Za Reci.hr jedna je hrvatska obitelj odlučila javno ispričati kroz koje sve limbove hrvatskog pravosuđa prolaze u postupcima udomljavanja djeteta, koje umjesto u okrilju njihove ljubavi i doma, dane, tjedne i mjesece provodi u domu za nezbrinutu djecu. Suci i sudski vještaci su u ovom slučaju ti koji postupak neizmjerno odugovlače. Svaki mjesec zakazuju novo ročište na koje se opet mora čekati cijeli mjesec, a samo zato da bi se ponovo vještačili roditelji djeteta koji svoju devetomjesečnu bebu nisu vidjeli niti obišli gotovo od rođenja. Ovo je priča ljudi koji samo žele udomiti jednu djevojčicu:
Prije nego krenemo na priču, željeli bismo da nas malo pobliže upoznate.
Mi smo Nika i Marko. U kasnim smo tridesetim godinama i davno je prošlo vrijeme kada smo se nazivali mladim bračnim parom. Visokoobrazovane smo osobe i uspješni smo u svojim profesijama.
Nakon 10 godina postupaka medicinski potpomognute oplodnje, doktora, alternativne medicine, svakojakih pokušaja da dođemo do svog djeteta te neuspjeha i opetovanih razočaranja – konačno je došao trenutak da kažemo kako je vrijeme da odustanemo.
Usporedo s tom pričom, polagano se u nama budila ideja da želimo nekom djetetu pružiti sigurnost obiteljskog doma i svu ljubav ovog svijeta. Prvo smo ušli u registar posvojitelja te nakon godinu dana dobili i dozvolu za udomljavanje.
Tu kreće naša priča.
Jedno jutro zvoni telefon i socijalna radnica kaže kako ima za nas bebu staru devet mjeseci, te da bi je trebali upoznati prije nego kažemo želimo li je udomiti.
Ljubav na prvi pogled?
Da, postoji! Uvjerili smo se tog dana kada smo ugledali Tanju.
Istog trenutka smo znali da je želimo povesti kući i pružiti joj ono što svako dijete zaslužuje, dom, obitelj, bezuvjetnu ljubav.
Tanja je prve mjesece svog života bila u kući sa svojim roditeljima, a onda je, nakon određenih problema, hitno smještena u dom. Šest dugih mjeseci živjela je u domu bez posjeta roditelja, bez ikoga tko bi njene interese stavio ispred svojih.
Da se razumijemo, tete u domu su prekrasne i trebamo biti zahvalni što postoje takvi ljudi, ali i tu sustav škripi jer teta je malo, a djece puno i ne može im se pružiti prilika da se razvijaju ravnopravno sa vršnjacima koji imaju svoju obitelj.
Došao je i dan našeg prvog ročišta – naše je ime predloženo za Tanjine udomitelje. Uzbuđenje i nervoza su na vrhuncu!
Uslijedio je hladni tuš i razočaranje. Sudac je odlučio tražiti novo vještačenje roditelja. Novo ročište zakazao je za mjesec dana. Potpuno je zanemario činjenicu da se dijete može smjestiti u udomiteljsku obitelj barem na mjesec dana do donošenja konačne odluke.
Taj šok je teško opisati riječima. Nismo uopće bili spremni da se tako nešto može dogoditi.
Naša odluka da od Tanje ne odustajemo nikada nije došla u pitanje, ona je već nakon tri dana postala dio nas. U dogovoru sa tetama i centrom svakodnevno je posjećujemo, igramo se s njom, šetamo i barem na par popodnevnih sati živimo bajku obitelji koju smo toliko dugo sanjali. Roditelji djevojčicu ne obilaze. Kao što to nisu činili ni ranije. Samo nazovu kako bi se zapisalo da su zvali.
Mjesec je brzo prošao. Eto i drugog ročišta.
Ishod isti!? Sudac je zakazao novo ročište za mjesec dana jer nije pronađen vještak?!?!
Tada smo shvatili da će ovo biti duga priča gdje će trebati puno strpljenja.
Zanimljiva je pozicija potencijalnog udomitelja. On nije stranka u postupku i nije zainteresirana strana i kao takav na sudu nema nikakva prava da bude informiran više od ishoda ročišta i kada je zakazano iduće.
Jedina opcija je čekati da netko treći odluči hoće li vam povjeriti dijete ili ne.
