Ove godine u travnju obilježava se dvadeseti Sexual Assault Awareness Month, mjesec svjesnosti o seksualnom nasilju. Travanj je odabran mjesecom podizanja svijesti javnosti o seksualnom nasilju, prilikom da se zajednice i pojedinci što više i što bolje educiraju kako spriječiti seksualno nasilje. U ovom je mjesecu to i povod istaknuti problem seksualnog nasilja kao pitanje javnog zdravlja, ljudskih prava i socijalne pravde. Mjesec svjesnosti o seksualnom nasilju prvo je nastao u Americi, a danas se zahvaljujući društvenim mrežama proširio po cijelom svijetu i globalno ga se obilježava i povodom njega provode humanitarne i edukativne kampanje..
U Hrvatskoj se, unatoč ogromnim problemima i prisustvu svih vrsta seksualnog nasilja, o čemu svjedoče i posljednja tri velika pokreta pobune i ispovijesti žrtava, travanj kao mjesec podizanja svjesnosti o seksualnom nasilju nije primio niti se obilježava. Zato želimo podsjetiti kako se i kada mjesec osvješćivanja o seksualnom nasilju kao kriminalu s dalekosežnim posljedicama za cijelo društvo uopće inaugurirao. A kako je povijest zlostavljanja, posebice žena, pa tako i seksualnog zlostavljanja, jako dugačka, tako i pobuna i osvješćivanje o seksualnom nasilju nije od jučer. Štoviše, sve je počelo prije više od pola stoljeća.
Prvi prosvjedi protiv seksualnog nasilja rađaju se u sedamdesetima
U Americi pokreti za društvene promjene i jednakost počeli su dobivati na snazi u četrdesetim i pedesetim godinama kada se počela dizati svijest o građanskim prava. Iako je tada rasprava o seksualnom nasilju i nasilju u obitelji bila ograničena, aktivisti za ljudska prava i rodnu ravnopravnost prvi su puta ovu raspravu otvorili javno. Najistaknutije borkinje tog vremena bile su Afro i Latino Amerikanke. Zagovornice poput Rose Parks radile su na temama rasnog i rodno uvijetovanog nasilja. Široki društveni aktivizam oko pitanja seksualnog nasilja nastavio se i tijekom 1970-ih, donoseći sa sobom podršku žrtvama i pojačano dizanje svijesti. Prvo krizno središte za silovanje osnovano je u San Franciscu 1971. godine, u istom gradu u kojem je sedam godina kasnije održan prvi američki događaj Take Back the Night – Vratimo noći. Ovi marševi prosvjedovali su protiv nasilja i straha s kojima su se žene susretale šetajući ulicama noću.
S vremenom su ti događaji prerasli u pokret širom Sjedinjenih Država i Europe. Zbog ovog pokreta počele su se događati šire aktivnosti na podizanju svijesti o nasilju nad ženama. Početkom 1980-ih aktivisti su iskoristili listopad za podizanje svijesti o nasilju nad ženama i o nasilju u obitelji.
Nacionalna koalicija protiv seksualnog nasilja
Krajem 80-ih, Nacionalna koalicija protiv seksualnog nasilja odabrala je jedan tjedan u travnju za podizanje svijesti o seksualnom nasilju. a kampanje pod nazivom Podizanje svjesnosti 1994. godine su rezultirale stvaranjem i provedbom Zakona o nasilju nad ženama. Ovaj je prijedlog zakona bio prvi nacionalni zakon koji je zahtijevao od zakona da rodno uvjetovano nasilje tretira kao zločin, a ne kao privatnu obiteljsku stvar. Zakon je također osmišljen kako bi ojačao zakonsku zaštitu žrtava obiteljskog nasilja i seksualnog nasilja i pružio pomoć žrtvama i njihovoj djeci.
