„Ja nikoga ne puštam u svoju kuću“, bila je prva rečenica s kojom me na vratima dočekao gospodin čiju sam suprugu toga dana u njihovom domu došla obići. Moj izvid patronaže za gospođu išao je po nalogu liječnika, nakon što je ona, koji dan ranije, otpuštena iz bolnice. Njezin me suprug, naposlijetku, pušta u kuću riječima: „Samo ovaj put!“ Vodi me do gospođe. Bila je u jednoj maloj prostoriji. Podrumska s jednim malim prozorom. Gospođa je bila i dijabetičarka, a koliki je imala šećer nije mjerila, jer joj suprug nije dopuštao koristiti glukometar. Nije imala lijekova, kod liječnika nije bila godinama. Cijela ulazna vrata s unutarnje strane bila su oblijepljena papirima s uputama kako se u kući smije ponašati. Što smije, a što ne činiti. Iz tog stana nije izašla deset godina. Nitko u do nje nije dolazio, nikoga nije smjela viđati. Suprug ju je u stanu držao zatočenu. Tijekom mog boravka on odlazi u drugu prostoriju i od gospođe doznajem da ima dva sina. Daje mi kontakt s jednim od njih koji živi u Hrvatskoj. Drugi živi vani, a s majkom je prekinuo odnose nakon što se ona nakon smrti njihova oca ponovo udala. Oba su sina bila protiv toga braka, iako tada nisu ni slutili da će njihova majka u njemu postati žrtva svih oblika zlostavljana. Nazvala sam njezina sina i on je odmah pristao da dođe po majku, da nadoplati njezin smještaj u dom, kojega sam također prethodno kontaktirala. Pokušavao je taj sin i ranije doći do majke. Dolazio je puno puta do vrata stana, međutim nikada nije uspio ući. Majka bi mu ponekad kroz taj mali prozor poručila da ne brine, da je dobro. Slutio je da nije, ali ne i sve razmjere. Obaviještena je policija, provaljuju u kuću i iz nje izvode gospođu. Ona danas živi u domu umirovljenika. A što je bilo s njezinim suprugom, je li priveden ili tek ostavljen u stanu – ne znam“, ispričala nam je Marija Šušak, patronažna medicinska sestra Doma zdravlja Zagreb – Centar samo jedan od slučaja s kojima se patronažne sestre suočavaju u svom radu kućnih obilaska pacijenata i pacijentica prilikom pružanja zdravstvene zaštite svojim korisnicima.
Patronažne medicinske sestre nerijetko su upravo te koje vide i shvate da je netko od njihovih korisnika ujedno i osoba koja trpi neki od oblika nasilja u svom domu. Najčešće obiteljskog nasilja i najčešće je riječ o zanemarivanju. U kućne posjete odlaze radi izvida zdravstvenog stanja, pokretljivosti osobe, ali i socioekonomskih i higijenskih uvjeta života. Odlaze po nalogu liječnika, na poziv člana obitelji, susjeda ili samih korisnika. Najčešće su im vrata tog inače najintimnijeg prostora čovjeka široko otvorena kako bi u njemu ljudima mogle pravodobno pružiti zdravstvenu zaštitu, organizirati njegu u kući nemoćnima i bolesnima. A kada to nisu u mogućnosti, postane sumnjivo.
