Da me netko prije samo desetak dana pitao imaju li istospolni parovi u Hrvatskoj pravo posvajati djecu, uvjerena u svoju upućenost odgovorila bi kako nemaju. Baš kao i velika većina ljudi, bez obzira što osobno smatrali da li bi, ili ne bi, trebali imati to zakonsko pravo. Još se živo sjećamo kako su veliku pravnu bitku za udomljavanje djece vodili životni partneri Mladen Kožić i Ivo Šegota, koju je okončao Ustavni sud presudom protiv diskriminacije istospolnih parova u postupcima udomljavanja. Mogućnost posvajanja djece od strane životnih partnera tretirala se kao neka dalja budućnost ako Hrvatska u ljudskim pravima postane uređenija država. Sve do prije tjedan dana kada su Dugine obitelji objavile jako važnu vijest, presudu Upravnog suda po kojoj istospolni parovi zakonski mogu posvajati djecu. A to mogu, jasno je po obrazloženju presude – već unazad osam godina.
Poznajem ljude koji su posljednjih godina iselili iz Hrvatske ne zbog ekonomskih razloga, nego zbog želje da se kao životni partneri realiziraju roditeljima, a posvojenje djece im u Hrvatskoj nije omogućeno. Važno je tu napomenuti da su bili uvjereni kako im to zakonski nije omogućeno, a nije da se nisu potrudili dobiti informacije. A jedan od glavnih poslova države i njezinih tijela, zbog čega i plaćamo poreze, je da svoje građane informira o njihovim pravima i mogućnostima ostvarenja tih prava. Ovaj slučaj je jedan od najzornijih primjera kako tijela državne vlasti godinama koriste državni aparat i novac u potpuno suprotnom cilju – onemogućiti građanima ostvarenje njihovih zakonskih prava i javnost neprestano manipulirati lažnim informacijama o tome što je u zemlji zakonski moguće. I sve to samo da bi se zavaravanjima manipulacijom i lažima hranio jedan politički izgrađen vrijednosni sustav koji je moneta za dobivanje izbora i opstanak na vlasti.
S druge strane imamo teške posljedice, razorne za cijelo društvo, a sasvim suprotne onome što rad državnog aparata treba polučiti i kojega kao porezni obveznici skupo plaćamo. Imamo više od dvije tisuće djece koja čeka posvojenje i u čijem interesu država samo treba naći posvojitelje koji će im pružiti sigurnost, voljeti ih i dići ih na noge da sutradan to oni isto znaju činiti za svoju djecu. Imamo samo produbljivanje netolerancije prema manjinskim zajednicama, u ovom slučaju istospolnim parovima, što se također koristi u izborima, kao što je i najava Ministarstva da će se žaliti na presudu Upravnog suda, iako je činjenica da tu uopće ne postoji mogućnost žalbe. Sasvim suprotno, Ministarstvu rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike, koje je izgubilo upravni spor, jer je protuzakonito odbilo životnim partnerima mogućnost da pristupe postupcima procjene podobnosti i prikladnosti posvojenja, naloženo je da odluku Centra od prije pet godina razmotri ispočetka i u žalbenom postupku ovaj put postupi po zakonu. Ministarstvo je prije pet godina, podsjetimo, životnim partnerima Šegota i Kožić, potvrdilo odluku Centra za socijalnu skrb da se paru ne omogući ulazak u postupak procjene kojim bi se potencijalno kandidirali za posvojitelje. Iste godine istu odbijenicu su dobili redom svi parovi u životnom partnerstvu, a Šegota i Kožić su podnijeli tužbu. Centar je zahtjeve životnih partnera rješavao kao na traci, a s obrazloženjem koje je Upravni sud proglasio nezakonitim, a istodobno pokazao kako je istospolnim parovima po hrvatskim zakonima, i to po Zakonu o životnom partnerstvu čl. 37., Obiteljskom zakonu čl. 185 te Ustavu, članci 3. i 14. – omogućeno posvajanje djece.
Zato ovo vrijedi detaljnije razložiti.
Kad su Šegota i Kožić od Centra dobili odbijenicu žale se Ministarstvu, koje njihov prigovor smatra neosnovanim s obrazloženjem da par nije dokazao postojanje pravnog interesa djeteta da bi im trebalo biti udovoljeno da uđu u postupak opservacije za posvojitelje. Drugim riječima, Ministarstvo je reklo kako ne postoji pravni interes djeteta da se istospolnim partnerima omogući da uđu u registar posvojitelja. Upravni sud u presudi obrazlaže sasvim suprotno i to u dvije ključne stvari. Prvo tvrdi kako je par odbijanjem zahtjeva da uđu u postupak procjene diskriminiran, samo zato što su osobe istospolne orijentacije, čime im je onemogućeno pravo na privatni i obiteljski život koje je zaštićeno Ustavom RH i Europskom konvencijom o ljudskim pravima, kojoj je Hrvatska potpisnik. Drugo, tvrdnja Centra i Ministarstva da to nije u interesu djeteta nije ničim argumentirana, a protivna je nacionalnim propisima i pravu tužitelja na jednakost pred zakonom, na jednakost u postupanju i na njihovo pravo na obiteljski život uz zabranu diskriminacije zajamčeno Zakonom o suzbijanju diskriminacije, Zakonom o ravnopravnosti spolova, Ustavom RH, te međunarodnim ugovorima koje je RH ratificirala i koji su po pravnoj snazi iznad zakona.
