Je li osoba koja živi s HIV-om i redovito se liječi zarazna za svog spolnog partnera?
Točan odgovor je: Osoba koja živi s HIV-om, redovito uzima antiretrovirusne lijekove i postiže nemjerljivu razinu virusa u krvi, nije više zarazna za svog partnera čak niti prilikom spolnog odnosa bez zaštite.
Međutim, mladi u Hrvatskoj pokazali su nedavno visoku razinu neznanja na ovom pitanju. Čak 50,47 posto u anketi provedenoj među 456 ispitanika na 20 pitanja osnovnih znanja o spolnom zdravlju i prevenciji spolno prenosivih infekcija i bolesti odgovorilo je suprotno. Velika većina ispitanika upravo je na ovom pitanju u istraživanja koje je nedavno provela udruga HUHIV, u okviru kampanje Volim zdravlje, pokazala najviše neznanja, koji još uvijek potiču iz stereotipa i mitova koji se još uvijek u društvu hrane upravo kad je riječ o infekciji HIV-om. O tome smo razgovarali s Davorom Dubravićem, psihologom i koordinatorom projekata udruge HUHIV i voditeljem spomenutog istraživanja.
Kako tumačite da nakon toliko godina intenzivnih edukativnih kampanja upravo o HIV-u i činjenice da je kad je riječ o toj spolnoj prenosivoj infekciji farmaceutska industrija postigla velike uspjehe, jer osobe zaražene virusom HIV-a uz redovito liječenje ne samo da vode zdrav život nego za svog partnera nisu zarazne ni u slučaju ne korištenja zaštite, mladi te spoznaje i znanja nisu usvojili kao činjenice?
U našoj su anketi sudionici pokazali da neke teme iz područja spolnog zdravlja jako dobro razumiju, a da u drugima prenose tek mitove i predrasude. Jedan od njih je HIV, jer smo upravo na ovom pitanju dobili najveći broj netočnih odgovora, a koji proizlaze iz pogrešnih uvjerenja. Četvrtina mladih smatra da je HIV zarazniji i češći, primjerice, od HPV-a. To nije točno. Anketa pruža bolji uvid u to što bi buduća edukacija mladih trebala sve sadržavati i prema kojim su znanjima u otporu.
Najviše straha je vezano za HIV infekciju. Ljudi je doživljavaju kao najopasniju, neizlječivu i ti se strahovi dalje generiraju, a mi odrasli smo za to najodgovorniji i to moramo mijenjati da bi uopće došli do mladih ljudi i razvijali im pozitivan stav prema prevenciji. Strah od HIV-a s jedne strane može biti motivacija za preventivno testiranje na SPI (spolno prenosive infekcije), pa otkrijemo klamidiju, koju inače ne bi otkrili. Međutim, ne možemo našu strategiju o spolnom zdravlju mladih graditi na strahu. Trebamo na svim razinama nastojati graditi pozitivan odnos prema preventivnom pregledu, jer je i tu, kad je riječ o spolno prenosivim infekcijama i bolestima, važno ‘uhvatiti što ranije’. Na tom putu nam stalno stoji društvena stigmatizacija i tabui koje trebamo razbiti.
Znamo da su pitanja spolnog zdravlja i uopće ljudske seksualnosti ono što mlade jako zanima i da tragaju za odgovorima. Kako onda objašnjavate nisku razinu znanja koju pokazuju upravo na pitanjima spolno prenosivih bolesti?
Jedna druga anketa koju smo proveli dala nam je uvide u to od koga se mladi najčešće informiraju o spolnom zdravlju, koji su im kanali informiranja najugodniji i koje smatraju najtočnijima. Odgovorili su kako najpouzdanijima smatraju liječnike, ali kako im je najugodnije informirati se putem interneta i među prijateljima. Jasno nam je da će mladi u potrazi za odgovorima ići onim njima ugodim putem. Informirat će se na društvenim mrežama, googlat će ako su skloniji istraživanjima, ali će najčešće te informacije, pa i savjete, dijeliti među prijateljima. Odrasli, stručnjaci, pa ni roditelji, često im nisu adresa pri kojoj bi potražili odgovore na svoja pitanja.
Mi mlade educiramo o putevima prijenosa spolno prenosivih infekcija, ali ih istodobno ne educiramo što napraviti kad partner inzistira na spolnom odnosu bez kondoma. Ne educiramo o pristanku, da ne postoji siva zona pristanka (ne postoji „možda“ pristanak, jer možda znači „ne“), da se pristanak u svakom trenutku može povući. Imamo dečke koji misle da ako djevojka kaže ‘ne’ da se on kao muškarac nije dovoljno dobro potrudio.
