Zar je važno što Hrvatska nema nacionalnu strategiju seksualnog i reproduktivnog zdravlja? Zar nemamo već dovoljno zakona kojima se reguliraju sva prava na zdravstvenu zaštitu građana, a koja obuhvaćaju i područja reproduktivnog i spolnog zdravlja? Zar nemamo već dovoljno zakona kojima se uređuju i ona ljudska prava jednakosti te kažnjavanja diskriminacije spolova, seksualnih manjina…? U kojem smjeru će Hrvatska razvijati politike i zdravstveni i obrazovni sustav i to za unaprjeđenje onog najvažnijeg područja života svakog čovjeka – spolnog i reproduktivnog zdravlja?
Spolno i reproduktivno zdravlje strankama nije izborna tema
Da je političarima ovo područje izvan svakog fokusa i interesa, pokazuju i programi koje stranke i koalicije upravo ističu u kampanji za predstojeće Parlamentarne izbore 2020. Niti jedan od predstavljenih izbornih programa ne govori kako stranka ili koalicija promišlja o pitanjima spolnog i reproduktivnog zdravlja i prava i koje će politike u tom području voditi bude li u prilici obnašati vlast. Iako su se već kroz prva sučeljavanja kandidati različitih političkih opcija krenuli sukobljavati oko Zakona o pobačaju, i to na isključivom pitanju njegove zabrane, u izborne programe nisu unijeli kako misle voditi politike koje će dovesti do bolje preventive neželjenih trudnoća.
Nema ni riječi o strategiji borbe protiv stalno prisutne visoke zaraze spolno-prenosivim bolestima, kako će se prevenirati zaraza HPV virusom zbog čega godišnje od raka vrata maternice oboli 300 žena i to većina u svojoj reproduktivnoj dobi. Izborni programi stranaka ne bave se pitanjem potrebe uvođenja zdravstvenog odgoja u škole: to im je vrući krumpir koji ne žele dohvatiti jer uvođenje zdravstvenog odgoja u škole podrazumijeva i seksualni odgoj, iako već generacije mladih u školama ne dobivaju strukturirana znanja iz područja seksualnog i reproduktivnog zdravlja. Znanja koja bi im predavali nastavnici i profesori za to obučeni i pripremljeni, a koja bi ih lakše vodila kroz vlastito odrastanje i pripremila za odgovornije ponašanje prema sebi i drugima.
Istraživanja Svjetske zdravstvene organizacije pokazala su da se, u državama koje u svojim obrazovnim programima imaju zdravstveni i seksualni odgoj, mladi ponašaju puno odgovornije prilikom stupanja u seksualne odnose, da je dob stupanja čak i pomaknuta, da se kasnije odlučuju ući u prvi odnos, da puno više polažu pažnju na zaštitu od spolnih bolesti, da raspolažu znanjima o svom tijelu, da su osvješteniji o seksualnim i reproduktivnim pravima te o seksualnom nasilju i zlostavljanju pa će puno teže postati žrtve.
Prava trudnica i rodilja
Što bi donijela nacionalna strategija ili plan unapređenja spolnog i reproduktivnog zdravlja? Takav bi dokument odredio ciljeve u prevenciji spolnih bolesti, povećanju nataliteta, smanjenju spolne diskriminacije, smanjenju neželjenih trudnoća, povećanju prava trudnica i rodilja i prava roditeljstva općenito… Pod okvir takve jedne strategije može se podvesti i obveza lokalnoj i regionalnoj upravi i samoupravi da prilikom donošenja proračuna on bude rodno osviješten. Takva preporuka već postoji, ali mnogi lokalni čelnici ne znaju što je to rodni proračun, a još manje kako ga inkorporirati u proračun svoje općine, grada, županije… Još manje znaju kako rodno osviješteni proračuni zajednici donose gospodarski rast i u konačnici povećanje nataliteta. Nacionalna strategija seksualnog i reproduktivnog zdravlja takve ciljeve može isto imati, kao i mjere i instrumente na koji će ih način ostvarivati.