I sad ono presudno, Upravni sud u obrazloženju otkriva kako pozitivni propisi RH omogućuju posvojenje osobama koje su sklopile životno partnerstvo! A Centar i Ministarstvo su se u svojoj odbijenici lažno pozivali na tu nemogućnost. A sve je sadržano u jednom članku koji bi pravnicima državnih tijela i ustanova i te kako trebao biti poznat i jasan u tumačenju. Riječ je o članku 37. Zakona o životnom partnerstvu koji kaže da životni partneri imaju jednaka postupovna prava i status u svim sudskim i upravnim postupcima kao i bračni drugovi. I kad se tome u obzir uzme i članak 185. Obiteljskog zakona koji kaže da posvojitelji mogu biti bračni i izvanbračni drugovi , da mogu biti zajednički posvojitelji ili jedan od njih, a uz pristanak drugog, zajednički, jedan bračni ili izvanbračni drug uz pristanak drugog te osoba koja nije u braku ili izvanbračnoj zajednici, jasno je da ni po čemu osobe u životnom partnerstvu u ovome nisu isključene, jer one imaju ista prava kao i osobe u braku i tako ih se treba tretirati.
I što sada radi Ministarstvo koje je tužbu izgubilo i prema rješenju Upravnog suda mora donijeti novo zakonito rješenje za isti predmet, za žalbu životnih partnera na centar koji im je odbio zahtjev da uđu u postupak procjene za ulazak u registar posvojitelja? Putem medija najavljuje da će se žaliti, iako takvu pravnu mogućnost nema. Baca prašinu u oči potencijalnim biračima u izborno vrijeme, kako vladajuća stranka ne bi slučajno izgubila glasove onih birača koje je svih ovih godina i pridobijala raspirujući netrpeljivost i mržnju prema istospolnim parovima i osobama. Ovaj slučaj zorno pokazuje i kako se u izborne svrhe koristi državni aparat do apsurdnih situacija da će se državno tijelo žaliti na odluku suda koje je presudilo kako to isto tijelo nije postupalo po zakonu i upućuje ga da to ispravi tako da poštuje zakone Republike Hrvatske.
U vrijeme Murganić nesuradljivo – Aladrovićeva vrata otvorena
Pitanje posvajanja djece od strane istospolnih partnera zorno pokazuje i kakve sve situacije i problemi nastaju u stvarnom životu samo zato što aktualna vlast ima veliki problem s definiranjem vlastitih vrijednosti koje zastupa. Pa tako igra dvolične igre, a posljedice se prelamaju na građanima.
„Osobe koje su sklopile životno partnerstvo su redom odbijene, a osobe koje žive u istospolnoj zajednici, i to uopće ne skrivaju, samo nisu sklopile životno partnerstvo, nisu odbijene kao potencijalni posvojitelji. U Hrvatskoj je zakonski omogućeno istospolnim parovima posvajati djecu, a ova presuda je velika stvar, jer nakon nje više ne vidimo da bi trebale biti postavljane bilo kakve prepreke da svi gay i lezbijski parovi u Hrvatskoj, ako žele, ako su vjenčani, žive u partnerstvu, mogu pristupiti za posvojitelje. Svih ovih pet godina koliko je sudski postupak trajao mi u udruzi imamo osobe koje su pojedinačno postale posvojiteljice i nisu imale nikakvih problema na procjeni jer ih nitko nije pitao za njihovu seksualnu orijentaciju”, govori nam je Daniel Martinović, predsjednik udruge Dugine obitelji.
Predstavnici Udruge zagovarajući primjenu zakona i boreći se protiv diskriminacije u ime svojih članova razgovaraju s predstavnicima Ministarstva, pa doznajemo kako se primjena zakona i postupanja mijenja ovisno tko je trenutno na čelu Ministarstva, iako se sami zakoni nisu mijenjali.
„Kad je ministrica bila Bernardnica Juretić, to je bilo nesuradljivo, u vrijeme ministrice Nade Murganić ništa puno bolje, a sada kad je na čelu Ministarstva Josip Aladrović imamo prilike komunicirati, pozivaju nas na razgovore, govore kako računaju na nas kao udruge da ćemo mi sa svoje strane osnažiti naše članove jer da im je u cilju smanjenje netolerancije. Zato sada nakon ove presude očekujemo da će se Ministarstvo pravorijeka i držati i da ćemo svi moći reći kako je jedno mučno razdoblje iza nas i okrenuti se interesima djece. Da ih što manje bude u ustanovama, što više dobije obitelj i ljubav“, naglasio je Martinović.