„Tijekom lockdowna u ta dva mjeseca proljetos su dvije bebe s Korčule rođene u prostorijama Hitne u Orebiću, jedna je rođena na trajektu na putu prema Orebiću, a jedna u kombiju Hitne, sa strane uz cestu, na putu prema Dubrovniku. Sve je bebe porodila ista babica i sreća je da je u svim tim situacijama upravo ona bila prisutna. I ja sam jedna od tih osoba koja je svoje dijete na svijet donijela izvan bolnice. Onako kako nikako nisam planirala. Bio je to jako težak porod i on ima sretan završetak, iako porodi ne bi smjeli ovisiti o sreći“, riječi su Dore Lozice s Korčule, koja je sudjelovala u panel diskusiji popratnog programa koji se na niz tema iz područja ljudskih prava organizira u okviru Human Rights Film Festivala. Ovaj je panel na temu na koji se sve način promijenio pristup trudnicama i rodiljama za vrijeme pandemije te na koje se sve načine krše njihova prava kao trudnica i rodilja, u konačnici i kao pacijentica, realizirala je udruga Roda koja je na toj problematici angažirana već godinu dana. Zahvaljujući ovom panelu koji je dostupan na stranicama Human Rights Film Festivala mogli smo čuti svjedočanstva kakva rijeko imamo prilike. Dora Lozica, koja je na ovom panelu sudjelovala i kao predstavnica radijskog kolektiva K’o žena, vrlo je plastično opisala kakvu zdravstvenu skrb na otocima imaju trudnice, ali i žene općenito. Na cijelom je otoku 16 tisuća stanovnika, a uz Orebić koji je na Pelješcu, ali mu pripadaju prema teritorijalnom, a tako i zdravstvenom ustroju, govorimo o 20 tisuća stanovnika. Desetak tisuća je od njih žena, a sve su upućene jednom jedinom ginekologu, jer ih više naprosto na tom cijelom području više niti nema. Inače Korčula ima dva doma zdravlja, ali nema rodilišta, iako je jedno malo bilo osposobljeno, i radilo je uspješno za vrijeme rata u prvoj polovici devedesetih, kada nije bilo moguće ići do Dubrovnika. Zašto se u mirnodopsko vrijeme svih proteklih 25 godina od tada na ovom otoku na tom iskustvu i tim temeljima nije uspostavilo rodilište, nitko ne zna.
Porod na putu za rodiliše
„I kako izgleda zdravstvena zaštita trudnica na našem otoku? Korčulanke najčešće rađaju u Dubrovniku i ako je trudnoća uredna ginekolog će trudnicu u bolnicu poslati 10 dana prije termina, kako bi na vrijeme bila tamo kad trudovi krenu. Ako se dogodi da je trudnoća počela dok je trudnica još doma, hitno je se vozi na trajekt za Orebić, pa potom dva i pol sata do rodilišta. Dvije su babice koje prate trudnicu u tim kolima Hitne, jer nije rijetkost da beba rodi u kolima, trajektu ili helikopteru“, govori Lozica o slučajevima poroda na trajektu ili na cesti u kolima Hitne, jer se nije stiglo do bolnice, koji se onda nađu na naslovnicama medija kao da su ispali iz rubrike spektakli. A sva trauma koje su rodilja, babica i svi oko njih preživjeli tijekom takvog poroda ostaje zamračena, a sustav isti, jer sreća je da je sve dobro prošlo.
„Sreća je što imamo babicu koja, zapravo radi kao medicinska sestra orebičkog ginekologa, koja je iskusna i toliko predana da sve te porode ona obavlja sama, jer ginekologa s Orebića nema kad žena rađa. Naša babica porađa već treću generaciju Korčulana, ima 65 godina i uskoro ni nju nećemo imati, jer će u mirovinu“, kaže Lozica.
Zbog pandemije otočkim se trudnicama sve pogoršalo. Mnoge od njih trudnoću prate privatno u Splitu ili Dubrovniku, ali u vrijeme lockdowna nisu mogle do svojih ginekologa, a bolnice su prestale trudnice primati desetak dana prije termina. Tako je Dora Lozica u splitsko rodilište, gdje je i vodila trudnoću, trebala doći tri dana pred termin poroda. No, puknuo je vodenjak, zvana je Hitna, uspjelo se stići trajektom do Orebića.
