opcija te je tada, zbog niza razloga, bilo i fatalnosti. Takvi su događaji postali dio kolektivne memorije po kojoj je rađanje kod kuće nešto što je životno opasno, a ne jedan normalni, prirodni proces. To nas je dovelo do toga da mi od generacije žena rođenih 60-tih ne baštinimo porod kod kuće kao nešto prirodno i normalno, već sasvim suprotno. Porod je nepojmljiv kod kuće, a o prirodnom se porodu, nakon upotrebe dripa i epiduralne, rijetko razmišlja. Danas velika većina žena jednako funkcionira kao i prethodne generacije: ono što se i dalje širi su negativne priče prema kojima krojimo svoje predodžbe. Danas je velika tema strah od boli te nepredvidljiva težina poroda, kojoj se ne traže uzroci i rješenja već se prihvaća kao nešto normalno. Tako da se odluke velike većine trudnica po pitanju poroda odnose na to koju će bolnicu birati i hoće li imati pratnju na porodu, a dosta je trudnica koje će pokušati odlučivati i o tome koji će je liječnik “porađati” te hoće li ići na porod carskim rezom. Tako da se pitanje o porodu velikim dijelom svodi na prepuštanje rutinskim intervencijama i oslanjanje na lijekove, u isto vrijeme mantrajući „bitno da je sve u redu s mamom i bebom“, dok iskustvo poroda pada u drugi plan.
Kad govorimo o prirodnom porodu prva je asocijacija na porod kod kuće. Kao da govorimo o nekoj sivoj zoni rađanja. Zar žene kad dolaze u bolnicu ne rađaju prirodno?
Za početak, potrebno je razjasniti važnu stvar vezanu uz porode kod kuće. Kada govorimo o odluci trudnice da će roditi kod kuće, mi ne govorimo o porodu koji nije asistiran (bez medicinske skrbi). Porodu mora prisustvovati primalja, a žene najčešće angažiraju i doulu. Prema etičkom kodeksu Hrvatske Udruge Doula, mi doule ne sudjelujemo u neasistiranim porodima. Uloga primalje je tu važna, budući da ona s medicinskog stajališta prepoznaje ako nešto ide u krivom smjeru i zna kada je potrebno napraviti transfer rodilje u bolnicu. Nizozemska je dobar primjer takvih praksi, gdje svaka trudnica od svog zdravstvenog sustava automatski dobije i cijeli paket za rađanje kod kuće, koji sadrži potrepštine poput kompresa, kvačice za pupak i sve što bi joj kod kuće bilo potrebno, bez obzira hoće li ili neće odabrati kućni porod. U Nizozemskoj je dobro razvijen sustav transfera, što znači da hitna u slučaju potrebe može rodilju u najkraćem mogućem roku prebaciti u bolnicu. Njihove primalje usko surađuju s bolnicama, a kada obitelji odlučuju o način na koji će rađati i gdje će rađati, donose te odluke potpuno informirani. Mi takav sustav nemamo razvijen, porod kod kuće za naš sustav uopće nije opcija, a naše primalje ne mogu prisustvovati porodima izvan bolnice. Kao što sam i ranije spomenula, one ne mogu obavljati tu samostalnu djelatnost, zbog čega su naše primalje često produžetak sustava kod intervencija liječnika, a ne primalje u pravom smislu te struke, što je velika šteta jer gubimo to nezamjenjivo primaljsko znanje i mudrost.
S obzirom na to da je činjenica da žene kod nas rađaju i kod kuće, ne mnogo, ali ipak…, pa mi imamo paralelne sustave?
Da, možemo reći da postoje paralelni sustavi i naoko to izgleda kao siva zona. U teoriji postoji primaljski model skrbi za trudnicu i medicinski model koji se bavi onim trudnoćama kod kojih se dijagnosticira neka patologija, pa se za te trudnice skrbe liječnici. Recimo, u Velikoj Britaniji o trudnici brinu primalje, s ginekologom naprave ultrazvuk, s minimalnim brojem pregleda u zdravoj trudnoći. Kod uredne trudnoće porod rade primalje, ne ginekolozi, jer niti je trudnoća niti porod pitanje liječenja, to je normalno stanje. Mi takav sustav još nemamo.
