Niti jedna od dosadašnjih hrvatskih Vlada kroz protekla tri desetljeća nije poklonila ni mrvicu pažnje za unapređenju seksualnog i reproduktivnog zdravlja građana, a radi se o najvažnijim područjima života ljudi. Ulaganja u njih značajno podižu fizičko, mentalno i socijalno blagostanje pojedinaca i društva u cjelini. Unapređenje zdravstvenih usluga i prava vezanih za seksualno i reproduktivno zdravlje dokazano prevenira mnoga oboljenja i u konačnici utječe na popravljanje demografske slike društva što je današnjim europskim državama također jedan od glavnih prioriteta.
Hrvatska u tom pogledu nije ni načelno ništa napravila, jer nema nikakav nacionalni program, akcijski plan ili bilo kakav strateški dokument kroz koji bi se odredila da joj je seksualno i reproduktivno zdravlje i prava građana važno te kako ga planira unaprjeđivati. Štoviše, niti jedna od političkih garnitura koje se kroz protekla tri desetljeća izmjenjuju na političkoj sceni, u svojim javnim politikama nikada nisu ni komunicirali o seksualnom i reproduktivnom zdravlju kao područjima koja bi država trebala strateški unaprjeđivati, a za dobrobit zdravlja cijelog društva. Da ne kažemo naroda, u kojega se svaka od političkih opcija zaklinje da radi baš u njegovom interesu.
Politika želi da o spolnom zdravlju mladih brinu udruge
Kroz druge strateške dokumente koje je donosila politika u prošlim sazivima spolno i reproduktivno zdravlje spominje se na tek par mjesta i to vrlo sporadično. U još uvijek aktualnom strateškom dokumentu Ministarstva zdravstva pod nazivom ‘Nacionalna strategija razvoja zdravstva 2012 – 2020’ spolnom i reproduktivnom zdravlju kao području na koje se gleda cjelovito nije posvećeno niti jedno poglavlje. Postoji poglavlje pod nazivom Reproduktivno zdravlje i planiranje obitelji u kojem je naglasak stavljen na fertilitet, neplodnost, planiranje obitelji, kontracepciju i prekid trudnoće, te sigurno majčinstvo. U istom je tom dokumentu, koji zapravo govori koju strategiju ima država kad upravlja sustavom zdravstva, u čovjekovom životu onim najvažnijim i što se tiče života i što se tiče ljudskih prava, stoji istaknuto kako ‘organizacije civilnog društva, a posebice udruge mladih i za mlade, mogu imati važnu ulogu u prevenciji bolesti i promicanju zdravlja kroz neformalno obrazovanje i organizaciju slobodnog vremena mladih. To se naročito odnosi na prevenciju zlouporabe sredstava ovisnosti, ali i na prevenciju u području seksualnog i reproduktivnog zdravlja i prava“! Umjesto da spolnom i reproduktivnom zdravlju i pravima bude posvećeno najmanje jedno poglavlje u strateškom dokumentu nacionalne zdravstvene politike, u njemu se naglašava da se onim najvažnijim pitanjima i problemima s kojim se susreću mladi ljudi tijekom odrastanja i sazrijevanja trebaju istom mjerom, ako ne i snažnije, baviti udruge civilnog društva, a ne država i njezini sustavi, ustanove i tijela koje građani plaćaju da bi upravo te usluge od države dobili!
