“Samo oni koji stvarno ne žele raditi u Hrvatskoj ne rade”, reče premijer Andrej Plenković u Saboru dok je predstavljao Damira Habijana kao kandidata za novog ministra gospodarstva, a u stvari je još jednom nizao sve uspjehe svoje osmogodišnje vladavine.
Tom je izjavom uvrijedio sve one žene starije od 55 godina koje su iz različitih razloga ostale bez posla i suočile se s najgorom noćnom morom – premlade za mirovinu, ali prestare poslodavcima za posao koji odgovara njihovoj stručnoj spremi i iskustvu. Jasno je da Hrvatskoj nedostaje radne snage – nema dovoljno zidara, vozača kamiona, vodoinstalatera, keramičara, trgovaca, kuhara, konobara, sudskih zapisničara… No, nemoguće je ženi koja je radila, recimo, kao referentica, trgovkinja, novinarka, menadžerica, voditeljica nekog odjela… penjati se po skelama i navlačiti fasadu, klečati i lijepiti pločice, trčati u sezoni od stola do stola i posluživati goste…
Nemoguće joj je istim intenzitetom i obimom raditi i onaj posao koji je prije toga radila. Recimo, trgovkinja. Sa trideset godina mogla je vući gajbe i gajbe pića i slagati ih po policama, mogla je vući teže i veće predmete, ali sada više ne može. Bole je noge, boli je kičma, nema više snage kao nekada. No, to ne znači da nema iskustva, da ne zna sve o poslu kojim se bavi, da ne može biti mentor mlađima i sama raditi fizički manje zahtjevne zadatke. Može, naravno, ali poslodavcima to uglavnom nije dovoljno. Premda na vratima gotovo svake trgovine ili trgovačkog centra vise upečatljivi plakati “pridružite se našem timu” s kojih se smiješe presretni zaposlenici, naravno mladi, ili barem obavijest “tražimo djelatnike”, to ne vrijedi jednako i za žene iznad 55.
Kako se trgovci rješavaju starijih radnica
“U trgovini se danas lako zaposliti, puno lakše nego prije nekoliko godina”, počinje priču Zlatica Štulić, predsjednica Sindikata trgovine Hrvatske. No, nisu svi jednako poželjni.
“Javila nam se gospođa, ima 57 godina, 37 godina radnog staža, kod trenutnog poslodavca radi petnaest godina. Bolesna je, operirala je kičmu, i on ne želi da se ona vrati na posao. Proširio je priču da nije na zakonitom bolovanju premda za to nema niti jedan dokaz, radi to samo kako bi joj narušio ugled među kolegama. Nakon bolovanja htjela je na godišnji, na koji ima pravo, ali joj nije dopustio. Radi pritisak na nju da sama da otkaz kako joj ne bi morao isplatiti otpremninu. Prodaju tehničku robu među kojom ima malih i laganih, ali i većih i težih komada koje ona ne može pomaknuti, a ne bi to niti smjela činiti zbog kičme. Prijeti joj da će je premjestiti u drugu trgovinu do koje bi morala dugo putovati, što joj nije opcija jer kod kuće ima teško bolesnog supruga kojeg mora njegovati. Na kraju će ona sama dati otkaz i odreći se otpremnine jer je u bezizlaznoj situaciji”, priča Zlatica Štulić.
Kaže da takve priče nisu rijetke u trgovini. Poslodavci se starijih radnica rješavaju tako da ih prebacuju na drugo mjesto rada, udaljenije od njihovog mjesta stanovanja, a u sezoni im često daju naloge za odlazak na rad na more. Mnoge od njih to ne mogu prihvatiti jer imaju kod kuće bolesne roditelje, bolesne supružnike, a onda im se prijeti otkazom. Ispada da su sretne one koje ostvaruju uvjete za bilo kakvu mirovinu čime odlaze u rizik od siromaštva zbog penalizacije prijevremenog umirovljenja. A ionako im se mirovina računa prema mizernoj plaći koju su primale za radnoga vijeka.
Od “važnog kotačića” do “nesposobne babe”
Unatoč nedostatku radnika, jednako su nezapošljive i žene koje su se bavile intelektualnim radom i bile na relativno visokim pozicijama. Jedna od njih priča kako je proživjela svoj osobni pakao.
