Ima nas samo 3,88 milijuna ili 396.360 manje nego prije deset godina. U tom padu razlika rođenih i umrlih je 161.641, a iselilo se 111.922 ljudi. Zbroj se ne poklapa? Naravno, jer ostale iseljene službena statistika još nije tako zabilježila jer još nisu odjavili svoje boravište i prebivalište. Obična aritmetika donosi novi rezultat – iz Hrvatske je iselilo 1,5 puta više ljudi nego što iznosi prirodni pad broja stanovnika (razlika između broja rođenih i umrlih).
Šok? Samo za ljude koji su potpuno izolirani od stvarnosti. Demografi nisu uopće bili iznenađeni prvim rezultatima prošlogodišnjeg popisa stanovništva koji je pokazao da je Hrvatska pala ispod četiri milijuna stanovnika, a da su neka područja, poput Slavonije i Like, populacijski gotovo devastirana. Manje se djece rađa, a ljudi koji bi ih mogli i željeli imati masovno su odselili u potrazi za boljim životom.
Iseljenički val 21. stoljeća bitno se razlikuje od onoga iz prošlog – tada su uglavnom na rad u inozemstvo odlazili muškarci, dok su im obitelji ostajale ovdje. Dolazili bi doma za praznike i na odmor, gradili kuću da imaju gdje uživati u mirovini i napravili još djece koja su ostajala ovdje. Sada se naprosto svi spakiraju i odu, a hrvatski emigranti poručuju kako sada odgajaju male Irce, Nijemce, Šveđane… Kažu da njihova djeca idu u bolju školu, dobivaju bolje obrazovanje, imaju bolju perspektivu zaposlenja, imaju naprosto više mogućnosti nego što bi ih imali u domovini.
“Svatko bi stvarno volio živjeti svojoj zemlji, ali kad bi ti ta zemlja isto priuštila kao što nam sad pruža Švedska”, poruka je jedne mlade emigrantske obitelji.
Ti će se roditelji vjerojatno jednog dana vratiti, kad odu u mirovinu. Njihova će djeca vjerojatno u međuvremenu stvoriti svoj novi život negdje drugdje, a zemlja u kojoj su se rodili bit će im samo zgodno mjesto za dolazak na odmor i u goste svojim roditeljima umirovljenicima.
“Nepodobni” roditelji zbog seksualne orijentacije
No, svoje najbolje godine većina će provesti negdje drugdje i u nekoj drugoj zemlji plaćati poreze i doprinose i rađati djecu. Istu onu djecu koju bi Hrvatska, da su roditelji ostali ovdje, voljela samo deklarativno, paušalno i parcijalno i to samo onda kad političare šokiraju brojke Državnog zavoda za statistiku. Primjera je bezbroj.
Ode žena na rodiljni dopust, prima svoju plaću kakvu je imala i prije toga, točnije osnovicu na temelju koje joj je obračunavan doprinos. Ali nakon šest mjeseci prestaje rodiljni i počinje roditeljski, a primanja padnu na 2328 kuna mjesečno, ma kolika prije toga bila plaća!
Poželi žena samica, zaposlena i situirana, dijete dobiti postupkom medicinski potpomognute oplodnje jer, eto, ima sve uvjete da bi uzdržavala i odgajala to dijete i silno ga želi. Ali, nema medicinsku dijagnozu neplodnosti što je uvjet da uđe u MPO postupke na račun zdravstvenog osiguranja. A da želi sama platiti taj postupak, neće uspjeti jer kod nas ne postoji banka sperme.
Poželi lezbijski par dobiti dijete jer su, eto, situirane i veza im je čvrsta, samo im treba MPO postupak da bi bile potpuno sretne. Može, ali negdje izvan hrvatskih granica jer u Hrvatskoj zdravstveni sustav ne podržava taj postupak za lezbijke.