Admira Redžepagić
„U većini posjeta zateknemo uredne situacije i suradljivost i korisnika usluge i članova obitelji, što je jednako važno. Ali se susrećemo i sa situacijama kada to izostaje. Upravo takve budu najteže i tada se otvaraju problemi da mi sami nismo u mogućnosti dati sve od sebe osobi koja zdravstvenu pomoć treba kao i problem da sustav na takve situacije nema dobre odgovore. Ne bih rekla da je takvih situacija puno. Svakako ih je manje od onih koje nazivamo urednima. Ali to su tako teške životne situacije koje ostavljaju utisak. I to najčešće kad su u pitanju osobe starije životne dobi. One su često same, a u zajednici njihovi teški životni uvjeti, kao i zanemarivanje, psihičko, emocionalno i tjelesno zlostavljanje koje proživljavaju – ostaju nevidljivi. One se najčešće ne žale. Vi za njih ne znate dok ne uđete u kuću i vidite im životne uvijete. U samom središtu grada, gdje živi velik broj starijih ljudi, takvi su situacije najčešće. Mi smo u te koje ih prve i vide i prepoznajemo kao zanemarivanje ili neki drugi oblik nasilja prema starijim ljudima. Shodno našim ingerencijama uključujemo pomoć iz sustava, poput gerontopomoći ili njege u kući, a u situacijama kad prepoznamo nasilje, prijetnje i ugrožavanje života – kontaktiramo policiju. Najteže je kada su vrata zatvorena ili kada smo i same pod prijetnjama nasilnika ili kad korisnik ili korisnica ne prepoznaju da su u situaciji zanemarivanja, da su zdravstveno i životno ugroženi i odbijaju pomoć. Tada smo nemoćne“, govori nam Admira Redžepagić, patronažna medicinska sestra Doma Zdravlja Zagreb – Centar.
S našim smo sugovornicama razgovarale o nizu takvih slučajeva s kojima su se suočile u samo nekoliko proteklih mjeseci.
Sin prijetio oružjem, u kuću nikoga nije puštao
„Liječnica obiteljske medicine je poslala zahtjev da se ode u kuću na procjenu zdravstvenog stanja gospođe koja je tu živjela sa sinom koji se nasilno ponašao. Nasilje svog brata ranije su prijavljivala druga dvojica gospođinih sinova, koji s njom nisu živjeli. U nalogu je bila i napomena da je u toj kući bilo prijetnje oružjem. Liječnicu je o tome obavijestio socijalni radnik s terena. U takvoj situaciji, kad se prijeti oružjem, ne mogu samo tako otići u kuću. Nije ugodno ići u kuću kad znate da postoji oružje u kući“, priča Admira Redžepagić.
„Za ovaj sam konkretan izvid obavijestila svoje nadređene, a oni su s policijskom postajom ispitali o čemu se radi. Nakon provjere mi je rečeno da mogu ići u tu kuću, jer oružja nema. Riječ je bila o prijetnji oružjem koje je posjedovao njihov pokojni otac, a koje je policiji nakon njegove smrti predano. Sa mnom je išla i doktorica obiteljske medicine, a tražili smo i da se pridruži socijalni radnik koji je rekao da on tamo nema što tražiti. Taj je dan to prošlo u redu. Gospođa je bila bolesna i uvedena joj je zdravstvena njega. Nije prošlo par tjedana, zove me kolegica iz njege i obavještava da je gospodin bio verbalno agresivan i nije je pustio u kuću. Ponavljale su se prijetnje i zatvaranja vrata pa je Ustanova njege u kući morala njegu prekinuti. Doktorica obiteljske medicine je po protokolu obavijestila i policiju i socijalnu službu. Međutim, mi ne znamo što se dalje događalo. Povratnih informacija nemamo. Ne znamo što je s tom gospođom. Najviše što možemo učiniti je u izvještaju koji se pušta u sustav situaciju detaljno opisati. I to činimo. Povratnih informacija, što sustav dalje radi, kako se i je li osoba zbrinula, nažalost nemamo.“
Nepokretna i sama u stanu sa psom
Zatvaranje vrata domova u kojem žive bolesne i nemoćne starije osobe kao žrtve zlostavljanja ili zanemarivanja nisu jedina prepreka patronažnim sestrama da bi im pružile zdravstvenu skrb i pomoć. Nerijetko njihovi korisnici, iako žive u uvjetima koji se ne mogu nazvati ni zdravstveno odgovarajućima ni životno mogućima, zbog niza osobnih razloga pomoć odbijaju.