Najviše bolesti vezano uz spolno i reproduktivno zdravlje
S druge strane, najveći broj oboljenja, a radi se o više od 20 posto u ukupnom broju svih bolesti, vezano je upravo za seksualno i reproduktivno zdravlje i muškaraca i žena. Primjerice, u svijetu svake godine samo od raka vrata maternice umire oko 300 tisuća žena, u Europi 26 tisuća. U Hrvatskoj godišnje od raka vrata maternice oboli 300, a umre oko sto žena. Više od 50 posto žena koje obole od ove bolesti je u reproduktivnoj dobi. Znamo li pritom da rak vrata maternice u 90 posto slučajeva uzrokuje HPV virus, znamo li da infekciju nije teško otkriti, te znamo li da postoji i cjepivo protiv zaraze HPV-om, s punim se pravom pitamo zašto svake godine od bolesti koju je moguće prevenirati umire tako velik broj žena! Dio nacionalne zdravstvene strategije su i nacionalni preventivni programi za koje se na godišnjoj razini budžetiranju sredstva za preventivu i kampanje osvješćivanja i preglede. Među njima je i Nacionalni program ranog otkrivanja raka vrata maternice, pa postavljamo pitanje s kojim uspjehom se on godinama provodi, budući se broj oboljelih i umrlih žena od te vrste raka ne smanjuje, svake ih godine umre oko tri tisuće žena. Da su političke garniture imalo zainteresirane unaprijediti spolno i reproduktivno zdravlje i prava građana i da su u tom smjeru krenuli izrađivati nacionalnu strategiju, zasigurno bi se postavilo i pitanje potrebe edukacije liječnika u subspecijalizaciji seksualne medicine. Hrvatska je uz Albaniju jedina država koja u Europi ne pruža mogućnost liječnicima da se specijaliziraju u toj grani medicine za kakvom vrstom stručnjaka danas postoji izrazito velika potreba svugdje u svijetu.
ZAŠTO JE HRVATSKOJ VAŽNO IMATI STRATEGIJU SPOLNOG I REPRODUKTIVNOG ZDRAVLJA?
Donošenjem takvog strateškog dokumenta ili programa koji bi bio implementiran u neki drugi strateški dokument poput nacionalne strategije zdravstva, politika bi pokazala da joj je stalo do blagostanja njezinih građana i da razumije širinu priče o ljudskim pravima i zdravstvu i onom osnovnom ljudskom pravu, pravu na zdravlje. Donošenjem takvog dokumenta spriječile bi se brojne manipulacije, ideološkog ili političkog predznaka, koje uvijek opstruiraju građanima prava iz zdravstvenog sustava i dovode u pitanje pravo na zdravlje i život, posebice ženama čime doprinose i rodnoj neravnopravnosti. Donošenjem jednog progresivnog dokumenta, temeljenog na međunarodnim instrumentima zaštite ljudskih prava, poslala bi se poruka kako je zaštita zdravlja i života žena prioritet i kako oko toga postoji konsenzus. Budući se strategije donose na višegodišnja razdoblja, sadrže ciljeve, prioritete, mjere i planirane aktivnosti, predviđeni su izvori i njihova financiranja, takvom jednom strategijom moglo bi se projicirati i u konačnici ostvariti znatna unapređenja i napredak u pružanju zdravstvenih usluga i postizanju viših prava građana. Primjerice, napredak u temama koje su važne za sve građane i građanke, kao što je pristup kontracepciji i planiranju obitelji, slobodi odlučivanja i tjelesna autonomija, seksualni odgoj, zaštita od spolno prenosivih bolesti, smanjenje pojave rodno uvjetovanog nasilja…
Godišnje 300 novozaraženih od klamidije, 40 od sifilisa, 20 od gonoreje
Bacimo li malo svjetla na drugu vrstu problema, inficiranje, pa i oboljevanje mladih od spolno prenosivih infekcija i bolesti, a na godišnjoj je razini u Hrvatskoj je evidentirano najmanje 300 novo zaraženih od klamidije, 40 od sifilisa, 20 od gonoreje…, postavljamo pitanje zašto se zdravstvena politika time ne bavi, zašto se ne donose nacionalni programi kojima bi se radile kampanje osvješćivanja, te otvarale zdravstvene ustanove i prevenirale bolesti. Spolno prenosive infekcije i bolesti utječu na reproduktivne organe i smanjuju moći reprodukcije. Najviše se inficira mlada populacija, tinejdžeri, a istodobno organizirane edukacije putem obrazovnog sustava, kao što je zdravstveni i seksualni odgoj u školama, u Hrvatskoj ne postoji. U tzv. reformiranoj hrvatskoj školi ili kako joj još aktualni političari vole tepati ‘školi za život’ imamo tek međupredmetnu nastavu zdravstvenog odgoja, kojega najviše predaju vjeroučitelji i nastavnici biologije.