Travanj kao mjesec podizanja svjesnosti o seksualnom nasilju prvi put je podignut na nacionalnu razinu 2001. godine. Nacionalni resursni centar za seksualno nasilje osnovan je 2000. godine od strane Pennsylvania koalicije protiv silovanja i Centra za kontrolu bolesti. 2001. godine NSVRC je koordinirao prvu službeno priznatu nacionalnu kampanju Mjeseca svjesnosti o seksualnom nasilju, a organizira ih i danas. Svjesnost o kampanji kulminirala je 2009. godine kada je Barack Obama kao predsjednik prvi puta travanj službeno proglasio Mjesecom svjesnosti o seksualnom nasilju.
Hrvatska od devedesetih do danas
Seksualno nasilje i zlostavljanju u Hrvatskoj se počinje više govoriti 90-ih godina kada se i osnivaju prve ženske i feminističke udruge koje se bore za rodnu ravnopravnost, ženska prava i prava djece. Prva besplatna telefonska linija, SOS telefon za žene i djecu žrtve nasilja otvoren je 1988. dok je prvo sklonište za žene žrtve nasilja, Autonomna ženska kuća, osnovano 1990. godine. U najvećoj mjeri nasilje koje su žrtve prijavljivale u to se vrijeme vodilo pod obiteljsko nasilje ili nasilje od strane izvanbračnih partnera. Seksualno nasilje nije imalo svoju jasnu kategoriju. Tako se godinama silovanje u braku uopće nije ni prepoznavalo silovanjem. Devedesetih se prvi puta javno progovaralo o djeci kao žrtvama seksualnog nasilja.
Nositelji svih ovih aktivnosti borbe protiv nasilja nad ženama i djecom, te prvih kampanja, bile su nevladine organizacije, a država i policija uključila se kroz puno kasnije. Drugim riječima, dok se nije dogodila tragedija policiji je bilo sasvim normalno da ne reagira na dojavu pretučene žene, s opravdanjem da se to događa u krugu obitelji gdje policija nema ingerencija. Kad je i bilo intervencija one su završavale prijavama za remećenje javnog reda, a nerijetko je i žrtva dobivala prekršajnu prijavu temeljem koje je odgovarala na sudu.
Kroz rad udruga i nevladinih organizacija žrtvama nasilja omogućena je besplatna pravna i psihološka pomoć, a prvi puta se i odvjetnice specijaliziraju za rad sa ženama i djecom žrtvama nasilja. Prve velike kampanje za prevenciju nasilja koje organiziraju udruge počinju u dvijetisućitima poput kampanja ‘STOP seksualnom nasilju!’ i ‘Šutnja nije zlato!’.
U zadnjih par godina prvi puta se u Hrvatskoj događaju i samoorganizirani pokreti građana. Pokret ‘#Spasime’ 2019. prvi puta je na ulice izveo velik broj građana ujedinjenih u borbi protiv obiteljskog nasilja.
Prvi pokreti borbe protiv seksualnog nasilja kod nas kreću tek prije manje od godinu dana. U 2020. godini na Twitteru je započeo pokret #ŽeneUJavnomProstoru u kojem su žene u Hrvatskoj prvi puta javno počele dijeliti osobne priče seksualnog zlostavljanja i uznemiravanja na ulicama, u školama, na radnom mjestu… Istupom glumice Milene Radulović početkom ove gdoine s prijavom za silovanje protiv glumca i njezinog profesora Miroslava Mike Antića u regiji se rodio i pokret ‘Nisam tražila’ koji je potako brojne druge osobe iz javnog, ali i privatnog života da prijave zlostavljače. Tako je u Hrvatskoj započela i lavina prijava za zlostavljanje na fakultetima i na radnim mjestima. Prije par tjedana krenuo je i pokret prijava protiv tzv. osvetničke pornografije čije su žrtve opet na stotine žena.
Žene žrtve seksualnog nasilja pravnu i psihološku pomoć mogu potražiti na samo jednoj adresi u zemlji – Centru za žrtve seksualnog nasilja Ženska soba:
01/ 61 19 444 (radnim danom od 10 – 17 sati)
A unazad desert godina Centar za nestalu i zlostavljanu djecu adresa je na kojoj se mogu javiti i djeca žrtve seksualnog nasilja na internetu:
116 000 je linija za podršku djeci, roditeljima i skrbnicima