Što se to događa u Dubrovniku i Dubrovačko-neretvanskoj županiji u kojoj su se kroz protekla dva tjedna trudnice i rodilje masovno udružile putem društvenih mreža, pokrenule peticije i u konačnici progovorile o patnjama koje prolaze u svom najosjetljivijem životnom razdoblju zbog nedostatka najnužnijih zdravstvenih usluga. ‘Trpimo boli rađajući pod dripom bez epiduralne analgezije, jer za trudnice u dubrovačkom rodilištu nema anesteziologa od 0-24’, zavapile su žene krajnjeg juga Hrvatske pokrećući peticiju za bezbolne porode, par dana kasnije progovorile su trudnice s Korčule i Pelješca, koje su spale na tek jednog ginekologa, a jedina primalja odlazi u mirovinu, koju je ionako već odgodila na dvije godine kako bi dala lokalnim i zdravstvenim vlastima vremena da pronađu zamjenu, što se nije dogodilo.
Adrese krivaca za ovu situaciju su brojne. Uskoro se opet bjelodano otkriva kako samo dvije bolnice u Hrvatskoj u rodilištima imaju anesteziologe u rodilištima, dostupne samo rodiljama, a u preostalih 30-tak mogućnost ublažavanja porođajnih boli, posebice ako je porod induciran dripom, ovisi o čistoj sreći. Epiduralnu će anesteziju dobiti ako anesteziolog nije zauzet u operacijskoj sali ili nekom drugom bolničkom odjelu. Ne samo da nema dovoljno anesteziologa, nego je već godinama nedostatak ginekoloških timova i ginekologa ogroman problem u brojnim gradovima Hrvatske. HZZO je prije par godina, bez ikakvih strukturalnih promišljanja i strategija, taj problem išao riješiti pretakanjem brojeva: podigao je maksimalan broj pacijentica koje pojedini ginekolog može primiti na čak devet tisuća po odabranom ginekologu. Unatoč tome što su ginekolozi upozorili da je tako nemoguće održati kvalitetu skrbi, jer maksimalan broj bi trebao biti 4200 pacijentica po ginekologu.
Zdravstveni sustav u području reproduktivnog zdravlja godinama puca po svim šavovima, što eskalira u posljednje dvije pandemijske godine, a njega više ne mogu riješiti pojedini ravnatelj bolnica, na koje se rješavanje problema najčešće i adresira.
Riječ je o dubokim strukturalnim problemima niza politika koje se promašeno vode u državi, a posebice prema reproduktivnom zdravlju koje, kao i seksualno zdravlje, u zdravstvenom i obrazovnom sustavu ove zemlje ne postoji kao dio nacionalne strategije i plana.
Povod za razgovor s Androm Vlahušićem jesu bila događanja i stanje zdravstvene skrbi prema trudnicama i rodiljama u Dubrovniku i Dubrovačko-neretvanskoj županiji, području u kojem je u nizu mandata i kao liječnik i kao političar obnašao vlast. Što kao gradonačelnik, što kao ravnatelj dubrovačke bolnice, a danas i s pozicije gradskog vijećnika ima mogućnost makar uvida u stanje i postavljanja pitanja. Razgovor o problematici, raspadu zdravstvenog sustava u području reproduktivnog zdravlja, a koja je samo eskalirala na lokalnoj razini, ubrzo se neminovno okrenuo na analizu stanja na nacionalnoj. Vlahušić je odmah apostrofirao paradoks ove države kojoj natalitet pada, koja demografski odumire, a istodobno zatire sve ono što te negativne demografske trendove može okrenuti. Od ignoriranja i zanemarivanja reproduktivnog zdravlja, pa sve do iskazivanja neprijateljstva, pa čak i mržnje, prema svemu što se tiče područja seksualnosti, koje za demografsku obnovu smatra ključnim unaprjeđivati i u njega ulagati kroz pozitivne zdravstvene i obrazovne politike.
Naravno, kako zanemarivanje, pa i ignoriranje reproduktivnog zdravlja u zdravstvenim politikama Hrvatske nije problem novijeg datuma nego je to stanje koje živimo desetljećima, postavili smo i pitanje zašto kao ministar zdravstva prije 20 godina kroz reformiranje zdravstvenog sustava nije to potencirao i pokretao, kao i pitanje gdje uopće danas vidi rješenja ove planine problema zbog kojih, u konačnici, trudnice i rodilje nemaju dostupne ginekologe i anesteziologe.
