Onu najveću promjenu u životima takozvanih običnih ljudi rijetko čine oni pod svjetlima reflektora. Ne čine je javne zvijezde niti političke elite. Iz dana u dan, iz pozadine, uporno i strpljivo, mijenjaju je ljudi koji posjeduju rijetku kombinaciju vanserijskih analitičkih sposobnosti, stručnosti i neizmjernog ljudskog srca. Ljudi koji ustrajno popravljaju pokvarene dijelove našega društva.
Upravo je takva bila Nataša Škrbić.
Njezinu smrt nisu zabilježili nacionalni mediji, no njezin je odlazak u 63. godini života ostavio duboku prazninu u cijelom civilnom društvu, aktivističkoj zajednici te u životima stotina žena i djece čije je sudbine promijenila na bolje. Nataša je bila naša dragocjena sugovornica i stručni oslonac u brojnim tekstovima o obiteljskom nasilju.
Borba protiv pseudoznanosti i institucionalnog zlostavljanja
Nataša Škrbić bila je sociologinja s magistarskom diplomom iz javne uprave na prestižnom Sveučilištu Syracuse u New Yorku. Radius njezina stručnog rada obuhvaćao je praćenje učinaka javnih politika na ljudska prava, evaluaciju socijalnih usluga te strateško planiranje za javni i neprofitni sektor.
Ono po čemu je Nataša bila jedinstvena bila je njezina nepokolebljiva potraga za istinom i sustavnim dokazima. Nije pristajala na formule i isprazne dokumente – iz mraka je znala otkriti i razotkriti pojave koje su mnogi u sustavu smatrali normalnima ili uobičajenima.
Posebno je značajna njezina uloga u razotkrivanju pseudoznanstvenog koncepta “otuđenja od roditelja”. Dok su se u Hrvatskoj na temelju te rodno pristrane i opasne teorije majkama oduzimala djeca i dodjeljivala nasilnim očevima, Nataša je godine posvetila neformalnom i formalnom istraživanju tog problema na globalnoj i lokalnoj razini. Javnim tijelima, sudovima i stručnjacima neumorno je dokazivala kako je koncept “otuđenja” alat za minimiziranje, pa i potpuno ignoriranje nasilja nad ženama i djecom.
Otvoreno je progovarala i o institucionalnom nasilju koje provodi sam sustav – sustav koji bi žrtve trebao štiti, a umjesto toga ih dodatno zlostavlja. Ukazivala je na pogubnu praksu u kojoj suci i psiholozi prelaze granice zakona i etike: „Psiholozi po nalogu suda vještače žene, ispituju ih govore li istinu. Apsolutno je neprihvatljivo da se jedan institut u kaznenom postupku koji je trebao biti za zaštitu žena iskoristi da se one diskreditiraju.“
Upozoravala je da je loš Zakon o nasilju u obitelji, zajedno s manjkavim protokolima i pravilnicima, glavni izvor problema, a ne samo njegova implementacija. Zagovarala je usvajanje međunarodnih praksi (poput američkih izmjena Zakona o nasilju nad ženama) kojima se roditeljima s povijesti nasilja viđanje djece dopušta isključivo pod nadzorom, kako bi se spriječili tragični slučajevi femicida i filicida:
„Rijetko imamo priliku čuti kritiku našeg Zakona o nasilju u obitelji koji smatram iznimno lošim i jednim od glavnih izvora brojnih problema suzbijanja nasilja nad ženama, djecom i obiteljskog nasilja do sada. I većina drugih propisa, protokola i pravilnika za područje nasilja nad ženama i djecom je loša ili nedovoljna, pa se često čudim stavovima da je najveći problem u implementaciji. Nije. Kad nemamo jasan i koherentan okvir za djelovanje ne možemo očekivati niti dobru implementaciju. Naravno, isto tako, kad nemamo razrađenu implementaciju i sredstva ni rezultati nisu neki.“
Dokaz kao misija, čovjek kao središte
Radila je kao savjetnica s brojnim udrugama, poput udruge CeDePe, Društvo osoba s cerebralnom i dječjom paralizom, Udrugom Pariter iz Rijeke, bila je zakladnica Zaklade Solidarna. Natašin je rad bio sav usmjeren puno više od samog strateškog planiranja, bio je posvećen cilju, kako podršku ranjivim skupinama učiniti što kvalitetnijom i kako je usustaviti, da ne ovisi samo o dobroj volji pojedinaca, nego o sustavnoj podršci društva i institucija.
Za nju dokument sam po sebi nije imao nikakvu vrijednost ako iza njega nije stajala stvarna promjena u životu čovjeka. Postavljala je pitanja koja su drugima izmicala: Kome ovo koristi? Što se ovime stvarno promijenilo? Gdje su dokazi?
Prijatelji i prijateljice, suradnici i suradnice iz aktivističkih krugova prisjećaju se da Nataša “nije živjela borbu protiv nasilja, nego ju je izgarala”. Njezin prag tolerancije za nepravdu, zloću i glupost bio je nepostojeći. Iza te britke, kirurški precizne analitičarke stajala je beskrajna briga za druge, prepoznatljiv britki humor, prostrana toplina i poneki sočan komentar prepun brzih tipfelera koje su samo njezini najbliži znali dešifrirati.
Ostaje nam njezino nasljeđe
Jedna od zanjih Natašinih objava na društvenim mrežama također je bila u duhu misije borbe protiv nasilja u obitelji, na Facebooku je objavila tihu opomenu povodom 24. rujna: „Još jedan Nacionalni dan borbe protiv nasilja nad ženama protiče tiho bez prosvjeda.“
Iako su je mnogi pamtili po beskompromisnom inzistiranju na “position paperima” i analitičkim dokazima, njezina je najveća ostavština u tome što je dio sebe neprimjetno ugradila u sve stručnjake, aktiviste i novinare s kojima je radila.
Nataša Škrbić promijenila je smjer rada mnogih stručnjaka i institucija. Otvorila nam je oči tamo gdje smo navikli na mrak. Naučila nas je da se protiv institucionalnog i obiteljskog zlostavljanja ne bori samo emocijom, nego znanjem, dokazima i neuništivim integritetom.
Neke se ljude ne može zamijeniti. Možemo samo nastaviti nositi i živjeti ono čemu su nas naučili. Hvala ti na svemu, draga Nataša.