Poželi lezbijski ili gej par usvojiti dijete jer naprosto žele usrećiti jedno od tih napuštenih bića, a ionako stalno slušaju i čitaju da su domovi za napuštenu djecu pretrpani. Pa nedavno je Jasna Ćurković Kelava, ravnateljica Dječjeg doma Zagreb, onog u Nazorovoj ulici, zavapila kako su pretrpani i kako im je maksimalni kapacitet 60 djece, a imaju ih 90. Dodala je kako su centri za socijalni rad nakon tragedija koje su potresle javnost ažurniji u oduzimanju djece iz rizičnog okruženja, a rezultat je sve više hitnih situacija u kojima domovi moraju primiti djecu. No, nema šanse da neko od te djece, koja žive u pretrpanim domovima, dobije kao roditelje lezbijski ili gej par. Oni za sustav nisu podobni.
Istospolni parovi po slovu zakona mogu udomiti dijete, no u stvarnosti to je višegodišnja pravna bitka u kojoj su za sada teškom mukom pobijedili tek Mladen Kožić i Ivo Šegota.
Požele roditelji slabijeg imovinskog stanja poslati svoju djecu na školovanje u susjedni grad, ali kad zbroje koliko će koštati prijevoz, gablec, odjeća, obuća, knjige… shvate da to jednostavno ne mogu platiti.
Poželjela je jedna prosječna zagrebačka obitelj s dvoje djece, oboje zaposleni, imati još koje dijete. Na pitanje zašto ga nemaju, majka je ispalila: “A di da ga smjestim? Pa moraš djetetu osigurati nekakav njegov prostor, moraš mu kupiti šta mu treba, platiti mu aktivnosti. Lako bi mi ga bilo nahraniti, di ima za nas ima i za još nekoga, ali sve drugo je preskupo”.
Mladi ne podnose da ih gazde tretiraju “ko šrot”
“U Švedskoj se radnik pošteno plati za svoj rad. To je najveća razlika između Hrvatske i Švedske”, poruka je mladih hrvatskih emigranata.
Zašto se oni koji odu van studirati također ne vraćaju, premda bi sa svojom diplomom i ovdje mogli naći posao?
“Totalna je zabluda da ostaju vani zbog politike i korupcije, pa mnogi mladi niti ne znaju kako nam se zove premijer. Mladi ne mogu podnijeti rad za naše gazde koji ih tretiraju ko šrot i stalno prijete otkazima. Za male plaće. Govore da se mora štedjeti, a putuju privatnim avionima po svijetu. Naši ljudi vani šokirani su s kakvim se poštovanjem odnose prema njima”, priča mi prijateljica iskustva iz svoje okoline, a njih potvrđuju i brojne druge priče. Ljudi ostaju vani jer tamo cijene njihovo znanje i zalaganje pa imaju mogućnost napredovanja koliko god žele, znaju i mogu. U Hrvatskoj je previše slučajeva dilbertovskog napredovanja do razine vlastite nesposobnosti pa im sposobniji jednostavno okrenu leđa i zarolaju kotačima svog kovčega po aerodromu.
Demografi: Ako ne ulažemo u djecu, tko će ovdje raditi?
Mogli bismo u nedogled nabrajati što su sve kod nas depopulacijske, a nikako populacijske mjere. A demografi su već odavno nabrojili rješenja. Nije to otkrivanje tople vode, samo zdrava logika. Demograf Stjepan Šterc, profesor na zagrebačkom Fakultetu hrvatskih studija, rezultate popisa stanovništva naziva katastrofom, kao uostalom i svi njegovi kolege.
“Demografija se mora postaviti kao strateški cilj Hrvatske, a porezni sustav kao poticajni model. Imamo primjer Irske. Mogli bismo svaku investiciju hrvatskih iseljenika osloboditi poreza na dobit na deset godina, kao i investicije u brdsko-planinska područja, a obiteljima s više djece drastično smanjiti porezna davanja jer one osiguravaju temeljne sustave ove države u budućnosti. Isto tako, rodiljne i roditeljske naknade treba hitno mijenjati. Neka oni s plaćom većom od hrvatskog prosjeka dobiju svoju plaću, a oni s plaćom manjom od prosjeka i nezaposleni hrvatski prosjek. To je mjera koja se može provesti odmah i nije istina da za nju nema novca, jer se u državnom proračunu kriju milijarde kuna na irelevantnim stavkama”, izjavio je Šterc za medije nakon objave rezultata popisa stanovništva.
Njegov kolega Nenad Pokos pita se: Ako ne ulažemo u djecu, tko će ovdje raditi?