Vratimo li se na prethodno pitanje, kad rodilja stigne u bolnicu na porod, kakav je taj porod u startu? Kreće li prirodnim putem, ili rodilja, ako želi rađati prirodno to u bolnici mora zahtijevati?
U našim bolnicama nitko ni govori o prirodnom porodu ili porodu koji je medicinski induciran/potpomognut, jer se tu ni ne radi razlika. Liječnicima je normalno da će ih rodilje tražiti epiduralnu, da neće odbijati drip koji će im pojačati i požuriti kontrakcije i uopće ne razmišljaju da su time uvelike skrenuli s puta prirodnog poroda. Da mu nisu dali ni šansu. To je sustav, a takvom doprinose i uplašene žene, koje na porod dolaze ne vjerujući ni sebi ni svom tijelu, pa se predaju u ruke liječniku da on rutinski odradi porod. Liječnici ne razmišljaju u terminima pravog vremena za porod, kakvog tijelo određuje, pa tako znaju trudnice i požurivati čim prođe 40 tjedana da dođu u bolnicu na porod, bez obzira na to što tijelo za njega nije spremno. Veliki dio se u bolnicama radi rutinski, ali to ne znači da je takav način jedini. Ne smatram da se prirodan porod mora nešto posebno zahtijevati, ali za njega se treba kvalitetno pripremiti. To uključuje i spremnost za odraslu komunikaciju i suradnju s osobljem. No, često žene u bolnicu dolaze uplašene i automatski se postavljaju u mod djeteta zbog neriješenog straha od autoriteta. To je jedna od stvari koje žena mora riješiti sa sobom prije poroda.
Vi ste imali prirodan porod, ali u bolnici. Vi ste ga zahtijevali. Što to točno znači, kakve su bile reakcije?
Kao prvorotkinji nije mi na pamet padalo imati porod kod kuće, a sam bila odlučna imati prirodni porod u bolnici. Odluku sam donijela nakon radionica koje sam pohađala i tijekom kojih sam prošla kroz dugi ciklus pripreme za porod. Sve mi je sjelo na mjesto te je moj cilj bio otići u bolnicu i roditi prirodno bez ikakve intervencije. Jedva sam dočekala taj trenutak poroda i zaista sam uživala u njemu. To uopće ne znači da nije bilo trenutaka kad mi je stvarno bilo jako teško i trenutaka kad sam mislila da više ne mogu. U jednom sam momentu čak u sebi pomislila: Pa neću valjda na kraju ipak tražiti epiduralnu da napokon predahnem. Bio je to trenutak o kojem smo razgovarali i na radionicama, u fazi tranzicije. Kada pomisliš da više ne možeš, tu je onda kraj. Sljedeće je tiskanje i rađanje. Imala sam točno školski, prirodan porod. Jedina intervencija je bio sam odlazak u bolnicu u koju sam došla sa svojim planom poroda koji se i nije svidio osoblju. Malo su okretali očima i prigovarali da previše čitam forume. Moram priznati da me to izbacilo iz takta i malo mi stopiralo porod, jer kada se uključi adrenalin ili analitički um, sve se na trenutak zaustavlja. U svakom slučaju, imala sam jako pozitivno iskustvo poroda koje mogu dalje prenositi.
Generacija koja zagovara prirodni porod
Kako to da se baš vaša generacija počela zauzimati za svjesni, prirodni porod nasuprot medicinskim protokolima i sustavu? Što se dogodilo?