I to užasno frustrira! Želimo se boriti za dijete. Želimo reći tom sucu kako je Tanja kroz mjesec dana svakodnevnog druženja drugo dijete. Puno je zainteresiranija za okolinu i igračke. Veselija je i pokazuje kako se zna i naljutiti ako nije onako kako je zamislila. Želimo mu reći kako Dom nije mjesto gdje se dijete može zdravo razvijati i da postoje razna istraživanja koja to potvrđuju. Želimo ga podsjetiti kako postoji Konvencija o pravima djeteta. A nemamo priliku izreći ništa od toga!
Palo nam je na pamet pisati Pravobraniteljici za djecu, ali iskusniji koji su ovo već prošli su nam savjetovali da to ne radimo, jer da se sudac može zainatiti pa namjerno odugovlačiti postupak.
Povucimo analogiju s jednom drugom granom prava: Kada zemlja stoji neobrađena zbog katastrofalno spore i neefikasne sudske prakse, za samu zemlju se nije dogodila pretjerana šteta. Ali ovdje! Ovdje je riječ o djetetu kojem se svakim novim danom provedenim u Domu guši pravo na dostojanstven život koji zaslužuje. I to samo zbog grubog ignoriranja struke i tromosti sudova.
Naša nada ne umire. Vjerujemo da će Tanja dobiti obitelj kakvu zaslužuje, ali koliko će vremena izgubiti na tom putu je pitanje koje kao težak mač sudbine stoji nad njezinim tako kratkim a već tako teškim životom.
I dalje ćemo živjeti našu popodnevnu bajku, pa makar na pola sata da je poljubimo i zaželimo laku noć. Sanjati kako će jednog dana ona postati stvarnost.
Koliko samo djece neće imati sreću kao Tanja da su se potencijalni udomitelji spremni upustiti u priču za koju ne znaju ni kada će početi ni kakav će kraj imati?
Cijeli sustav leži na ono malo dobrih ljudi zaposlenih u Centrima socijalne skrbi i domovima za nezbrinutu djecu i užasna je spoznaja da su djeca, zbog nerazumijevanja i neznanja sudaca te užasno kompliciranog i nedorečenog zakonodavstva, najveći gubitnici u ovoj priči.
Društvo gradimo i razvijamo zbog djece, a zakazali smo na prvom koraku u zaštiti onih kojima je to najpotrebnije. Vrijeme je da kao društvo krenemo ozbiljnije i glasnije pričati o ovom problemu, jer tko zna koliko Tanja je kroz godine ostalo zakinuto za obitelj. Zapravo, već jako kasnimo!
Zašto je u Hrvatskoj tako teško posvojiti ili udomiti dijete?
U Hrvatskoj se godišnje posvoji manje od stotinu djece, a uvjete za posvojenje ispunjava najmanje 450! U registru na posvojenje djeteta čeka više od 1400 posvojitelja, a preko 800 ih je na listi više od tri godine! Lani je posvojeno samo 85 djece. Najveći problem odugovlačenja s posvojenjem ili udomljavanjem predstavljaju biološki roditelji djece koji zbog toga što se javljaju domovima, ali svoju djecu ne obilaze niti ih žele (ili mogu) prihvatiti nazad, odugovlače postupak posvojenja, pa i udomljavanja. Drugi je problem, na koji su ukazali i stručnjaci koji se bave dječjim pravima, činjenica da hrvatski suci o ovoj problematici nisu adekvatno educirani niti senzibilizirani. U Hrvatskoj je oko tisuću djece bez adekvatne roditeljske skrbi smješteno u domove.
I prilikom izglasavanja povjerenja novoj Vladi u Saboru je postavljeno pitanje zašto u svom programu rada za idući mandat Vlada nije iznijela koje politike planira provoditi kako bi rješavala problematiku posvojenja i udomljavanja djece i omogućila da djeca umjesto u domovima odrastaju u krugu obitelji koje ih žele. Premijer Andrej Plenković je tom prilikom odgovorio: „Realno ima toliko malo djece koju bi trebalo posvojiti, gotovo da ne bismo trebali imati institucionalnu skrb. U svakom slučaju, proces posvajanja djece ide presporo pa ćemo ubrzati te procedure kroz nadležno Ministarstvo rada, mirovinskog sustava i socijalne politike i novi Državni ured demografije i mladih.“
Vidjet ćemo.