Josip Kresović jedan je od onih, nažalost, još uvijek malobrojnih psihologa čiji je fokus profesionalnog interesa područje ljudske seksualnosti. Na tom polju vrlo angažirano zagovara uvođenje seksualnog obrazovanja u škole, jer smatra da su mladi bez tog seta znanja koje trebaju dobiti tijekom svog školovanja i odrastanja lišeni i svih onih važnih spoznaja koje će ih u budućnosti graditi kao odgovorne i zdrave ljude. Psihologiju je magistrirao u Zadru na temu psihologije umjetnosti i odnosa umjetnosti i raspoloženja i već četiri godine je kao multimedijalni umjetnik vrlo aktivan i na umjetničkoj sceni, a nastupa pod pseudonimom Naonar. Bavi se grafikom, skulpturom, scenografijom i performansom. Trenutno kao psiholog radi u Hrvatskoj udruzi za borbu protiv HIV-a i virusnog hepatitisa HUHIV, i za njihov projekt ‘Volim zdravlje’ izradio je besplatni tečaja o spolnosti pod nazivom ‘Najčešća pitanja o spolnom zdravlju’. A s područjem seksualnosti počeo se baviti još kao student sudjelovanjem na stručnoj konferenciji ‘Dani seksualnosti‘, koju i organiziraju studenti psihologije zadarskog Sveučilišta. Radio je tu i kao dizajner grafičkih materijala, a kako je tijekom studija pohađao kolegij Psihologija ljudske seksualnosti kroz otkrio je znanost u tom području.
Zašto je u našem društvu razgovarati o seksualnosti sramota i što bi to trebalo napraviti da se s tog područja ljudskog života maknu tabui i predrasude?
Generacijski je to problem. Naši su roditelji također odgajani u razdoblju kad se o seksualnosti tek počelo razgovarati i znanstveno istraživati, tako da nisu smatrali relevantnim tu temu otvarati sa svojom djecom. Iako, gle čuda, oni su svoju djecu donijeli na svijet putem seksualnog odnosa. Gledanje na seksualni odnos i seksualnu želju kao nešto čega se treba sramiti, pogotovo ako je izvan bračnog odnosa i isključivo radi užitka, a ne prokreacije, je nešto što je i dalje permanentno u našoj kulturi. Najčešće izvire iz obrazaca odgoja i komplicirane povijesti religijskog nauka i seksualnosti. Zato, kao neko rješenje treba imati što više razumijevanja da netko pored nas nema istu percepciju seksualnosti kao i mi sami. To se odnosi i na vjerska i bilo kakva druga uvjerenja. Moramo naći način da živimo u suživotu s drugima koji imaju drugačije poimanje seksualnosti, jer se i na kraju krajeva njihov seksualni život nas ne tiče. Ako netko prakticira apstinenciju i predbračnu čistoću i s tim je sretan i zadovoljan, tko smo mi da tu sudimo. S druge strane, to vrijedi i za osobe koje to ne prakticiraju. U svakoj seksualnoj navici, odnosu, aspektu, bitno je da je osobi istinski ugodno i da se poklapa s onim u što uistinu vjeruje u dogovoru sa svojim partnerom ili partnericom. A to je moguće postići samo ako su ljudi, i to od malena, educirani. Ako dobe, kao i za sve ostalo, set znanstveno utemeljenih činjenica, znanja i spoznaja iz tog područja znanosti.
Koliko psiholozi na to mogu, pa čak i trebaju utjecati?
Uz interdisciplinarnu suradnju s ostalim stručnjacima u području zdravlja mogu učiniti jako puno. Seksualnost je velik i bitan dio našeg života, no uslijed stigme, ona i dalje ostaje nedovoljno zastupljena tema bez obzira na to što postoji velik broj znanstvenih istraživanja i teorija koje olakšavanju njeno shvaćanje. No, postoji limit onoga što mi možemo učiniti jer je seksualnost prožeta kroz niz sustava, od obiteljskog, obrazovnog, pravnog do zdravstvenog. Mislim da edukacija treba biti usmjerena i prema roditeljima ili ako roditelj nije u mogućnosti, da onda ima i tu opciju razgovarati s nekim tko malo više zna o tome. Jedino sustavno uz suradnju možemo utjecati na smanjenje stigme. Sram imobilizira i ne dovodi do spolno odgovornog ponašanja, već do potiskivanja komunikacije.