Zašto liječnici, poput anesteziologa i ginekologa, ne žele doći raditi u Dubrovačko-neretvansku županiju?
Na ovo pitanje mogu odgovoriti samo primjerom. Što mislite zašto imamo tako sjajne rezultate u transplantacijskoj medicini? Zato jer je bila politika da se timu liječnika koji je počeo pokazivati rezultate da i financijska nagrada i stimulacija. Da ih se pošteno plati i oni su samo unaprjeđivali svoj rad i redali uspjehe. U drugim područjima to nije tako, niti se o tome vodi briga. A kad znamo da se u društvu briga o reproduktivnom zdravlju žene sustavno ne vodi na način kako to zaslužuje, imamo situaciju da liječnici odlaze tamo gdje procijene da će se bolje moći realizirati. Konkretno ovdje se nedostatak liječnika događa jer se događa izlazak iz bolničkog sustava, što zbog umirovljenja, što zbog odlaska u privatnike, i on je već duže vrijeme puno veći nego dolazak novih ljudi. Ovo je područje dugačko 250 kilometara, a unutar njega imamo i otoke, koji su svi međusobno također udaljeni i kad pogledamo mrežu na našem području, ona je polu prazna. U takvoj situaciji politika vuče konce, gleda najbolje načine kako privući ljude. Ne prepušta rješenja slučaju, da se popunjavanje mjesta dogodi samo od sebe. Recimo, sad imamo situaciju da nam jedno veliko područje, Župa dubrovačka, ostaje bez ginekologa jer odlazi u mirovinu, a zamjene nema.
Prije par dana ministar Zdravko Marić je obznanio da trenutno u zdravstvu trošimo 40 milijardi kuna godišnje. Nikad više, a ukupno gledajući imamo najmanji broj zdravstvenih usluga i svi su nezadovoljni, i pacijenti i liječnici.
Dio tog troška odlazi na zauzdavanje pandemije, ali covid je samo ubrzao proces urušavanje sustava koji nije dobar što se tiče organizacije i politika koje se rade da bi funkcionirala mreža pružanja zdravstvenih usluga. Imamo situaciju da svi uspjesi borbe protiv pandemije počivaju na ljudima, zahvaljujući opet entuzijazmu i požrtvovnosti liječnika i zdravstvenog osoblja, a da sustav unatoč uloženom novcu ne funkcionira. Mi ćemo se sigurno uskoro suočiti s tim da imamo porast broja karcinoma. Što se tiče reproduktivnog zdravlja, iako nam službena statistika javno ne daje podatke, mi znamo da je značajno pao broj papa testova, da se značajno manje djevojčica cijepilo protiv HPV virusa, da je značajno pao broj pregleda dojke mamografijom. Procjenjujemo da je sve to 20 do 30 posto manje nego prije pandemije. I nitko se oko toga u zdravstvenoj vlasti ne uzbuđuje. To je nešto što će loše posljedice, govorim o bolestima koje su se mogle prevenirati, pokazati narednih godina.
Dakle, izostanak pravih politika koje bi se bavile mrežom zdravstvenih usluga je ključan problem u zdravstvu kad govorimo o ovim pitanjima dostupnosti?
Mreža zdravstvenih usluga ne samo da puca, ona ima goleme rupe, na lokalnim razinama se one otvaraju, a to se pokazalo u ovim zadnjim prosvjedima majki, trudnica i rodilja, jer je mreža prepuna rupa u mnogim dijelovima Hrvatske, tako i na našem. Kako vas zanima seksualno i reproduktivno zdravlje upravo na njemu mogu se lako ilustrirati koji su problemi nastali u mreži koja treba držati dostupnost zdravstvenih usluga. Koncentracija ginekologa je relativno dobra u zagrebačka tri klinička centra i par regionalnih bolnica poput Zadra i Pule, a nakon toga sve se raspada. Hrvatska samo formalno ima mrežu koja bi trebala jednako dostupno omogućiti zdravstvenu zaštitu ženi. Ali kad pogledamo cijelu Hrvatsku te jednako dostupne zdravstvene usluge po broj liječnika i zdravstvenog osoblja na tisuću stanovnika nema. Usporedbe radi, mreža i dostupnost bila je najbolja 80-tih godina, a kako vrijeme odmiče od 90-tih pa nadalje, sve je bilo teže popunjavati i danas na rubnim područjima Hrvatske imamo polupraznu mrežu.
