Na dan raspuštanja Sabora njegov je predsjednik Gordan Jandroković u pozdravnom govoru, među ostalim, rekao “nadam se da ćemo ostati upamćeni po odlukama koje smo donijeli”. Po nekima hoće, no jednako će tako ostati upamćeni i po odlukama i zakonima koje nisu donijeli, a njihovi prijedlozi skupljaju prašinu u ladicama. Jedan od njih je i Zakon o pobačaju čijih je nekoliko prijedloga odloženo za neko drugo vrijeme, a debeo sloj prašine skupili su ne samo prijedlozi tih zakona nego i odluka Ustavnog suda da ih treba donijeti.
Ustavni je sud još 21. veljače 2017. naložio Hrvatskom saboru da u roku od dvije godine donese novi zakon o pobačaju umjesto sada važećeg Zakona o zdravstvenim mjerama za ostvariranje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece, koji datira iz svibnja 1978. Tri mjeseca prije krajnjeg roka za provođenje odluke Ustavnog suda , u studenom 2018., bivši ministar zdravstva Milan Kujundžić objavio je da rok neće biti ispoštovan. Ministar je tek tada osnovao Povjerenstvo koje je trebalo proučiti prava na prekid trudnoće u zemljama EU. Ono bi svoje zaključke proslijedilo Radnoj grupi koja bi pisala zakon kojeg bi Ministarstvo amenovalo i poslalo u javnu raspravu, nakon toga u Vladu, a Vlada bi ga poslala u Sabor na prvo čitanje, nakon kojega bi uslijedila rasprava, amandmani i tako dalje, pa drugo čitanje…
Vlada nije dala čak ni prijedlog novog Zakona
Premijer Andrej Plenković stao je tada u zaštitu svog ministra, opravdavajući kašnjenje riječima da se “radi o temi koja je sama po sebi izrazito kompleksna”. Nakon što je rok istekao predsjednik Sabora Gordan Jandroković poslao je predsjedniku Ustavnog suda Miroslavu Šeparoviću obavijest da ‘donošenje novog Zakona nije bilo moguće u roku utvrđenom Rješenjem Ustavnog suda’. Razlog: ‘prekid trudnoće je kompleksno pitanje koje podrazumijeva multidisciplinarni pristup i široku javnu raspravu!’ Obećao je da će se nastaviti s aktivnostima potrebnima za izradu novog Zakona no, kako smo vidjeli, tih aktivnosti do kraja mandata ovog saziva Sabora gotovo i nije bilo.
Dok su vladajući od “kompleksne teme” pobačaja očito bježali za vrijeme cijelog svog mandata, pa i unatoč odluci Ustavnog suda, njene “kompleksnosti” prihvatile su se oporbene političke stranke i nevladine organizacije i ispisale svoje prijedloge zakona. Te su prijedloge proslijedile u saborsku proceduru no, ne samo da njihovi prijedlozi nikad nisu došli na dnevni red Sabora i postali predmet rasprave, nego su nam njihovi predstavnici rekli da nisu dobili niti očitovanje Vlade.
Četiri prijedloga oporbenih stranaka i udruga
Prijedloge novog zakona, kolokvijalno nazvanog zakon o pobačaju, napisali su SDP, Demokrati, CESI (Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje) i Autonomna ženska kuća Zagreb. Svi se predlagatelji zalažu za pravo na pobačaj, no svi naglašavaju da pobačaj nikako ne može biti sredstvo kontrole rađanja nego je on isključivo nužna, krajnja mjera za rješavanje problema neželjene trudnoće. Predlagatelji zakona prije svega se zalažu za uvođenje kvalitetnog obrazovanja djece i mladih o seksualnom i reproduktivnom zdravlju i pravima, te savjetovanje odraslih o svim vidovima kontracepcije kao privremene te sterilizacije kao trajne metode sprečavanja neplanirane trudnoće.
Kad je riječ o problematičnom prizivu savjesti zbog kojega je već godinama otežan pristup pravu na pobačaj u mnogim bolnicama, svi su predlagatelji jedinstveni da bolnice moraju osigurati dovoljno medicinskog osoblja koje se ne poziva na priziv savjesti i koje je spremno obavljati zahvate u skladu sa zakonom. Isto tako, u komisijama, povjerenstvima i drugim tijelima koja odlučuju o pobačajima u višem stupnju trudnoće, sterilizaciji iz medicinskih razloga itd. ne smiju biti osobe koje se pozivaju na priziv savjesti.