Nažalost, očito smo daleko od svjesnosti političara o potrebi izrade nacionalnog plana za unaprjeđenje spolnog i reproduktivnog zdravlja. Čak ni strateški dokument Ministarstva zdravstva pod nazivom ‘Nacionalna strategija razvoja zdravstva 2012 – 2020’ spolnom i reproduktivnom zdravlju kao području na koje se gleda cjelovito nije posvetio niti jedno poglavlje. U poglavlju Reproduktivno zdravlje i planiranje obitelji naglasak je stavljen na fertilitet, neplodnost, planiranje obitelji, kontracepciju i prekid trudnoće te sigurno majčinstvo.
Vlast brine za kapital i nekretnine, ne i za zdravlje
Nadalje, tijekom cijelog proteklog mandata Vlada nije bila u stanju donijeti Nacionalnu politiku za promicanje ravnopravnosti spolova za razdoblje 2016 – 2020., što govori koliko joj je minorno pitanje smanjenje diskriminacije žena jer je to strateški dokument kojim obnašatelji izvršne vlasti i provode politike jednakih mogućnosti kako bi se uspostavljala ravnopravnost spolova. Prva takva strategija donesena je 1997. godine za četverogodišnje razdoblje, a svaka nova Vlada donosila je iduću, osim ove na odlasku, koja je potpuno ignorirala njezino nepostojanje.
Nacionalne strategije brzo se donose i mijenjaju, kako se koja vlast promjeni, a najčešće se to kroz proteklih 30 godina događalo u područjima gdje treba hitno donošenje novih zakona kako bi se ostvarila akumulacija kapitala i prebacivanje titulara vlasništva, privatizacija, otvaranje puta određenim skupinama da dođu do vrijednih državnih nekretnina ili zemljišta, omogućavanje gradnje tamo gdje do tada to nije bilo moguće pa se rade strategije da bi se uveli novi kriteriji za donošenje generalnih i urbanističkih planova… Svaka vlast rado izrađuje i donosi nacionalne strateške dokumente u svim područjima gdje su vidljivi partikularni interesi nositelja vlasti, a tamo gdje je riječ o interesima građana, interesima svih, kao što su zdravstvo, obrazovanje, očuvanje okoliša te uspostavljanje sustava pravednosti – takvi se akcijski planovi ili strateški dokumenti uporno izbjegavaju.
ZDRAVLJE, ODGOJ I PRAVA
Donošenjem jednog progresivnog nacionalnog dokumenta kojem bi glavni cilj bio unaprjeđenje seksualnog i reproduktivnog zdravlja i prava (SRHR) temeljenog na međunarodnim regulativama zaštite ljudskih prava, Hrvatska bi omogućila puno bolji pristup zdravstvu. U višegodišnjoj strategiji moglo bi se puno detaljnije i s jasnijim ciljevima planirati kako zaštititi i unaprijediti zdravlje građana i građanki u ovom jako važnom području života. Poslala bi se i poruka kako je Hrvatska država kojoj je zaštita zdravlja i života jako važna i da oko istog postoji konsenzus.
Žensko zdravlje
Zaštita ženskog zdravlja u takvom nacionalnom strateškom dokumentu bi trebala zauzimati posebno poglavlje s jasno izraženim ciljevima, područjima zaštite, preventive i usluga liječenja, te mjerama kojima se to postiže. Hrvatskoj malo nedostaje da se nađe na listi zemalja koje ugrožavaju zdravlje žena i krše njihova prava, jer se već godinama u većini hrvatskih bolnica opstruira i onemogućava pobačaj na zahtjev, najčešće prizivom savjesti. Zbog toga se žene same snalaze, mnoge odlaze u susjedne države, primjerice Sloveniju ili im pobačaj naprave ginekolozi na crno. Donošenjem strategije oko pitanja pobačaja morao bi se donijeti konsenzus i ta tema više ne bi mogla biti neprestana pozornica političkim demagozima za prikupljanje glasova birača. Usko povezano je i pitanje kontracepcije i njezine dostupnosti, a sudeći prema europskom „Atlasu kontracepcije“ Hrvatska je među onim zemljama koje jako malo i nedovoljno ulažu u informiranje građana o kontracepciji i dostupnosti. Europska unija se unazad nekoliko godina zalaže da države kontracepciju učine građanima besplatnom, pa bi i strategija za unaprjeđenje spolnog i reproduktivnog zdravlja mogla imati takav cilj i instrumente kako ga u skoroj budućnosti provesti. Kako se od raka dojke i raka vrata maternice ujedno i najviše umire, navedena strategija bi taj problem trebala pokriti na način da se postave konkretni ciljevi u kojem razdoblju i na koji način će se doći do značajnijeg smanjenja oboljenja i smanjenja broja umrlih od tih bolesti.