„Mnoge starije osobe koje žive same, polupokretne su ili nepokretne, a žive u izrazito lošim životnim uvjetima, svoju životnu situaciju tako ne doživljavaju. Iako imaju srodnike, sinove, kćeri ili unuke, koji ih ne obilaze, iz raznih razloga za to zanemarivanje imaju opravdanja. I odbijaju smještaj u domu za starije koji im ponudimo kako bi izašli iz uistinu nemogućih životnih i zdravstvenih uvjeta“, govori Redžepagić te daje primjer jedne takve životne drame.
„Imala sam gospođu koja je ostala udovica. Izgubila je kćer par godina ranije, a sin je navodno ovisnik koji živi negdje u Dalmaciji. Živjela je u stanu s psom koji joj je ostao nakon kćeri i kojega nije htjela nikako dati od sebe. Gospođa nije bila u stanju izlaziti van, pa je pas bio stalno u kući i tu obavljao nuždu i mokrio. Zapuštena je bila ona, zapušten prostor. Nije imala nikoga tko će otići u trgovinu, nikoga tko će joj počistiti životni prostor. Smještaj u domu je odbijala. U rješavanju ovog slučaja imamo primjer dobre prakse zahvaljujući kojoj je životna situacija toj gospođi riješena. Kontaktirala sam Dom za starije osobe Centar koji ima gerontopomoć u zajednici, a oni su čak preko jednog europskog fonda u tom času imali sredstava. Uključili su mobilni tim u kojem je bila medicinska sestra i socijalna radnica. Uspjeli su gospođu prvo smjestiti u bolnicu iz koje se u tu kuću više nije mogla vratiti. Stupilo se u kontakt sa sinom koji je majku smjestio u mirovni dom. Smješten je i pas, tako da je ta priča za gospođu i njezino zdravlje dobro završila.“
Deset godina sama i prikovana za krevet, unuke za baku ne pitaju
Nažalost, takvih je primjera malo. Marija Šušak ima korisnicu koja odbija smještaj u domu, unatoč nemogućim zdravstvenim i životnim uvjetima.
Marija Šušak
„Gospođa je udovica, nepokretna je i već deset godina prikovana za krevet. Potpuno je sama. Imala je kćer koja je rano umrla od karcinoma, a jedina najbliža rodbina su joj dvije unuke koje ne žive u Zagrebu. Ima uslugu njege u kući od ponedjeljka do petka. Kolegica iz njege zadnji je put presvuče u petak, a gospođa u tim istim pelenama dočeka ponedjeljak ujutro kad kolegica opet dođe. Već deset godina njezin je životni prostor krevet koji je uz prozor u stanu bez klime. Kad je ljeto i kad bude preko 35 stupnjeva uz taj je prozor pakao. Gospođa, sada su joj 83 godine, sve to trpi jer iz stana ne želi izaći. Želi ga ostaviti unukama koje godinama za baku uopće ne pitaju. Smještaj u domu iz svoje mirovine ne može pokriti, jedina je opcija pokrivanje smještaja iz cijene stana. Svake me godine tražila da za njezine unuke umjesto nje odem u trgovinu i kupim poklone za Božić i Uskrs, jer se nada kako će one barem tada navratiti. Ti se pokloni, nikad otvoreni, u stanu gomilaju. Gospođa jednostavno ne prihvaća da je to zanemarivanje od strane obitelji. Unuke opravdava i nada se njihovom posjetu. Da je gospođa bila adekvatno zbrinuta kad je oboljela možda i ne bi skroz pala u krevet“, ispričala je Šušak.
Pitala sam zar ne postoje neke druge mogućnosti da se gospođi pruži adekvatna životna i zdravstvena skrb, kontaktiranje unuka i apeliranje na njihovu obvezu skrbi prema baki koja im želi ostaviti stan.
