Kada govorimo o odnosu prema vlastitom tijelu najčešće su nam prve teme zdrava prehrana, tjelovježba i sveukupno stanje i osjećaj dobrobiti. Međutim, ono što često isključujemo iz te cjelokupne dobrobiti je seksualnost, a ona je kao jedna od osnovnih ljudskih funkcija itekako bitan faktor dobrobiti osobe. Iako je aspekt seksualnosti jednako važan, nećemo tako često naići na priliku da se gradimo i radimo upravo na tom polju, naučimo više o sebi i vlastitoj seksualnosti. Ipak za žene postoji jedna takva prilika, a to su radionice One stvari Jasne Jasne Žmak na kojima se polaznice tijekom mjesec i po dana bave temama ženske seksualnosti, rodnim i seksualnim identitetima te odnosom prema seksu i vlastitim spolnim organima.
Voditeljica i organizatorica radionice Jasna Jasna Žmak zaposlena je na Akademiji dramske umjetnosti gdje radi na području dramaturgije izvedbe, a oposljednje se četiri godine educira za psihodramsku psihoterapeutkinju. “Radionice zapravo nastale na sjecištu mojih različitih interesa – moje feminističko djelovanje, pretočeno u moju zadnju knjigu One stvari – eseji o ženskoj seksualnosti, spojilo se sa znanjima koje sam stekla u terapijskoj edukaciji, i tako sam odlučila pokrenuti ciklus radionica na temu ženske seksualnosti. S obzirom na to da je bilo kakav oblik seksualne edukacije kod nas doslovno nepostojeći, činilo mi se da je ovo super prilika da otvorim prostor u kojemu će se žene moći baviti različitim aspektima svoje seksualnosti, za što inače baš nemaju prilike.” kaže Jasna.
Uskoro krećete s trećim izdanjem radionica o seksualnosti. Kakva su iskustva s dosadašnjima?
Drago mi je da se, pandemiji usprkos, događa već treće izdanje ovog ciklusa. Iskustva su stvarno divna i jako me raduje vidjeti da polaznice odlaze ispunjene i obogaćene za neke nove uvide i spoznaje. Na našoj web stranici mogu se pročitati kratki osvrti nekih od polaznica, pa za ilustraciju mogu i ovdje prenijeti jedan od njih: “Veselila sam se svakom tjednu i prilici da u sigurnom prostoru učim o sebi i o drugima, da rastem i dijelim ono što do tad nisam ni znala da u meni postoji. Osjećaj slobode i pripadnosti kakav sam imala kroz sva ova druženja duboko se urezao i jedva čekam nove radionice da ga ponovo oživim.”
Što se radi na radionicama?
Radionice organiziramo jednom godišnje i na njima se, kroz sedam susreta, bavimo različitim temama – od odnosa prema tijelu preko rodnih uloga i seksualnih identiteta do odnosa prema seksu i vlastitim spolnim organima. Koristeći psihodramske metode i tehnike art terapije sjedamo na razne “stolice”, ulazimo u različite uloge, npr. u ulogu naših spolnih organa i tako “razgovaramo” s njima.
Osim toga, radim i kraće formate radionica koje su fokusirane na specifične teme poput autanja, biseksualnosti, grudi, na kojima se u trosatnim terminima na sličan način bavimo tim pojedinačnim područjima. Nadam se da će epidemija dozvoliti da ovih radionica naredne godine bude što više.
Kakav je odaziv? Što polaznice tu najviše zanima, koja im je motivacija? Koje su povratne informacije?
Odaziv je još uvijek malo sramežljiv, ali zapravo taman da svaka radionica bude popunjena. Svjesna sam da je ovo tema oko koje postoje brojni strahovi, sramovi i stigme, tako da mi je jasno da kod nekih žena postoji zazor oko sudjelovanja. Međutim, osnovno pravilo našeg zajedničkog rada jest poštivanje svojih i tuđih granica što znači da nitko ne mora raditi nešto što ne želi. Također, iako je seksualnost u javnom prostoru često predstavljena kao nešto skandalozno, ovdje njegujemo potpuno drugi pristup – pristupamo joj na nježan i pažljiv način. To znači da tu nema skidanja, nema oversharinga, nema neugodnih pitanja, nema zgražavanja.
Što se tiče motivacije, rekla bih da je to neka generalna znatiželja, jednostavno potreba da se nauči nešto novo o sebi.
Što su najveće prepreke i problemi u seksualnosti s kojima se žene susreću?
Pa rekla bih da je glavni problem upravo nedostatak prostora za otvoreni razgovor o seksualnosti – često i sa samima sobom, a pogotovo u društvu, s prijateljima, pa čak i s partnerima i partnericama. Seksualnost je naprosto slijepa pjega naše kulture i ženama kronično nedostaje platformi za nestigmatizirajuće bavljenje vlastitim tijelima u seksualnom smislu. Mislim da jako puno “problema” izvire upravo iz te šutnje, jer šutnja znači strah i šutnja znači sram. A čim se o problemima počne razgovarati, oni počinju dobivati drugačiji oblik i postaju manje teški.
