„Nisam dijelila oduševljenje s paketom mjera koje je Vlada nedavno iznijela, neposredno nakon što je GREVIO izašao s preporukama za Hrvatsku, pa ih je prigodno nazvala paketom mjera za suzbijanje nasilja nad ženama i zaštitu prava djece. Taj paket nije sveobuhvatan, kako ga se nastoji prikazati. Površan je, partikularan i kratkoročan. Opet se ide samo na sankcioniranje nasilja, a ne donosi sve potrebne mehanizme za prevenciju i suzbijanje nasilja prema ženama. U prijedlogu definicije femicida, kao novog kaznenog djela u Kaznenom zakonu – ‘ubojstvo bliske ženske osobe’, bilo je jasno da se ne prepoznaje da su nasilje prema ženi i femicid rodno uvjetovani. Zahvaljujući primjedbama i prijedlozima datima u e-savjetovanju, vidim da je upravo objavljena nova definicija te točke 111. a) pa je izmijenjena predložena definicija femicida u ‘rodno uvjetovano ubojstvo ženske osobe’. Ja osobno nisam bila toliko zagrižena za uvođenje femicida kao kaznenog djela u Kazneni zakon, iako to pozdravljam. Prioritet mi je donošenje Zakona o femicidu kao posebnog zakona, pa sukladno njemu uvrštavanje femicida i u Kazneni zakon”, govori nam Lana Bobić, feministička teologinja i aktivistica koja se godinama bori za uspostavu rodne ravnopravnosti te korjenite i strukturalne promjene u sustavu nužne da bi se došlo do rodne jednakosti.
Dva i pol mjeseca svađa zbog definiranja femicida kaznenim djelom
Dva i pol mjeseca je proteklo od slavodobitne najave premijera Andreja Plenkovića, izrečene na sjednici Vlade, da se ide s paketom izmjena više zakona te donošenjem novih mjera za suzbijanje nasilja nad ženama i zaštite prava djece u tri resora: policijskom, pravosudnom i socijalne skrbi. I da će femicid, kako su već duže vrijeme nevladine organizacije za ljudska prava i rodnu ravnopravnost tražile, ući u katalog kaznenih djela Kaznenog zakona. Osnovana je radna skupina pri Ministarstvu pravosuđa, a mjesec dana kasnije predložena je definicija novog kaznenog djela koja odmah doživljava kritike sa svih strana.
U prvoj verziji zakonskih izmjena femicid je bio definiran kao ubojstvo žene koju je počinitelj već ranije zlostavljao, a u finalnom je prijedlogu puštenom u e-savjetovanje izbačen uvjet ranijeg zlostavljanja, pa definicija koja odlazi u java raspravu: “Tko ubije blisku žensku osobu, kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora.”
Nevladine organizacije i institucije za ljudska prava i pravobraniteljstva u javnoj su raspravi uputile kritike da se iz definicije ne vidi kako je riječ o rodno uvjetovanom nasilju, da je bilo potrebno unijeti opis djela, jer femicid može biti i ubojstvo žene koja ne mora nužno biti osoba bliska počinitelju. Odvjetnički i sudački krugovi, uključujući i suce Kaznenog odjela Vrhovnog suda, smatraju da nema potrebe da se femicid uvodi, negiraju postojanje rodno uvjetovanog nasilja te predložene zakonske izmjene smatraju zakonski neosnovanim i narušavanjem ustavnog načela ravnopravnosti spolova, aludirajući da je ovakvim rješenjem kaznenog zakonodavstva život žene postao vrijedniji od života muškaraca.
Oglasio se i predsjednik Vrhovnog suda Radovan Dobronić i Ministarstvu pravosuđa poslao priopćenje u kojem naglašava da se ne slaže sa mišljenjem sudaca KZ odjela Vrhovnog suda. I obrazlaže da su kategorički odbacili osnovanost prijedloga izmjene zakona, a nisu vodili računa da se u Konvenciji vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji (Istanbulska konvencija), koja je propisala da se posebne mjere potrebne za sprječavanje i zaštitu žena od rodno utemeljenog nasilja, neće smatrati diskriminacijom. Dobronić također napominje da suci nisu vodili računa ni o drugom članku Konvencije, koji propisuje obvezu države potpisnice, što Hrvatska jest, da svoje mjere temelji na razumijevanju rodno uvjetovanog nasilja nad ženama, nasilja u obitelji i da su usredotočene na ljudska prava i sigurnost žrtve.