Jako je malo mjesta gdje mladi, kao generacija, imaju priliku doznati bitne stvari o spolnom ponašanju, odgovornostima, rizicima, i svojim pravima kako bi izgradili pozitivne stavove prema seksualnosti, a shodno tome i spolnom zdravlju i mentalnom zdravlju, koje je s tim usko povezano. I to nisu neka sofisticirana znanja koja smo mladima dužni prenositi, nego elementarna.
Osim spomenutog neznanja o prijenosu zaraze HIV-a, koja su još nedostatna znanja ispitanici pokazali u vašem najnovijem istraživanju?
Istaknuo bi kako svaki četvrti ispitanik i ispitanica smatraju da se spolno prenosiva bolest, ako do nje dođe, može prepoznati prema nekom skupu simptoma. To je pogrešno. Simptomi nisu indikativni. Oni mogu privući pažnju, ali svaka SPI ima i svoju asimptomatsku varijantu. Zato je takvo razmišljanje, da će SPB biti prepoznata po jasnim simptomima, samo još jedan od mitova. O rizicima treba razmišljati u kontekstu rizičnih ponašanja, a ne simptoma, ili još jednom čestom zabludom, da nekako možemo prepoznati tko je rizičan, tko nije iz osobina ličnosti i/ili izgleda.
Sveobuhvatno seksualno informiranje u školama, kod liječnika i općenito u kulturi je potrebno, ali se ono izbjegava, jer nije sasvim ugodna tema, tretira se političkim pitanjem, ili se misli da će ohrabriti mlade na ranija iskustva. Posljedice su velike, jer se tako zanemaruje zdravlje mladih ljudi, a u konačnici i njihova osnovna ljudska prava na edukaciju o, za njihovo zdravlje i život, važnim i elementarnim znanjima i informacijama. Kad mladima uskraćujemo informacije koje su im važne i ujedno ih zanimaju, ohrabrujemo ih da ih istraže sami, često kroz osobno iskustvo.
Spomenuli ste HPV, pa me zanima imate li uvida u stavove mladih o pitanjima cijepljenja protiv HPV-a? Mi smo kao zemlja jako malo proteklih desetljeća po tom pitanju napravili, jako je malo generacija procijepljeno, jer tu postoje također predrasude, točnije odbijanje roditelja zbog kojekakvih mitova vezano za HPV.
Infekcija HPV-om je raširena spolno prenosiva infekcija o kojoj mladi malo znaju. I kod HPV-a postoje prepreke u obliku mitova i predrasuda. Postoji cjepivo koje je za sada opcionalno za mlade, a koje je odlična prilika za pravovremeno informiranje i bolje razumijevanje kako spolno prenosive infekcije funkcioniraju i kako čuvati svoje zdravlje. Može biti prilika za razvoj odnosa povjerenja s liječnikom, ginekologom ili nekim drugim specijalistom, drugim riječima, prema struci. A najviše od svega, cjepivo može biti velika usluga za zdravlje jer sprječava visokorizične tipove HPV-a.
Kakva su vam iskustva s roditeljima po pitanjima spolnog zdravlja mladih, njihove djece?
Kada roditelji pitaju za pomoć u obliku savjetovanja i podrške to uvijek smatramo pozitivnim, ohrabrujemo i tu smo za njih. Nažalost, u puno slučajeva nije tako. Roditelji nekad smatraju da dobro poznaju svoje dijete, što vjerojatno jest istina, ali kod nekih tema važno je poslušati stručnjake, neovisno o našim osobnim stajalištima. Voljeli bismo osvijestiti kod roditelja da, ako razgovor o spolnom zdravlju nije dobrodošao, da razmisle zašto, jer oni su ti koji biraju što je ‘dobrodošlo, a što nije. Ako ne znaju kako, neka razgovaraju sa stručnjakom. Pozitivna je ideja pričati o spolnom zdravlju jer je to u konačnici i zaštita mentalnog zdravlja. Najgore je kad o tome razgovora nema, jer time samo posramljujemo osobu na kulturalnoj razini, kroz negativne poruke i štetna vjerovanja koja iznova pronalaze svoje dokaze u stigmatizirajućoj kulturi.
Kako doprijeti do tih odbijajućih roditelja?
Samo propagiranjem pozitivne poruke o spolnom zdravlju i razbijanjem strahova. Ni stručnjaci po tim pitanjima nisu ujednačeni u stavovima, a to je područje u kojem treba djelovati na svim razinama i strukturalno.
Kako vi kao HUHIV udruga možete utjecati na zdravstveni sustav?