“Tu ste potpuno nemoćni. Gospođa je zdrave pameti, ona ima poslovnu sposobnost i mogućnost odlučivanja i njezina se odluka mora poštivati. Zakonski ne možete prisiliti unuke da se brinu o baki, možete ići u tom smjeru jedino na djecu. Ja sam imala primjer da se sin odrekao majke, a u trenutku kad je njoj trebala pomoć, odrekao se i nasljedstva kako ne bi s njom imao ništa. Majka, naime, nije bila prisutna u njegovom odrastanju, odgajala ga je baka i sin se u potpunosti odrekao majke, pa tako i skrbi oko nje, ali i njezine imovine. Zakon samo u prvom koljenu ima mogućnosti tražiti skrb za roditelje“, odgovorila je Šušak, a Redžepagić otkriva još jedan sličan slučaj zanemarivanja i ekonomskog zlostavljanja. Riječ je o gospođi od 85 godina kojoj treba svakodnevna zdravstvena skrb. Od obitelji ima unuke koje joj to ne pružaju. Štoviše, gospođa financijski brine o jednoj od njih.
„Jako je zabrinuta za svoju unuku koja ima više male djece i navodno teško živi. U početku sam pretpostavljala da unuci sama novčano pomaže od mirovine. Međutim, u jednom trenutku je gospođa rekla kako ona kod sebe uopće nema karticu od svog računa. Ona je kod unuke koja u potpunosti raspolaže mirovinom bake. Svakakvih oblika manipulacije ima, kad oni njih prevare i uvjere ih da je to super kako oni o njima brinu, pa tako empatično o njima i pričaju, a zapravo su zanemareni i ekonomski ucijenjeni. Gospođa doživljava kako je njena unuka ta kojoj treba pomoći, a ne ona. Institucije je tu ne mogu zaštititi ako se ona sama ne požali ili unuku prijavi da joj je uzela bankovnu karticu i da svojom mirovinom ne može sama raspolagati“, ispričala je Redžepagić.
U ranama iz koje izlaze crvi živi u stanu s dvojicom sinova
Na zlostavljanje nikada se nije požalila ni gospođa kojoj je Marija Šušak došla u kućnu posjetu nakon što je otpuštena iz bolnice u kojoj je završila jer joj je pozlilo: „Stan je središtu grada, zapravo kao neka podrumska prostorija sazidana u dvorištu, a u njoj gospođa živi s dvojicom sinova. Susjedna je zgrada poslovna, nema susjedstva sa stanovima. Unutra nema svjetla, nema sanitarnog čvora. Postoje dvije kante za nuždu. Žena je imala rane na nogama, zavoj koji je stavljen na hitnoj nije se mijenjao, iz rane su izlazili crvi. Sinovi su bili prisutni. Obojica inače imaju stalan posao, pa tako i prihode. Gospođi sam odmah pozvala hitnu pomoć, ona ju je prevezla. Kasnije sam pokušala doći do nje, ali je stalno bilo zatvoreno. Žena je tada imala 57 godina, bila je u dobi radne sposobnosti, ali se nigdje ne vodi. Nije imala svog liječnika i sustav za nju ne zna.“
Prijavila sina da joj uskraćuje novac, uzima njezinu mirovinu i troši na drogu
Ima i slučajeva, jako su malobrojni, kad ljudi sami prijave da su zanemareni, fizički ili psihički zlostavljani, ekonomski ucjenjivani… Odu liječniku, požale se patronažnoj sestri…
„Imala sam slučaj gospođe koja ima sina narkomana. Došla je u ambulantu i počela plakati“, prisjeća se Šušak: „Nije imala kome reći. Sin je imao potpunu kontrolu nad njezinim financijama. On bi dočekivao poštara i uzimao njezinu mirovinu. Kupio bi nešto hrane, osnovne higijenske potrepštine… Ali gospođa do svog novca, da kupi neke lijekove, ili bilo što drugo sama, nije mogla. Htjela je otići i bila se već prijavila za dom, ali kako nije raspolagala svojom mirovinom nije mogla ostvariti nadoplatu. Taj sam slučaj također odmah prijavila. Prvo sam kontaktirala obiteljskog liječnika, koji je s tom situacijom već bio upoznat. Obaviještena je socijalna služba koja izlazi na teren i u roku od dva mjeseca gospođa je smještena u dom. Da nije htjela ići, da je htjela ostati u svom stanu, mi tu ništa ne bismo mogli napraviti. Iako je bilo evidentno da je tu bila riječ o ekonomskom nasilju.“
Ekonomske ucjene od uzimanje novca od mirovine ili otuđivanje kartice računa, nerijetko prati i nasilje prema starijoj osobi ako se ona tome usprotivi. Marija Šušak navodi primjer gospođe čiji je sin narkoman i koji često završi u zatvoru.
