Prisilno hranjenje. Ne davanje hrane. Ne davanje vode. Odbijanje pomoći pri održavanju osobne higijene. Dizanje novca s računa. Naplaćivanje potrepština iz trgovina više nego što su koštale. Naplaćivanje usluga koje su unutar aranžmana. Krađa vrijednih stvari. Oduzimanje nekretnina uz lažni potpis. Izolacija. Vrijeđanje. Deranje. Fizičke ozljede. Seksualno uznemiravanje ili zlostavljanje.
Sve se to događa u domovima za starije osobe gdje bi se stanari trebali osjećati sigurno i zbrinuto. Umjesto toga, doživljavaju razne vrste nasilja ili ga vide kod drugih stanara. A među njima uglavnom su žene, jer su u domovima za starije uglavnom žene.
Istraživanje “Percepcija korisnika i djelatnika domova za starije osobe o nasilju nad starijim osobama u gradu Zagrebu”, čije je rezultate 2020. godine objavila Zaklada “Zajednički put”, pokazalo je da niti stanari zagrebačkih domova za starije nisu pošteđeni nasilja. Zbog same strukture stanara, među kojima je najviše žena, i uzorak u istraživanju obuhvatio je 80 posto žena. Trećina ih djelomično materijalno ovisi o obitelji, tri posto je potpuno materijalno ovisno o obitelji, a gotovo isto toliko materijalno ovisi o nekom drugom. Uglavnom su udovice. Polovica ih je pokretnih uz hodalicu, štake ili kolica, 1,5 posto ih se može kretati samo uz pomoć druge osobe, a šest posto je nepokretnih.
Uskraćivanje vode i hrane kao kazna
No, svi su oni, u većoj ili manjoj mjeri, ovisni o tuđoj pomoći. I onda, umjesto da tu pomoć dobiju na vrijeme i uz čuvanje njihova dostojanstva, susreću se s različitim oblicima nasilja. Istraživanje je otkrilo da im se onemogućava kretanje, da ih se vrijeđa i psuje, gura, grubo hvata ili štipa, zatvara kako bi ih se moglo kontrolirati, uskraćuju im se voda ili hrana kao oblik kažnjavanja, nepokretne se ne okreće dovoljno često kako bi se izbjegao dekubitus, omamljuje ih se lijekovima da bi bili mirni, ne daju im se lijekovi prema propisanoj terapiji… Pri tome većina o tome šuti jer se boje, ako progovore, da će im biti još gore. Što je najgore, i djelatnici zažmire na svoje nasilne kolege kako im se ne bi zamjerali.
“Kad neće jesti trpa im se hrana u usta uz vikanje i prijetnje, drži im se glava na silu otvaraju usta da bi im se ugurao zalogaj.”
Samo tridesetak posto stanara domova za starije, obuhvaćenih istraživanjem, izjavilo je da je briga države za starije osobe izložene nasilju dobra ili jako dobra, dok je za ostale ta briga jako loša, loša ili ni loša ni dobra.
Osim stanara domova, zaposlenici su kao uočeno nasilje nad starijim osobama na prvo mjesto stavili ignoriranje, vikanje, laganje, nepoštovanje zakazanog termina što se najčešće odnosi na domske liječnike, okrivljavanje stanara za stanje u kojem se nalazi, ozljeđivanje tijekom pružanja njege, optuživanje korisnika za svoje raspoloženje. Uočili su i nasilje pri pružanju medicinske njege – stanare se često ne uređuje nakon vršenja nužde, ne donosi im se noćna posuda kad zatraže, hrani ih se na silu, ne daju im se lijekovi i tako dalje.
“Nikakve mi dodatne edukacije nemamo. Pa čak ni o bolestima s kojima naši korisnici dolaze. Nema tu puno priče o nuspojavama, a bude ih i korisnici nam se žale.”
Sve te oblike nasilja češće uočavaju zaposlenici više razine obrazovanja koji su ujedno i spremniji za edukaciju. Također, mlađi zaposlenici češće percipiraju psihičko nasilje i uskraćivanje njege.
Pothranjeni, dehidrirani, prljavi, ozlijeđeni…
Rezultat svih ovih navedenih oblika nasilja jest da u domovima za starije ima stanara koji su pothranjeni, dehidrirani, prljavi, anksiozni, sa fizičkim ozljedama, osiromašeni… Poseban je problem ako nemaju obitelj koja će ih redovito obilaziti, razgovarati s njima i sa zaposlenicima doma i koja će time pokazati da, iako je njihov član obitelji prepušten drugima na brigu, ima nekoga tko će uočiti eventualno nasilje i zaštititi ga od njega.
