„Kad na ulice iz dana u dan izlaze žene potpuno pokrivene, a pod ruku vode svoje kćeri tinejdžerice nepokrivenih glava i duboko svjesne da obje taj dan mogu biti ubijene i istodobno odlučne dati život u ovoj borbi i sada, znamo da su ljudi u Iranu pokrenuli revoluciju za slobodu koju mogu ostvariti jedino svrgavanjem iranske islamske republike, diktatorske i korumpirane teokratske vlasti“, argumentira nam Iranka Negin Shiraghei kako su ovi protesti stotina tisuća ljudi koji već gotovo tri mjeseca, unatoč brutalnoj sili policijskih snaga režima kojom ih nastoje ugušiti, svakodnevno izlaze na ulice u više od 150 iranskih gradova bez presedana od Islamske revolucije.
U prosvjedima je prema Agenciji za ljudska prava HRANA ubijeno 450 prosvjednika, među njima 63 djece. Uhapšeno je više od 18 tisuća ljudi, a prema podacima iste agencije ubijeno je i 60 pripadnika sigurnosnih snaga. Kad je prosvjed krenuo predviđanja su bila da će potrajati tek koji tjedan u pokojem od iranskih većih gradova. Iskru masovnih demonstracija je, podsjetimo, zapalila smrt 22-godišnje Mahse Amini. Djevojke koju je moralna policija uhitila nasred ulice zbog ‘zloćina’ nepropisnog nošenja hidžaba. Bila je pretučena i pala u komu iz koje se nije probudila. Nakon objave njezine smrti putem društvenih mreža istoga se dana tisuće ljudi počelo okupljati u prosvjedima protiv islamske vlasti Irana. Mladi i stari, žene i muškarci…
Otac ubijenog prosvjednika pokopao kao heroja
„Broj ljudi koji podržavaju prosvjede je puno veći od onoga što vidimo na ulicama i što uopće možemo zamisliti. I proteklih je godina bilo prosvjeda u kojima su ljudi izlazili na ulicu i izražavali frustracije prema vlasti. Mnogi bi izašli i vratili se kući. Sada se to ne događa. Izlazi se svaki dan ponovo i s namjerom da se na ulici ostane po cijenu života i unatoč brutalnim napadima na prosvjednike. Ovi prosvjedi nemaju vođa, nemaju lidera. To je dokaz da nisu izraz nekih političkih interesa. Prosvjedi su autohtoni, dolaze od naroda, od ljudi koje nitko ne tjera na ulicu, nego izlaze svojom voljom jer žele reći da ova islamska vlada nije vlada njihove zemlje, njihova naroda i ne žele živjeti pod njezinom vlašću. Ne žele više trpjeti njezin teror, njihove laži, njihove zakona koje su krojili samo sebi u korist, a ljude i zemlju njima porobili. Ljudi govore da je dosta, da su shvatili da je upravo ovo moment koji ne žele propustiti u borbi za slobodu i svoja prava kao pojedinci i kao narod“, opisuje nam Negin Shiraghei, bivša novinarka BBC-a, a danas poduzetnica i aktivistica za ljudska prava s kojom smo razgovarali tijekom nedavnog Brave New Media Foruma 2022 Deutche Welle Akademije, a na kojem je Negin sudjelovala kao govornik i vodila raspravu o tzv. toksičnoj muškosti u danu kojega je BNMF posvetio medijskoj sceni koja podupire rodnu ravnopravnost.