Protiv molitvenih skupina pred bolnicama
Autonomna ženska kuća u svoj je prijedlog uvrstila i visoke kazne za sve koji okupljanjem ispred zdravstvenih ustanova otežavaju ili sprečavaju obavljanje pobačaja, kao i za sve one koji prenose lažne informacije o prekidu trudnoće i njegovim posljedicama, neutemeljene na modernim medicinskim spoznajama. A javni je prostor poprilično ispunjen tvrdnjama koje znanost nije dokazala – od toga da će žena nakon pobačaja dobiti rak, postati alkoholičarka, narkomanka ili pak zlostavljati djecu koju ima.
Stvarni razlog za izbjegavanje donošenja zakona o prekidu trudnoće u proteklom mandatu jest strah vladajućih da će im već i samo otvaranje rasprave o pobačaju oduzeti glasove konzervativnijih birača na nekim izborima jer je za njih pobačaj najopasnija predizborna tema. A u Hrvatskoj su svako malo izbori – lokalni, EU, predsjednički ili parlamentarni. Zato je od veljače 2017. vladajućoj većini u Saboru i samoj Vladi RH bilo lakše ignorirati odluku Ustavnog suda nego je početi provoditi. Jer, i u samoj odluci kriju se zamke koje bi trenutno vladajuća većina rado izbjegla.
Ne ispod zajamčenih prava iz 1978.
Naime, novi zakon, kakav god bio, ne smije smanjiti prava zajamčena zakonom iz 1978. To znači da Hrvatska ne smije sada zabraniti pobačaj koji je već toliko desetljeća legalan, niti smije skratiti period trudnoće u kojem je pobačaj dopušten na zahtjev trudnice, a sada je to deset tjedana. Novi zakon, od kojeg su vladajući tako uporno bježali, može odrediti razne edukativne i preventivne mjere tako da prekid trudnoće bude izuzetak. Može, primjerice, u obrazovni sustav uključiti reproduktivno i spolno obrazovanje koje promovira spolno odgovorno ponašanje. Može odrediti razdoblje razmišljanja prije donošenja konačne odluke o pobačaju, može odrediti tko snosi troškove pobačaja, regulirati problem priziva savjesti liječnika zbog kojeg pobačaj u Hrvatskoj posljednjih godina postaje sve teže dostupan…
U to se Ustavni sud nije petljao. No, potpuno je jasno odredio da pravo na pobačaj ne remeti ravnotežu između ustavnog prava žene na privatnost (čl. 35) i slobodu i osobnost (čl. 22) te javnog interesa zaštite života nerođenih bića (čl. 21). Dakle, vrhovno sudbeno tijelo koje odlučuje je li neki zakon ili propis u skladu s vrhovnim aktom države – Ustavom, naredilo je zakonodavnom tijelu – Saboru, što i do kada mora napraviti da bi se poštivao Ustav RH.
Politika mu je rekla: NE MOŽE. To nam je komplicirano.
A predizborna kampanja za parlamentarne izbore se upravo zahuktava.
KAKO PRIJEDLOZI ZAKONA RJEŠAVAJU ŠEST OSNOVNIH DILEMA?
Do kojeg tjedna trudnoće / gestacijske dobi je dopušten pobačaj na zahtjev?
- do 12. tjedna: Demokrati, CESI i SDP (medikamentozni do 7. tjedna trudnoće)
- do 14. tjedna: Autonomna ženska kuća
Može li maloljetnica i s koliko godina bez suglasnosti roditelja ili staratelja tražiti prekid trudnoće?
- sa 16 godina: SDP, Demokrati, CESI, Autonomna ženska kuća
Tko smije obavljati pobačaje?
- samo opće bolnice, kliničke bolnice i klinički bolnički centri: Demokrati
- sve zdravstvene ustanove koje za to imaju ovlaštenje Ministarstva zdravstva: SDP, CESI, Autonomna ženska kuća
Tko snosi troškove pobačaja?
- HZZO ukoliko se pobačaj obavlja u javnoj zdravstvenoj ustanovi i onoj koja smHZZO-om ima ugovor: Demokrati, SDP i CESI )
- HZZO u svim slučajevima: Autonomna ženska kuća
Tko snosi troškove kontracepcije?
- HZZO: SDP, Demokrati, CESI, Autonomna ženska kuća
Od koje se dobi smije obaviti sterilizacija na zahtjev žene ili muškarca?
- 18 godina: SDP, CESI
- 30 godina – Autonomna ženska kuća
- 35 godina: Demokrati