Reproduktivna prava
Kako se lako poruše prava za koja su se žene jako teško izborile doživjeli smo prilikom mjera izolacija zbog COVIDA-19 kad je rodiljama zabranjena pratnja na porodu, a roditelji nisu smjeli posjećivati svoju djecu u bolnici. Niz je prava za koja se ustrajno i dalje bore udruge civilnog društva, a čija bi uspostava značajno doprinijela fizičkom, emocionalnom i mentalnom zdravlju, a neka i utjecala na povećanje nataliteta. Primjerice, Zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji omogućava šest postupaka na račun HZZO-a, ali dva od toga su u prirodnom ciklusu, čija je uspješnost manja od pet posto! Nacionalni registar nikada nije ustanovljen, pa mi ni ne znamo detalje koliko se postupaka radi u Hrvatskoj i koja je uspješnost, ali istodobno iz HZZO proračuna plaćamo postupke u inozemstvu jer u Hrvatskoj nije ustanovljena banka gameta, iako je Zakonom predviđena… To su samo od nekih primjera kako se ovom pitanju nije pristupilo cjelovito, a da je zakonski uređivano pod strategijom koja propisuje ciljeve i mjere, očekivanja i javne politike države u tom području, takve se nelogičnosti ne bi događale, ili bi ih bilo puno manje.
Seksualni odgoj i obrazovanje
Seksualno i reproduktivno zdravlje i prava adolescenata su od osobite važnosti, s obzirom na njihove potencijalne kratkoročne ili dugoročne posljedice po zdravlje, pa bi Strategija za unaprjeđenje spolnog i reproduktivnog zdravlja imala dobro razrađeno to područje u cilju zdravlja i razvoja adolescenata. Sigurno i zdravo seksualno ponašanje ovisi o mnogo čemu izvan zdravstvenog sustava i zato je jako važno u obrazovnom sustavu imati sveobuhvatno seksualno obrazovanje. U serijalu obradili smo ključne razloge dobrobiti koje pojedincima i društvu u cjelini donosi seksualni odgoj u škole. Na ovom mjestu možemo ponoviti iskustva zemalja koje ga imaju: jako mali broj tinejdžerskih trudnoća, visoka razina odgovornosti prilikom stupanja u spolne odnose što je rezultiralo značajno smanjenim brojem spolno prenosivih infekcija i oboljenja. Razvijanje kod mladih ljudi tolerancije na različitost, osjetljivost na spolnu i rodnu diskriminaciju pa i smanjenje vršnjačkog nasilja.
Strategija bi kao ciljeve postavila i obrazovanje u zanimanjima koja se bave ljudskom seksualnošću, a za koja se u hrvatskom visokom obrazovanju nije moguće školovati. Primjerice, liječnici ne mogu upisati specijalizaciju seksualne medicine, za kojom je u svijetu velika potražnja i potreba. S druge strane, da se u škole uvede zdravstveni i seksualni odgoj kao zasebni predmet, nastavnike i profesore koji su izučeni predavati ta gradiva i tu materiju ne bi bilo lako naći. Odnosno, visoko školstvo ne nudi mogućnost njihove dodatne edukacije kako bi se osposobili za držati tu nastavu.