„Demonstracije kao izraz bunta zbog smrti Mahse Amini na početku jesu izgledale i krenule su kao ženska revolucija za prava žena na slobodu govora, kretanja, odlučivanja o svom tijelu, o svom životu, o odijevanju… Ali se odmah vidjelo da je više od toga, jer su se prosvjedu od prvog dana pridružili brojni muškarci. Takvo iskustvo u ranijim prosvjedima koje su pokretale žene nemamo. One bi same izlazile na ulice, niti jednog muškarca nije bilo blizu. Sada, nakon 44 godina od Islamske revolucije, imamo prvi puta priliku vidjeti aktivnu podršku muškaraca ženama na ulici! Danas na ulice izlazi na tisuće, dječaka i mladića, muževa i očeva… To govori kako su muškarci osvijestili važnost rodne jednakosti za društvo i ne boje se pokazati, niti za to izgubiti život, da zahtijevaju poštivanje ženskih prava kao općih ljudskih prava. Sve je nedavno dirnuo jedan otac, koji je u protestima izgubio sina. Na pokopu je govorio i naglasio kako se od njega oprašta kao od heroja, jer je život dao za prava i dostojanstvo žena“, ispričala je Negin kako se razmjeri prosvjeda doživljavaju u Iranu.
Zapaljena rodna kuća ajatolaha Homeinija
Iranski se prosvjedi, unatoč tome što svaki dan zbog brutalne odmazde režima mnogi pogibaju, događaju u sjeni rata u Ukrajini. U tom se ozračju na geopolitičkoj sceni čini manje značajan, točnije, osuđen na propast, nego što, kaže nam naša sugovornica, uistinu jest. Sam Iranski režim osim brutalne sile primjenjuje i nesmiljenu propagandu: „Strahovito je puno novca uloženo na ukidanje interneta, na onemogućavanje komunikacije, ali uzalud. Ljudi odmah nađu načina kako će proširiti vijest“, kaže Negin.
Ultrakonzervativni iranski predsjednik Ebrahim Raisi o prosvjedima se oglasio tek s tvrdnjama da su oni montirani izvana, da ih potiču zapadne sile. Što se tiče uzroka smrti Mahse Amini, prvi se oglasio ministar unutarnjih poslova Abdolreza Rahmani Fazli i putem državne televizije izjavio da nigdje nije zabilježeno da je pretučena. Tek nakon par tjedana prosvjeda režim je objavio da je predsjednik Raisi osobno naredio ‘neovisnu istragu’ njezine smrti. Unatoč najavi da će biti gotova za tri nalazi izabranih vještaka za taj posao se ne objavljuju. U međuvremenu se prosvjedi šire poput požara, u početku su bili u 40 gradova, danas u više od 150. Prosvjednici izvikuju “Smrt diktatoru!”, što je upućeno Vrhovnom vođi ajatolahu Aliju Hameneiju. Prije 15 dana na društvenim mrežama pojavili su se videozapisi koji prikazuju kako gori rodna kuća osnivača Islamske Republike, pokojnog ajatolaha Ruholaha Homeinija, a aktivisti tvrde da su je zapalili prosvjednici. Vlasti su to negirale, štoviše, poručile da je kuća pokojnog ajatolaha u rodnom gradu južno od Teherana, inače pretvorena u memorijalnu, otvorena za javnost.
Vijeće za ljudska prava UN-a pokrenulo istrage o gušenju prosvjeda u Iranu
Na izvanrednom sastanku sazvanom na prijedlog Njemačke i Islanda 47 zemalja najvišeg UN-ova tijela za ljudska prava 24. studenog je odlučilo imenovati skupinu istražitelja visoke razine koji će rasvijetliti sve povrede tih prava tijekom gušenja prosvjeda u Iranu. Otvoriti međunarodnu istragu o gušenju prosvjeda u Iranu nakon smrti Mahse Amini kako bi prikupilo dokaze o kršenju ljudskih prava i eventualno pristupilo kaznenom gonjenju odgovornih.
Za je glasalo 25 zemalja, šest je bilo protiv (Armenija, Kina, Kuba, Eritreja, Pakistan i Venezuela), a 16 je bilo suzdržano. Amnesty International je ovu odluku nazvao “povijesnom rezolucijom” je označava početak kraja prakse nekažnjavanja zemalja koje koriste silu i ubijaju civile, prosvjednike. Mnogi su zapadni diplomati tijekom sjednice osudili gušenje prosvjeda u kojima je, prema navodima Iran Human Rights organizacije (IHR), poginulo najmanje 416 ljudi, među njima 51 dijete.