“U domu umirovljenika u kojem ja radim puno smo puta kolegice i ja prijavljivali nasilno ponašanje glavnoj sestri. Međutim, doživimo samo odmahivanje rukom”, govori nam Slavica, medicinska sestra zaposlena u jednom od domova za umirovljenike u Splitu. Govori anonimno, ne odaje ime jer bi imala samo neprijatnosti na poslu, a istodobno, njezina riječ ne bi imala učinka da se nešto tu promijeni..
“Ja već dugo godina smatram i govorim da je zlostavljanje to što se naše korisnike u domu hrani na silu. Kad neće jesti trpa im se hrana u usta uz vikanje i prijetnje, drži im se glava na silu otvaraju usta da bi im se ugurao zalogaj. Nažalost, većina mojih kolega i kolegica ne misli tako. Prisilno hrane naše starce. Na njih pritom i viču, ljute se, pa čak i ucjenjuju kao malu djecu: ako neće jesti nema ništa od popodnevne šetnje! To ne čine njima u korist, nego da bi sebe što prije riješili obveze njege i zatvorili vrata sobe u kojoj će ih ostaviti same.
Bogatiji i oni čija obitelj pita za njih imaju bolju njegu
Ima tu dosta i zanemarivanja, posebno korisnika koji nisu pokretni. Donesu im uz krevet bocu vode, ali je ne natoče u čašu, prinesu ustima i pomognu da je popiju. Sami je ne mogu uzeti i dok sobu ne obiđe netko tko je empatičan bit će žedni. Bolju njegu će imati oni boljeg imovinskog statusa, koji imaju obitelj koja za njih pita, posebno ako su to neki utjecajni članovi obitelji. Socijalni slučajevi i u domu umirovljenika će ostati socijalni slučajevi. Oni će više doživljavati vikanje i uvrede. Često se može čuti kako iz neke sobe odzvanja: ‘Glupačo, što si to napravila! Sad samo imam posla s tobom. Neuredna i neodgojena, fuuj!’ Rade se razlike među korisnicima i nikoga za to nije briga”, opisuje naša sugovornica neke od situacija i dodaje kako se tome ne treba čuditi:
“Sa svakom novom generacijom koja se zapošljava u domu umirovljenika dolazi sve veći broj ljudi koji prema korisnicima ne pokazuju ni malo poštovanja. Nema dobro jutro kad se dijeli doručak, ne upućuju im lijepu riječ, misle da to nije njihov posao. Našim se starim ljudima bez problema obraćaju sa ti, nema persiranja. To možete rijetko čuti i to uglavnom od starijih sestara ili njegovateljica. Te nove generacije, najčešće to budu ljudi koji prođu tri mjeseca tečaja za njegovatelja, budu zaposleni u domu, često i preko veze i s njima nema suradnje, da uče o tom poslu kako se trebaju ponašati, kakvu skrb starima dati. Uopće ih njihove potrebe ne zanimaju. Ono što još više žalosti je odnos njihovih nadređenih. Ja mislim da bi nas glavna sestra trebala redovito kontrolirati, prošetati odjelom i provjeravati kako radimo. A ona to učini jednom u možda tri mjeseca. Pregleda, recimo, krevet, je li promijenjena posteljina i to je sve. Kako se djelatnici odnose prema starcima, to se ne provjerava. Svatko radi kako hoće”, nabraja naša sugovornica.
Na pitanje organizira li njezina ustanova za svoje zaposlenike na bilo koji način dodatne edukacije o skrbi za starije osobe, odgovara kako se to u gotovo 20 godina koliko radi u domu umirovljenika nije nikad dogodilo.
Uhvaćena u krađi, ali nije bilo sankcija
“Nikakve mi dodatne edukacije nemamo. Pa čak ni o bolestima s kojima naši korisnici dolaze. Imaju propisane lijekove, mi ih moramo kontrolirati da ih uzimaju, nema tu puno priče o nuspojavama, a bude ih, korisnici nam se žale. Nemamo mi kontakta ni s liječnicima, da bismo o tome razgovarali. O samoj njezi i odnosu prema korisnicima ovisno o njihovim socijalnim potrebama se uopće ne govori, niti se razmišlja da bi nama i tu trebala dodatna edukacija.”
Na pitanje ima li krađa, naša sugovornica kaže kako to nije rijetka pojava: “Ima krađa i prijava krađa. Što da vam kažem? U krađi je uhvaćena jedna naša kolegica, ali ona i dalje radi. Vratila je ukradene stvari i nikom ništa. I moj je novčanik nekoliko puta bio opljačkan. Tako da već godinama na posao nosim jako malo novca, jer i mi kao zaposlenici možemo biti okradeni.”