Mi smo naišli na institucionalnu podršku, no mi možemo podnijeti samo komad kolača. Svi se u sustavu trebaju uključiti, i kroz sve sfere društva. Samo kroz našu udrugu prođe skoro 20 ljudi dnevno kroz centar za testiranje. Savjetujemo i više.
Činjenica je da se mladi puno radije za savjet, pa i testiranje, javljaju udrugama, vama, pa nas zanima mijenjaju li se njihovi stavovi prema pozitivnijem odnosu na testiranja, pa tako i prevenciji spolnog zdravlja?
U HUHIV udruzi radim šest godina i iz osobnog iskustva mogu ustvrditi kako je nova generacija mladih (primjerice, današnji studenti) znatnije otvorenija. Ne vidim toliko srama, ne vidim toliko prestrašenosti. Vidim sve više mladih koji brinu o sebi. Mislim da već doživljavaju neku promjenu, da afirmiraju stavove prema spolnom zdravlju i seksualnosti općenito. I u srednjoj su generaciji savjesniji od one prethodne. Znaju što su rizici. Mislim da se upravo proteklih godina u tom smjeru puno pozitivnih stvari dogodilo. Naši centri za testiranje su anonimni i besplatni i to je bilo ključno da se na testiranja javljaju. No, sve više vidimo da je osobama manje bitan taj aspekt anonimnosti, nego aspekt topline i neosuđujuće uho i to je odlična promjena. Zato i primjećujemo da još uvijek nerado idu kod liječnika, jer takvo neosuđujuće okruženje, nažalost, kod pojedinih liječnika ne prepoznaju. I na tome kao društvo svi moramo još puno raditi.
KOJE SU INFORMACIJE O HIV-u TOČNE
Zašto osoba koja živi s HIV-om i redovito se liječi nije zarazna za partnera?
Osobe koje redovito uzimaju lijekove za liječenja HIV-a i postignu uspješan odgovor na liječenje ne mogu prenijeti virus čak niti prilikom spolnog odnosa bez kondoma. Lijekovi za liječenje infekcije HIV-om, odnosno antiretrovirusni lijekovi (ART) djeluju tako što smanjuju količinu virusa u krvi (viremiju) na nemjerljivu razinu. Kada je količina virusa u krvi nemjerljiva, postoji premala količina virusa za uzrokovanje infekcije spolnim putem. Iako je osoba koja je na ART-u i dalje HIV pozitivna, ne postoji rizik od prijenosa HIV-a na druge ljude, čak niti prilikom spolnog kontakta bez zaštite, odnosno on je zanemariv.
Što znači nemjerljiva količina HIV-a u krvi?
Kada je količina HIV-a u krvi HIV pozitivne osobe koja uzima ART toliko niska, da se ne može utvrditi testom za mjerenje količine virusa u krvi, to stručno zovemo da osoba ima nemjerljivu količinu virusa u krvi. Kod tih osoba, HIV se i dalje nalazi u njihovom organizmu, ali njegova količina je toliko mala, da se HIV ne može prenijeti na druge osobe putem spolnog odnosa.
Kako se HIV prenosi, a kako se ne prenosi?
Načini na koje se HIV može prenijeti: najčešći put prijenosa u Hrvatskoj je nezaštićeni spolni odnos. Općenito, najrizičniji je nezaštićeni analni, zatim vaginalni, a najrjeđe oralni spolni odnos. Uz to, put prijenosa može biti i izravnom kontaktom s krvi (primjerice, kod razmjene pribora kod osoba koje injektiraju droge). Neki putevi prijenosa su znatno rijeđi ili se dugo nisu dogodili u Hrvatskoj (transfuzijom ili transverzalnim putem, odnosno s majke na dijete).
Ne prenosi se socijalnim kontaktom (razgovor, grljenje, čak ni ljubljenje), dijeljenjem pribora za jelo, ne prenosi se zrakom, kroz insekte (poput komaraca), dijeljenjem WC-a itd.
HIV se nikako ne može prenijeti uobičajenim socijalnim kontaktima!
Korisno je znati i koji su preduvjeti potrebni za nastanak zarazne bolesti na primjeru infekcije HIV-om.
Kada govorimo o zaraznim bolestima, u ovom slučaju infekciji HIV-om, preduvjeti pojave odnosno prijenosa infekcije definirani su tzv. epidemiološkim ili Vogralikovim lancem koji uključuje pet nužnih preduvjeta za nastanak i širenje svih zarazne bolesti, pa tako i infekcije HIV-om.
Kako se HIV može prenijeti, u kojim to biološkim i epidemiološkim uvjetima?
Tjelesne tekućine poput sline, suza, znoja, ne sadrže virus u količini dovoljnoj za nastanak zaraze.