I naša sugovornica smatra da će ova borba dugo trajati. Koristi i riječ revolucija kako bi opisala ovu značajnu vrstu političke promjene za Iran, jer se prosvjedima sve masovnije pridružuju nastavnici, radnici i poljoprivrednici. Optimistično vjeruje u konačno dokidanje islamske vlasti koja Iranom vlada unazad 44 godine. Od Islamske revolucije koja je također zahvaljujući masovnim prosvjedima Iranaca, i muškaraca i žena, i radnika i poljoprivrednika, ljudi iz svih slojeva društva, 1979. svrgnula monarhiju i diktaturu shaha Reze Pahlavija, a vlast preuzeo ajatolah Ruhollah Khomeini i ortodoksni islamisti. Na razočaranje naroda umjesto političkih sloboda, unaprjeđenja ljudskih prava i modernizacije zemlje Islamska republika Iran postaje teokratska država, a sva je moć koncentrirana u rukama uskog kruga svećenika. Prvo su stradala prava žena ukidanjem zakona donesenih s kraja 60-tih i početka 70-tih koji su ograničavali poligamiju i po kojima je ženi bio dopušten razvod. Donosi se odluka o obaveznom nošenju hidžaba, uvodi se moralna policija koja prijestupnice kažnjava, kao i niz ograničenja za žene, ponajviše njihova slobodnog kretanja i putovanja, dopuštena samo uz muškarce, te brojna reproduktivna prava od donošenja odluka o planiranju obitelji, korištenja kontracepcije… Pobunile su se tada žene, izašle na ulice, birale 8. travnja, Međunarodni dan žena, da novim islamskim vlastima poruče kako na ukidanje prava neće pristati. Pobuna je brutalnom silom brzo ugušena. U prosvjedima tada nije bilo niti jednog muškarca.
U prosvjedima mladi koji ne poznaju život prije Islamske revolucije
Uspoređujući to s današnjim protestima dogodile su se značajne promjene. U ovim prosvjedima većinom sudjeluju mladi Iranci, a u državi koja broji 85 milijuna stanovnika oni čine dvije trećine. Oni nisu poznavali Iran prije Islamske republike, nisu živjeli u vrijeme koje bi danas evocirali kao uspomene koje žele vratiti. Njihov prosvjed protiv režima dolazi iz iskustva duboke frustracije života u režimu koji više ne žele trpjeti, kaže nam Negil, koja je i sama rođena iz Islamske revolucije.
„Rođena sam u malom gradu na sjeveru Irana, u obitelji s petero djece. Imam tri brata i sestru, a ja sam bila dijete. Moj je otac na potpuno jednak način volio svoje kćeri kao i sinove. U kući, unutar obitelji, nisam osjećala nikakvu diskriminaciju. Ali sam je vidjela i doživljavala vani i to je na mene, još kao djevojčicu, jako utjecalo. Tražila sam odgovore na pitanja tko sam zapravo ja, zašto meni život u društvu, u školi, na ulici kao djevojčici treba biti drukčiji nego mojoj braći ili mojim muškim prijateljima. Zašto se ja ne bi mogla isto igrati vani kao i oni. Sve me to tjeralo da razmišljam o jednakosti, a odgovore sam tražila u knjigama. Roditelji su me poticali na učenje, znali su da je obrazovanje najvrijednije i da je to jedino oružje samopouzdanja i gradnje osobnosti koje mi mogu dati kao kćeri. Rano sam osjetila potrebu boriti se za prava, biti aktivna, ne šutjeti. Uključivala sam se u kampanje za ženska prava. Mreža feminističkih organizacija se širila Iranom, a aktivnosti bile usmjerene razgovorima, osvješćivanju o rodnoj ravnopravnosti, o važnosti jednakosti između žena i muškaraca. Učila sam muške prijatelje da mene vide i gledaju kao osobu, ne kao spol. Da razumiju što je to seksizam i koliko je on toksičan. Naučila sam argumentirati i postavljati granice. Znam da ne mogu sama promijeniti društvo, jedino što mogu je izgraditi sebe, svoje stavove i njih znati artikulirati i to je odredilo moj daljnji put prema novinarstvu i aktivizmu za ženska prava, ali i za seksualna i reproduktivna prava i zdravlje žena“, govori Negil i napominje kako su se upravo iz takvih perspektiva diljem Irana počela još prije 15 godina događati promjena svijesti o brojnim negativnim posljedicama islamskog režima koji je svoju vladavinu uspostavio na ukidanju ljudskih prava, ponajviše ženskih prava. Traumatična iskustva pritisaka i prijetnji obitelji također su imala utjecaj na odabir aktivističkog puta. Njezin je stariji brat u dobi od tek 15 godina uhićen jer je umjesto dugih rukava na sebi imao majicu kratkih. Cijela je obitelj bila pod pritiscima, a kasnije je Negil i kao studentica doživljavala i osobna praćenja policije i prijetnje.