“Prešla sam u drugu firmu ponesena idejom o projektu koji bi puno značio ne samo za tu firmu nego i za cjelokupnu ekonomiju. Bila sam jako važan kotačić u projektu. Sve je bilo dobro dok projekt nije neslavno propao, nad firmom je proglašen stečaj, a direktor je dobio istu poziciju u drugoj, još većoj i poznatijoj kompaniji. Povukao me sa sobom jer sam svoj posao znala raditi. I tamo je neko vrijeme bilo dobro, dok i ta firma nije počela kliziti prema stečaju. Kako se stanje pogoršavalo, tako sam bila sve manje poželjna, pa sam odjednom postajala ‘nesposobna baba’. Muškarci, stariji od mene, među kojima je bio i direktor, su naravno bili uspješni. Mene su bacali s jednog posla na drugi, sve više izolirali iz poslovnih procesa dok sve nije završilo otkazom zbog ukidanja radnog mjesta. Drugi posao više nisam mogla dobiti, unatoč kvalifikacijama i opširnom CV-u. Danas sam nezaposlena – prestara za rad, premlada za mirovinu”, završava naša sugovornica. Javljala se na natječaje za radna mjesta za koja ima potrebno znanje i iskustvo, ali je nisu pozvali niti na razgovor. U jednom se trenutku čak javila i u lokalni tobacco shop računajući “blizu je, pa i ako nije neka plaća, nije niti fizički naporno”, no umjesto nje primljena je jedna mlada zgodna djevojka. Sada povremeno zarađuje suradnjom na raznim projektima i čeka da dovoljno ostari kako bi mogla u mirovinu.
“Zaželi” biti slabo plaćena radna snaga s nesigurnim ugovorom?
Vlada, doduše, nudi onaj famozni program “Zaželi” kojim sve te “nezapošljive” žene mogu postati gerontodomaćice, a kojega saborska zastupnica Katarina Peović, poznata po borbi za prava radnika, naziva ciničnim.
“Vlada ženama omogućuje da ‘zažele’ biti slabo plaćena radna snaga, na nesigurnim ugovorima o radu. To i jest razlog zašto je to projekt za žene iznad 55 godina, a ne, recimo za branitelje – koji su ipak jedna od rijetkih, donekle zaštićenih skupina društva. Projekt Zaželi nekim je ženama jedini izlaz, kako onima koje su korisnice (starije osobe slabijeg zdravlja) tako i one koje su radnice na tom projektu. No to više govori o njihovom bijednom socio-ekonomskom stanju nego o tome da je to ‘uspješan projekt’.
Poznato je da se gerontodomaćicama koje su skrbile o oboljelima od raka odredilo da moraju skrbiti za najmanje šest osoba. Stoga se u jednom trenutku nisu isplaćivala sredstva gerontodomaćici kojoj bi broj osoba o kojima skrbi pao (zbog smrti korisnika) na manje od šest. Većina žena koja je zaposlena kroz projekt bile su, kako tvrdi Ministarstvo, ‘bez obrazovanja, bilo kakvih kvalifikacija, van tržišta i kapaciteta za približavanje tržištu rada’. To jasno pokazuje da se ovim projektom struka pružanja socijalne skrbi deprofesionalizirala. Usluga je zamijenila institucionaliziranu socijalnu skrb, jer vladajućima je deprofesionalizacija omogućila smanjivanje troškova socijalne skrbi. Tako se osigurava više sredstava za privatne bolnice, medikole, za skupe lijekove, podmazivanje elite koja proračun koristi kao svoj bankomat.
Ukratko, famozno tržište rada uz asistenciju ovakvih projekata žene gura u sferu njege i brige, a radnice postaju tek malo više od socijalnih slučajeva. Rad postaje u potpunosti dereguliran, bez prava na dnevni odmor, godišnji odmor, bez radnog vremena i svega što je sindikalna i radnička borba već davno, navodno, izborila. Vlada radnike i osobito radnice gura u sferu prekarnosti, nesigurnosti, brutalne eksploatacije, a u konačnici i u sferu siromaštva jer se s tim naknadama koje se radnicama isplaćuju ne može dostojanstveno živjeti”, kaže Katarina Peović.