Iskusna babica i prestravljena liječnica
„Uz mene su bile babica, jedna medicinska sestra i prestravljena mlada doktorica. Bila sam otvorena deset centimetara i babica je rekla da nećemo stići do Dubrovnika. Rađala sam na jednom stolu u prostoriji Hitne i porod je bio jako težak. Trajao je tri sata. Nakon poroda krenuli smo kolima Hitne za Dubrovnik, s tek rođenom bebom i posteljicom koju je babica ponijela, u vrećici za smeće. Meni je bilo toliko loše da je bebu u naručju držala babica. U jednom smo trenutku morali stati jer joj je pozlilo, predala mi je bebu, izašla van i povraćala. Kad smo došli pred bolnicu nisu nas htjeli odmah pustiti unutra. Prvo sam zbog nekakve covid analize morala odgovarati na gomilu pitanja“, ispričala je iskustvo svog poroda Lozica i dodaje: „Priča ima sretan kraj, ali ovakve priče ne bi smjele ovisiti o sreći i na otocima treba poboljšati medicinsku skrb. Takvu da trudnice i rodilje ne trebaju više trčati prema bolnicama, nego da medicinska pomoć dođe k njima.“
Ova priča ispričana na online panelu koji je organiziran u okviru Human Rights Film Festivala na mnogo načina oslikava koliko je pitanje skrbi za trudnice i rodilje ujedno i pitanje ljudskih prava. Dora Lozica plastično je dočarala ne samo kako kao trudnice i rodilje prolaze Korčulanke, nego kako isto tako žive i žene na drugim otocima, pa se onda i vijest da je Brač prije par dana ostao bez svog jedinog ginekologa percipira sasvim drukčije.
Filmovi iz ovogodišnjeg Programa 18. HRFF-a prikazivat će se online sve do nedjelje do 18 sati. Među njima je i film ‘Ovo je moje vrijeme’ o ženi koja je desetljeće provela radeći kao primalja, a odlučila roditi bez medicinske intervencije, pretvarajući prirodan čin u neviđeno fizičko, duhovno i emocionalno iskustvo.
Priča oca o porodu kod kuće
Kako se o rađanju na prirodan način, sa što manje medicinskih intervencija, dripova i epiduralnih injekcija, sa što manje naručenih carskih rezova, trebamo tek približiti i kako ga otkrivati, govorilo se i na navedenom Rodinom panelu u kojem je sudjelovao i jedan otac s pričom o važnosti pratnje na porodu, ali i pričom poroda trećeg djeteta kod kuće.
Sven Lovrenčić otac je troje djece i u sva je tri poroda bio uključen i ovo je njegova priča:
„S prvom trudnoćom znali smo da ćemo birati porod s pratnjom, prošli smo skupa i tečaj i onda kad uđeš u rađaonicu, iako ne znaš što točno trebaš raditi, brzo shvatiš da je dovoljno da si prisutan i da si ti taj koji u toj plavoj ili zelenoj sobi koji pruža osjećaj sigurnosti. Deset minuta nakon poroda ispratili su me van riječima, tata vi sad možete ići doma. I tako ostaneš nakon svega sam. Skupa smo bili tek nakon deset dana. Na porodu drugog djeteta nisu me odmah htjeli pustiti unutra, čekao sam pred vratima više od sata, nisam znao što se događa, bili smo preko mobitela u kontaktu, ali nije postojalo razumljivo objašnjenje zašto sam morao čekati ispred. Nakon poroda isto sam odmah otpravljen kući. Skupa smo bili nakon četiri dana. Imali smo, dakle, ta dva iskustva. Ona jesu bila dobra, ali nešto nam nedostaje, nešto bi promijenili. Shvatio sam da ne želim čekati pred vratima te da vrijeme nakon poroda također želimo biti što više skupa. Krećemo razmišljati o porodu kod kuće, pronalazimo kontakte doule, jer njezinu podršku želimo imati. I tada nastupa vrijeme pandemije, lockdowna, a termin poroda se bliži. Što nam je učiniti ako doula neće moći doći? Svaka bolnica ima neka svoja pravila, jedan dan naša kaže da će biti moguća pratnja, drugi dan da neće… Postajemo sretni što smo i prije pandemije donijeli odluku da idemo na kućni porod i da smo sve pripremili za to, da imamo podršku svih koje smo odabrali da budu uz nas. I naše djece. I njima je puno značilo to iskustvo. Par minuta kad se dijete rodilo i nakon što je umotano, dobilo je prvi podoj, svi imamo prilike dobiti bebu, svi ležimo uz nju, svi smo zajedno, čuvamo je, grijemo… Te slike, to izvanredno postporođajno iskustvo, koje ja ni kao pratnja pri porodu u prva dva slučaja nisam imao priliku iskusiti, je nešto najvrijednije. Nije bilo nikoga tko bi mi rekao: ‘Dobro tata, to je bilo to, odite doma.’