- virus mora biti prisutan u zaraznoj tjelesnoj tekućini osobe koja živi s HIV-om (virus se, u količini dovoljnoj da zarazi drugoga nalazi u krvi, sjemenoj tekućini uključujući predejakulat, vaginalnom sekretu, majčinom mlijeku)
- mora biti prisutan u dovoljnoj količini u tjelesnoj tekućini da uzrokuje infekciju,
- mora postojati odgovarajući način ili put prijenosa (u slučaju infekcije HIV-om krvlju, spolni put, s majke na dijete)
- moraju postojati odgovarajuća ulazna vrata u tijelo druge osobe (u slučaju infekcije HIV-om je to direktan unos u krvotok ili kontakt sa sluznicama)
- mora doći do osjetljivih stanica i postojati osjetjivost kod druge osobe (to znači da nema protitijela stečena preboiljenjem ili cijepljenjem, što se ne može postići kod infekcije HIV-om jer je to doživotna bolest koja se uspješno liječi, no za sada se ne može u potpunosti izliječiti; ne postoji zaštita cijepljenjem).
Od izlaganja do infekcije: seksualni prijenos HIV-a
Najčešći put prijenosa infekcije HIV-om u Hrvatskoj je spolnim putem. Zaraza HIV-om se ne dogodi kod svake izloženosti riziku za infekciju. Nastanak infekcije uključuje nekoliko koraka od izloženosti zaraznim tjelesnim tekućinama na sluznicama do ulaska HIV-a u tijelo druge osobe. Nakon što tjelesna tekućina koja sadrži HIV dođe u doticaj sa sluznicom, HIV mora prijeći neke barijere prije nego što uzrokuje infekciju. Barijera je mnogo, poput čvrsto spojenih slojeva stanica sluznice. Neke sluznice (poput rektuma) imaju jedan sloj stanica, dok drugi (poput prepucija, uretre i vagine) imaju više slojeva. Više slojeva, više zaštite. Učinkovite barijere mogu biti i velika koncentracija imunoloških stanica odgovornih za napadanje i ubijanje virusa i bakterija koje su uspjele pronaći svoj put kroz stanične slojeve i koje mogu biti u stanju eliminirati virus prije nastajanja trajne infekcije. U nekim slučajevima HIV ne uspije doći u tijelo odnosno krvotok nezaražene osobe, i infekcija ne nastane.
Liječenje infekcije HIV-om kao prevencija
Liječenje infekcije HIV-om je učinkovito i danas postoje znanstveni dokazi da nemjerljiva količina HIV-a u krvi znači da se virus ne može prenijeti seksualnom partneru, čak i u slučaju nezaštićenog spolnog odnosa. To znači da osobe koje imaju infekciju HIV-om i koje redovito dnevno uzimaju ART prema preporuci liječnika, a koja smanjuje količinu virusa u njihovom tijelu na nemjerljive razine testom, postignu i održavaju tu nemjerljivu razinu HIV-a u krvi. U tom slučaju ne postoji rizik prijenosa HIV-a svojim seksualnim partnerima/icama, čak i ako ne koriste zaštitu kondomom.
Prevencija zaraze: dosljedno i pravilno korištenje kondoma i preventivnih testiranja na SPI
U današnje vrijeme liječenje infekcije HIV-om doprinosi prevenciji ove bolesti. Postoje jasni znanstveni dokazi koji potvrđuju da je liječenje ART-om učinkovito i da osoba zaražena HIV-om koja redovito uzima ART i ima nemjerljivu viremiju (količinu virusa HIV-a u krvi) ne može prenijeti virus na drugu osobu odnosno spolnog partnera, čak i u slučaju nezaštićenog spolnog odnosa. Ova činjenica može pomoći u prevenciji infekcije HIV-om i doprinijeti smanjenju strahova, stigme i diskriminacije povezane s HIV-om.
DAVOR DUBRAVIĆ: magistrirao je psihologiju i ima višegodišnje iskustvo rada u savjetovalištu za spolno zdravlje udruge HUHIV. U okviru centra za testiranje pruža usluge predsavjetovanja osoba rizičnog ponašanja i podrške osobama koje žive s HIV-om. Koautor je više interdisciplinarnih priručnika u domeni spolno prenosivih bolesti, HIV-a, virusnog hepatitisa i prevencije. Član je upravnog odbora Europske mreže centara za testiranje COBATEST i član je Povjerenstva za prevenciju HPV-a i drugih spolno prenosivih bolesti grada Zagreba. Ima dugogodišnje volontersko iskustvo u području savjetovanja mladih s naglaskom na odručje prevencije.