„Femicid je svako ubojstvo rodno motivirano. Ubojstvo žene zato što je žena. I ne ispoljava se samo i isključivo u intimnim, partnerskim odnosima ili bliskim odnosima ljudi u srodstvu. Ovom problemu treba pristupiti ozbiljno, a ne da se, takoreći, smire duhovi, zadovolji GREVIO ili pasiviziraju ženske organizacije. Cilj je da se kroz uvođenje femicida u KZ prepoznaje rodno motivirano ubojstvo žene. Mi znamo da je nasilje prema ženama rodno uvjetovano i da je ono posljedica povijesti nejednakih odnosa moći između muškaraca i žena. Rodno uvjetovano nasilje nesrazmjerno pogađa samo jedan rod, žene, pa je suludo tvrditi da se uvođenjem femicida u KZ radi diskriminacija muškaraca. Treba uvesti femicid na način da se prepoznaju svi oblici femicida, a ne površno i parcijalno nešto sitno mijenjati“, komentira Bobić.
Zakon o femicidu kao poseban zakon
Lana Bobić smatra da ugrožena sigurnost žena zahtjeva hitnu reakciju sustava: „Mi imamo vrlo ozbiljnu situaciju i negativan trend ubojstava žena zato što su žene. Samo u 2022. smo imali 13 femicida, dok ni jedan muškarac nije stradao od intimne partnerice ili u obitelji. Jasno je da imamo društveni fenomen koji se mora ozbiljno adresirati ako ga želimo riješiti. Možemo tu govoriti i o diskriminaciji upravo na činjenici da imamo negativni trend femicida, a ništa se ne poduzima i ne prepoznajemo da je to strukturalni problem.“
Mjesecima Lana Bobić javno govori kako je potrebno donijeti Zakon o femicidu. Taj njezin prijedlog ostaje ispod radara, pa čak i nekih nevladinih organizacija koje uvrštenje novog kaznenog djela “rodno uvjetovanog ubojstva ženske osobe” u KZ smatraju velikim napretkom politike u sprečavanju nasilja prema ženama.
„Zakonu o femicidu nije u fokusu sankcioniranje femicida, nego svi oni važni elementi prevencije. Propisuje da se moraju skupljati podaci, svaki femicid mora biti analiziran, postoje kriteriji, metodologija, da bi se kroz analizu ustvrdilo je li se nešto moglo napraviti što se nije napravilo, učiti iz pogrešaka, donositi mjere prevencije iz naučenog… To je pitanje integriranih politika, koje se kreiraju na bazi istraživanja, analiza, podataka, a ne kako se kome prohtije. To je u Hrvatskoj jako bolna točka. Mi ne skupljamo podatke, ne analiziramo ih kako treba, ne znamo koliko se femicida uopće dogodilo, a kamoli da imamo analize uzroka, odnosa i podatke što su i kako činili dionici u sustavu“, pojašnjava Bobić.
O procjeni rizika
Zakon o femicidu bi jako važnu ulogu imao u procjeni rizika. U njemu se ona standardizira i omogućuje stručnjacima i stručnjakinjama raznorodnih područja da u procjeni rizika imaju uspjeha.
„Prikupljanje podataka kod nas nije dobro. Imate dob i spol, ali ne i podatke u kakvom su odnosu bili počinitelji i žrtva. Nema analiza detekcije problema da bi znali gdje treba raditi. Mi imamo problem i na razini stavova koji nameću da je cjelovitost obitelji važnija od sigurnosti žene i to je ono što se mora mijenjati. Kad imate rane prijave nasilja i nakon toga femicid, moramo priznati da je država suučesnik u ubojstvu žene. Istanbulska konvencija propisuje i mehanizme po kojima možete tužiti državu jer vas nije dovoljno zaštitila i nadam se da će se ti mehanizmi koristiti. Svi zajedno dijelimo jedan ključan problem, a to je manjak kapaciteta, od ljudskih resursa i u konačnici plana koliko nam je ljudi potrebno za rad na tome. Država od ratifikacije Istanbulske konvencije do danas nije napravila plan njezine implementacije“, nabraja Bobić.