„Gospođa dođe u ambulantu i na njega se požali, posebice kad bude pušten iz zatvora. Ja bi onda otišla u njihovu kuću, u patronažu. Prošli put kad je pušten iz zatvora bio je pod utjecajem opijata, bacao je konzerve koje je zatekao u kući i porazbijao je sve prozore. Žena je zvala policiju, koja je pitala je li gospodin prisutan na dvorištu. Kad je rekla da ga sada nema, nisu ni izašli na teren. Drugi put joj je opet sve porazbijao po kući, oduzeo novac i izrekao gomile prijetnji. Kako je bio tamo kad je žena zvala policiju oni su tada i došli i odveli ga. Prijetio je da će sve zapaliti. Već je ranije i zapalio neku dvorišnu šupu. Ima zabranu prilaska majci, ali to ništa nije riješilo. Gospođa stalno živi u strahu, a on se vraća i majku napada.“
Gdje je nestala majka?
Pojedinim se korisnicima, koje patronažne sestre obiđu i ustanove nemoguće uvjete života, da su zdravstveno, ali i životno ugrožene, da su žrtve nekog od oblika nasilja potom izgubi svaki trag. Više do njih ne mogu, vrata doma u kojima su ih obilazili su zatvorena, susjedi ništa ne znaju… Kontaktiraju i policiju u potragu za tim ljudima, ali se i sami upuste u istragu gdje su, kako do njih opet doći. Te ih situacije progone, ne daju im mira…
Marija Šušak navodi jednu od takvih situacija koja još uvijek traje.
„Doktorica me kontaktirala za jednu gospođu jer je primijetila da neko vrijeme za nju nisu podizani lijekovi. Gospođa živi s kćerkom i dobivam informaciju da je kćer narkomanka. Ulasku u njihov dom prethodili su brojni telefonski pozivi kćeri, na koje se nitko nije javljao. I puno dolazaka pred zatvorena vrata. Kao i kontaktiranje susjeda pitanjem je li netko vidio gospođu ili kćer. I jednom mi je kćerka otvorila vrata, dopustila je da uđem. U stanu je bila gospođa, potpuno je slijepa, spavala je na paletama. Nije uzimala nikakve lijekove. Kćerka je primjenjivala neke svoje alternativne metode liječenja majke. Uključena je bila potom njega u kući, koja je dolazila dva mjeseca, a onda se kćerka opet nije javljala, nije otvarala vrata, pa sam i ja o tome obaviještena. Išla sam svaki dan tamo, da bi nakon dva tjedna kćerka otvorila vrata i rekla da je mama pala i da se sada nalazi u bolnici, u Draškovićevoj. Ja po protokolu zbog GDPR-a u bolnici nemam pravo pitati za gospođu. Posumnjala sam da je lagala. Obavijestila sam o tome liječnicu i u nekoliko smo navrata obje obilazile kuću. I vi nemate što napraviti iako je očito da kćerka na svoj način majku zapostavlja i zanemaruje. Doktorica je isto zvala i prijavljivala policiji da do gospođe ne može doći. Policija je bila sa mnom i zvonili smo na vrata, a kako ih nitko nije otvorio i policija je otišla. Ne možete pozvati policiju da provali u taj stan. Policajci bi rekli da je zanemarivanje samo naša procjena. Uvijek pitaju je li bilo fizičkog napada, jesmo li vidjeli modrice. Kćerka je imala četiri mobitela, davala nam je i te druge brojeve, ali ih je sve pogasila. Susjedi su isto rekli da ne vide niti jednu ni drugu. I kako sada doći do gospođe. Kćerka nam je ranije rekla da radi u nekoj kladionici, pa sam čak išla i tamo je potražiti, ali mi je rečeno da tu više ne radi. I da s njom otada nemaju nikakve kontakte. Nitko se neće uplitati. Pregledavamo čak i osmrtnice“, ispričala je slučaj Šušak.