U vrijeme kad ste vi bili ministar na burzi rada bilo je na tisuće nezaposlenih liječnika, ali i tada ih je bilo teško dobiti u bolnice krajnjeg juga ili u Slavoniju. Danas objektivno imamo na tisuće liječnika premalo. Pa kako objasniti da je u obje situacije, premalo i previše liječnika, mreža dostupnosti usluga pucala?
Zadržimo li se na primjeru reproduktivnog zdravlja, ginekologe imamo u primarnoj zdravstvenoj zaštiti i u bolnicama i jako dugo je njima atraktivnije bilo raditi u bolnicama. Ta se situacija počela mijenjati prije pet, šest godina. Dežurstva postaju teška, njihov rad nedovoljno plaćen, dio odlazi u privatnike, a nove generacije liječnika bježe u druge specijalnosti, koje postaju atraktivnije. Poput fizikalne medicine, oftamologije, opće prakse, a mi ginekologe gubimo. Istodobno, sa strane države nema politike koja bi stimulirala specijalizacije u ginekologiji.
Događa li se ipak to zato što je pitanje zdravlja žena u društvu desetljećima marginalizirano? Točnije, reproduktivnim zdravljem se kao društvo ne bavimo, jer ono se najvećim dijelom odnosi upravo na zdravlje žena.
Rodna neravnopravnost, ili ako hoćete neravnopravnost žena u odnosu na muškarce u našem današnjem društvu koje je već 30 godina uporno njeguje, naravno da se odražava i na području zdravstva i pružanja zdravstvenih usluga ženama. Ključno je stoga pitanje, kad govorimo i o seksualnom i o reproduktivnom zdravlju, koji je glavni razlog da se ravnopravnost ne događa. Odgovor na to pitanje ne tražimo u medicini, ono ležu u društvu kakvog smo stvorili. U ideološki i vrijednosno određenim stavovima koje proklamira posljednjih godina politika i to zbog svojih interesa. U konačnici, glasova na izborima, jer sve drugo postaje ekscesno, nije oportuno tim interesima. Da pojasnim, zdravlje žena uključuje i njezino spolno zdravlje, kao što uključuje i bolesti koje su specifične za žene. To se ne može odvajati, ali naše društvo, politike koje ga kreiraju, to uporno rade. Na svim razinama. Mi ne možemo govoriti o zdravlju žene, ako pobačaj ne stavljamo u kontekst očuvanja zdravlja, a ne u druge kontekste koji su kod nas dominantni i politički i ideološki obojani, a u suštini zbog interesa. Mi kulturološki problem s pobačajem nemamo i to se može jednostavno ilustrirati. Od devedesetih odjednom imamo liječnike, ginekologe koji su 20 godina radili pobačaje, da bi se preko noći pozvali na savjest i to više neće činiti. Ne čine to zbog savjesti, jer oni jesu liječnici i znaju da trebaju biti predani svemu onome što je očuvanje zdravlja žene. Čine to zbog interesa, jer nije oportuno usprotiviti se novim ideologijama na vlasti čime ugrožavaju svoj položaj, status u društvu, napredovanje u karijeri, pa možda i posao. Mi znamo po primjerima drugih zemalja da samo liberalna društva koja na svim razinama suzbijaju nejednakost između žena i muškaraca su istodobno značajno unaprijedila ne samo dostupnost zdravstvene usluge ženama, nego i kvalitetu usluga na području reproduktivnog zdravlja. To, nažalost kod nas ne samo da nije slučaj, kod nas su trendovi potpuno obrnuti. Hrvatska se s tim problemom prvo mora boriti i dogodi li se da se izbori za da žena u društvu postane jednakopravna to će se bez problema preliti u zdravstvo. A koliko smo mi, nažalost od toga daleko, ilustrirao bi samo jednim nedavnim primjerom, na nedavnoj dodjeli nagrada Matice Hrvatske za postignuća u umjetnosti, nagradu nije dobila niti jedna jedina žena. Umjetnost sama po sebi nije spolna, pa kako je onda moguće da niti jedna žena umjetnica u Hrvatskoj ne dobiva nagradu, a znamo da ih ima koje to zaslužuju, jednako kao i njihovi kolege umjetnici. Dakle, taj je problem nejednakosti žena prisutan u svakoj kapilari našeg društva.