Prepoznavanje prisilne kontrole
„U procjenama rizika morate biti u stanju prepoznati i prisilnu kontrolu koja je jedan od najvažnijih indikatora femicida u partnerskim odnosima. Model ponašanja prisilne kontrole koji je opisala doktorica Jane Monckton Smith i koji je danas definiran, a mnoge su ga države uvele u kazneno zakonodavstvo, govori o vremenskoj crti femicida koja se kroz prosječno sedam-osam godina provlači u slučajevima intimnog partnerskog femicida. Kroz osam se točaka, načina primjene različitih nasilnih ponašanja nasilnika i njegova zlostavljanja žene, jasno pokazuje prisilna kontrola zahvaljujući čemu se na vrijeme može prepoznati nasilje, a femicid spriječiti. Intimni partnerski femicid je najsprečiviji oblik ubojstva. Prisilna kontrola je specifičan vid rodno uvjetovanog zlostavljanja kroz koje počinitelj stječe potpunu kontrolu nad ženom koristeći mehanizam straha. To su ti suptilni mehanizmi koje možemo razumijevati kao psihičko nasilje. Te tehnike nasilnici kombiniraju sve dok se žena koja to zlostavljanje proživljava ne nađe u situaciji da živi u potpunom strahu, izolira od prijatelja i porodice“, pojašnjava Bobić.
Osnivanje profesionalne skupine za rad na dubinskoj izmjeni zakona
Zakon o femicidu bio bi usklađen s Kaznenim zakonom i ostalim zakonodavstvima ovog interdisciplinarnog područja i onda ne bismo imali probleme kako uopće femicid definirati i kako ga kao rodno uvjetovano nasilje prepoznavati, sprječavati i sankcionirati.
„U tom smislu očekujem puno veću ozbiljnost u pristupu ovoj temi od Vlade RH. Moj je prijedlog Vladi, bez obzira koja to bila, da oformi profesionalnu radnu skupinu koja će kroz dvije godine kapilarno ući u sve zakone i donijeti pakete prijedloga za kapilarne i sistemske izmjene uključujući i to gdje sve treba postojati obrazovanje o rodnoj ravnopravnosti, pa tako i rodno uvjetovanom nasilju. To je puno više posla i ne može se svesti na radne skupine kako se sada formiraju. Tome se treba puno ozbiljnije posvetiti. Tek onda možemo ići i na formiranje posebnih sudova za obiteljsko nasilje, državnog odvjetništva koji bi se specifično bavilo tim slučajevima, a sve to se radi vani posljednjih godina“, napomenula je Bobić i dodala:
„Prevencija femicida bez nekog dubinskog razumjevanja mehanizama i dinamike nasilja, uključujući i prisilne kontrole teško se može dogoditi. Jedan od najvažnijih indikatora femicida je da je žena u strahu. Istraživanja pokazuju da podcjenjuju svoj strah, pa onog trena kad kažu da se boje za svoj život to mora biti crveni alarm, a one dobivaju odgovor – možda vi malo pretjerujete. Dakle, dok ne postoji temeljno razumijevanje dinamike i mehanizama nasilja, rodno uvjetovanog nasilja, ne može biti ni prevencije. Zato paket mjera nije sveobuhvatan, ne ulazi kapilarno u sve te stvari, ne rješava probleme uzročno, nego pokušava sankcionirati onda kada je već kasno i nastavljati s praksom koja lijepi flastere na prostrijele rane”.
Nedopustivo se isključilo obrazovanje i zdravstvo
Osim toga, nije jasno, kaže Bobić, zašto su u ovo uključena tek tri resora, pravosuđe, socijalni rad i policija, a potpuno su izostavljena ministarstva obrazovanja i zdravstva! Jer je jako važno i na sve fakultete implementirati učenje o rodnoj ravnopravnosti i rodno uvjetovanom nasilju, posebice gdje se mladi obrazuju u strukama koje se bave tim područjem.
„Nama izlaze djeca iz škole s uvjerenjem da postoje muške i ženske igračke, da postoje muški i ženski sportovi. Ne svugdje, jer ima ljudi koji rade ono što je i van opisa njihova posla. Ali, ne može nam se pitanje obrazovanja svoditi na volju pojedinog učitelja ili odgajatelja, već to mora biti standard. A kad smo kod tih tema mora se uključiti i Ministarstvo zdravstva.