Policija zanemarivanje ne prepoznaje kaznenim djelom
U Kaznenom zakonu zanemarivanje je uvršteno u katalog kaznenih dijela kao jedan od oblika nasilja. Međutim, policija ga takvim ne tretira. Zbog prijave zanemarivanja ne izlazi na teren.
„Obično, kad nazovete policiju ona vas prvo pita je li bilo kaznenog djela. Ja ne znam što oni podrazumijevaju pod kaznenim djelom. I kad opišem situaciju opet pitaju je li bilo kaznenog djela. Osjećate se jako loše, jer imam osjećaj kao da mene preispituju. Ja ispričam konkretnu priču, ne izvlačim iz toga što jest, a što nije kazneno djelo. Ispričam što se dogodilo jer smatram da to nije normalno i da bi netko tko ima nadležnost trebao reagirati. Ono što procijenim da je njihova ingerencija ja adresiram na njih. Na socijalnu službu, na policiju… Moj je dojam da u cijeloj priči svima nedostaje komunikacije i suradnje“, naglasila je Redžepagić.
Misionarke ljubavi zbrinjavaju odmah, kod njih nema procedura
Admira Redžepagić dodaje kako je u više situacija veliku pomoć imala od ‘Misionarki ljubavi – sestre Majke Terezije’ i to u situacijama koje se hitno moraju rješavati.
„One su uistinu ljude spašavale iz nemogućih situacija, iz takvih životnih prostora koji ni po čemu nisu životni. Osobe uzmu kod sebe u skrb, imaju svoja pravila koja se moraju poštivati da bi se tamo i ostalo, ali nikada niti jedan dom niti socijalna služba nije uspjela tom brzinom riješiti neki slučaj koji je bio hitan. I to zbog procedura koje traju, koje sve otežaju. Primjerice, bila sam s doktoricom u izvidu jednog gospodina, koji je sa svojom partnericom živio u podrumu, maloj ostavi, bez ičega, sanitarija, struje… Žena je spavala na željeznom stolcu, a on na krevetu. Imao je stomu, dekubituse, bio je u vrlo lošem zdravstvenom stanju i misionarke su ga odmah uzele sebi u skrb. Pomogle da u ljudskim uvjetima dočeka svoj kraj. Tu smo reagirali prema centru za socijalnu skrb, ali oni tom brzinom ne mogu riješiti slučaj. Ili drugi primjer. Imam gospođu ovisnicu o alkoholu, koja je vodila vrlo neuredan život. Bila je jedno vrijeme kod misionarki, dovela život u red i vratila se u svoj životni prostor. Danas ima pomoć geronto domaćice, smanjila je uzimanje alkohola i u svom je domu, ima zdravstvenu skrb i živi puno urednije.“
I supruge zlostavljaju muževe
Iako puno rjeđe, patronažne sestre svjedoče da i žene budu nasilne prema supruzima koji su bolesne i nemoćne starije osobe. Marija Šušak govori nam o jednom takvom slučaju koji se dogodio prije tri mjeseca.