Mislim da je tome pridonio informacijski bum zbog kojega naša generacija ima priliku razmjenjivati velike količine informacija, ali i vidjeti i uspoređivati prakse drugih zemalja. Nama je potpuno svejedno gdje se što odvija i ne smatramo da bismo trebali postupati drugačije od razvijenih zemalja. Propitkujemo sve i želimo preslikati one dobre prakse, bez obzira u kojem se dijelu svijeta događaju. Sustav ne funkcionira na taj način, on gleda u prošlost kada je i ustanovljen te se oslanja na poluge koje su tada vrijedile i koje ga drže na životu. Teško je donositi promjene u sustavu i očekivati da će ljudi preko noći promijeniti ono što rade na jedan način godinama. No, mi gledamo unaprijed i ako imamo sve više znanstvenih dokaza, pokazatelja, da je prirodni porod taj koji donosi benefite za majku i dijete, mi te benefite želimo i za sebe, u svom porodu. Promociji prirodnog poroda u cijelom je svijetu najviše primalja Ina May Gaskin, koja je još 70-tih osnovala svojevrsnu farmu u Americi, a na koju su žene iz cijelog svijeta dolazile rađati na prirodan način. Birale su svjestan porod bez strahova, svjestan porod kroz koje će one prolaziti prepuštajući se s punim povjerenjem svojem tijelu koje zna što treba raditi i to bez straha od boli. May Gaskin je vodila vrlo preciznu evidenciju prema kojoj je 95 posto žena rodilo prirodnim putem, a preostale su trebale neku medicinsku intervenciju. Carskih rezova trebalo je svega 1,7 posto, što je fascinantan pokazatelj koliko je bitno okruženje u kojem žena rađa za prirodno i osnažujuće dovršavanje poroda. Da se vratim na vaše pitanje, devedesetih su se te informacije širile i kod nas i tada i na ovim prostorima kreću inicijative za organizacijom prirodnih poroda. U mnogim zemljama on je trudnicama omogućen kroz sustav.
Strah od boli je jedan od onih strahova koji se prenose kad se razgovara o porodima. Strah od boli je i razlog da žene radije porod predaju u ruke liječnicima, jer vjeruju da će bol biti manja. Je li taj strah opravdan i može li se trudnica kroz pripreme za rađanje pripremiti na porođajnu bol?
Priprema za svjesni i prirodni porod ujedno je i priprema žene da se na vrijeme upozna s fizičkom nelagodom kroz koju će neizostavno proći, kao i da osvijesti da ta bol nije neizdrživa te da ona ne mora nužno biti negativno iskustvo. Porođajna bol je jedina pozitivna bol koju mi doživljavamo u svom životu, znamo da je ona produktivna i da se pod njezinim utjecajem neće ništa loše dogoditi. Jasno nam je zbog čega se događa i mi tu bol očekujemo. Ako smo dovoljno opušteni da nam prorade svi hormoni koji se bude i koji rade tijekom poroda, niti manifestacija boli neće biti jaka. O tome svjedoče i žene koje su same sebe prije poroda ocijenile s nižom tolerancijom na bol, a kad su prošle kroz porod, bol im nije bila kategorija koju su spominjale. Samo treba postojati spremnost i vjera u sebe da se to možeš proći.
Koja je razlika između prirodnog poroda i poroda koji je medicinski induciran, kada govorimo o boli?
Kada imamo prirodan porod trudovi dolaze u valovima, a njihova se magnituda može prikazati krivuljom, što znači da u tom valu bol postepeno jača, dolazi do vrhunca koji najviše boli, ali i u cijelom valu najkraće traje, jer bol postepeno pada. Između valova dolaze razdoblja kada se odmaramo. Ona u početku traju duže, po 45 minuta, zatim po 20 minuta, pa se smanjuju kako se približavamo ulasku u tranziciju kada kontrakcije dolaze ubrzo jedna za drugom, a same ukupno traju po 90 sekundi i to je najteži dio poroda. Kad govorimo o porodu na dripu, trudovi su drugačiji. Jači su i češći, a njihova krivulja nema oblik magnitude vala, već je pravokutan: bol je brzo na svom vrhuncu, koji traje dok kontrakcija ne završi. Dakle, ta najjača bol koju u prirodnom porodu osjetimo na vrhuncu vala truda, na dripu traje duže, jača je, a kontrakcije su češće i malo je vremena za odmor jer se kemijom ne može pogoditi jačina kontrakcije kao što to radi tijelo. Osim toga, sintetičke molekule ne potiču izlučivanje oksitocina, kao što se to postiže u prirodnom porodu, u kojem zahvaljujući tom hormonu dolazi i do većeg lučenja endorfina, hormona koji radi na ublažavanju boli. Efekt je kao da smo pod prirodnim narkotikom, što se na rodiljama vidi, jer djeluju odsutno, kao da su u drugoj dimenziji. Pod dripom je sve to drugačije, zbog jakih kontrakcija i izostanka prirodnih hormona koji bi ublažili osjećaj boli, daju se epiduralna i sredstva za smirenje. Zna se dogoditi da se zakasni s epiduralnom i žene osjećaju jake bolove, koje se kasnije i prepričavaju kao izrazito negativno iskustvo kojim se sije strah o bolnim porodima.