Koju biste literaturu preporučili za učenje o seksualnosti?
Iskreno je za mene kroz edukaciju o seksualnosti općenito bila najbolja literatura koju smo koristili na fakultetu, a to knjiga ‘Ljudska seksualnost’, grupe autora Masters, Johnson i Kolodny. Ona pokriva širok spektar teorije seksualnosti. Svakako bih preporučio za informiranje i edukaciju i web platforme spolnozdravlje.hr i volimzdravlje.hr, koje je razvila udruga HUHIV udruga. Tu se na jednom mjestu nalaze teme o seksualnosti, ne samo vezane uz spolno prenosive bolesti već i psihološke aspekte seksualnosti poput srama, pritiska na spolni odnos, obilježja prvog spolnog odnosa i slično. Sve informacije su recenzirane od strane stručnjaka s Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo i Klinike za infektivne bolesti “Dr. Fran Mihaljević” i naših drugih suradnika.
Kroz vaš tečaj ‘Najčešća pitanja o spolnom zdravlju’ otvarate i temu učenja o seksu kroz pornografiju. O čemu se tu radi?
Svaki izvor informacija valja promatrati u kontekstu koliko on odražava stvarnost. Internet je dao načine kako pristupiti informacijama, no bitno je i koliko su te informacije točne i relevantne. Svakom izvoru treba pristupiti kritički i vidjeti koliko je znanstveno utemeljen. Međutim, treba imati na umu da su informacije vezane uz zdravlje posebno osjetljive te ih osoba, ako ‘gugla’, treba provjeriti sa stručnjakom. Liječnikom opće prakse, ginekologom, stručnjakom za spolno zdravlje… Recimo, na našim spomenutim portalima isto tako informacije možda nisu primjenjive za svakoga već ih treba promatrati u kontekstu, konkretno, nekog rizika koji se dogodio. Zbog toga, uvijek ohrabrujemo ljude da nas kontaktiraju putem telefona ili e-maila kako bi vidjeli koliko se pojedine informacije odnose na njih. To vam je isto kad mislite da sigurno imate tumor na mozgu, ako vas taj dan boli glava. Naravno da se ta mogućnost ne može isključiti, no valja uzeti u obzir statističku vjerojatnost i okolnosti u kojima se nalazite.
Koje trendove primjećujete u seksualnom ponašanju mladih? Postoje li razlike među generacijama?
Sigurno možemo uočiti velike promjene u vezi seksualnosti unazad pedeset godina, no moramo imati na umu da se o tome sad više i priča. Gledajući Hrvatsku, snizila se dobna granica ulaska u prvi spolni odnos, ona se kreće između 16. i 17. godine. Primjećuje se veća tolerancija prema spolnim odnosima prije stupanja u bračni odnos, veća tolerancija prema različitim vrstama seksualnih orijentacija, demistificiranje seksualne terapije, povećano korištenje kontracepcijskih sredstava, istraživanje vlastite seksualnosti bez osjećaja krivnje ili gađenja i sl. Danas će se mladi rjeđe obratiti svojim roditeljima i liječnicima, već će se informirati o seksu najčešće preko weba ili unutar kruga svojih prijatelja, gdje je točnost informacija uvijek upitna. Mi uvijek poručujemo mladima da je vrlo korisno razgovarati o seksualnosti s ljudima oko sebe, samo imati na umu da neke stvari koje odgovaraju vašim prijateljima, ne mora odgovarati i vama, posebice kad je riječ o upuštanju u prvi spolni odnos. Danas imamo priliku otvoriti tu komunikaciju na razini društva, što naši roditelji nisu mogli, no pritom imati na umu da mlade ohrabrimo da preuzmu odgovornost za svoje spolno zdravlje korištenjem kondoma i redovitim liječničkim pregledima koje su samo neke od smjernica.
Koje dobne skupine najčešće dolaze na testiranje u CheckPoint?
Najčešće su to ljudi mlađe dobi, između 20 i 35 godina. Testiranje na spolno prenosive bolesti mogu obaviti i maloljetnici, no samo uz pristanak roditelja ili skrbnika, pa imamo i tih slučajeva. Imamo i starijih korisnika, čak i do 70 godina što je odlično jer razbija taj mit da osobe starije od 65 godina nisu seksualno aktivne niti ih zanima spolno zdravlje.