„Gospodin je bio pušten iz bolnice i imala sam zahtjev od liječnika za njegov obilazak kod kuće. I čim sam u nju ušla njegova je supruga krenula i na mene i na njega vrlo agresivno. Gospodin je rekao kako nema lijekove, još uvijek je imao kateter i to mu je bilo jako bolno, bio je polupokretan. Uveli smo mu njegu u kući, kontaktirali smo kćerke, a one su nam rekle da majka oca zlostavlja. Da je i njih godinama zlostavljala i rano su se iz kuće iselile. Navodno je i sama gospođa u svom odrastanju prošla teško zlostavljanje. To su situacije kad sagledate jednu dužu povijest obiteljskog nasilja u obitelji gdje dolazite osobi u patronažu. Nakon dva-tri tjedna gospodin je sam na štakama krenuo prema ambulanti jer nije imao lijekova. Gospođa je pošla za njim i podmetnula mu je nogu i on je pao je na ulici. Ona ga je ostavila tako. Ljudi su priskočili u pomoć i pozvali Hitnu, a mene su kontaktirali i ja sam s njim u pratnji završila u zdravstvenoj stanici. Čekali smo na pregled, bili smo sami. Odjednom se i gospođa pojavila, počela prijetiti njemu i meni, ja sam otišla do telefona prijaviti i u tom trenutku čula udarce. Gospođa je uzela njegove štake i počela ga njima tuči po glavi. Pozvana je ponovno Hitna, i policija koja je gospođu odvela. Gospodin je pregledan, a liječnik je ustanovio da nema razloga za njegovu hospitalizaciju. I ostavili nas potpune same. I kuda ćete vi s čovjekom koji je žrtva nasilja? Vratiti ga u stan gdje će ga supruga ponovno napasti? To nije dolazilo u obzir. Gospodin je imao kontakte svojih kćerki, pa sam njih zvala i jedna od njih je poslala taksi da se privremeno kod nje preseli. Gospođu su odveli na psihijatriju, ali je odmah i pustili. Rekli su da nije bolesna nego zločesta. Neki dan je došla i čekala ispred ambulante i prijetila da će nas sve ubiti, jer da je zbog nas završila u Vrapču. A nije dopustila ni kćerkama da uđu u stan i uzmu ocu osobne stvari. Otac je još uvijek smješten kod kćerke. Policija je rekla da je tu nemoćna, jedino što su mogli gospođu u tom momentu odvesti u Vrapče. On, dakle, kao žrtva mora živjeti izvan svog doma, a nasilnica je u svom domu.“
Patronažne sestre nemoćne bez suradnje s policijom i socijalnim službama
Zahvaljujući patronažnim sestrama životni uvjeti mnogih osoba starije životne dobi postaju vidljiviji. Posebice u gradovima gdje u svojim domovima starije osobe vrlo često žive sami. Zaboravljeni, napušteni ili zatočeni, fizički, psihički ili financijski zlostavljani. Međutim, zbog nedovoljne međusektorske suradnje između zdravstvenih ustanova, policije i službi socijalne skrbi njihove se životne situacije samim otkrivanjem da su zapostavljeni ili zlostavljani, životno i zdravstveno ugroženi – ne mijenjaju puno. Patronažnim sestrama koje svjedoče njihovim životnim situacijama sama ta činjenica stvara dodatnu nemoć, jer ni svoj posao u nedostatku međusektorske suradnje ne mogu dobro obaviti.
Što treba mijenjati kako bi uistinu i pomogli starijim osobama u takvim situacijama?
„Ja sam i dalje stava da više trebamo surađivati. Da se te neke rupe u zakonu mogu bolje definirati u tom smjeru. Konkretno, puno bi značilo kad bi svi mi koji smo zaduženi za određene terene imali mjesečne međusektorske sastanke na kojima bi se artikulirali problemi s kojima se na terenu susrećemo. Mi međusobno ni ne znamo tko se sa čime sve susreće. Vjerojatno će vam socijalni radnici imati svoju priču, koja je isto strašna, a policija će imati svoju viziju. Ja znam što je moje zaduženje u patronaži, ali što se poslije toga događa nemam pojma. Da li je nešto riješeno ili nije. To dosta frustrira čovjeka. Kad vi tri puta zaredom vidite da ništa nije pomaklo, da nema rezultata, a sami ste se također u tim situacijama i izložili, gdje smo? Mi ne znamo što nas čeka kad idemo u izvid. Nemamo uvid u povijest bolesti, nemamo uvid u situaciju koja je prethodila ovom konkretnom zahtjevu, razlogu za izvidom. Da dobijemo bilo kakvu informaciju prije, pa poslije, pa i da sami možemo znati da li naš rad daje rezultate i doprinosi boljoj zdravstvenoj skrbi osobi kojoj idemo u patronažu“, napomenula je Admira Redžepagić.