Odakle potiče taj strah od boli na porodu i kako ga odagnati?
Prvo je pitanje zašto uopće nosimo sve te strahove o boli koja dolazi s porodom. Objašnjenje je možda trivijalno, ali je temeljno. Strah od porođajne boli je naš blueprint. Naš obrazac koji stvaramo prema porodu još odmalena. Prva nam informacija o porodu dolazi kroz filmske scene u čijim klišejima puca vodenjak, nastaje drama, trči se u bolnicu, svi vrište, psuju, žene proklinju muža i u gotovo svakoj takvoj sceni porod je pitanje života i smrti ili za mamu ili za bebu. Kada žene u našoj obitelji pitamo o porodu, u većini slučajeva će se truditi govoriti o onome što bi bila trauma, jer pričati o porodu kao veličanstvenom iskustvu kod nas nije uobičajeno. Na taj način, njihove priče potvrđuju već postojeći obrazac. Prije nego što ga proživimo, porod nam je svima nepoznat teritorij i ne znamo što očekivati. U nepoznatim situacijama, u svima nama se javlja strah zbog kojeg smo skloni projicirati sva akumulirana negativna iskustva i strahove tijekom života u buduću, nepoznatu situaciju. Strah je samo pokazatelj da je pred nama nešto nepoznato, a ne nužno opasno. Zato na radionicama, na porođajnim tečajevima, prvo treba razlučiti čega se mi to bojimo, razobličiti mitove o porodu i tek onda pristupiti pripremi za vlastiti porod. Te pripreme podrazumijevaju usvajanje svih znanja o tome kako funkcionira naše tijelo u porodu i kako možemo utjecati na tijek poroda, bilo pozitivno ili negativno.
Porod carskim rezom
Znam par žena koje su s liječnicima dogovarale porod carskim rezom. Štoviše, znam ih dosta, pa me zanima je li to neki trend i kako to vi tumačite?
Za porod carskim rezom mora postojati medicinska indikacija. I ja sam čula da ima žena koje se naruče da rode carskim rezom, iako možda to nije potrebno. Svjetska zdravstvena organizacija kaže da stope poroda carskim rezom iznad 10 posto ne donose umanjenju smrtnosti majki i beba. Koja je idealna stopa, još uvijek nije procijenjeno. Za usporedbu, prema zadnjim podacima kod nas se po pojedinim rodilištima carskim rezom rađa između 20 i 30 posto beba. To je visok postotak i govorio bi u prilog tome da se veliki dio njih nije trebao roditi ovim putem.
Koliko trudnica uopće polazi trudničke tečajeve i na kakav ih porod oni pripremaju?
Kada govorimo o trudničkim tečajevima, možemo razlikovati dvije vrste. Na spomen trudničkih tečajeva, prvo pomislimo na one koji su organizirani unutar zdravstvenog sustava, zdravstvenih ustanova, bolnica, rodilišta ili domova zdravlja. Na tim se tečajevima žene podučava što mogu očekivati od sustava. Uglavnom uče kako da budu dobre rodilje. Obično na tim tečajevima nije naglasak na samom procesu poroda, kako sebe osnažiti i kako pozitivno utjecati na tijelo prilikom rađanja, kako se nositi s bolovima, što se događa s tijelom u porodu, što se točno događa u samom odlasku u bolnicu, rađanju djeteta… Nisam sigurna koliko žene odlaze s tih tečajeva s osjećajem jasnoće i osnaženosti. No, s druge strane, većina trudnica i partnera koji pohađaju te tečajeve to čine kako bi dobili potvrdu da partner može s njima biti na porodu.