Do sada sam govorila o reproduktivnom zdravlju i vi ste sami otvorili pitanje seksualnog zdravlja, točnije problemu koje naše društvo ima sa ljudskom seksualnosti. Ako sam dobro razumjela, vi uzrok marginaliziranja reproduktivnog i seksualnog zdravlja žena vidite upravo u našem društvu koje područje seksualnosti negira, odnosno, politika koje se tim pitanjima uporno izbjegava baviti, a što se odražava i na pružanje zdravstvenih usluga ženama?
Točno. Mi kao društvo nismo razvili svijest da je seksualnost nešto sasvim normalno, svijest da su žene integralna bića ovog društva, da trebaju biti potpuno uključene, da pritom imaju svoje specifične potrebe i u reprodukciji, u reproduktivnom zdravlju i u seksualnom zdravlju, koje medicina kod nas izostavlja. Zatire se i ne razvija se svijest da seksualnost nije samo stvaranje i rađanje djece, nego da je to cjeloživotna potreba, da smo mi kao ljudi seksualna bića i da nam je to biološki određeno. Kad je neki premijer, predsjednik, ministar, svećenik, svi oni koji se građanima obraćaju javno i koji imaju utjecaj na formiranje mnijenja izgovorio da seksualnost počinje sa svjesnosti onog malog čovjeka, djeteta, i da završava sa smrtnosti. O ženskoj seksualnosti tek ćemo se rubno posvetiti kada je u pitanju reproduktivno zdravlje, točnije kada razmatramo je li žena sposobna rađati. I tako ulazimo u sustav u kojem je žena važna da bude inkubator za neke nove građane.
Jeste li kao ministar zdravstva, kao ravnatelj bolnice, kao gradonačelnik, dakle na pozicijama gdje se i takav glas može čuti i djelovati, vi osobno to otvarali, to problematizirali i pokušali stvari mijenjati?
Medicina je izraz kulture jednog društva, a mi smo se od 90-tih pod utjecajem konzervativnih politika kao društvo potpuno zatvorili. Što i jest neobično da se to uspjelo dogoditi društvu koje je samo desetljeće ranije uzdizalo kroz sve oblike umjetnosti, koje nije imalo problem s ljudskim golim tijelom, imali smo puno nudističkih plaža, nije imalo problem, barem na ovom mom području s homoseksualnosti, nečim što je kroz protekla desetljeća postalo teško izboreno pravo. Odjednom se promijenila klima, dobivamo priziv savjesti na pobačaj, ljudi koji idu na postupke potpomognute oplodnje to skrivaju, srame se da oni i njihova djeca ne budu negativno etiketirani. Unatoč tome što je naš Matej začet takvim postupkom proglašen pet milijarditim stanovnikom planete čime je vrsni liječnički tim Petrove stekao i svjetsku slavu, a Hrvatska u svjetskim razmjerima označena kao značajna za humanu reprodukciju. Meni je teško reći zašto smo preko noći kao društvo postali tako konzervativni, zašto je seksualnost izgnana iz društvenog rakursa, pa tako i iz svih područja života, a najviše se to odrazilo na područja obrazovanja i zdravstva, onih za koje je kreirati politike najodgovornija država. Jesam li štogod mogao i jesam li učinio da takav smjer kretanja društva preokrenem. Mogu reći da jesam pokušavao. Niz je tu projekata koje sam kroz reformu zdravstva pokrenuo, poput Živjeti zdravo, koji dijelom mladima pruža edukaciju o seksualnom i reproduktivnom zdravlju. I na lokalnoj razini kao gradonačelnik, pokušao sam, recimo, u WC gradskog poglavarstva, postaviti higijenske potrepštine i kondome da budu dostupni, no svi su se pobunili, nisu to htjeli i projekt tada nije prošao. Danas govorimo o menstrualnom siromaštvu samo po pitanju poreza, cijene troška za uloške, dok se s druge strane uopće ne pojmi koliko su važna sva ona znanja koja mi kao građani, bez obzira na spol, o menstruaciji ne samo kao fiziološkom procesu, nego svemu što je uz nju povezano i čini sastavni dio života žene, obitelji, ali i društva. Jer njegov odnos prema menstruaciji govori o odnosu koje društvo ima prema ženi.