Kakve veze ima umjetnost, psihologija i seksualnost?
To je široko pitanje, no mogu ga pokušati sažeti nekoliko rečenica. Što se tiče umjetnosti generalno, kroz povijest je uvijek imala tu određenu vrstu slobode čim se može baviti, bez obzira na to što su umjetnička djela često bila šikanirana kad bi iole bila drugačija od utabanih staza dotadašnjih autora. Ako promatramo to iz perspektive forme ljudskog tijela, i dan danas izaziva sablazan ako je to tijelo golo u okviru umjetničkog rada jer poprima taj element kontroverze. Kroz povijest se golo ljudsko tijelo često prikazivalo kao nešto što je vrijedno divljenja i što se u kontekstu naslikane slike ili skulpture nije smatralo pornografskim. Uvijek treba promatrati i taj društveno-socijalni kontekst. U svom diplomskom radu sam se bavio istraživanjem odnosa između umjetničke ekspresije i raspoloženja, tj. na koji način zadaci crtanja utječu na naše raspoloženje, a sponu između umjetnosti, psihologije i seksualnosti možemo potražiti u radovima umjetnika koji se bave temama seksualnosti. To može pružiti kontekst unutar kojeg mogu slobodno istraživati ono što možda verbalno ne mogu komunicirati, a u isto vrijeme mogu i promatračima omogućiti priliku za razumijevanjem onoga što se njima čini strano. Ta uzajamna komunikacija između gledatelja i autora je prisutna i u mom radu.
Jednom ste prilikom izjavili da ste prvo umjetnik, pa tek onda psiholog. Na koji vam način psihologija pomaže u umjetničkom radu i obrnuto?
Taj neki poriv za manipulacijom materijalima i davanjem značenja objektima je prisutan od kad sam mogao to pojmiti. Kao mali sam rezbario zidiće u dvorištu, crtao po zidovima sobe, sastavljao i rastavljao stvari. To je uz mene oduvijek, a psihologiju sam izučavao tek kasnije, zato mi se nekako čini kako je ovaj umjetnički dio sveprisutan i da će vrlo vjerojatno biti prisutan uvijek. Čini mi se da nemam apsolutno nikakvu kontrolu nad tim i to mi odgovara. Psihologija mi je pružila teoretsku podlogu za bolje razumijevanje pojava oko sebe, ali i procese koji se događaju unutar mene, dok moj posao psihologa zahtijeva suočavanje s različitim teškim životnim pričama što onda oblikuje moj pristup umjetničkom radu gdje se više želim baviti temama koje na neki način mogu potaknuti empatiju, uvid u nečiji drugi život i njegovo razumijevanje.
Što vam je u umjetnosti inspiracija ili okupacija i imate li neke umjetničke uzore, koje?
To je vrlo teško za odgovoriti. Kao što sam i ranije spomenuo, vjerujem tom nekom unutarnjem nagonu i pokušavam ga slušati. Ideje često dolaze u obliku nekakvih blic slika koje onda skiciram i pokušavam razviti. Teme proizlaze iz osobnog života koje onda gradim istraživanjem. Kako sam vrlo znatiželjan po prirodi, zanima me jako puno stvari i pokušavam uvijek napraviti neke hibride različitih disciplina pa češće surađujem s glumcima, glazbenicima, znanstvenicima nego ostalim vizualnim umjetnicima. Ideji pristupam vrlo detaljno i opsesivno, ponekad ju grčevito držim pa ju trebam pustiti da se sama razvije negdje u kutku mozga. Zato u studiju imam jako puno neiskorištenih materijala unazad nekoliko godina koji su u mom vidokrugu, ali ih puštam da me pozovu kad budem spreman za njih. Što se tiče uzora, opet su češće to umjetnici drugih disciplina, ne nužno vizualnih, jer rezoniram s njima po pitanju pristupa radu. Neki od njih su: Mona Hatoum, Mitsuko Uchida, On Kawara, Jacqueline DuPre, Steve Reich, ali su mi vrlo bitni i bliski ljudi s kojima radim poput koreografkinje i izvođačice Matee Bilosnić, fotografa i snimatelja Vedrana Husremovića, redatelja Vinka Radovčića i drugih.