Za obitelji koje žele drugačije pristupiti pripremi za porod, tu su tečajevi organizacije nezavisne od sustava. Ja kao doula držim trudničke tečajeve s naglaskom na neodvojivost tijela i uma, na sposobnosti žene da rađa, na emocionalnom stanju tijekom poroda i svemu onome što je važno u pripremi za osnažujući porod. Vjerujem da na taj način djelujemo na individualnoj razini, mijenjamo jedno po jedno iskustvo i potičemo žene da očekuju bolji standard za sebe. Nakon što dovoljan broj žena promijeni svoju percepciju i prevladaju osnažujuće priče s poroda, vjerujem da će se i sustav početi mijenjati i podržavati ih. U Rodi sada imamo online trudnički tečaj koji smo razvili čim je nastupio lockdown, a trudnice su ostale bez tečaja. Mi smo tada uskočile s tečajem kojeg su mnoge trudnice objeručke prihvatile jer su dobile potrebne informacije, ali i emocionalni oslonac. Odaziv je bio odličan: online tečaj je do sada, u manje od godinu dana, prošlo više od sedam tisuća žena. To je ujedno bio i najposjećeniji trudnički tečaj, završila ga je svaka peta trudnica.
Na vašim se tečajevima govori o prirodnom porodu. Koje biste mu najvažnije benefite izdvojili?
Benefita je mnogo i svi se odnose i na majku i na bebu. Recimo, svaka intervencija dijelom ide i na bebu jer, osim što prelazi posteljicu, ometa prirodnu igru hormona koji su jako važni za povezivanje majke i djeteta u trenucima rođenja. Kada mama prvi puta vidi svoje dijete, taj je trenutak potpuno obavijen hormonom ljubavi koji su u svom maksimumu jedino kod nemedikaliziranog poroda. Ne znači da kod poroda koji nije bio prirodan neće doći do zaljubljivanja u svoje dijete, no to će se događati na nekoj drugoj, mentalnoj razini. Ako nema objektivnog razloga, šteta bi bilo ne omogućiti da to bude pod hormonima koji su na svom vrhuncu, kada i beba ima nagon za dojenjem, uslijed čega i laktacija počinje ranije. Što se ranije počinje s dojenjem, lakše se uspostavlja laktacija i manje je problema u dojenju. Žene koje su rodile prirodnim putem duže doje djecu i spremnije su prolaziti izazove prelaska u majčinstvo, imaju veću šansu ne doživjeti postporođajnu depresiju i lakše donose odluku o drugom djetetu. Meni osobno je iskustvo prirodnog poroda jako vrijedno, jer znam da ću to iskustvo prenijeti na svoju djecu, moje priče o porodu će biti pozitivne, a ne bolne. Trenutci nakon poroda i toplina majke ostaju nam kao prvi otisak koji dobivamo o svijetu u kojem se rađamo, spoznaja je li svijet sigurno mjesto. A taj otisak osjećaja sigurnosti, osjećaja gnijezda i povjerenja u svijet djetetu je ključan jer se na njemu gradi vjera u samog sebe i samopouzdanje s kojim će se lakše otisnuti u svijet, u svoje izazove.
Tko je Ana Mažar?
Kao po unaprijed određenom putu, magistrirala je ekonomiju, zaposlila se u IT biznisu, a zatim, nakon što je sudjelovala u radionicama Svjesna trudnoća, okrenula svoj svijet naopačke. Odlučila je raditi i živjeti drugačije, postala je doula te danas prati žene kroz trudnoću i na porodu. I sama je prošla vlastitu tranziciju u majku, prepuna je novih ideja koje objavljuje pod identitetom „Žena ženi doula“, kreira trudničke tečajeve i edukativne inovacije za buduće majke i očeve, a sve u smjeru da u trenutka kada rađamo novi život budemo svjesni i potpuno prisutni jer nas rijetko nešto ljepše, intenzivnije i duboko transformirajuće dočeka u životu.