Kao predavač na visokim zdravstvenim učilištima tu temu redovno otvaram, to su budući zdravstveni radnici, ali taj otpor da se o tome razgovara, da se educira, je još uvijek izrazito veliki. Svatko tko pokuša nešto napraviti da se o seksualnosti govori, da je to dio ljudskog života jednako važno kao što je i prehrana, tjelesna aktivnost, zdravstvena briga o sebi, da se o njoj obrazuje, da je se društveno tretira kao najnormalniji dio ljudskog bića i ljudskog društva – osuđen je da će biti proglašen ekscentrikom. Traga se za njegovim osobnim razlozima. Vjerujem da se mnogi pitaju i za vas, koji vi to problem imate sa seksualnosti, točnije koju seksualnu devijaciju, da ste pokrenuli jedan takav portal koji se bavi tim pitanjima i tom problematikom. Jer za društvo u kojem mi živimo nije normalno da normalni ljudi uopće te stvari propitkuju, da osvješćuju sebe i odnose sa drugima na tom polju. Jer ako to čine, oni nisu normalni. I ja sam u jednom momentu morao prihvatiti činjenicu da ako inzistiram na tome u pitanje dovodim sve druge projekte i reforme, a šansa da nešto pomaknem i napravim je mala, pa sam zbog tih oportunih razloga, priznajem, i sam odustajao bušiti i topiti tu ogromnu santu leda.
Zašto po vama u Hrvatskoj nije moguće uvesti seksualno obrazovanje u škole?
Svatko kome padne napamet da djecu podučava o seksualnosti je proganjan. Ni na medicinskim fakultetima i zdravstvenim školama mi nemamo predmet o seksualnosti. U Hrvatskom zavodu za javno zdravstvo, u Andriji Štamparu, nemamo nikoga tko se time bavi pa ni na razini preventivnih programa. Jednom riječju, mi nemamo ljude koji bi sada mogli stati pred razred i osim fiziologije ljudskog tijela govoriti o nizu tema koje ulaze u područje seksualnosti. Oni ne bi znali odgovarati na pitanja koja bi im učenici postavljali o prvom spoju, o pristanku, pa ni o kontracepciji, o menstruaciji, o seksualnim orijentacijama, o odnosima među ljudima koji prethode stupanju u intimne odnose. Na takva pitanja koja mlade zanimaju bi pobjegli, jer kod nas je percepcija da priča o seksualnosti je priča o seksu. Što je potpuno pogrešno. Mi kao društvo nikada takve ljude, takav kadar nismo obrazovali, niti trenutno postoji politička volja da se u tom smjeru išta pomakne.
Koje po vama posljedice društvo i građani pojedinačno imaju zbog toga?
Svi se slažu da je osnovni hrvatski problem demografija. Pa sad ja pitam, je li za demografiju potrebna seksualnost? Odgovor koji mi dobivamo od onih koji vode vlast već gotovo 30 godina, i koji kroje društvene vrijednosti svojim politikama, je da to nema veze, odnosno, da je pitanje demografije povezana u prvom redu s brakom, u drugom redu da na nju možemo jedino utjecati novcem. Odnosno, da se demografske politike isključivo trebaju fokusirati na novčane potpore čime bi se broj djece, odnosno, odluke ljudi da imaju djecu i više djece. A to uopće nije točno, što potvrđuju brojna istraživanja. Samo primjer Švedske, u čije je demografske politike kao jedan od snažnih alata uključeno seksualno obrazovanje u školama, savjetovališta za mlade kojih imaju jako puno i kroz koja djeca dobivaju edukaciju o seksualnom i reproduktivnom zdravlju i pravima, uzastopno ima rast nataliteta. I kod njih to uopće nije povezano s brakom, jer se više od 60 posto djece rađa u izvanbračnim zajednicama. Kad biste kod nas postavili pitanje bi li nam bilo prihvatljivo da nam poraste broj živorođenih za 30 posto, a da bračne zajednice nisu bitne, da žena bez partnera može biti majka, dobar dio njih bi odgovorio da je tako nešto neprihvatljivo. Zato mi ne ulažemo u centre humane reprodukcije, iako je sve više parova koji imaju potrebu liječiti neplodnost. Sa samo sto milijuna kuna ulaganja u humanu reprodukciju godišnje značajno bismo unaprijedili i ovu vrstu medicine, podigli stopu rađanja, i u konačnici skidali stigmu sa MPO-a. Našim građanima jesu postupci dostupni, ali pod uvijetima, da su u braku, ili registriranoj vanbračnoj zajednici, jer se društvu MPO još uvijek percipira pretežito negativno. Pa vi imate zadnji primjer, da jedna lijeva i liberalna