Admira Redžepagić i Marija Šušak
Primjer dobre prakse s kolegicama iz njege u kući
U predloženom se smjeru rješenja mogu tražiti iz primjera dobre prakse, kakvu naše sugovornice ističu da imaju s kolegicama iz Ustanove njege u kući, s kojima redovno razmjenjuju informacije.
„Kad kolegice iz njege imaju bilo kakvu situaciju s terena koji dijelimo, zovu me da se to i zapiše, jer ja imam mogućnost u sustav zapisati, staviti bilješku. U slučaju ako će se nešto dogoditi te zabilježbe mogu biti i sudsko-medicinska dokumentacija. Primjerice, imala sam jedan slučaj gdje me kolegica iz njege u kući obavijestila da je suprug gospođe kojoj je išla u njegu nije u kuću puštao prije 11 sati jer on dugo po noći radi i mora se ujutro odmoriti. Supruga ima malignu bolest i ovisna je o tuđoj pomoći u cijelosti. Međutim on je sebe i svoje potrebe stavio ispred svega. Kolegice iz njege u kući nemaju mogućnosti po tuđim željama sebi složiti posao. Imaju i po 12 njega u danu i moraju ih redom obaviti. Ja sam tu pritužbu pustila u sustav i obavijestila liječnicu od gospođe. Dakle sve instance koje sam smatrala da treba. Može se dogoditi da vas suprug tuži za nešto, pa ovako imamo sve zabilježeno. Tako bi trebalo funkcionirati. Te bilješke mogu nam pružiti i puno važnih informacija kad se na terenu susretnemo sa situacijom zanemarivanja ili zlostavljanja. Taj način rada nije nečim propisan, to je na entuzijazmu ljudi, jer nam je stalo da naš posao daje rezultate“, predlaže Admira Redžepagić.
Primjer dobre prakse koja se može i usustaviti, propisati, je primjer suradnje kakve patronažne sestre imaju s geronto zajednicom. Naše se sugovornice, kad je riječ o zajedničkim korisnicima na mjesečno razini čuju. Razmjene informacije i međusobno se obavještavaju u slučaju nekih neočekivanih događaja. Slična je suradnja s pojedinim liječnicima, s kojima se, u slučaju procjene nasilnih situacija, zajedno ide u kućnu posjetu, ili se informacije o obilasku tih obitelji i korisnika razmjenjuju.
Jako škripi suradnja sa socijalnim službama
Ono što jako škripi je, očito, suradnja sa službama socijalnog rada.
„Mi u sustav sa svoje strane puštamo izvješća sa izvida, opišemo situaciju, dajemo preporuke. Recimo, da se uključi socijalna služba. Međutim, mi nemamo povratnih informacija da li se to dogodilo, da li se reagiralo i na koji način. Ako jest što se radilo i s kojim rezultatima. Na terenu vidimo da je situacija nepromijenjena“, rekla je Redžepagić, a na pitanje mogu li one kao patronažne sestre postaviti upit prema socijalnoj službi je li se išta poduzimalo odgovara: „Bilo je i takvih slučajeva. Imala sam jednog gospodina koji je sam živio, nije imao nikoga, bio je jako zdravstveno zapušten, slična priča kao i u slučaju gospođe s ranama na nogama – imao je rane iz koje su išli crvi. Išla sam u procjenu, doktorica je također bila. Ona je svoj izvid uputila socijalnoj službi, ali nismo dobili povratnu informaciju. U međuvremenu je čovjek završio u bolnici, iz bolnice je otpremljen u ustanovu za palijativnu skrb gdje je i preminuo.“
Članak je objavljen u okviru projekta “Nevidljive – priče o nasilju prema ženama starije životne dobi”, serijala koji sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija 01/22)
U idućem nastavku serijala “Nevidljive” donosimo ispovijest 67-godišnje gospođe o psihičkom, emocionalnom, fizičkom i ekonomskom nasilju koje je proživljavala od supruga kroz 20 godina braka