Kada se govori o temama ženske seksualnosti, jeste li primjetili neke razlike između strejt i queer žena kada je u pitanju dostupnost informacijama ili otvorenost ovim temama? Iako su teme namijenjene queer ženama i seksu zapravo gotovo nepostojeće u nekom mainstreamu, percepcija često ide u smjeru da queer žene znaju više i imaju bolji seksualni život.
Iz iskustva radionica mi je teško govoriti o tome jer je uzorak naprosto premali. Ali da, istraživanja pokazuju da queer žene imaju “bolji seksualni život”. Ova je formulacija isto diskutabilna jer istraživanja obično znače kvantifikaciju užitka što je dosta problematična kategorija, pa je zato stavljam u navodnike. Mislim da je takvo stanje stvari zapravo posljedica ovoga o čemu smo maloprije govorili – osobe neheteroseksualnih identiteta zbog svoje nepripadnosti većinskoj skupini naprosto se više bave svojom seksualnošću, više istražuju, tragaju, razgovaraju, jednostavno si prije postave neka pitanja koja si heteroseksualne osobe možda nikada niti ne postave. No, naravno, druga strana medalje je i nevidljivost tih identiteta koju spominjete, a onda i stres koju donosi autanje, pa društvene predrasude i nasilje. Rekla bih da nikome nije lako, a meni je u okviru radionica jako bitno njegovati individualni pristup svakoj osobi koja dođe, jer svatko od nas nosi svoj set problema i strahova, želja i potreba.
Kakvo je vaše iskustvo kao autorice koja piše o temama seksualnosti? Odakle inspiracija? Što kažu čitateljice?
Moje iskustvo pisanja o ovim temama je jako oslobađajuće. Kao i većina moje generacije, odrastala sam u atmosferi skrivanja svih tema vezanih uz seksualnost, tako da mi je prostor pisanja omogućio da samoj sebi “upalim svjetlo” i, još bitnije, da se prestanem sramiti nekih stvari kojih sam se godinama sramila, čak i pred samom sobom. Ne volim govoriti o inspiraciji, ovdje je više riječ o potrebi da otvorim tu temu u javnom prostoru, jer mislim da je ona jako bitan dio svih nas, a kad se pravimo da ona ne postoji, to može biti jako štetno. A čitateljice… neke su zahvalne jer sam i njima na neki način “upalila svjetlo”, a neke su još uvijek sramežljive pa ne kažu puno, ali to je isto ok.
U knjizi One stvari pišete i esej o autohomofobiji. Kako ste se uspjeli s njom obračunati? Je li ona danas prisutna manje nego prije?
Mislim da je iz mog teksta jasno da je autohomofobija uvijek jednim dijelom tu, ona je naprosto posljedica društvene homofobije i teško ju je potpuno izbrisati. Dok god svjedičimo nasilju nad LGBTQIA+ osobama, dok god u javnom polju postoji govor mržnje usmjeren prema nama, teško je živjeti bez određene doze autohomofobije jer naprosto sve te stvari generiraju strah. Ali, da, kao što opisujem u tekstu, ona je definitivno danas manja. Mislim da se svatko od nas na individualnoj razini bori sa svojom autohomofobijom, ali kroz te male borbe nastaje i veća, društvena borba koja je iznimno bitna. A načini borbe su svakojaki, za mene su ključnu ulogu odigrali zajednica, prijatelji i prijateljice, razgovori i rad na sebi… ali to je u svakom slučaju dugačak i intenzivan proces.
Kako je biti queer u svijetu hrvatskog izdavaštva?
Ovo ću odgovoriti ukratko: kao nevidljiva margina jedva vidljive margine.
Što vidite kao goruće teme feminističkog pokreta danas?
Unutar samog pokreta tu je, s jedne strane svakako pitanje transrodnih identiteta koje je na domaćoj sceni nažalost također vrlo aktualno – isključivost kojoj po tom pitanju svjedočimo jako je destruktivna po cijeli feministički pokret i za mene osobno jako obeshrabrujuća. Kao pozitivan aspekt unutar pokreta tu je definitivno intersekcionalizam koji mislim da je nužan za naš budući rad. A izvan pokreta, naravno, goruća je tema rastući alt right pokret koji objedinjuje cijeli set anti-feminističkih ideja koje potpuno lišavaju žene njihove osobne autonomije i društvene uloge.
Što sa feminizmom u Hrvatskoj? Dajemo li mlađim generacijama podršku za ići korak dalje u borbi?
Ovo je dobro pitanje, mislim da bi se svaka osoba aktivna na sceni trebala zapitati na koji način daje podršku generacijama koje dolaze. Mislim da svi dobro znamo da je i u feminističkim i u LGBTQIA+ krugovima nažalost česta pojava tzv. gatekeeping koji zapravo onemogućava prodiranje novih ljudi i ideja jer je fokusiran na zadržavanje postojećih pozicija. I ta je praksa vrlo destruktivna jer narušava ideju solidarnosti i zajedništva koje bi trebale biti temelj feminizma.