gradska vlast na čelo dječje bolnice postavlja čovjeka koji javno izjavljuje da je medicinski potpomognuto začeće djeteta ravno silovanju. Da zakonski omogućimo dostupnost MPO-u svim ženama, onima bez partnera, lezbijkama, imali bismo rast nataliteta. Ali to ne činimo jer u konačnici ovom društvu nerođena djeca nisu bitna, oni nisu glasači. Mi živimo u društvu paradoksa, rapidno odumire, a istodobno zatiremo sve što je na bilo koji način povezano sa seksualnošću, intimnostima, planiranju djece, reproduktivnim zdravljem, zdravljem žena… Zdrave odnose među ljudima ne njegujemo, ne potičemo, ne promoviramo kao pozitivnu seksualnost, kao pozitivnu seksualnu energiju jednog društva. Zato, kad se o seksualnosti govori u javnom prostoru samo imamo negativnu stranu, slučajeve seksualnog nasilja i slično… Ne promoviramo koncept po kojem djeca dolaze na svijet, koncept pozitivne seksualnosti. Nedavno sam bio u Meksiku, pa eto za primjer, tamo kao najveću svetkovinu obitelji slave ulazak u plodno razdoblje života svojih kćeri kad navršavaju 14 godina. Ne zato što ih tada udaju, prodaju…, nema to nikakve negativne konotacije, nego slave taj trenutak kada počinje fertilno razdoblje žene koja će jednog dana postati majka. Posredno su to i pozitivne poruke o seksualnom razvoju čovjeka. I uspješne zapadne zemlje došle su do toga da promoviraju jednakost ljudi i ljudsku seksualnost,ne kao svetkovine poput meksika, nego kroz zdravstvene i obrazovne politike čime se brane od vlastitog umiranja, jer bez toga nova djeca neće dolaziti.
Nama nedostaju edukatori, ne možemo reći trebamo a tko će to raditi. Koliki je broj ljudi koji su spremni biti seksualni edukatori, odgovarati na pitanja, koliki je broj ljudi je spremno otići u školu i o tome govoriti – mi u našem obrazovnom sustavu nemamo seksualne edukatore, ako su to nastavnici biologije, što će oni reći – bit će u totalnoj panici hoće li ga netko nešto pitati što je van morfologije, ako ode na medicinu bit će u panici ako će ga nešto netko pitati što je van bolesti.
Kako vi vidite izlaz i ovakve situacije?
Mi moramo početi govoriti o tome i to kroz rješavanje demografskih politika. Taj trenutak će se dogoditi kada seksualnost prestane biti društveno proganjana, kada o seksualnosti počnemo normalno razgovarati kao sastavnom dijelu života, kada ćemo educirati djecu kao seksualno osviještena bića i da je to potpuno irelevantno jesmo li pri tome kao društvo konzervativni ili liberalni, koja je stranka na vlasti i slično. Nažalost, ja ne vidim da smo mi kao društvo to sposobni napraviti. Ne vidim ni na području udruga koje se zalažu za otvorenu priču o seksualnosti. One nastupaju iznoseći to kao problem i idu prema nositeljima vlasti da ga riješe. Oni ga neće rješavati, jer im to nije u interesu. Jer uopće ne pojme da bi time utjecali na demografsku obnovu, na zdravlje građana i njihovih odnosa, na zdravlje ukupnog društva. Kao što i sami možemo svjedočiti, i ginekolozi su utekli od spolnosti kod žena zbog problema koje je netko drugi nametnuo, pa su odjednom dobili priziv savjesti. Unatoč podacima da društva u kojima je pobačaj dostupan imaju rast nataliteta, kao što smo i mi imali osamdesetih godina. I moram zaključiti na ovo pitanje, da danas nemamo interneta o seksualnosti djeca ne bi mogla ni ono malo, koliko sami pretraživanjem doznaju, učiti. Jer, ako država ne smatra da to ne treba organizirati i djecu podučavati, a naša država ne smatra i tim se problemom ne bavi, možemo se oslanjati na ono što sami kao odgovorni pojedinci činimo, obrazujemo se i djelujemo.
ANDRO VLAHUŠIĆ je liječnik i specijalist interne medicine, endokrinologija mu je uža specijalnost, a u politici je trenutno aktivan kao gradski vijećnik Dubrovnika, s koje je pozicije u politiku i ušao prije 25 godina. Turbulentnu političku karijeru kao liberal realizirao je kao saborski zastupnik, ministar zdravstva, te tri puta bio biran za gradonačelnika Dubrovnika. U tom je razdoblju imao i povratak struci, bio je ravnatelj Opće bolnice Dubrovnik, a danas radi i kao predavač na visokim zdravstvenim učilištima.