Ne prijavljuju nasilje jer se boje posljedica
Zašto ne prijavljuju nasilje? Boje se posljedica, ne vjeruju da će se išta promijeniti, stide se, ne znaju kome se obratiti ili ne prepoznaju nasilje. Razlozi su identični onima koje je otkrilo i istraživanje provedeno ove godine na inicijativu Povjerenstva za ravnopravnost spolova grada Zagreba. Uz obiteljsko nasilje, i to je istraživanje pokazalo da je nasilje rašireno i u institucijama, kao što su domovi umirovljenika, zdravstvene ustanove, socijalne službe i druge državne institucije, a čak 81 posto žrtava nije to nasilje prijavilo.
“Nema dobro jutro kad se dijeli doručak, ne upućuju im lijepu riječ, misle da to nije njihov posao. Našim se starim ljudima bez problema obraćaju sa ti, nema persiranja.”
Svjetska zdravstvena organizacija objavila je kako je svaka šesta osoba starija od 60 godina izložena nekom obliku nasilja, no vjeruje se da je stvarnost daleko gora jer se prijavi samo jedan od 24 slučaja nasilja. Uz evidentne oblike nasilja u ustanovama je često i kršenje prava na intimnost, privatnost, slobodu izbora, donošenje vlastitih odluka i viđanje drugih osoba.
Stanovništvo Europske unije stari, a Hrvatska je na petom mjestu članica s najstarijim stanovništvom. Prema posljednjem popisu stanovništva, imamo 22,45 posto stanovnika starijih od 65 godina, što je 869.239 osoba, među kojima je 507.721 žena. Dakle, gotovo milijun ljudi, među kojima više od pola milijuna žena, u dobnoj je skupini onih koji su u većoj mjeri izloženi riziku od nasilja jer su iz godine u godinu sve nemoćniji i ovisni o tuđoj pomoći i brizi.
A glavna sestra odmahuje rukom. Žrtve su nevidljive i njoj i institucijama.
Dobizam – kad ne vrijede svi jednako
Starije osobe, pogotovo žene, u medijima se često predstavljaju kao nesposobne i uzrok ekonomskih problema zbog izdataka za mirovine i skrb. Marketinška industrija bombardira svakodnevno svim mogućim sredstvima za borbu protiv starosti jer je starost nepoželjna, gotovo sramna. Prevladavajući stav da ljudi starije dobi ne vrijede i ne zaslužuju isto kao i oni u mlađoj i srednjoj dobi dobio je i svoj naziv – dobizam, u kojemu ne vrijede svi jednako, i to ne samo u obiteljskim i socijalnim kontaktima nego i na razini institucija.
Svjetska istraživanja pokazuju da se krađa osobnih stvari stanarima domova za starije smatra opravdanom jer im to “ionako više ne treba”. U nekima je otkriveno svojevrsno natjecanje osoblja kako istuširati što više stanara u što manje vremena i pri tome koristiti ručnike koji slabije upijaju jer se takvi lakše peru i troše manje deterdženta.
Jedno istraživanje pokazalo je da je trećina pacijenata u ustanovama za dugotrajnu skrb u opasnosti od dehidracije, a jedno drugo da je samo jedan od 40 korisnika unosio odgovarajuću količinu tekućine. Više od polovice stanara imalo je zdravstvene probleme zbog dehidracije. Zaposlenicima je bilo teško čak i dati im na vrijeme čašu vode.
Svi ti “dobisti” očito zaboravljaju da će i oni jednog dana imati godina koliko sada imaju oni koji su im povjereni na brigu. Mogu se samo nadati da se tada neće susresti s nekom novom generacijom “dobista” koji će i njih tretirati kako što oni danas tretiraju ljude za čiju su dobrobit zaduženi.
Članak je objavljen u okviru projekta “Nevidljive – priče o nasilju prema ženama starije životne dobi”, serijala koji sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija 01/22)
U idućem nastavku serijala “Nevidljive” o društvenim i rodnim normama koje nasilje prema ženama starije životne dobi ne primjećuje ili tolerira i kako se umjesto prijave nasilja s njim suočavaju – od osjećaja dužnosti do bijaga u izolaciju i osamu.
Prethodni članci iz serijala Nevidljive:
Kako sam preživjela 20 godina sa suprugom nasilnikom – od uvreda do pokušaja ubojstva
Patronažne sestre prve spoznaju i razotkriju nasilje prema ženama starije dobi
Život s alkoholičarem u paklu psihičkog i ekonomskog nasilja
Lana Bobić: „Donesimo Zakon o femicidu i uistinu prevenirajmo nasilje i ubojstva žena!“