Korisnik me kao gerontodomaćicu pokušao seksualno zlostavljati
Svoje Iskustvo rada kao gerontodomaćice ispričala nam je jedna od naših sugovornica, gospođa koja je nakon 60. dobila otkaz u trgovini, pa joj je ponuđeno da u toj struci nastavi raditi do uvjeta za mirovinu.
“Dobila sam na skrb nekoliko starih i bolesnih ljudi, obilazila sam ih prema rasporedu u njihpovoj kući. Prala njih, čistila im kuću, brinula o prehrani, lijekovima… Sve do jednog dana dok me jedan od korisnika, bilo mu je gotovo 90, nije počeo seksualno maltretirati. Ja mu presvlačim posteljinu na krevetu, a on se meni iza leđa skine do gola i krene se uz mene pritiskati. Pukao mi je film, prijavila sam njegovo ponašanje, međutim, osim smijeha i izrugivanja, nitko nije ništa poduzeo. Napustila sam taj posao. Takvih mi maltretiranja u životu ne trebaju, ni za kakve novice!”, ispričala je naša sugovornica, koja se ponovo prijavila na Zavod za zapošljavanje gdje su joj otvoreno rekli da teško da će više za nju biti posla.
Starijim ženama najviše prijeti siromaštvo
Prema posljednjem popisu stanovništva, u Hrvatskoj je gotovo tristo tisuća žena u dobi od 55 do 65 godina, a među njima ih je 19,6 posto u riziku od siromaštva, što je ujedno u klasifikaciji prema dobi i spolu druga najveća stopa rizika. Veći rizik od siromaštva – čak 36,5 posto, prijeti ženama od 65 godina i više. Muškarci su, očekivano, u znatno boljoj poziciji, pa je tako onima u dobi od 55 do 65 godina stopa rizika od siromaštva 16,8 posto, a onima od 65 godina naviše 26,6 posto.
Logično. Žene su u većini slučajeva cijelog svog radnog vijeka radile slabije plaćene poslove, a uz to su za te iste poslove često plaćene slabije nego njihovi muški kolege, pa i kad odu u mirovinu, a često je to prijevremena jer nemaju drugog izbora, primaju znatno manje. Koliko je vladajuća struktura toga uopće svjesna, najbolje potvrđuje činjenica da su HDZ-ovi zastupnici u Europarlamentu glasali protiv rezolucije kojom bi se u cijeloj EU zajamčile iste plaće za isti rad ženama i muškarcima.
“To je deprimirajuće i znakovito i jasan je pokazatelj vladajućih”, kaže saborska zastupnica Anka Mrak Taritaš i zaključuje: “Potrebna je jasna politika i borba kao i medijska podrška ne samo da što više žena bude na rukovodećim poslovima, nego da za iste poslove žene i muškarci budu isto plaćeni”.
Kad bi više žena bilo na rukovodećim poslovima i na važnim pozicijama u politici na kojima se donose ključne odluke, možda bi i ove danas “nezapošljive” lakše postajale zapošljive. I možda bi za svoj rad imale zajamčenu istu plaću kao i njihovi muški kolege. I možda bi to onda bio još jedan korak prema pravednijem društvu kojemu se deklarativno toliko teži. Možda onda žene iznad 55 godina ne bi više bile “nesposobne babe” nego cijenjene članice tima od kojih mlađi mogu puno naučiti. Nažalost, za sada to zvuči utopijski. Nezapošljive su danas potpuno nevidljive i poslodavcima i vladajućima.
Članak je objavljen u okviru projekta “Nevidljive – priče o nasilju prema ženama starije životne dobi”, serijala koji sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija 01/22)
Prethodni članci iz serijala Nevidljive:
Kako sam preživjela 20 godina sa suprugom nasilnikom – od uvreda do pokušaja ubojstva
Patronažne sestre prve spoznaju i razotkriju nasilje prema ženama starije dobi
Život s alkoholičarem u paklu psihičkog i ekonomskog nasilja
Lana Bobić: „Donesimo Zakon o femicidu i uistinu prevenirajmo nasilje i ubojstva žena!“
Nasilje prema starijima u EU veliki društveni problem – Hrvatska ga ignorira