Zastrašivanja obitelji i hapšenja dječaka zbog kratkih rukava
Negin Shiraghei upisala je studij matematike, tehničke i prirodne znanosti otvorenije su ženama nego fakulteti društvenih znanosti. Međutim, već na početku studija ulazi u novinarske vode, objavljuje za nekolicinu iranskih medija, ponajviše iz područja turizma. Kako su joj političke teme bile one kojima se prvenstveno željela baviti, javlja se na audiciju BBC-a i biva primljena, te u svojim ranim dvadesetima seli u London kako bi radila za perzijski servis BBC-ja. Iranske vlasti su 2017. pokušale utjecati na njezino izvještavanje zastrašivanjem njezine obitelji u Iranu. Ubrzo dolazi u situaciju da se zbog svog novinarskog rada, prijetnji i pritisaka, više ne može vratiti u Iran. S obitelji se nalazi izvan granica Irana. Dva puta je pred Vijećem za ljudska prava Ujedinjenih naroda nastupala zalažući se za prava žena.
U novinarstvu je radila 20 godina, a prije četiri je pokrenula vlastiti posao, osnovala komunikacijsku tvrtku s ciljem unapređenja ciljano usmjerenih pojedinaca i start-upova, da bi potom u partnerstvu s March Healthu fondacijom kreirala aplikaciju za zdravlje žena “March Health” koristeći tehnologiju umjetne inteligencije. Kao aktivistica vodi kampanju protiv sustavnog uznemiravanja novinarki.
„Jako je važno govoriti o ljudskim pravima. Važno za demokraciju. Mnogi su poput mene i moje obitelji u Iranu imali pritisak vlasti, ali ja sam o tome odlučila govoriti. Mnogi koji su to doživjeli izabrali su šutjeti. Ovi prosvjedi, svakodnevni protesti, mijenjaju tu situaciju. Ljudi s ulica Irana poručuju kako više neće pristati na povratak na staro. Zato vjerujem da će i uspjeti, da će u Iranu doći do promjene“, naglasila je Negil.
Iranski reprezentaivci odbili pjevati svoju himnu
Pred početak utakmice s Engleskom iranski nogometni reprezentativci odbili su pjevati himnu zbog policijskog nasilja prema ženama i prosvjednicima u svojoj zemlji. Iranski navijači su istodobno, tijekom njezina izvođenja, himni zviždali. Iranska televizija to nije prenijela, a da bi skupo mogli platiti to što su učinili, komentirali su mnogi. Iz Irana je očito na reprezentativce uslijedio golem pritisak, jer su pred iduće dvije utakmice, himnu otpjevali.
Unatoč tome, snažnu su poruku podrške poslali. Poput Voria Ghafourija, bivšeg nogometnog reprezentativca koji je 24. studenog pružio javnu i odlučnu potporu prosvjedima u Islamskoj Republici, optuživši ga za “protudržavnu propagandu”. Ghafourija je policija brzo uhitila pod optužbom da je “vrijeđao i blatio ugled nacionalne ekipe i sudjelovao u propagandi protiv države“.