“Mjere populacijske politike su, recimo, besplatni udžbenici za sve na državnoj razini, dječji doplatci za svu djecu, besplatan prijevoz, brzi internet… Motiv za iseljavanje mladih obitelji nije samo novac, smeta ih društvena inercija, klijentelizam, korupcija, ljudima je naprosto dozlogrdilo sve što se događa. Premijer se hvali da minimalna plaća raste na 500 eura. A što će to značiti kad poskupe struja, plin, stambeno zbrinjavanje, hrana…?”, govori Pokos.
Demografija je premijeru problem naroda, a ne vlasti
Premijeru Andreju Plenkoviću ovoga je puta trebalo nešto duže za komentar podataka o padu broja stanovnika, pa je to učinio tek dan nakon što su podaci objavljeni, premda je jasno da su oni bili neosporna vijest dana. Priznao je to i sam rekavši da je demografija najveći izazov za hrvatski narod. Ne za vlast, za narod.
“Vlada je poduzela niz mjera kako bi mladim obiteljima omogućila da ‘stanu na noge’. Ali, ne može država u konačnici odlučiti za nekoga koliku će imati obitelj.” Manji broj djece objašnjava “zapadnim načinom života”, a iseljavanje činjenicom da su hrvatskim građanima, otkad smo u EU, otvorene granice drugih zemalja Europske unije i oni su to iskoristili. Dakle, za manji natalitet kriv je način života prepisan sa zapada, a za iseljavanje Europska unija. Baš kao što su za ubojstva žena krivi “primitivci, divljaci i kreteni koji čine takva kaznena djela”, što je izjavio nakon stravičnog ubojstva žene u splitskom Lidlu. Nisu ni slučajno za to krive preblage kazne za obiteljsko i seksualno nasilje koje obično prethodi takvim tragedijama. Tom istom logikom, niti za onemogućavanje medicinski potpomognute oplodnje, koja bi na svijet donijela koju bebu više, nisu krivi zakoni koji to ne dopuštaju svim ženama, nego one same jer se nisu udale ili su “krive” seksualne orijentacije.
“Ako je Hrvatskoj demografija bitna onda osobama kojima je potrebna medicinska pomoć za ostvarivanje roditeljstva nju treba pružiti bez fige u džepu! Osobno mislim da sami sebi stojimo na putu. S jedne strane želimo biti otvoreni i tolerantni Europljani, a s druge nas koči neki tradicionalizam i stari obrasci ponašanja. Ne smijemo zaboraviti ni veliki utjecaj rimokatoličke Crkve, koja je 2009. bila protiv bilo kakvog zakona koji bi regulirao izvantjelesnu oplodnju, jer su protiv prokreacije izvan bračne sobe pa samim tim i protiv MPO postupaka”, izjavila je prije nešto više od godinu dana za reci.hr Klaudija Kordić iz udruge Roda.
I još se ništa nije promijenilo. Unatoč padu nataliteta, politici su i dalje samo neke bebe poželjne, a EU kriva za iseljavanje onih koji te bebe rađaju negdje drugdje.
Što je od demografskih politika Vlada obećala u programu 2020. godine
Kad su sastavljali program Vlade za razdoblje 2020. – 2024., njegovi su autori bili svjesni da je demografska revitalizacija strateško pitanje budućnosti Hrvatske i da imamo negativne demografske trendove. Pa su obećali sve i svašta: roditeljske naknade u visini pune plaće, veći i pravedniji doplatak za djecu, subvencioniranje stambenih kredita za mlade obitelji, produljeni rad u 200 vrtića, poticanje ravnopravnosti žena i muškaraca i, naravno, regulaciju rada trgovina nedjeljom jer im je očito i to pitanje demografije.
U programu su i dječje kartice koje bi omogućile brojne popuste i pogodnosti obiteljima s djecom, dvostruki dječji doplatak, upis djece u vrtiće cijele godine i besplatni vrtići za djecu iz obitelji koje po članu ne primaju više od 3000 kuna mjesečno, besplatan prijevoz željeznicom za svu djecu, učenike i studente…
Rezultat takve “revitalizacije” je minus od 400.000 ljudi u Hrvatskoj.