Da su političke garniture imalo zainteresirana unaprijediti spolno i reproduktivno zdravlje i prava građana i da su u tom smjeru krenule izrađivati nacionalnu strategiju, zasigurno bi se postavilo pitanje potrebe edukacije mladih o seksualnom i reproduktivnom zdravlju i pravima u školama i potrebi uvođenja tih predmeta kao obvezni dio nastave u osnovne i srednje škole.
Program za održivi razvoj Europe 2030.
Upravo zato što su pitanja iz područja seksualnog i reproduktivnog zdravlja jako važna za ukupno zdravlje čovjeka i cijelog društva, u konačnici danas kao globalizirano društvo govorimo o cijelom svijetu, prije četiri godine je Regionalni odbor Svjetske zdravstvene organizacije za Europu izradio je Akcijski plan za spolno i reproduktivno zdravlje koji je izrađen u skladu s Programom za održivi razvoj Europe 2030. u Europi, a države članice EU načelno su ga podržale i načelno se obvezale na svojim nacionalnim razinama donijeti strategije i programe kojima će dati okvir za unapređenje spolnog i reproduktivnog zdravlja svojih građana. Hrvatska unazad četiri godine na tom tragu nije napravila ništa.
U predstojećem razdoblju predizborne kampanje za Parlamentarne izbore 2020, koja je već uveliko počela, pitamo sve stranke i koalicije stranaka koje ulaze u izbornu trku koji su im programi i koje politike planiraju provoditi u cilju unaprjeđenja spolnog i reproduktivnog zdravlja i prava građana. Objavljivat ćemo njihove odgovore i uspoređivati im programe i stajališta po svim ovim pitanjima koja se tiču unaprjeđenju seksualnog i reproduktivnog zdravlja i prava građana.
U idućem nastavku serijala AKCIJSKI PLAN ZA SEKSUALNO I REPRODUKTIVNO ZDRAVLJE GRAĐANA objavljujemo imaju li i kakve strateške dokumente iz područja seksualnog i reproduktivnog zdravlja i prava za svoje građane druge zemlje Europske unije, koji su im naglasci i na koji ih način provode.
NAJVAŽNIJE IZ AKCIJSKOG PLANA WHO-a
Akcijski plan o spolnom i reproduktivnom zdravlju koji je rađen na način da ujedno podržava glavne ciljeve Programa za održivi razvoj Europe 2030. ima tri blisko povezana cilja, od kojih svaki sadrži nekoliko ciljeva koje je potrebno ispuniti poduzimanjem ključnih aktivnosti:
Omogućiti svim ljudima donošenje informirane odluke o svom spolnom i reproduktivnom zdravlju, osigurati poštivanje, zaštitu i provođenje njihovih ljudskih prava
Osigurati svima dostupnost najviših mogućih standarda spolnog i reproduktivnog zdravlja i dobrobiti
Jamčiti univerzalni pristup spolnom i reproduktivnom zdravlju i eliminirati nejednakosti
Za postizanje tih ciljeva Regionalni ured Svjetske zdravstvene organizacije za Europu se obvezao pružiti podršku svim zemljama članicama, a uspješna provedba Akcijskog plana zahtijeva i suradnju mnogih nacionalnih i međunarodnih partnera. Nositelj akcijskog plana ili strategije spolnog i reproduktivnog zdravlja i prava na nacionalnim razinama su nacionalna ministarstva zdravstva, koji su ujedno i koordinatori svih u taj posao umreženih institucija, udruga, ustanova i organizacija.