Mogu pozdraviti edukaciju sudaca i odvjetnika jer je važno cjeloživotno učenje, ali što će te edukacije napraviti ako taj sudac ili socijalni radnici sa svog fakulteta izlaze bez temeljnih znanja o rodno uvjetovanom nasilju prema ženama i bez da razumiju Istambulsku konvenciju čija se definicija nasilja nad ženama bazira na velikom znanju koje imamo o toj temi, a kojega se oni ne dotiču na svojim fakultetima. Imamo podatak da 90 posto ljudi koji se bave ovim problemima nisu pročitali Istanbulsku konvenciju.
Ja sam možda preentuzijastična i prenaivna kad očekujem uključivanje tih resora, jer trenutno ni ovi resori koji su uključeni međusobno ne surađuju. Recimo, imate situacije da tijekom procesa o skrbi djeteta obiteljski sud nije upoznat s kaznenim progonom roditelja zbog obiteljskog nasilja i on donosi odluku o skrbništvu bez da to uzme u obzir. Zato promjenama treba pristupiti puno jezgrovitije i puno pametnije. Dati si vremena, a ne izbaciti neki paket mjera zato što nam je GREVIO dao packu. Puno više bismo napravili da krenemo sustavno i integriranim politikama u korijenite promjene zakonodavnog okvira temeljem istraživanja i analiza. Da za desetak godina dobijemo uistinu kvalitetan paket zakona i mjera za suzbijanje nasilja prema ženama i zaštitu prava djece“, naglasila je Lana Bobić.
Dva prijedloga Lane Bobić u e-savjetovanju
Na prijedlog izmjene zakona paketa za suzbijanja nasilja prema ženama i prava djece Lana Bobić je u e-savjetovanju predložila dva rješenja.
„Mogu pozdraviti uvrštavanje femicida kao posebnog kaznenog djela, međutim, mislim da u trenutnom duhu našeg zakona to možda nije nužno. Jedan od prijedloga je da se u postojeći zakon, dakle taj članak o teškom ubojstvu, kroz točku 2. koja kaže da se teško ubojstvo smatra ubojstvom osobe koja je ranjiva zbog svoje dobi, trudnoće, tjelesnih ili psihičkih problema doda i rod kao kategorija. Onda bi se trebalo intervenirati i u točku 87. kojom se definira rod i rodno uvjetovano nasilje, baš onako kako se naš kazneni zakon treba i usuglasiti s Istanbulskom konvencijom. Nadalje, imate i točku 3. koja kaže da je teško ubojstvo ubojstvo bliske osobe koja je ranije zlostavljana, a moj je prijedlog da se stavi: bliske osobe i osobe koja je ranije zlostavljana. Zato što onda bliska osoba koja nema povijest ranijeg zlostavljanja nema teret dokazivanja da je i zlostavljana. A imamo i slučajeva gdje su žene bile ranije zlostavljane, ali ne od bliske osobe.
Kada bi se tako interveniralo u te dvije postojeće točke, time bi se donekle riješile stvari. Podržavam uvrštavanje točke 111. a), ali ona mora sadržavati riječ femicid. I onda Vlada ima obvezu definirati femicid prema klasifikaciji, tipologiji femicida kakav ima UN i Institut za ravnopravnost spolova, koji trenutno daje najopširnije smjernice i najviše prihvaćene od europskih institucija. Klasificirati što sve femicid je i što nije. A to već postoji u navedenim dokumentima, ali i nekim drugim zakonima drugih zemalja koje su uvele femicid kao zasebno kazneno djelo i tu se može vidjeti kako su one rješavale taj problem.“
Članak je objavljen u okviru projekta “Nevidljive – priče o nasilju prema ženama starije životne dobi”, serijala koji sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija 01/22)
U idućem nastavku serijala “Nevidljive” istraživanja i svjedočanstva o nasilju koje proživljavaju korisnice i korisnici u domovima umirovljenika
Prethodni članci iz serijala Nevidljive:
Kako sam preživjela 20 godina sa suprugom nasilnikom – od uvreda do pokušaja ubojstva
Patronažne sestre prve spoznaju i razotkriju nasilje prema ženama starije dobi
Život s alkoholičarem u paklu psihičkog i ekonomskog nasilja